Dok danas brojimo dane do godišnjeg i gledamo gdje i što "spojiti", šezdesetih godina prošlog stoljeća tvornice su radnike doslovno morale tjerati na more! Kako su radnice i radnici u Hrvatskoj počeli uživati u blagodatima godišnjeg odmora i kojim su se sve metodama tvornice koristile da ih uvjere kako im je odmor potreban saznajemo u knjizi Plave kute idu na more autorice Ane Rajković Pejić
Psiholozi u socijalizmu: "Umoran radnik ima smanjen radni učinak."
Tvornice: "Pošaljimo radnike na ljetovanje."
"Je li more slano?", to je pitanje sredinom 1970-ih, kada je prvi put u životu stigao na Jadran, postavio jedan od radnika Đure Đakovića voditelju tadašnje tvorničke organizacije za odmor i rekreaciju. Bio je samo jedan od tisuća radnika koji su u organizaciji tvornica i tvrtki za koje su radili prvi put otputovali na more.
Knjiga "Plave kute idu na more - Svakodnevica radnika u Hrvatskoj tijekom druge polovice 20. stoljeća na primjeru tvornice 'Đuro Đaković'" Ane Rajković Pejić analizira što su tvornice činile od 1950-ih do konca 1980-ih pod politikom brige o radnom čovjeku, autorica piše svojevrsnu povijest dokolice, rekonstruirajući život radnika izvan tvornice za koji se organizirano brinula - tvornica.
Bavi se poviješću malih ljudi, životom radnika koji su radili za velika industrijska postrojenja. U centru pažnje su radnici slavonskobrodskog Đure Đakovića, makar povremeno, radi usporedbe, govori i o Željezari Sisak te tvornici Borovo. Piše o borbi protiv alkoholizma, brizi za zdravlje radnika, o dokolici, odlasku na godišnje odmore i ljetovanja, o kulturnom uzdizanju radnika ... prati stvaranje "novog čovjeka", do tada nepoznatog životnog stila za ljude niže klase.
Đuro Đaković vrhunac je doživio sredinom 1980-ih, u to doba tamo je radilo oko 16.000 radnika. Dio proizvodnje bio je namijenjen inozemstvu, izvozili su od zemalja Bliskog istoka do Indonezije i šire. Poduzeće je gradilo po inozemstvu, česte su bile i razmjene stručnjaka pa su u Slavonski Brod dolazili indijski i francuski inženjeri, ali i radnici na obuku iz Gane, Pakistana, Japana, kao i niz raznih izaslanstava od kubanskih, alžirskih, francuskih, sovjetskih, američkih, ljudi iz cijelog svijeta. Strani radnici koji su dolazili na obuku nisu bili samo vezani uz hale, nego su često prijateljevali u obiteljima radnika Đure Đakovića, posjećivali ih kući, slavili skupa praznike.
Razvoj Slavonskog Broda usko je povezan s razvojem Đure Đakovića. Ulaganja su se radila putem samodoprinosa (izgrađena je kirurgija u općoj bolnici u Slavonskom Brodu, napravljena zgrada gimnazije, niz sportskih, kulturnih te zdravstvenih objekata), ali i izravnim ulaganjima poduzeća (izgradnja naselja Slavonija I i II, stanova na Korzu...). Kako piše Ana Rajković Pejić: "Bio je to odraz teze prema kojoj je radnička klasa trebala biti 'nosilac svih naprednijih stremljenja', ne samo u okviru tvorničke kapije, nego i šire."
Idite na godišnji! Nećemo! Idite, super je!
Radnici su bili na neki način i emotivno vezani za tvornice jer su one bitno utjecale na povećanje standarda koji je utjecao na razvijanje kulture trošenja, ali i socijalne sigurnosti. Tadašnja istraživanja pokazala su da se ljudi na godišnjem odmoru "oslobađaju utiska i utjecaja radnog mjesta tek nakon petnaest čak i dvadeset dana boravka na odmoru". Umoran radnik ima smanjen radni učinak. Konačno, mnogi su socijalistički teoretičari isticali negativne učinke dugotrajnog rada u tvornicama.
Koncem 1949. donesena je "Naredba o planiranju godišnjeg odmora radnika, službenika i namještenika". Cilj je bio "stvaranje nove osobe", čovjeka jake socijalističke i jugoslavenske svijesti, osobe "oslobođene svake etničke netrpeljivosti". Kad je 1946. uvedeno dva tjedna plaćenog godišnjeg odmora vlasti kreću s osvještavanjem radnika o važnosti odlazaka na more i planine. Tadašnjim radnicima to je novina, nemaju naviku dokolice, mnogi - odbijaju ići na more.
Ne bi li im nekako plastičnije pokazali kako izgleda ljetovanje postavljaju se izložbe fotografija "prirodnih ljepota" Jadrana, poput one koju u zimu 1951. otvaraju u Osijeku. Posjetiteljima nude informacije o ljetovanjima, "ali i podatke o tome da se na moru dnevno nudi petnaest vrsta jela od garnirane ribe do 'pića na elegantnoj barskoj tezgi'."
Na razne su načine radnicima nastojali osvijestiti potrebu za ljetovanjima, na sindikalnim sastancima ljudima se često ponavlja da odmor i rekreacija imaju izuzetno važnu ulogu. Osnivaju se i turistički savezi kojima je za cilj privući što više radnika da godišnji provode na moru. Daju se popusti i do 50% na prijevoz vlakom, autobusom ili JAT-ovim avionima. Uvodi se i regres, kao stimulacija za odlazak na godišnji. Za one koji nemaju automobile poduzeća organiziraju autobuse do mora. Radnici Đure Đakovića obično su na Jadran kretali autobusima koji su ih kasno večer, oko 22 sata čekali ispred glavnog ulaza tvornice.
Otvaraju se brojna radnička odmarališta, koja će postati kičma socijalnog turizma u okviru kojeg se želi svakom radniku omogućiti odmor na Jadranu. Odmarališta su većinom smještena po obali, u nacionaliziranim hotelima i vilama, a kasnije se i grade. Od ranih desetljeća socijalističke Jugoslavije, od početka 1950-ih tvornice radnicima, vođene u to doba novoinauguriranom idejom da je umoran radnik manje produktivan, pokušavaju organizirati provođenje slobodnog vremena, ne samo ljetovanja, već i ohrabriti radnike da vikende provode u dokolici, a ne kući čisteći ili obrađujući nekakav obližnji vrt. Pod egidom, u to doba istraživanjima utvrđenom, da je odmoren radnik bitno učinkovitiji radnik "korištenje godišnjih odmora i slobodnog vremena" postaje važan dio ideoloških ciljeva.
Nova doktrina polako mijenja odnos radnika prema godišnjim odmorima i dokolici koja do tada nije bila dio ovdašnje kulture i navika. Ne iznenađuje komentar jednog od radnika Željezare, koji je nakon povratka s ljetovanja rekao: "Tako se stvara ljubav prema radu." Radnici Borova, primjerice, ljetuju u radničkom odmaralištu u Vodicama, radnici sisačke Željezare idu u Malinsku, Varteksovi na Rab, radnici Gredelja u Zadar, a Đuro Đaković za svoje radnike ima odmarališta u Trogiru te na Korčuli.
Radnička odmarališta u međuvremenu postaju i načini tzv. bezdevizne razmjene. Pa tako u odmaralištu Đure Đakovića u Trogiru ponekad ljetuju i radnici čehoslovačke Prve brnjanske tvornice, a slavonski radnici po zimi odlaze u njihova odmarališta u Čehoslovačkoj. Zadnji put je to 1988. U odmaralištu Željezare u Malinskoj, primjerice, ljetuju radnici iz DDR-a. Osnivanje turističkih saveza, izgradnja radničkih odmarališta, sveukupna atmosfera koja potiče na odlazak na godišnji odmor urodilo je plodom, mnogi polako prihvaćaju dokolicu, taj narativ da je svrha odmora u dokoličarenju skupljanje i poboljšanje radne energije, da neradeći, zapravo, koriste kolektivu.
Praktični savjeti za ugodno ljetovanje
Novine čitateljima koji po prvi put odlaze na more dijele savjete. Tako, recimo, 1968. pišu da se ne preporučuje kupanje u "nemirnom moru" ako niste odličan plivač te da nije uputno stajati na suncu bez pokrivala za glavu, a i da se ne sunča s licem direktno okrenutim prema suncu jer je "njegova koža osjetljivija od ostale". Kupati se, pišu dalje, treba nakon što prođu barem dva sata od obroka. Savjetuju da kupaće kostime od lateksa najprije isperu u mlakoj, a vunene i platnene u hladnoj vodi.
U tvorničkim novinama Borova čitamo kako psiholozi objašnjavaju vrijednost pravilnog odmora - nakon višemjesečnog intenzivnog fizičkog rada ne preporučuju samo ležanje na plaži, jer je organizam naviknut na rad pa bi apstinencija od rada bila slična apstinenciji od alkohola ili pušenja. Savjetuju aktivan odmor. Ipak, 1960-ih kod mnogih još prevladava mišljenje da je godišnji odmor bolje iskoristiti za rad u vrtu, popravke na kući i slično negoli ići na more. Makar, i to se polako mijenja, a promjene su zapravo vidljive već od 1950-ih.
Novinari 1968. pišu da većina radnika želi ići na more. 1960-e su ipak označile veliki porast radničkih odlazaka na more. Ana Rajković Pejić u svojoj knjizi skreće pozornost na knjigu Igora Dude "Pronađeno blagostanje" u kojoj Duda analizira kako je turizam u 1960-im počeo predstavljati masovnu dokoličarsku djelatnost koja se razvijala usporedno s vježbanjem potrošačke kulture. U to doba naši radnici mogu na ljetovanja i u mađarska radnička odmarališta, od Balatona do Budimpešte. Podaci kažu da je 1982. godine 2000 radnika Željezare bilo na ljetovanju.
Broj noćenja u Hrvatskoj vrhunac je dosegnuo 1986. kad je iznosio 26,7 milijuna. Odlazak na more bio je obiteljski događaj koji se planirao mjesecima. Ne bi li se radnicima olakšalo pakiranje, opet su uskakale tvorničke novine sa savjetima. Tako primjerice "Tjednik jugoslavenskog kombinata gume i obuće" savjetuje da je bolje ponijeti kremu za sunčanje u tubi negoli u bočici kao negoli mlijeko ili tekućinu, također pišu da je nakit najbolje "zamotati", jer je tako manja šansa da se nešto izgubi, a odjeću pakovati tako da se skupa stave "deblji puloveri i osjetljive bluze da se izbjegnu oštri pregibi od gužvanja". Također, kažu da je dobro ponijeti pribor za šivanje, jer se "nikad ne zna kada će vam to zatrebati", a treba imati i pribor za prvu pomoć.
Od radničkih odmarališta preko hotela do kampova
Kasnih 1960-ih, rastom standarda i stimulacijom osobne potrošnje, radnici se sve više okreću ljetovanjima u privatnom smještaju, manje su popularna radnička odmarališta. Godine 1976. hoteli preuzimaju vodeću ulogu u odnosu na radnička odmarališta. No, 1980-e donijet će posve drugačije vrijeme, pad standarda i štednju, to je doba kad je sve više onih koji na ljetovanje odlaze u - kamp. Tako, primjerice, sisačka Željezara svojim radnicima omogućava i kampiranja. I dok su ljetovanja radnici prihvatili već 1960-ih, pobuditi interes i stvoriti navike odlaska na zimovanje tražilo je puno više vremena.
Vlasti su pokrenule izgradnju zimovališta poput Jahorine, Kranjske Gore, Kopaonika, Delnica ... U tim je objektima radnike čekala zimska i skijaška oprema, trebalo je samo ljude motivirati da krenu na planine. Kako vrijeme prolazi tako je među zaposlenicima tvornica sve više skijaša.
A 1982. slavonskobrodski radnici posebno su zadovoljni zimovanjem u Čehoslovačkoj, tamo su imali i saunu, pa tvorničke novine u podnaslovu "Nevjerojatno, ali istinito" donose priču o tome kako radnici nakon zagrijavanja u vrlo toploj prostoriji odlaze na kupanje u bazen u kojem je voda dva ili tri stupnja. "Nakon kupanja su izlazili na snijeg i njime se trljali da bi se vratili nakon ponovnog kupanja u prvotnu, vruću prostoriju." Bili su to počeci otkrivanja blagodati hladnih kupki.
Osim ljetovanja za radnike, tvrtke su posebno organizirale ljetovanja za djecu radnika u radničkim odmaralištima te odlaske radnika u banje i klimatska lječilišta. Iz današnje perspektive gotovo da je zapanjujuće naići na podatak da je već krajem 1940-ih osnovana je tzv. referada za kupališta i klimatska liječenja, a u siječnju 1950. prve su radnice upućene u razna lječilišta gdje su boravile po petnaest, čak i dvadeset dana. Postojala je jasna procedura po kojoj se dobivalo pravo na takvo liječenje. Mogli su ići radnici čija primanja po članu obitelji nisu bila veća od 1500 dinara, a oni koji su zarađivali između 1500 i 2000 dinara snosili su 50% troškova.
Objavu ovog teksta podržala je Zaklada Rosa Luxemburg – Southeast Europe sredstvima Ministarstva za vanjske poslove Savezne Republike Njemačke.
Foto: Povijest.hr, YT screenshot Radnici idu na godišnji odmor, Knjižara Ljevak
Preporučite članak: