Prenosimo tekst Stefana Treskanice o Prvom maju, koji je prvobitno objavljen u sekciji Kulturna povijest rada časopisa RAD. 2015. godine.
Negdje prema ovogodišnjem Prazniku rada, kako javljaju mediji, pala je “još jedna slavonska tvrtka”, laslovački Prvi maj. I u Pirotu je, kako javljaju lokalni i regionalni mediji, također pao Prvi maj. U Zagrebu ne javljaju više ništa, Prvomajska je odavno pala. Preživio je jedino pogon u Ivancu, a i taj teško. U biti, nije preživio – izboren je: 9. srpnja 2005. radnici zauzimaju tvornicu, 7. studenog 2005. ulaze u štrajk glađu, a ujesen 2007. pokreću proizvodnju. Sve to piše ispod murala koji je 6. svibnja ove godine iscrtan u tvornici (u organizaciji umjetničko-kustoskog kolektiva BLOK-KURS). Jedan od autora, Miloš Miletić, stvari je jako dobro podcrtao: “Nismo mi ovde da pričamo priču o ITAS-u, mi ne bismo bili ovde da radnici nisu uradili to što su uradili, oni inspirišu nas. Mi koji smo zaposleni u polju kulture teško priznajemo da smo i mi sami radnici i da delimo loše uvete rada sa svim radnicima. Pre svega, mi smo ovde da od ovih radnika učimo.”
Od folklora do borbe
Radnici su prvoga svibnja 1890. proslavili prvi zajednički Prvi maj, međunarodni praznik rada. Prije toga, Maj se slavio folklorno: uz kresove, plesove i majska stabla. U sfere radničkog pokreta najviše je i najranije Maj zašao u Americi, gdje ga vezujemo uz niz velikih protesta i štrajkova, među ostalim i onaj s Haymarketa, kad je “dinamit prvi put od Nobela prasnuo u klasnoj borbi” (1886). Prvi je maj bio datum-obećanje, totalni ulog na budućnost. Bio je to praznik “onih koji ne pamte”, jer “pamtiti mogu samo bijedu”, onih koji “nisu ništa”, a “bit će sve”. Prvi maj imao je i specifične, konkretne zahtjeve poput osmosatnog vremena, opće pravo glasa, povećanje plaća, borbu protiv – imperijalističkog – rata itd.
Na Prvom kongresu Druge (socijalističke) internacionale donijeta je odluka da se naredne godine stupa u opći protest radi osmosatnog radnog vremena. Bilo je to 14. srpnja 1889, sto godina od Francuske revolucije. Amerikanci su ovakvu odluku unutar vlastite Federacije rada donosili nekoliko puta, pa tako i za 1890. kada je “trebalo konačno pobijediti”. Nije im ni tada uspjelo, a ironija je upravo američke sudbine da su kasnije izgubili i datum. Praznik rada postao je u SAD-u prvi ponedjeljak u rujnu.
Prvi maj je u Europi doživio različite pristupe i interpetacije. 1890. godina u znaku je velikog naleta organiziranog radništva: britanski lučki štrajk iz 1889. rađa tzv. novi sindikalni pokret, njemački socijaldemokrati (SPD) nakon 11 godina ilegale izlaze van i pobjeđuju na izborima (ali dobivaju samo 8,8 posto mandata). U SPD-u su se bojali direktne konfrontacije (a protest na radni dan to vuče), prilične restrikcije za Bismarckove vladavine i tek opipavali legalne oblike djelovanja. U slučaju SDAPÖ-a (austrijskih socijaldemokrata) situacija je bila obrnuta, oni su forsirali obustavu rada i što širu mobilizaciju; Victor Adler jedan je od prvih koji su prepoznali vrijednost ovako postavljenog praznika: “To je taj smisao prvomajskog praznika, kojeg se naši protivnici boje – odmor od rada, potpuna obustava. To je ono što smatraju revolucionarnim.” August Bebel i Friedrich Engels držali su da mase treba zauzdati, da je entuzijazam prevelik, očekivanja nemoguća.
U londonskome Hyde Parku okupilo se 1890. tristo tisuća ljudi, kao “nikad prije i nikad poslije”. U Beču i diljem Austro-Ugarske slavilo se “najsjajnije”, Kopenhagen je bio paraliziran. Španjolci i Skandinavci odmah su intervenirali da se ovakvo obilježavanje nastavi, na briselskom kongresu Druge internacionale (1891) – uz njemačko-britansko oponiranje – taj je pravac i potvrđen. Prvi maj tada tjera svoje najzanosnije doba, doba “legalnosti i neslužbenosti”, kako bi ga nazvao Eric Hobsbawm, doba “plesa i protesta”, i “otpora i odmora”, kad se moralo štrajkati i boriti da bi se uživalo. Prvi maj kasnije je prisvajan, podržavljen, ukroćen. Prisvajale su ga sve opcije i svi režimi, jer predstavljao je “snagu koja se valja ulicama”. Bio je pretežak i prejak, trebalo ga je “riješiti”. Četrdeset četvorica francuskih zastupnika – jedinstvenih “samo po tome što nisu socijalisti” – interveniraju 1920. kako “praznik treba biti očišćen od bilo kakvog osjećaja mržnje ili ljubomore [klasne borbe]; sve klase, ako se uopće može kazati da klase i dalje postoje, i sve produktivne energije unutar iste nacije trebale bi biti jedno, iz iste ideje i za isti cilj”. Hitler je, prvi iza SSSR-a, ovome datumu dao službenost, nakon što se temeljito obračunao sa socijaldemokratskim i komunističkim pokretom, te iskidao sve internacionalne veze. Ta operacija nazvana je Narodni praznik rada. Franco i Pétain načinili su slično, s tim da se potonjem više sviđao Festival rada i sklada.
Rudari – predvodnici prvomajske borbe
Od protufašističkih Majeva inspirativan (i uporan) je onaj rudarski, arbanaški, sa Sicilije. Tamo, kao i u nekim nama bližim krajevima, narod nije odustajao, okupljali su se svake godine pored stijene doktora Barbata, sicilijanskog doktora Mladena1, liječnika koji je prvomajskim govorom 1893. zacrvenio taj kraj (osim što im je donio i suvremenu medicinu). Selo u priči je Piana degli Albanesi, uporno selo. Godinu iza govora doktora Barbata, 1894, pukao je i prvi Prvi maj u Bosni i Hercegovini. Izveli su ga rudari, Varešani. Nešto kasnije, svibnja 1906, štrajkat će i Ljubušaci/Ljubušanke, solidarizirajući se s radnicama i radnicima Tvornice duhana Sarajevo. U Peći na Prvi maj 1920. prosvjedovalo se i slavilo zajednički. U Puli iste godine – krvavi antifašistički Maj.
Majske povorke i majska sjećanja imali su i imaju svoje različite cvjetove, najčešće naravno crvene – karanfile, ruže, makove – ali ne uvijek. U Francuskoj cvijet je đurđica, spomen na strijeljane u Fourmiesu, Prvoga maja 1891, vrlo mlade ljude. U Italiji melodija je Verdijeva, arija iz Nabucca, a riječi su Pietra Gorija iz 1896. Fascinantan je borbeni i komemorativni Prvi maj iz Novecenta. Pa ipak, treba opet ponoviti onu uvodnu – Maj nije bio dan sjećanja, Maj je bio dan obećanja i budućnosti. Maj je bio dan klase koja se nema čega sjećati osim bijede i bivših borbi, Maj je bio dan klase kojoj je sav ulog tamo naprijed.
Maj je, međutim, bio, a danas bi pogotovo morao biti, i dan učenja, podsjećanja na one koji su se angažirali da ostvare listu prvomajskih zahtjeva. Ta je tradicija bogata i velika, ta tradicija seže daleko van jednog datuma, i ona je u ovom vremenu odrona izuzetno bitna. Jer “oni koji nisu bili ništa” stvorili su puno. Naš je zadatak da ne dopustimo da se to samo tako likvidira, i to baš u ovom posebnom, dragom ali i krvavom mjesecu.
Izvor naslovne fotografije: Wikimedia Commons
Tekst napisao:
Preporučite članak: