Svake godine čudimo se sve više i više koliko usluga pružaju kiosci i koliko različitih artikala stane u te male prostore. To istovremeno znači i da “tete iz kioska” moraju taj asortiman imati u glavi i usvajati nove vještine rada s novim tehnologijama – sve to za plaću koja (s dodacima!) jedva prelazi 5.000 kn. I to ne svima.
Krajem 2020. godine otvorena je izložba nazvana „Tisak, dvadeset i tri kioska“. Na njoj je predstavljena serija od 27 fotografija Marka Ercegovića popraćenih tekstom Igora Lasića i 19 prikupljenih izjava anonimnih radnica i radnika koji su istaknuli posebnosti rada u kioscima Tiska. Izložba je prikazala svakodnevicu za radnice na kioscima Tiska i dala uvid u stvarne probleme koji govore o preopterećenosti poslom, manjku komunikacije šefova s prodavačima i prodavačicama, niskim plaćama, aktivnoj prodaji i nedostatku sanitarnih čvorova, a više njihovih tadašnjih priča možete pročitati ovdje. Sada, dvije godine nakon izložbe, odlučili smo istražiti kakva je situacija na tom radnom mjestu danas te kakvi su uvjeti rada. Razgovarali smo s četvero anonimnih radnika s različitih lokacija.
Naša prva sugovornica sedam godina radi na kiosku Tiska. Svaki njezin dan je dinamičan, ovisno o tome što kupci trebaju, a poznato je kako se u njihovom malom radnom prostoru može pronaći sve “od igle do lokomotive”. Njezino radno vrijeme iznosi četrdeset sati tjedno, a jedan dan u tjednu je slobodan. „Koristimo ga svaki tjedan, a u slučaju da ga ne možemo iskoristiti ili da radimo prekovremeno, to nam se plaća. Godišnji koristimo kada želimo, a ako trebamo nešto izvanredno i tu nam se izađe u susret“, rekla je. Ono što je istaknula kao problem ovog radnog mjesta je pauza koju ne može iskoristiti, a toalet se nalazi u sklopu trgovačkog centra u kojemu je kiosk smješten. Na kraju mjeseca kada se pribroje dodaci za ostvarene rezultate, naknade za nošenje novca i prijevoz koje dobivaju redovito, njezina plaća iznosi oko 5.500 kuna neto. „Uvijek je isplaćena na vrijeme, ali s obzirom na obujam posla, mislim kako bi ipak trebala biti nešto veća. Uz plaću imamo božićnicu, regres i uskrsnicu“, rekla je. Ono što je navela kao najveći izazov posla je svakodnevni rad s kupcima čiji odnos prema prodavačima nije nimalo prihvatljiv. „Odnos kupaca prema nama svakim je danom sve gori i gori. Dolazi do prijetnji, vrijeđanja, vikanja pa sve do omalovažavanja. Nažalost, danas kupac ima sva prava, a prodavač nikakva“, rekla je.
Predsjednica Sindikata trgovine Hrvatske Zlatica Štulić kao poseban problem u trgovini, posebno u onima manjeg formata navodi prepade, pljačke, razbojništva zbog otuđenja novaca i robe, kao i druge oblike nasrtaja na život i zdravlje. „Za radnike je važno da postoje jasni protokoli kada se nađu u takvoj situaciji kako bi im se što prije pomoglo. Njihovo je zdravlje često puta ozbiljno narušeno. Pitanje zaštite na radu i osiguranje radnika u gore navedenim slučajevima izuzetno je važno“, istaknula je. Navela je i kako su kupci sve zahtjevniji te ne poštuju prodavače koji u takvim situacijama trpe i sve više stresa na radnom mjestu. „Doživljavaju zlostavljanje koje je najčešće verbalno i to je novi problem koji se javlja, posebno nakon pojave korone. Kako je u maloprodaji zaposleno oko 2/3 žena, tako su one najviše i izložene zlostavljanju“, rekla je.
„Radnici se često zapošljavaju u trgovini samo dok ne pronađu nešto bolje“
Svoje iskustvo rada s nama podijelio je još jedan radnik zaposlen u Tisku koji ovaj posao radi više od deset godina, a na svom se radnom mjestu također susreće s raznim profilima kupaca. „Kupci kao kupci, puno različitih profila ljudi svakodnevno. Od ugodnih do neugodnih. Da, bilo je i neugodnih iskustava naravno, to je svakodnevica“, rekao je. Tijekom godina rada došlo je do krađa na njegovom radnom mjestu, a manjkove uglavnom podmiruju prodavači. Ipak, postoje situacije i kad poslodavac podmiruje manjkove za ona prodajna mjesta za koja se zna da su prometna i da često dolazi do krađa. Poslovi koje on obavlja na svom prodajnom mjestu uključuju zaprimanje tiskovina i robe u jutarnjoj smjeni, redovnu prodaju i komunikaciju s kupcima, čišćenje i punjenje polica i rashladnih vitrina. Poznato je kako na Tisku kupci mogu obaviti razne usluge, a samo su neke od njih slanje paketa s kioska na kiosk, plaćanje računa, mjenjačnica, ZET punjenje karata, kupnja HŽ karata, Flixbus karata, plaćanje ZG parkinga, podizanje gotovine, kopiranje, Aircash uplate/isplate i kupnja e-bonova.
Opseg poslova koje radnici na Tisku obavljaju s godinama je postao sve veći, a samim time mijenjaju se i uvjeti rada. „Radnika u djelatnosti nema dovoljno, fluktuacija je vrlo velika, često se radnici u trgovini zapošljavaju samo dok ne nađu nešto bolje jer raditi u trgovini je vrlo zahtjevno i naporno. Radnici koji rade u kioscima rade veliki broj radnih zadataka, što zahtjeva dobro poznavanje robe, brzinu, točnost u radu i korištenje sredstava rada visoke tehnologije. Takav rad zahtjeva ljubaznost i uslužnost, a što je uz prodaju raznih usluga vrlo zahtjevno“, rekla je Štulić. Također, uvođenje novih tehnologija za radnike predstavlja dodatnu obavezu. „Kako se u djelatnost kontinuirano uvode nove tehnologije, a ona se digitalizira, radnici se moraju educirati za rad na njima. Sve je to dodatna obveza zaposlenih, a sve kako bi mogli nastaviti raditi u djelatnosti koja se izuzetno brzo mijenja i kako bi ostali na tržištu rada“, rekla Štulić.
Kada je riječ o radnom vremenu, na svakom je prodajnom mjestu drugačije, ovisno o tome radi li se u dvije ili tri smjene. „Tjedno radimo četrdeset sati, a imamo dan ili dva slobodno koje uvijek možemo iskoristiti. Ako dođe do prekovremenih sati, oni su plaćeni“, rekao je sugovornik. Prvi dio godišnjeg (ljetni) uvijek je ispoštovan i na njega odlazi prema dogovoru, dok drugi dio ovisi o potrebama poslodavca. „Pauzu uzimam po potrebi. Znam da zakonski iznosi 30 minuta, što nam piše i u kolektivnom ugovoru. Toalet imamo u sklopu našeg prostora jer nismo klasičan vanjski kiosk“, dodao je. Ono što je istaknuo kao najveći problem ovog radnog mjesta je plaća. „Iznos plaće je oko 4.000 kuna plus stimulacije i dodaci što u konačnici dođe do nekih 5.000. Isplaćuje se na vrijeme, ali za obujam posla i uvjete nije nikako prikladna, apsolutno je preniska. Svjesni smo koliku zaradu svakodnevno donosimo, a ona je duplo veća. Itekako smo je zaradili, a poslodavac bi još uvijek bio u velikom plusu“, istaknuo je.
Ono što je ovim sugovornicama zajedničko je što imaju kolektivni ugovor sklopljen na razini poduzeća, a njime su regulirana materijalna i nematerijalna prava. Primjena kolektivnog ugovora krenula je 1. srpnja 2021, a na snazi će biti pet godina. Kako je tada objavljeno na stranici Sindikata trgovine Hrvatske, ugovoreno je uvećanje satnice za rad blagdanima i neradnim danom za 100 posto. Uz navedeno, za radnike Tiska povećana je maksimalna naknada za troškove prijevoza te umjesto 700 iznosi 1.000 kuna. Radnici od tada više nisu obavezni doći na posao prije početka radnog vremena, a ostvaruju i pravo na potporu za rođenje djeteta u iznosu od 3.000 kuna. Povećan je maksimalan broj dana plaćenog dopusta te umjesto sedam iznosi deset dana. Osim toga, radnici su zadržali prava na dodatak za minuli rad te rad pod otežanim uvjetima, prekovremeni rad, noćni i rad nedjeljom. Ipak, uvjeti rada na ostalim kioscima privatnih poslodavaca ovise isključivo o njihovoj dobroj volji. „Puno malih poslodavaca, obrta, za koje nemamo podatke o plaćama i plaćanje tog rada vrlo je šaroliko jer se po Zakonu mora platiti više, ali ne piše koliko, tako da i plaćanjem jedne kune poslodavac poštuje Zakon. U Hrvatskoj nije potpisan granski kolektivni ugovor, prava se utvrđuju kućnim kolektivnim ugovorom, a ako njega nema, prava radnika utvrđuje poslodavac pravilnikom ili ugovorom o radu“, rekla je Štulić. Ipak, s novim Zakonom o radu koji stupa na snagu 2023. godine propisano je minimalno povećanje plaće radnika nedjeljom za 50 posto.
„Odradila sam mnogo prekovremenih sati, a ni jedan nije bio plaćen”
Naša iduća sugovornica na kiosku koji je u vlasništvu manjeg obrtnika radi nekoliko mjeseci, a svoje radno mjesto vidi kao priliku za upoznavanje novih ljudi. „Imala sam neka neugodna iskustva, ali to je možda svega nekoliko puta. Volim popričati s kupcima i imamo poslovno-prijateljski odnos“, rekla je. Njezino radno vrijeme je 7-8 sati dnevno, tjedno ima jedan dan slobodno, a ako dođe do prekovremenih sati oni su redovito plaćeni. „Volim raditi na ovom mjestu, pauzu koristim redovito, a tada zatvorim kiosk i obavim sve što trebam“, ispričala je. S plaćom koju ima poprilično je zadovoljna, a ono što je navela kao nedostatak ovog radnog mjesta je problem s hladnoćom. „Za posao koji radim plaća je dobra. Kada sam vidjela kolika je u drugim firmama ovaj iznos je stvarno u redu. Nedostatak ovog radnog mjesta je hladnoća. Unatoč tome što imamo grijalicu, hladno je“, dodala je.
Posljednja radnica s kojom smo razgovarali petnaest godina radi na kiosku koji je također u vlasništvu manjeg obrtnika. Lokacija na kojoj se nalazi njezino prodajno mjesto smještena je između velikih prometnica te je odlazak na toalet poprilično nezgodan. „U neposrednoj blizini mog kioska nema javnog toaleta ili kafića u koji bi mogla otići te zato odlazim u ugostiteljski objekt koji se nalazi nekoliko ulica dalje. Cijeli proces zatvaranja i otvaranja prodajnog mjesta te hodanja po hladnoći ili vrućini poprilično je frustrirajuć“, rekla je. Ona se tijekom višegodišnjeg rada na kiosku susrela s raznim profilima kupaca, a posljednjih godina njihov odnos prema prodavačima sve je gori. „Bilo je tu zaista svega. Događale su se krađe koje sam ja morala podmiriti, vrijeđanje, pokušaji nasilnog ulaska u prodajno mjesto i uznemiravanje“, ispričala je. Ono što ju najviše pogađa je to što smatra kako za svoj rad nije dovoljno plaćena, a prekovremene je sate davno prestala brojati. „Moja plaća je toliko niska da ju uopće ne želim izgovoriti, a s obzirom na uvjete u kojima radim (vrućina, propuh i hladnoća) smatram kako bi ona trebala biti barem za tisuću kuna veća, posebno u vrijeme inflacije. Nemam naknadu za prijevoz, a odradila sam bezbroj prekovremenih sati od kojih ni jedan nije bio plaćen ili vraćen kroz slobodne dane jer uvijek nedostaje radnika te me nema tko zamijeniti. Uz to, godišnji odmor ne mogu koristiti kada meni odgovara, već se moram prilagoditi poslodavcu. Poprilično je demotivirajuće raditi u takvim uvjetima, a s obzirom na svoje godine nemam drugog izbora“, zaključila je.
Iz priča naših sugovornika vidljivo je kako su za svakog od njih drugačiji uvjeti rada, ovisno o poslodavcu kod kojeg su zaposleni. Ono oko čega su poprilično složni je da bi odnos kupaca prema njima trebao biti bolji pa se zato sjetite toga kada idući put otiđete na obližnji kiosk i ne zaboravite na ljubaznost koja će njima olakšati i uljepšati radni dan.
Objavu ovog teksta podržala je Agencija za elektroničke medije sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Naslovna fotografija: Mateusz Kamiński/Radnička prava
Tekst napisala:
Preporučite članak: