Članice BRID-a pišu o privatizaciji i pretvorbi INA-e te posljedicama koje su ti procesi imali na sudbine dviju INA-inih rafinerija u Sisku i Rijeci, a koje su u slučaju Rafinerije nafte Sisak, uslijed višegodišnjih namjerno odugovlačenih radova na modernizaciji, bile mnogo ozbiljnije. Kako bi se spriječilo najavljeno zatvaranje RNS do danas je organizirano nekoliko prosvjeda u Zagrebu i Sisku na kojima su sudjelovali zaposlenici obaju INA-inih rafinerija, a u RNS je oformljen i Stožer za obranu u sastavu sindikata i braniteljskih udruga.
INA - Industrija nafte je u bivšoj državi imala status sedme republike: “U razdoblju od 1980. do 1990. godine INA je najveće poduzeće u SFRJ. Zapošljava oko 32,000 radnika, a ukupni ostvareni prihod 1990. godine činio je deset posto sveukupnog gospodarstva Republike Hrvatske. Godine 1988. ostvarena je najveća proizvodnja ekvivalentne nafte u Ininoj povijesti: 5,1 milijuna tona: 3,04 milijuna tona nafte i 2,1 milijarda prostornih metara plina.” Iako se radi o podacima starijima od 30 godina, pružaju sliku onoga što je INA značila za lokalno, ali i regionalno gospodarstvo. S druge strane, situacija u kojoj se ova tvrtka nalazi danas po maločemu podsjeća na prošlost: 2013. godine, INA grupa imala je 13,460 zaposlenih, a uspjeh poslovanja se više ne mjeri količinom prerađenih sirovina, već visinom postignutih ulaganja.[1]
Kada je Vlada RH krenula u potragu za strateškim partnerom u poduzeću INA, taj se korak predstavljao javnosti kao nužan za bržu i kvalitetniju modernizaciju pogona. Osim toga, zadržavanje većinskog paketa dionica u vlasništvu države trebalo je osigurati prevagu državnih interesa nad profitom stranog partnera, ne bi li energetska održivost države ostala zaštićena. Ipak, nakon što je MOL 2003. godine otkupio početni paket dionica od 25%, došlo je do već poznatih manipulacija, iregularnosti i malverzacija koje su dovele do toga da danas MOL upravlja INA grupom, a o glasovima njegovih predstavnika ovisi sudbina preostalih radnica i radnika INA-e. Već je mnogo pisano o tome zašto je INA poduzeće od neobičnog značaja te zašto (sada) znamo da njena pretvorba nije bila dobra ideja, ali se u većini slučajeva, nažalost, nisu spominjale praktične posljedice koje je MOL-ovo taktiziranje uzrokovalo na lokalnoj razini. Možda najbolji primjer toga predstavlja sudbina dviju INA-inih rafinerija. Primjerice, ugovorom iz 2003. godine MOL se obvezao održavati strateške ciljeve INA-e kroz nastavak njena razvoja, istraživanja i proizvodnju nafte, plina i komercijalnih aktivnosti u Hrvatskoj i regiji, te podržavati razvoj i obnovu INA-inih rafinerija u Sisku i Rijeci. S obzirom da je rad rafinerija u Sisku i Rijeci potpao pod tu kategoriju, ubrzo su najavljena velika ulaganja u njihovu modernizaciju. Međutim, od samoga početka procesa moglo se vidjeti oklijevanje u provedbi planova, s time da je ono bilo puno izraženije u slučaju Rafinerije nafte Sisak (RNS) nego li kod riječke rafinerije. Još u veljači 2006. započeli su planovi za gradnju takozvanog klaus postrojenja u RNS: radilo se o prvoj velikoj investiciji u rafineriju unatrag 20 godina, a njen je značaj primarno bio ekološki, s obzirom da je trebala omogućiti manje onečišćenje zraka. Planovi za klaus postrojenje uzimaju se kao početna točka sveukupne modernizacije Rafinerije u iznosu od 400 milijuna USD, koju se planiralo provesti do 2010. godine. Već u svibnju iste godine došlo je do promjena i rok za realizaciju modernizacije prebačen je na kraj 2011., dok je prvotni iznos ulaganja narastao za čak 600 milijuna USD. Iako su odgode same po sebi već davale dovoljno razloga za brigu, tome su pridonijele i tadašnje izjave Zsolta Hernadija, koji je već u to vrijeme počeo govoriti o zatvaranju sisačkog postrojenja. Kao i sve buduće naznake zatvaranja RNS, njegove su izjave uvijek iznova nailazile na burnu reakciju lokalnog stanovništva, što ne treba iznenaditi jer je Rafinerija jedino preostalo poduzeće koje na području Siska i okolice zapošljava značajniji broj ljudi. Kasnije je zatvaranje opovrgnuto, ali je nastavilo visiti između redaka svakog teksta napisanog o budućnosti RNS od tada, popraćeno opetovanim kašnjenjima u izvedbi radova, odgodama kraja modernizacije u nekoliko navrata, smanjivanjem prerade te, konačno, raspodjelom rada pogona na svega nekoliko mjeseci godišnje. Počelo se naveliko govoriti o gubitaškom statusu RNS unutar INA grupe, nerijetko je prikazujući kao zastarjelu, neprofitabilnu i neodrživu u trenutnim tržišnim uvjetima.
To su, naravno, podaci s kojima je istupao MOL-ov dio Uprave. S druge strane, upita li se radnike Rafinerije o stanju u pogonu, čuje se drugačija priča. Merlino Koren, dugogodišnji zaposlenik rafinerije Sisak te član Stožera za obranu Rafinerije nafte Sisak kaže „U javnosti je iskrivljeno mišljene kako je Rafinerija zastarjela, i da je zbog toga treba zatvoriti. Rafinerija danas može raditi s tri puta većim kapacitetom i zadovoljavati stroge norme kako kvalitete goriva tako i zaštite okoliša (...) Treba reći da je djelomično došlo do modernizacije Rafinerije, sagrađena su tri nova pogona (Claus, HDS-FCC benzina i Izomerizacija) kako bi Rafinerija zadovoljavala stroge norme zaštite okoliša. Samim time, u godinama dok su se gradila postrojenja (2006. - 2011.), unatoč kašnjenjima i odgodama radova, među radnicima je vladao mir, jer se smatralo kako su to ulaganja u budućnost rada.“ Odugovlačenjem radova polako se razvijala podvojena situacija u kojoj upravna tijela INA-e i MOL-a svesrdno opovrgavaju potencijalno zatvaranje ili značajno restrukturiranje RNS, dok se u praksi na veoma proziran način otvaralo put upravo k tome. Bez potpuno provedene modernizacije, Rafinerija nipošto ne bi mogla nastaviti s radom jer ne bi mogla ispoštovati europske standarde prerade, a ona je, kao što je već spomenuto, uvelike kasnila, bez da su postojali pokazatelji kako su tome uzrok novac, neslaganje oko tehnologije i birokracija, čime su se pravdali čelni ljudi. Siščanima je još od ranih faza kašnjenja bilo sasvim jasno da se radi o namjernom odugovlačenju koje bi moglo dovesti do zatvaranja, a koje je očito nailazilo na toleranciju od strane svih nadležnih institucija. Lokalne su organizacije civilnog društva spremno prozivale takve planove i davale do znanja da, iako su involvirani političari i poduzetnici svih razina možda i spremni šutke pristati na gašenje Rafinerije, građani Siska – radnici Rafinerije, njihove obitelji, bivši Željezarci, zaposlenici Herbosa, Dunavskog Lloyda, Plovputa i drugih privatizacijom upropaštenih poduzeća – to zasigurno nisu.
Jedna od najartikuliranijih kritičarki zauzetog smjera i njegovih mogućih posljedica bila je Sisačka eko akcija (SEA), koja je od 2009. nekoliko puta pozvala MOL na ispunjavanje preuzetih ugovornih obaveza u vezi modernizacije RNS, naglašavajući da je Siščanima nezamislivo prihvatiti gašenje Rafinerije i gubitak od sveukupno 1200 radnih mjesta zbog političkih igara. Ono što je pritom izuzetno važno naglasiti za daljnje rasprave o aktivnostima organizacija civilnog društva u sklopu borbe za preostale industrijske pogone, jest to da se ovdje radi o organizaciji čiji je karakter ekološki. SEA je dulje vrijeme bila ona koja je javnosti donosila izvještaje o utjecaju Rafinerije na okoliš te upozoravala na prekoračenja dopuštenih razina onečišćenja zraka, odnosno pokazivala do koje je mjere neadekvatno uređenje Rafinerije pogubno za građane Siska. Međutim, za razliku od velikog broja udruga istog predznaka, SEA nije vidjela rješenje u gašenju problematičnog pogona, prepoznajući važnost zadržavanja preostalih radnih mjesta. Već u razdoblju od 2001. do 2006. godine, broj zaposlenika RNS pao je s 1782 na 868. Radilo se mahom o zaposlenicima industrijske ili tehničke struke, kojima je u slučaju otkaza izuzetno teško naći drugo zaposlenje s obzirom na godine, ali i zbog toga što su svi pogoni u kojima se odvijala srodna vrsta proizvodnje već propali. Kako kaže Koren: „U samoj rafineriji najzastupljenija su zanimanja kemijskog i tehničko-strojarskog smjera, te se uz Rafineriju vežu mnoga druga zanimanja - vanjski kooperanti, građevinci, izolateri, skelari, zaštitari, radnici koji rade na održavanju vanjskih i unutarnjih površina; spektar zanimanja koji bi nestao sa zatvaranjem RNS izuzetno je velik i zaista ne znam gdje bi ti ljudi pronašli posao.“ Osim što bi iz očitih razloga dovelo u pitanje egzistenciju otpuštenih radnika i njihovih obitelji, eliminacija sisačke rafinerije vjerojatno bi bila i konačni udarac regiji koja je od raspada Jugoslavije na sebe već preuzela prevelik teret deindustrijalizacije.
U tom kontekstu, propast Rafinerije ne bi automatski dovela do ozdravljenja okoliša i populacije, već bi značila dodatno osiromašenje te, u nekom trenutku, brisanje sa zemljovida države. Prepoznavanje takvog scenarija specifično je Sisačkoj eko akciji, jer su njezini medijski istupi i aktivnosti težili istovremenom ostvarivanju prava iz svih navedenih domena: očuvanja postojeće industrijske proizvodnje i radničkih prava u RNS, ali i očuvanja okoliša i zdravlja kroz provedbu ugovorene modernizacije. Uprava INA-e uporno je opovrgavala sve konotacije koje su SEA i drugi lokalni akteri pronalazili između modernizacije s kojom se sve više odugovlačilo i potencijalnog zatvaranja Rafinerije. Kada je 2011. konačno okončana takozvana prva faza modernizacije Rafinerije, zavlačenje su kao zlonamjerno počeli tumačiti i drugi promatrači. Na primjer, bivši predsjednik Uprave INA-e Davor Štern prepoznao je u odugovlačenju od strane MOL-a plan za prodaju RNS. Međutim, nedugo zatim iz INA-e je stigao odgovor u kojemu je Šternovo vodstvo grupe prozvano kao jedino koje je izričito zagovaralo zatvaranje sisačke rafinerije, iz čega se da naslutiti da planovi gašenja industrijskih pogona radi ostvarivanja kratkoročne dobiti ili pogodovanja pojedinim gospodarstvenicima nisu recentna pojava. Prepucavanja o sudbini RNS nastavila su se idućih godina - između obnove Rafinerije nakon požara 2011. i ponovnog pokretanja proizvodnje - sve do 2014., kada je na Upravnom odboru INA-e napokon eksplicirano da se sisačka rafinerija ima zatvoriti zbog gubitaka koje navodno gomila još od 2008. godine. Ideja iznesena na sjednicama UO u jesen 2014. predvidjela je restrukturiranje Rafinerije nafte Sisak u logističko distributivni centar, uz značajne promjene u strukturi kadra, ali je isto tako uključivala i predaju distribucijske mreže, odnosno pretvaranja benzinskih crpki diljem države u franšizu MOL-a, čime bi se ugrozilo još 2300 radnih mjesta. Neprofitabilnost kojom su pravdali zatvaranje Rafinerije bila je prokazana od strane vanjskih kritičara i stručnjaka, ali i sindikata, kao umjetno izazvana. Primjerice, Samostalni sindikat energetike, kemije i nemetala (EKN) upozorio je da je tijekom 2013. prerađeno samo 38% nafte u odnosu na 2012. godinu, s time da do velikog pada u proizvodnji nije došlo zbog lošeg tržišta ili nedostatnih kapaciteta, već zbog odluke da te godine Rafinerija radi svega tri mjeseca.
Prema Korenu: „Rafinerija ne posluje s gubitkom kada radi, upravo suprotno, rafinerija svakim danom svoga rada zarađuje, pogotovo s aspekta što prerađuje jeftinu, a kvalitetnu domaću naftu. Važno je napomenti kako u niti jednoj studiji od strane MOL-a nije napravljena samo analiza rada RNS, nego ćete uvijek naći kako se spominje sektor rafinerije i marketing (...) Razlog zatvaranja RNS nije niti u konkurenciji, niti u ekonomskoj krizi. Otvoreno treba reći da MOL kao strateški parter želi uništiti INU. MOL je neprijateljski preuzeo veliki dio hrvatskog tržišta koje snabdijeva iz svojih rafinerija u Mađarskoj i Slovačkoj. Preuzeo je prirodna tržišta RNS u okruženju (BiH, Slovenija), a namjerno izgubio u Crnoj gori i na Kosovu. Sve je ovo kontra dioničarskom ugovoru koji su potpisali Vlada RH i MOL. Danas žele zatvoriti RNS, a ako im to uspije sutra će sigurno na redu biti Rafinerija nafte Rijeka. Oni ovim činom štite svoje rafinerije, a Hrvatsku guraju u energentsku ovisnost o drugima. Sljedeći im je cilj da na INA-inoj maloprodajnoj mreži dobiju jeftinu radnu snagu (oko 450 benzinskih postaja), kroz model franšiže, koji se u pilot projektu pokazao neuspješnim. Dakle jedini im je cilj crpiti jeftinu domaću naftu i prodavati je skupo na tržištu. Očito je i jasno kako MOL nije naftna nego financijska kompanija, koja želi izvući što veći profit, ne gledajući dugoročno na zbivanja na svjetskom naftnom tržištu.“
Iako je donošenje odluke o zatvaranju RNS spriječeno tako što su hrvatski članovi Uprave napustili sjednicu, nakon toga se s planovima nastavilo u istom smjeru. Radi sprečavanja najavljene budućnosti Rafinerije organizirano je nekoliko prosvjeda na kojima su sudjelovali zaposlenici obaju INA-inih rafinerija, a u RNS je oformljen i Stožer za obranu u sastavu sindikata i braniteljskih udruga u RNS. Nakon prosvjeda koji se održao pred zgradom Uprave INA-e u Zagrebu, drugi je organiziran u Sisku 1. listopada 2014., a prema kazivanjima prisutnih izazvao je najveću reakciju građana još od akcija koje su 2002. godine vodili radnici Željezare Sisak. Odaziv od otprilike 2000 građana, koji su se radnicima i sindikalcima pridružili u prostoru gradske tržnice Kontroba, još jednom je posvjedočio koliko su Rafinerija i njen opstanak bitni za cijeli grad. U tom su smislu Siščani pokazali zavidan osjećaj solidarnosti i pritom pokazali kako su još uvijek spremni boriti se za budućnost grada – već uvelike dovedenu u pitanje problematičnim privatizacijama nekadašnjih nacionalnih giganta poput Željezare, te manjih, ali relevantnih poduzeća poput Dunavskog Lloyda – masovnom mobilizacijom i povezivanjem organizacija različitih sektora. Iako je na trenutke postavljeno pitanje do koje su mjere sami radnici uključeni u rad Stožera, odnosno jesu li preveliku ulogu u promociji aktivnosti preuzele sindikalne središnjice i istaknuti članovi braniteljskih udruga[2], Koren kaže da: „U INA-i djeluju tri sindikata. Dakako da su sindikati mogli i trebali reagirati davno prije, ali to je prošla priča, i ne bih o tome tko je i za što odgovoran, više ili manje. Sam stožer sačinjavaju članovi sindikata i udruge branitelja koja djeluje u RNS. Sada nam je bitno jedinstvo, a mi to u stožeru imamo. Cilj nam je jedinstven - kako se u RNS mora sačuvati prerada nafte, te da sve druge opcije ne dolaze u obzir. Stožer se dakako povezao s drugim sindikatima (Petrokemija, HC, Hrvatske šume, HŽ...), s mnogim braniteljskim udrugama, dobivamo potporu zaista iz svih nam dijelova lijepe naše, kao i stručnu pomoć mnogih naftnih stručnjaka za koje je zatvaranje RNS također ludost.“ Upravo na tom primjeru može se vidjeti koliko je bitno razvijati komunikaciju s radničkom bazom, kako od strane sindikalnih struktura (koje u javnosti polako bivaju percipirani kao faktori nedovoljno povezani s očuvanjem javnih interesa), tako i različitih nevladinih organizacija (koje većinom propuštaju prepoznati točke oko kojih bi mogle surađivati s radnicima). Stav već spomenute Sisačke eko akcije pritom pruža dobru polazišnu točku, jer uspijeva uvidjeti da je kompromis između različitih skupina koje se nalaze na udaru procesa deindustrijalizacije nužan ukoliko se želi postići konkretne rezultate. Ako većina odluka o sudbini industrijskih pogona biva donesena na menadžerskoj razini, organizirano protivljenje i poništenje takvih odluka treba tražiti na drugoj strani društvenog spektra, jer čak i onda kada se nominalno krenu zalagati za takozvane nacionalne interese, ni lokalne, ni državne političke strukture nisu u stanju prepoznati opasnosti deindustrijalizacije do mjere da riskiraju sukob sa strateškim partnerom. S druge strane, ukoliko se u donošenje odluke uključe oni koji će osjetiti posljedice, stvari se nužno mijenjaju: više nije moguće ignorirati da gašenje jednog pogona u Sisku utječe na realnost drugih pogona, bilo u Rijeci ili negdje drugdje.
Osvješćivanjem takvih veza može se ponovno izgraditi temelje za viziju društva, tj. zajednice, kao cjeline koja ovisi kako o zdravlju okoliša i zdravlju svojih stanovnika, tako i o mogućnostima koje su stanovnicima pružene za osiguranje dostojanstvenog života, odnosno sigurnih radnih mjesta. Ukoliko dođe do ostvarenja tog koraka, nametanje jednostrano donesenih odluka od strane uprava kompanija poput MOL-a postaje teže realizirati, jer nailazi na čvrstu i organiziranu opoziciju na terenu. Iako je teško reći da su nedavni prosvjedi u Sisku bili eklatantan primjer takve opozicije, prvenstveno zato što su u njihovu organizaciju uključeni većinom elementi koji do sada nisu ispunjavali preuzete odgovornosti i obaveze, ne treba ih ni tako olako odbaciti. Kada se sjetimo da je na prosvjed za očuvanje Rafinerije nafte Sisak izašlo 2000 ljudi, i to nakon što su isti ljudi godinama svjedočili svjesnom upropaštavanju industrijskog bogatstva grada, opravdano je nadati se kako će isti impulsi u jednom trenutku biti artikulirani i drugim metodama, u manje uobičajenim partnerstvima.
Bilješke
[1] http://www.ina.hr/default.aspx?id=34
[2] https://www.radnicka-fronta.org/2014/10/17/intervju-sa-sabahudinom-gasicem-o-sisackoj-rafineriji/
Tekst je nastao kao dio projekta Baze za radničku inicijativu i demokratizaciju uz potporu Rosa Luxemburg Stiftung Southeast Europe.
Tekst napisale:
Preporučite članak: