Prenosimo rubriku Pojmovnik iz 4. broja časopisa RAD. u kojem se pojašnjavaju termini agencijskog rada i tajnog sindikalnog članstva.
Agencijski rad
Agencijski rad, koji se još naziva i unajmljivanje, ustupanje, odnosno leasing radnika, atipičan je oblik rada u kojem je radnik posredstvom agencije za privremeno zapošljavanje ustupljen korisniku – fizičkoj ili pravnoj osobi za koju obavlja posao. Riječ je o kompleksnom trostranom pravnom odnosu: agencija je poslodavac s kojim radnik potpisuje ugovor o radu, a agencija i krajnji korisnik kod kojega će radnik obavljati svakodnevni posao potpisuju ugovor o ustupanju radnika.
Institut agencijskog rada razvijao se različitim tempom u različitim zemljama – u Europi ga je prva uvela Nizozemska 1965. godine, a u širu primjenu ulazi od početka ekonomske krize 2008. godine kada se tržišta, a potom i radna zakonodavstva, dodatno fleksibiliziraju. Kao glavni argument za fleksibilizaciju radnih odnosa, koja uključuje napuštanje rada na neodređeno kao temeljnog oblika rada i uvođenje različitih oblika nesigurnih, potplaćenih poslova, poput rada na određeno, agencijskog rada, rada na pola radnog vremena i outsourcinga, navodi se potreba prilagodbe uvjeta rada novim ekonomskim prilikama.
Broj radnika zaposlenih preko agencija relativno je nizak – u EU taj broj iznosi 1,6 posto, a u Hrvatskoj tek 0,4 posto od ukupno zaposlenih. Ipak, treba napomenuti da su podaci vezani uz broj agencijskih radnika u Hrvatskoj zapravo podaci Hrvatske udruge poslodavaca, dok Ministarstvo rada i mirovinskog sustava ne prikuplja, ili barem ne objavljuje, takve podatke. No, posljednjih je godina broj agencijskih radnika, kao i samih agencija za privremeno zapošljavanje, osjetno porastao. U Hrvatskoj je prema podacima MRMS-a iz listopada 2015. registrirano čak 90 agencija, dok su podaci prije donošenja novog ZOR-a govorili o njih tridesetak.
Za porast broja agencijskih i drugih prethodno spomenutih fleksibilnih oblika radnih odnosa zasigurno su zaslužne i izmjene radnog zakonodavstva koje sličnim metodama u različitim europskim zemljama ukidaju brojna radna i socijalna prava. Novi Zakon o radu Hrvatski sabor donio je u srpnju 2014. godine. Prema tom zakonu agencija može ustupiti radnika korisniku na tri godine, dok je po prethodnom ZOR-u službeno ograničenje iznosilo jednu godinu. Mnoge zakonske odredbe vezane uz agencijski rad su problematične, a neke su postavljene tako da su prepuštene slobodnoj interpretaciji poslodavaca. Među njima je svakako i članak 46. (stavak 7) ZOR-a koji govori da se kolektivnim ugovorom sklopljenim između agencije, odnosno udruge agencija i sindikata, mogu ugovoriti nepovoljniji uvjeti rada od uvjeta rada radnika zaposlenog kod korisnika koji obavlja iste poslove kao i radnik koji je u ovom slučaju ustupljen preko agencije. Praksa smanjivanja radničkih prava agencijskih radnika kakvu omogućuje ovaj članak često se pokušavala opovrgnuti referirajući se na Direktivu o radu putem agencija za privremeno zapošljavanje, na koju se poziva i hrvatska zakonodavna praksa, a čija je glavna stavka upravo jednaka plaća za jednaki rad. Međutim, ova se direktiva konstantno krši, što se može vidjeti iz činjenice da velik broj agencijskih radnika nema pravo na regres, božićnicu, putne troškove, a ni jednak broj dana godišnjeg odmora kao radnici zaposleni direktno u tvrtki u kojoj obavljaju posao. Primjer takve prakse je i slučaj agencijskih radnika zagrebačke Čistoće koji su prošle godine javno istupili i progovorili o situaciji u kojoj se nalaze.
U takvom poslovnom trokutu, u kojem agencija dobiva proviziju, a korisnik jeftinu radnu snagu, čini se da još jednom gubi isključivo radnik.
Vedrana Bibić
_______________________________________________________________________________
Tajno članstvo u sindikatu
Svaki radnik, koji to želi, može se učlaniti u neki od postojećih sindikata ili zajedno s desetero kolegica i kolega osnovati svoj sindikat. Sindikat je organizacija čija je osnovna zadaća štititi i promicati interese radnika. Sloboda udruživanja i organiziranja radnika zajamčena je nizom međunarodnih dokumenata, Ustavom Republike Hrvatske i Zakonom o radu. S obzirom na to da sindikalna prava spadaju u temeljna ljudska prava i slobode, onaj tko uskrati ili ograniči pravo na osnivanje ili učlanjenje u sindikat može biti kažnjen kaznom zatvora do jedne godine. Isto tako, Zakonom o suzbijanju diskriminacije propisane su vrlo visoke kazne za poslodavce u slučaju da zbog članstva u sindikatu radnika stave u nepovoljniji položaj ili neprijateljsko, ponižavajuće i uvredljivo okruženje.
Pa ipak, usprkos svemu, ima poslodavaca koji radnicima zabranjuju članstvo u sindikatu, a onda i radnika koji se boje sindikalno organizirati. Naravno, zabrana sindikalnog organiziranja provodi se vrlo suptilno. Nikad vam nitko neće dati napismeno da ne smijete biti članom sindikata, ali je zato moguće da vam, ako ste aktivan sindikalist, neće produžiti ugovor o radu na određeno vrijeme. Ovakvo otežavanje sindikalnog organiziranja, kao i loše i sporo pravosuđe, visok stupanj nezaposlenosti i niska razina poslovne kulture, uvelike doprinose sve nižem broju sindikalno organiziranih radnika u Hrvatskoj. Sve manjem broju članova sindikata vjerojatno doprinosi i to što većina sindikalno neorganiziranih radnika ne zna da bez sindikata ne mogu sklopiti kolektivni ugovor ni organizirati štrajk.
No, ima radnika koji žele biti članovi sindikata ali zbog straha za svoje radno mjesto ne žele da poslodavac to zna. Rješenje je relativno jednostavno. Većina sindikata učlanjuje pojedinačne članove te, ako radnik to želi, podatke o članstvu drži u tajnosti. Za tajno članstvo najčešće se odlučuju radnici zaposleni kod poslodavaca s malim brojem radnika, prije svega u uslužnim djelatnostima, ugostiteljstvu, trgovini i obrtništvu. Tajno članstvo prisutno je i kod srednjih te većih poslodavaca kod kojih ne djeluje ni jedan sindikat ili ako radnici nisu zadovoljni radom postojećeg.
Kod pojedinačnog i tajnog članstva poslodavac ne zna da je radnik član sindikata sve dok ne dođe do nekog spora u kojem se radniku mora pružiti neposredna pomoć. Čak ni tada poslodavac ne mora saznati da je radnik član sindikata – za članove je pravna pomoć besplatna, a privatni odvjetnici ne moraju davati informacije o statusu članstva osobe koju zastupaju ako to nije predmet spora ili od osobite važnosti u konkretnom slučaju.
Tajno članstvo u sindikatu ipak nije najbolje rješenje. Radnik je uvijek slabija strana ugovornog odnosa, a sam ne može bitno utjecati na svoj položaj i prava koja nisu propisana zakonima. Tajni član ne može biti ni sindikalni povjerenik, pa ne može uživati zaštitu od otkaza ugovora o radu i druge zakonske pogodnosti namijenjene predstavnicima radnika. Za tajne članove ne može se kolektivno pregovarati ni organizirati štrajk, a oni teško mogu izraziti solidarnost s drugim kolegama.
Iako je u nekim slučajevima tajno članstvo jedina opcija koju radnik ima, za istinsku obranu radničkih i sindikalnih prava potrebno je organizirati se javno. Radnici moraju znati da im nitko nema pravo zabranjivati organiziranje u sindikat te da sindikat čine članovi koji zajedništvom štite svoja prava i interese.
Siniša Miličić
Foto: S.K., Libela
Preporučite članak: