Liliana (njezino je ime, kao i imena ostalih dostavljača, izmijenjeno kako bi im se zaštitio identitet) se boji kako bi u bilo kojem trenutku mogla utonuti u san dok u Cluju dostavlja hranu za Glovo. Ilustracija: Alin Tămășan.

Platformske kompanije izbjegavaju zakonsku odgovornost time što odbijaju svoje radnike smatrati zaposlenicima, no to je tek dio priče. Deliveroo, Uber Eats i Glovo efikasno prebacuju rizike na dostavljače i potiču ih na kršenje zakona, na temelju čega prosperiraju u ekonomiji honorarnih poslova (“gig economy”).

 

Spavaju za volanom nakon svakodnevnih dvanaestosatnih smjena šest, ponekad i sedam dana u tjednu. Prolaze kroz crvena svjetla kako bi ostvarili prosjek od tri dostave po satu, i parkiraju vozila na pločniku da bi uštedjeli vrijeme. Zaustavljaju i zadržavaju kradljivce motocikala do dolaska policije. Sve su to uobičajeni radni incidenti platformskih dostavljača hrane za koje rijetko doznajemo. U godinu i pol otkako sam počeo istraživati njihove radne uvjete otkrio sam ne samo njihovu učestalost, nego i razmjere u kojima ih sam način na koji su platforme osmišljene čini mogućima.

Dva tjedna nakon početka rata u Ukrajini, Glovo, jedna od najvećih platformskih kompanija u zemlji, izdao je medijsko priopćenje u kojem je najavio kako će nastaviti djelovati u dvadesetak gradova kako bi “pružili humanitarnu pomoć i osnovnu logistiku onima kojima je to potrebno”. Kompanija svoju odluku temelji na “povećanoj potražnji za vitalnim uslugama” lokalnih stanovnika i nevladinih udruga koje nemaju pristup hrani, lijekovima i ostalim prijeko potrebnim osnovnim namirnicama. Što se tiče radnika, Glovo je obećao kako će u slučaju napada odmah obustaviti operacije i tražiti od dostavljača da se pridržavaju nužnih sigurnosnih protokola. Kompanija tvrdi da ne pokušava financijski profitirati nastavkom pružanja usluga te da prilagođava zaradu dostavljača situaciji, kako bi oni mogli prehraniti sebe i svoje obitelji. Meni se pak čini kako bi njihova zarada u svakom slučaju trebala pokrivati troškove života, a ne samo kada je “prilagođena” izvanrednom stanju.

Ovo nije prvi put da platformske kompanije diljem Europe koriste krizne situacije za vlastitu korist. Uobičajeno je da ugrožavaju dostavljače koji nisu zaposleni na ugovor o radu, nego podizvođači-honorarci, i prema kojima nemaju nikakve odgovornosti koje bi klasični poslodavci trebali imati. Na primjer, rane 2020. godine, kada su oluje Ciara i Dennis poharale Ujedinjeno kraljevstvo, Deliveroo je dodatnim honorarom po obavljenoj dostavi poticao radnike kako bi vozili po ekstremnom vremenu i riskirali svoje živote. U Manchesteru su se, u kojem sam tada istraživao radne uvjete platformskih radnika, lokalni dostavljači odazvali tom izazovu. Istovremeno su, putem Whatsapp grupe kojoj sam se i ja pridružio, jedni druge upozoravali da paze na svoju sigurnost: “Ljudi, budite jako oprezni kad naiđu snažni naleti vjetra”. Taj se rizičan pristup mogao vidjeti i ove godine za vrijeme oluje Eunice kada je Gorillas, slična kompanija za dostavljanje namirnica u Nizozemskoj, nastavila s pružanjem svojih usluga unatoč tome što je vlada savjetovala građane da ne napuštaju svoje domove.

Akademici, zakonodavci, novinari i analitičari nebrojeno su puta isticali izrabljivačke radne uvjete platformskih radnika, tražeći više transparentnosti u načinu na koji se donose odluke algoritama, kao i da platforme počnu više prihvaćati svoju odgovornost. One bi trebale početi svoju radnu snagu tretirati kao zaposlene, a ne samozaposlene radnike. Ali što je s mikrologistikom njihovog posla? Mediji su izvještavali o raznim oblicima kolektivnog otpora platformskih radnika, kao što su štrajkovi i protesti, no ne zna se mnogo o individualnim, manje vidljivim i ilegalnim oblicima otpora među dostavljačima. Radeći kao platformski radnik za Deliveroo, Uber Eats i Glovo u Manchesteru i rumunjskom Cluju, svjedočio sam očajničkoj genijalnosti transgresija koje su ovi radnici prisiljeni činiti kako bi zarađivali za život. Ima tu sitnih prometnih prekršaja, ali i ozbiljnijih prijestupa poput prekoračivanja maksimalnog broja radnih sati. Osim što rezultira fizičkom i mentalnom iscrpljenošću, to može dovesti i do prometnih nesreća. U tim slučajevima ne smijemo vidjeti samo individualnu odgovornost, nego i korporativnu zločinačku kulturu koja čini sastavni dio ekonomije honorarnih poslova. Suočeni s konstantnom inertnošću platformi glede adresiranja svakodnevnih problema dostavljača, neki od njih idu toliko daleko da organiziraju hitne WhatsApp grupe za slučajeve kada su napadnuti.

U općenitijem smislu, krize platformama pružaju dobru priliku kako bi delegirali zdravstvene i sigurnosne odgovornosti na same dostavljače. Taj prijenos često rezultira ugrožavanjem njihova zdravlja. Primjerice, nakon izbijanja pandemije Covida-19 oslanjanje javnosti na platforme koje dostavljaju hranu eksponencijalno je poraslo, a dostavljače se slavilo kao esencijalne radnike i hvalilo ih se za predanost “hranjenju nacije” za vrijeme lockdownova. Kasne 2020. i rane 2021. godine radio sam kao dostavljač i jedini ljudi koje sam kasno navečer mogao sresti na praznim ulicama Manchestera bili su moji kolege sa šarenim kutijama na leđima te beskućnici. Mnogi su dostavljači, koji su donedavno radili za tvrtke koje su se privremeno ili trajno zatvorile, morali donijeti težak izbor: ili će riskirati vlastito zdravlje i nastaviti zarađivati kako bi prehranili svoje obitelji, ili će ostati kod kuće na sigurnom i gledati kako njihovi najbliži gladuju.

Tržišna vrijednost Deliverooa u tom je periodu skočila na 8.8 milijardi funti, no kompanija svejedno nije činila gotovo ništa kako bi zaštitila dostavljače. Tek sam dva i pol mjeseca nakon početka obavljanja posla konačno dobio zaštitnu opremu: 10 bočica dezinficijensa i 4 perive maske. Bio sam okružen vozačima koji su bili paralizirani od straha da će pokupiti virus, no svejedno si nisu mogli priuštiti prestanak rada, s obzirom na to da nisu mogli dobiti plaćeno bolovanje. Redovito testiranje također nije dolazilo u obzir, i dostavljači s postojećim medicinskim komplikacijama, koji su potpadali u rizične skupine, nisu se mogli izolirati i nastaviti primati punu plaću.

Deliveroo i druge platforme zloupotrebljavaju samozaposleni status dostavljača, tjerajući ih da riskiraju svoj život i upuštaju se u ilegalne aktivnosti i izvan perioda spektakularnih kriza kao što su oluje, pandemije, ili rat u Ukrajini. Plaćanjem radnika po izvršenoj dostavi umjesto po satu, Deliveroo mnoge prisiljava da rade po 10-12 sati dnevno (često za manje od dvije funte po satu), šest do sedam dana tjedno kako bi mogli spojiti kraj s krajem. Slične radne uvjete imaju dostavljači Glova u Rumunjskoj s kojima sam razgovarao u svrhu istraživanja. Vozeći mnogo duže od dopuštene zakonske granice, opasnost da će zaspati za volanom mnogo je veća nego inače. Jedna mi je dvadesetogodišnjakinja ispričala kako je prošlog ljeta, za vrijeme glazbenog festivala u Cluju, doživjela prometnu nezgodu. “Već sam preko tjedan dana radila po 10-12 sati dnevno i zaspala sam za volanom. Udarila sam u zaštitnu ogradu. Srećom, dobro je prošlo i nisam bila ozlijeđena. Nakon tog sam prestala raditi do iznemoglosti i počela redovito uzimati pauze. Nije vrijedno tog, to je robovlasništvo”, kaže mi. U tom trenutku, Glovo je podizao bonuse kako bi što više vozača privukao na platformu.

Notifikacije koje im šalju aplikacije često ometaju vozače. Dostavljači u oba grada opisali su mi bliske susrete koje su doživjeli zbog onog što nazivaju “multiapping”: istovremeno korištenje dviju aplikacija kako bi se maksimizirali prihodi. Jednog je dostavljača motociklom u Manchesteru umalo pregazio auto: “Vozio sam i paralelno provjeravao dostavu Uber Eatsa na mobitelu. Prema karti, cesta je iduća dva kilometra trebala biti ravna, i mislio sam da za to imam dovoljno vremena. Ali nisam računao na to da bi se na njoj mogla nalaziti raskrižja. Vozio sam jednom rukom i buljio u mobitel. Odjednom sam začuo glasno trubljenje. Stao sam sa strane, pričekao par minuta dok ne dođem sebi, popio vode, i ugasio Uber aplikaciju.”

Način na koji su aplikacije osmišljene dovodi ne samo do toga da dostavljači moraju raditi nenormalne šihte kako bi mogli normalno zaraditi, nego i do toga da posao moraju obavljati izrazito brzo. Vrijeme je doslovno novac i svaka minuta koju duže provedu u prometu ili čekajući narudžbu znači manja primanja. Velika većina dostavljača s kojima sam razgovarao redovito krši prometna pravila kako bi čim prije stigli na odredište. Kada sam jednog dostavljača na biciklu pitao krši li ikad prometne propise, shvatio sam da moje pitanje zvuči gotovo kao retoričko: “Svaki put. Iskreno, ako ne kršiš pravila, nećeš ništa zaraditi. Ako staneš na svakom crvenom svjetlu, izgubiti ćeš previše vremena, a time i novca.” Za one koji dostavljaju autom, većina je prometnih prekršaja vezana za nepropisno parkiranje. Dostavljačica iz Cluja mi je opisala kako postupa u učestalim situcijama u kojima treba pronaći parking u vrlo prometnom centru grada: “Teže je parkirati po danu, iako imam sreće i još niti jednom nisam dobila kaznu lokalne policije. Kada trebam pokupiti narudžbu u centru grada, nakon prihvaćanja dostave pričekam pet minuta prije nego što se uputim prema restoranu, kako bi bila sigurna da će hrana biti spremna. Ostavim auto na minutu, što je prekratko da bi se itko žalio.”

Kada se nesreće dogode, platforme plaćaju slabu ili nikakvu naknadu za pokrivanje zdravstvenih troškova. Jedna je dostavljačica iz Manchestera doživjela nesreću obavljajući dostavu na biciklu za Uber Eats, nakon čega dva mjeseca nije mogla raditi i morala je ići na nekoliko operacija rekonstrukcije lica. “Poslala sam im slike svog lica i mjesta na kojem se to dogodilo. Sve sam im objasnila. Na to su oni rekli ‘Mi s tim nemamo nikakve veze. Javi se ovdje radi refundacije troškova.’ Poslali su mi link i ispunila sam obrazac, ali nikad nisam ništa dobila.”U Rumunjskoj, gdje platformske dostavljače službeno zapošljava agregator, nisu mi omogućili obvezan trening sigurnosti i zaštite na radu. Niti tamo dostavljači nemaju nikakvu zaštitu u slučaju nesreće. “Kada sam potpisao ugovor o radu, šef mi je rekao da izbjegavam nesreće. Naravno da izbjegavam nesreće, svi to čine, ali svejedno se događaju. Morao sam prihvatiti to što kaže jer mi je posao bio potreban”, rekao mi je dostavljač iz Cluja.

Bez odgovarajuće podrške, dostavljači su prisiljeni stvari uzeti u svoje ruke. Ulični napadi na dostavljače na biciklima u mnogim su gradovima uobičajeni, pri čemu Manchester nije iznimka. Jedne večeri prošle godine, kada sam biciklirao u Hulmeu, urbanom području nešto južnije od centra, umalo su me srušili s bicikla. Prolazio sam parkom i pred sobom ugledao grupicu adolescenata, točno posred biciklističke staze. Odmah me uhvatila panika jer je jedan od njih stao pred mene i pokušao me preplašiti udarajući nogom po zemlji. Pokušao sam ostati hladnokrvan i brzo projurio pored njih, na što su oni udarili u smijeh. Drugi mi je dostavljač pak prepričao sličnu situaciju iz parka u Salfordu, gdje su mu skoro ukrali bicikl. Kako bi spriječila takve situacije, jedna od dostavljačica na biciklu u džepu uvijek nosi suzavac: “Kupila mi ga je sestra mog dečka. On je čuo kako su prebili nekog dostavljača u Salford Parku, i htio je da budem na oprezu. Ne bojim se samo ja, nego cijela moja obitelj”, govori mi kao da se opravdava.

Kontroverzniji odgovori na ulične napade odvijaju se preko WhatsApp grupa, putem kojih se grupica dostavljača na motociklu hitno organizira u slučaju da je netko od njihovih kolega napadnut. Ugrožena osoba jednostavno podijeli lokaciju s ostalima, koji joj priteknu u pomoć. Tu grupu solidarnosti vide kao alternativu odgovorima lokalne policije na hitne slučajeve, koje smatraju neefikasnima. Jedan od dostavljača objašnjava mi logiku grupe: “Policija nam kaže samo ‘Ovo je identifikacijski broj vašeg slučaja.’ Stvorili smo tu grupu jer to više nismo mogli podnijeti. Policiju kontaktiramo jedino kad nekom ukradu bicikl, i to je to.” Na snimci napravljenoj prošlog ljeta, koju mi je pokazao jedan od dostavljača, grupica motociklista okružila je dvojicu tinejdžera zbog sumnje da su ukrali motocikl. Dok mladići sjede na pločniku privezani lisicama, motociklisti im upućuju zlokobne prijetnje: “Recite prijateljima da je opasno krasti, mi smo banda i ulovit ćemo ih.”

Pod krinkom poduzetništva, autonomije i fleksibilnosti, Deliveroo, Uber Eats i Glovo aktivno izbjegavaju lavovski dio odgovornosti prema svojim radnicima. Većina korporativnih zločina ovih platformi nije toliko vidljiva i uključuje krađu nadnica, izbjegavanje poreza ili zločine prema okolišu. No u jednakoj nas mjeri treba brinuti svakodnevni zločin ugrožavanja sigurnosti svojih radnika, omiljen među platformama.


Prijevod je nastao u okviru suradnje medijske mreže ELMO (Eastern European Left Media Outlet) 

S engleskog preveo: Filip Peruzović
Autor teksta:

Cosmin Popan

Preporučite članak: