Za plaću od 2.000 kuna mjesečno za pola radnog vremena osobni asistenti svojim korisnicima, osobama s invaliditetom, pomažu da žive: “Ja ga hranim, brijem, ja mu pomičem figure u šahu, ja ga šišam, masiram, ja mu dajem piti, spremam ga u krevet. Ja mu brišem suze”, opisala je jedna od 2.000 osobnih asistenata svoj psihički i fizički zahtjevan, a potplaćen i u javnosti nevidljiv posao. Piše Lidija Čulo.
„Za nas osobne asistente rijetko tko zna da postojimo. Mi se ne bunimo, ne prosvjedujemo, ne štrajkamo. Za naše radno mjesto rijetko tko zna da uopće postoji i da spadamo pod ‘državni posao’. ‘Normalni’ ljudi misle da mi, osobni asistenti, ‘hodamo’ po kućama i čistimo i peremo prostore. Misle da smo mi, osobni asistenti, čistači. Nitko, zapravo, ne razumije što je to osobni asistent“, ovako svoj posao opisuje jedna osobna asistentica u komentarima upitnika o uvjetima rada koji je postavila sindikalna inicijativa Osobni asistenti zajedno.
U opisu posla koji se očekuje od asistenta često se mogu naći dužnosti koje nisu vezane uz njihovu profesiju, ili se, s druge strane, može dogoditi da se opisima ključnih poslova i potrebnih kompetencija neizravno nametne previsok i nerealan standard pružanja usluge. Nikola Ptić, tajnik Regionalnog industrijskog sindikata (RIS), ističe kako je uzrok tome i mala satnica, tj. nedovoljno vremena rada s korisnikom, u koje onda treba „ugurati“ što više zadataka. Asistenti se prilagođavaju njihovim potrebama, no zbog ograničenog broja sati nemoguće je obaviti sve što je potrebno. „Jako bitna stavka osobne asistencije su socijalizacija i nastojanje da korisnici čim više budu samostalni, da ne ovise o institucijama i da vode, hajmo reći, neki ‘normalan’, samostalan život. Nažalost, u praksi ovo ispadne zadnja rupa na svirali jer asistenti završe u rješavanju nekih svakodnevnih zadataka poput pomaganja oko kućanskih poslova, osobne higijene, kuhanja obroka i hranjenja, odlaska do grada i doktora… Ne postoji precizan opis poslova koje asistenti moraju obavljati pa se često dogodi da rade ono što ne bi trebali ili da završe kao kućni pomoćnici.“
Nije to jedini problem koji muči osobne asistente, a samim time i osobe s invaliditetom koje su korisnici usluge. Prema ispitivanju koje je RIS proveo među osobnim asistentima, utvrdili su kako 79 posto asistenata radi na određeno vrijeme – bez obzira na predanost i ljubav prema poslu, egzistencijalna nesigurnost koju zbog njega osjećaju mnoge će natjerati da perspektivu potraže na drugom mjestu. Situacija je trenutno takva da osobni asistenti obavljaju psihički i fizički zahtjevan posao za plaću od 2 tisuće kuna za pola radnog vremena, i to uglavnom putem organizacija civilnog društva, na ugovore na određeno koji traju ovisno o projektima kroz koje udruge financiraju njihov rad. Većini korisnika odobrava se 4 sata asistencije dnevno, a malom broju 8 sati dnevno – u oba slučaja ovo se odnosi na pet dana u tjednu. Ovo za mnoge dovodi do problema koordiniranja dvaju korisnika jer je teško planirati radno vrijeme, korisnici imaju različite potrebe, a i vrijeme provedeno na putu od jednog do drugog nije plaćeno. Troškovi prijevoza od kuće do korisnika i natrag različito su pokriveni, ovisno o udruzi preko koje rade, a korištenje vlastitih automobila za prijevoz korisnika ne refundira se. Takvo stanje traje još od 2006. godine, a plaće se nisu mijenjale od tada. „S novom godinom plaće će se morati malo povisiti jer će minimalac biti 4.200 kuna, pa će se i naša situacija morati ‘poravnati’ s tim“, ističe Ptić. Budući da se posao obavlja u dogovoru s korisnicima, događa se i da rade noću ili vikendom, što se ne plaća dodatno.
Osobni asistenti nezadovoljni su i nedostatkom edukacija. Njihovi korisnici različiti su i imaju različite potrebe. Poneki iziskuju visok intenzitet potrebne podrške jer osim fizičkog invaliditeta imaju i razne druge pridružene dijagnoze, za što osobni asistenti nisu dobro pripremljeni. „Edukacija je nula, i tak, improviziraš“, komentirao je jedan osobni asistent u anketi koju je proveo RIS. Ova situacija može dovesti do tenzija u odnosu s korisnicima usluga osobnog asistenta, pogotovo jer uz to nemaju ni adekvatnu stručnu podršku u razrješavanju problema ili sukoba. Stoga inzistiraju na rješavanju ovog pitanja jer, kako ističu, „premda postoje neke tenzije u trokutu poslodavci – korisnici – osobni asistenti, interesi osobnih asistenata i korisnika su istovjetni“.
U sličnoj situaciji nalaze se i pomoćnici u nastavi, koji također rade s osjetljivim društvenim skupinama, a o čijem smo lošem položaju već pisali. Ni njihov status nije reguliran u klasifikaciji zanimanja u javnoj službi pa su tako svrstani u „ostale radnike“, svedeni na tehničku podršku. I njihov rad financira se uglavnom iz Europskog socijalnog fonda, a rade na 4 sata dnevno za oko 2 tisuće kuna. Iva Tadić, predsjednica udruge pomoćnika u nastavi za djecu s teškoćama u razvoju Pun-Hr, prognozirala je kako će zbog katastrofalnih uvjeta rada velik broj pomoćnika u nastavi prijeći na drugo radno mjesto, tj. postat će osobni asistenti. No, čini se da time neće puno dobiti, s obzirom na to da su uvjeti rada i plaća prilično slični. Stoga se nameće pitanje: kako netko uopće živi s takvom plaćom i zašto bi se netko bavio ovim poslom? „Jako teško“, ističe Ptić. „Velik broj osobnih asistenata u, primjerice, manjim sredinama i ruralnim dijelovima zemlje su starije žene koje su teže zapošljive, pa im je to prilika za neku malu zaradu. U urbanim sredinama ima osobnih asistenata mlađe dobi koji počnu raditi kao asistenti pa ostanu u tome. No, generalno, sve ih više napušta ovo zanimanje i traži nešto bolje, pa samim time i osobnih asistenata kronično nedostaje.“
Zbog svega ovoga, RIS, Baza za radničku inicijativu i demokratizaciju (BRID) i međunarodna federacija sindikata uslužnog sektora UNI Global Union 2021. godine u suradnji s osobnim asistentima osobama s invaliditetom pokrenuli su sindikalnu inicijativu Osobni asistenti zajedno, kako bi se unaprijedila materijalna prava i poboljšali uvjeti rada osobnih asistenata. To bi podiglo i kvalitetu usluge osobne asistencije koju pružaju korisnicima. U srpnju ove godine članovi Inicijative predali su Ministarstvu rada zahtjeve u kojima traže bolje uvjete rada. Neki od zahtjeva bili su dostojanstvena plaća, tj. njeno podizanje na barem 6.000 kuna za puno radno vrijeme, uvrštavanje zanimanja u nacionalnu klasifikaciju zanimanja i definiranje standarda zanimanja, jasno definiranje opsega poslova i načina kontrole rada kojima bi se spriječilo da se asistente iskorištava da rade poslove koji nisu u opisu posla, besplatnu i svima dostupnu profesionalnu edukaciju, stručnu psihološku podršku i superviziju… Tražili su od Ministarstva da se njihovi problemi adresiraju u novom Zakonu o osobnoj asistenciji za koji je najavljeno da bi trebao biti donesen do kraja 2022. godine. Prema najavama dopredsjednice Zajednice saveza osoba s invaliditetom Hrvatske Marice Mirić novi zakon trebao bi osigurati veći broj sati usluge osobne asistencije te urediti sadržaj i način pružanja usluge, uvjete za pružatelje usluga, ugovaranje usluga, financiranje itd. - što bi rasteretilo obitelji osoba s invaliditetom i otvorilo više mogućnosti za zapošljavanje asistenata. S obzirom na to da se taj rok primakao, pitali smo Ptića ima li kakvih pomaka. „Evo, baš se ovih dana nešto desilo. Zakon još nije donesen, ali je najavljeno da će idući tjedan Zakon o osobnoj asistenciji ići u e-savjetovanje, što je prvi korak u donošenju zakona. Sada čekamo da vidimo kako će izgledati taj prijedlog zakona i onda ćemo reagirati s našim komentarima“, objašnjava Ptić.
Dok čekaju osobni asistenti, čekaju i osobe s invaliditetom – na kraju krajeva, loši uvjeti rada za osobne asistente odražavaju se i na njihove korisnike koji ne dobivaju ono što im treba ili ne dobivaju asistenta uopće. U Hrvatskoj postoji više od 600.000 osoba s invaliditetom, a usluga osobnog asistenta osigurana je tek za oko 2.000 korisnika. Od toga ih tek 264 koristi uslugu osobnog asistenta na puno radno vrijeme. To su uglavnom oni koji imaju najveći stupanj invaliditeta te nemaju nikog drugog na koga bi se mogli osloniti. „Da, zbog loših uvjeta rada trpe i korisnici, tj. osobe s invaliditetom“, potvrđuje Ptić. „Velik broj korisnika ostvaruje pravo na asistenta, ali su na listi čekanja jer nema slobodnog mjesta u udrugama koje ih mogu primiti i financirati im asistenta. Onima koji imaju asistenta uglavnom je odobreno 4 sata asistencije dnevno, dok samo manji broj ima na raspolaganju asistenta 8 sati dnevno. No, u stvarnosti i jedni i drugi imaju puno veću potrebu za njima.“
Dok čekaju da Ministarstvo prepozna njihovo zanimanje i značaj u društvu, na pitanje s početka teksta o tome čime se zapravo bave i tko su, možda je najbolje odgovorila jedna od njih: “Zamislite osobu u kolicima, oduzetu od vrata na niže. Ne može hodati, samostalno jesti, samostalno sjediti, igrati šah, karte, ne može popiti čašu vode, ići u toalet, obrijati se, odrezati si nokte. Ne može sama leći u krevet, okrenuti se na bok, pokriti se poplunom. Zamislite čovjeka, ljudsko biće, nečijeg djeda, oca, muža koji si ne može sam obrisati suzu koja mu klizi niz obraz. Nemoćan, nesposoban, oduzet. Ja sam osobna asistentica takvom čovjeku. Ja ga hranim, brijem, ja mu pomičem figure u šahu, ja ga šišam, masiram, ja mu dajem piti, spremam ga u krevet. Ja mu brišem suze. Ja sam osobna asistentica kojoj čovjek, kada ga pitam ‘Kako ste?’, kaže: ‘Čim čujem Vaš glas, odmah sam dobro.’“
Objavu ovog teksta podržala je Agencija za elektroničke medije sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Naslovna fotografija: Pxhere/Radnička prava
Tekst napisala:
Preporučite članak: