U javnom diskursu premalo prostora se daje životima osoba s invaliditetom (OSI). To se uglavnom događa kroz prizmu pristupa zdravstvenoj zaštiti i socijalnoj skrbi, dok se rijetko staje uz radnice i radnike s invaliditetom. Navedeno se ne odnosi samo na opću javnost, već i na onu stručnu. Za OSI, kao i za sve druge osobe, pitanje rada je bitno za vlastitu egzistenciju, ali i uključivanje u društvo - barem posredstvom odnosa s kolegama na poslu.
Bitno je kultivirati uključenost i dostojanstven život za sve. Osim što osobama s invaliditetom posao predstavlja izvor prihoda, on im omogućava neovisan život te pruža mogućnost stvaranja vlastite obitelji neovisno od roditelja/skrbnika, utječe na podizanje samopouzdanja, osjećaja vlastite vrijednosti te omogućava stvarnu inkluziju tako postaju ravnopravni članovi zajednice u kojoj žive.
Sukladno evidenciji Zavoda za vještačenje, profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom (ZOSI) na kraju 2023. godine evidentirano je 16.724 zaposlenih osoba s invaliditetom, dok je na kraju 2015. godine bilo zaposleno njih 11.389 što pokazuje konstantan rast u zapošljavanju osoba s invaliditetom (u evidenciju se ubrajaju osobe koje ispunjavaju uvjete za upis u očevidnik te koje su dopustile da ih poslodavac upiše). No, koje prepreke i dalje postoje?
Glavni problemi s kojima se osobe s invaliditetom susreću na tržištu rada
Nikola Glibo, član uprave udruge Zamisli, i OSI s posebnim iskustvom i kao radnik i kao poslodavac, dao nam je sveobuhvatan pogled u ovaj svijet iz svog gledišta. Odmah na početku, ističe, problemi kreću već za vrijeme obrazovanja. Te specijalne škole za OSI u mnogočemu su zastarjele sa svojim obrazovnim programima i nisu u skladu s današnjim potrebama na tržištu rada. No, obrazovni problemi ne prestaju izlaskom iz srednje škole jer neke fakultete OSI ne mogu ni upisati, čime ih se u početku degradira i smanjuju se mogućnosti. Radnici i radnice s invaliditetom tako i danas nisu ravnopravni u svijetu rada, a dodatni izazov s kojim se susreću je strah od nepoznatog i niska razina samopouzdanja i samopoštovanja.
S druge strane među nama još uvijek postoje velike predrasude prema osobama s invaliditetom i to je glavni problem koji dolazi iz okoline. Ableizam (diskriminacija i predrasude prema OSI) ograničava OSI u svim sferama života pa tako i u procesu zapošljavanja i rada, pri čemu se OSI klasificira kao inferiorne naspram osoba bez invaliditeta. OSI se tako pogrešno smatraju neefikasnima i nesposobnima, čime bivaju potpuno okarakterizirani svojom fizičkom, psihološkom ili intelektualnom nemogućnošću. Drugim riječima, OSI kao i sve marginalizirane skupine društva, gledaju se kao monolit i o njima se dublje od toga ne razmišlja. Ne vidi ih se kao vrijedne članove društva i vrijedne individualce, kao kompletne osobe sa svojim nedostacima, ali i snagama.
Spoj jednog i drugog čini jedan veliki problem u kojemu obje strane trebaju raditi na sebi, s jedne strane radnice i radnici s invaliditetom se trebaju osnaživati i pripremati za tržište rada, a s druge strane na svima nama je da se riješimo predrasuda i stvaramo radno okruženje dostojno čovjeka. Prema mišljenju Pravobraniteljice za osobe s invaliditetom veliki dio problema leži i u dugogodišnjim preranim umirovljenjima i u tom kontekstu neprepoznavanja uloge profesionalne rehabilitacije od strane predviđenih naručitelja ovih usluga, a s ciljem očuvanja preostalih radnih sposobnosti i što duljeg ostanka u svijetu rada. S druge strane prerani odlazak u mirovinu i neiskorištavanje preostalih radnih sposobnosti te osobe dovodi do slabljenja materijalnih mogućnosti.
Zakonsko uređenje i sudska praksa isto ne predstavljaju zadovoljavajuće rješenje problema. Tako osobe s invaliditetom koje smatraju da su u procesu zaposlenja bile diskriminirane teško će to dokazati pred nadležnim tijelima. Natječajni postupci nerijetko su poprilično netransparentni i ne postoji jasan način zaštite svojih prava, a naročito za nekoga tko za to nema ni novaca ni vremena. Udruga Zamisli u kolaboraciji s portalom Moj Posao objavila je istraživanje o položaju osoba s invaliditetom na tržištu rada kojim su doznali da OSI posao traže više od dvije godine, a čak 45% njih se osjeća diskriminirano na tržištu rada. Kao izvor diskriminacije podjednako navode kolege, nadređene, kao i samu upravu mjesta zaposlenja. Unatoč tome što podaci prikupljeni istraživanjem prikazuju prilično loše stanje na tržištu rada za OSI, provoditelji istraživanja napominju da je realna situacija vjerojatno i gora, obzirom na veličinu uzorka istraživanja i obzirom na to da su istraživanju pristupile osobe koje imaju izražen pozitivan stav prema OSI.
Sama zaposlena osoba s invaliditetom svojim znanjem, vještinama i doprinosom na radnom mjestu na najbolji mogući način ruši predrasude prema invaliditetu i ako poslodavac zaposli samo jednu osobu, ona otvara vrata i drugim osobama s invaliditetom. Danas kada govorimo o tržišnom zapošljavanju, svaka osoba, pa tako i osoba s invaliditetom, mora imati kompetencije za određeni posao. U tom smislu itekako je bitno da se osobe s invaliditetom obrazuju za zanimanja koja su tražena na otvorenom tržištu rada. Imamo situaciju da mladi s invaliditetom često godinama budu u evidenciji nezaposlenih osoba u Hrvatskom zavodu za zapošljavanje zato što nemaju odgovarajuće obrazovanje i vještine pa stoga nisu konkurentni na tržištu. Podaci pokazuju da osobe s invaliditetom, kao i osobe u općoj populaciji, s duljim ostankom u nezaposlenosti, posebice više od dvije godine teže dolaze do posla te dolazi do gubitka već usvojenih znanja i vještina stečenih tijekom školovanja ili rada, što posljedično dovodi do sve veće isključenosti, a time i otežanog ponovnog pristupa tržištu rada.
Kvotna obveza i poticaji za zapošljavanje OSI
Kvotna obaveza zapošljavanja OSI u današnjem obliku u primjeni je od početka 2015. godine. ZOSI kao nadležno tijelo vodi evidencije o poslodavcima koji su obveznici kvotnog sustava zapošljavanja osoba s invaliditetom i utvrđuje obveze i obračunavanje iznosa novčane naknade. Obveznici kvotnog zapošljavanja su poslodavci koji zapošljavaju najmanje 20 radnika, uz određene iznimke. Ovi obveznici dužni su na primjerenom radnom mjestu, u primjerenim radnim uvjetima zaposliti osobe s invaliditetom, i to u visini od 3% u odnosu na ukupan broj zaposlenih na temelju kojih se utvrđuje kvota, neovisno o djelatnosti koju obavljaju. Obveza kvotnog zapošljavanja može se ispuniti na sljedeće načine:
(1) zapošljavanjem osoba s invaliditetom,
(2) korištenjem zamjenske kvote,
(3) plaćanjem novčane naknade radi nezapošljavanja osoba s invaliditetom ili
(4) kombinacijom navedenih načina.
Tek oni obveznici koji ne ispune obvezu zapošljavanjem osoba s invaliditetom ili zamjenskom kvotom, dužni su platiti mjesečnu novčanu naknadu. Novčana naknada iznosi 20% od trenutno važeće minimalne plaće za svaku osobu s invaliditetom koju je bio dužan zaposliti kako bi ispunio propisanu kvotu. Novčana naknada za 2023. godinu iznosila je 140 eura. Oni poslodavci koji zapošljavaju OSI sukladno obvezi kvotnog zapošljavanja mogu pak ostvariti niz poticaja koje osigurava Zavod za vještačenje, profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom u obliku raznih subvencija i sufinanciranja. Poticaji za zapošljavanje OSI tako stvaraju preduvjet za financijsku podršku za zapošljavanje OSI, a to se vidi da je potrebno jer se broj OSI na tržištu rada povećava.
Situacija međutim ima puno mjesta za napredak. Tako su mjere koje provodi ZOSI u načelu dobre kao početna osnova, ali potrebna je puno bolja suradnja i prilagodba. Neke mjere se tako ne mijenjaju već godinama, što je najveći problem ZOSI-a jer nije dovoljno fleksibilan stvarnim potrebama poslodavaca i OSI kao zaposlenika. ZOSI evidentira i poslodavce koji nisu obveznici kvotnog zapošljavanja, a zapošljavaju osobe s invaliditetom. Tijekom 2023. godine povećava se broj poslodavaca koji nisu obveznici, a zapošljavaju OSI kao i broj zaposlenih osoba s invaliditetom kod takvih poslodavaca. No takvih poslodavaca moglo bi biti i više kad bi se olakšao postupak zapošljavanja i postavili dostupniji uvjeti za obje strane. Tako na primjer postoje apsurdne situacije gdje na putu prema iskorištavanju ovih pogodnosti stoji što drugo nego – komplicirana administracija.
„Znam čak poslodavca koji je zaposlio OSI, ali u procesu te silne papirologije na kraju odustao od iskorištavanja poticaja jer je administracija bila preobilna i komplicirana“, posebno je istaknuo Nikola. ZOSI tako u svojoj rigidnosti proizvodi brojne prepreke na putu prema ostvarenju prava radnika i poslodavaca, kao i u situaciji koju je Nikola opisao gdje je pri zapošljavanju OSI potrebno poslati ih na vještačenje u Centar za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje, gdje od tog vještačenja ne dobijete nikakve nalaze pa se sati provedeni tamo svedu na jedno veliko gubljenje vremena.
Kada je Nikola kao poslodavac poslao svoje radnike/ce na to obvezno vještačenje ispalo je da je situacija baš takva: „Mi smo dobili jednu rečenicu koja nam ništa ne znači - da su naši zaposlenici bili tamo na vještačenju“. Nesumnjivo ZOSI i Centar za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje trebaju biti puno fleksibilniji i ažurniji i puno više osluškivati potrebe i mogućnosti poslodavaca i radnika/ca, da se na najbrži i najjednostavniji način riješe i ostvare ti poticaji, a samim time i stimulira veća zaposlenost.
Prednosti danskog modela
Iako model kvotnog zapošljavanja dovodi do pozitivnih ishoda glede porasta broja zaposlenih OSI, sustav je svejedno pun mana i potrebno ga je neprestano unaprjeđivati i zalagati se za bolje. Ova mjera plaćanja poticaja za zapošljavanje OSI je dobro uređena u korist poslodavaca, a još je dug put do toga da i same osobe s invaliditetom osjete dobrobiti te mjere. Udruga Zamisli, koja se bavi promicanjem prava OSI, predlaže tzv. danski model u kojemu osim što poticaji idu poslodavcu, korisnost imaju i osobe s invaliditetom na način da omogućava fleksibilno radno vrijeme, fleksibilne i atipične oblike rada i organizacije posla. Zahvaljujući fleksibilnom pristupu radnici su pošteđeni onog dijela radnog vremena u kojem je utvrđena njihova neučinkovitost.
Neučinkovitost se kod nas trenutno kroz postojeće mjere nadoknađuje poslodavcu dok osoba s invaliditetom, iako je utvrđeno da npr. može efektivno raditi 50% od ukupno ugovorenog radnog vremena, ukupno ugovoreno radno vrijeme mora provesti na svom radnom mjestu. U Danskoj to funkcionira na način da osoba na svom radnom mjestu provede vrijeme koje efektivno može raditi, a razliku do ukupno ugovorenog radnog vremena država kroz sustav nadoknađuje uplaćujući razliku potrebnih doprinosa i neto plaće, kao kod npr. mjera zaposlenog roditelja djeteta s teškoćama u razvoju u Hrvatskoj.
