Uvijek je dobro podsjetiti se na transnacionalnu solidarnost prema zemljama Globalnog Juga koju je unutar Pokreta Nesvrstanih prakticirala Jugoslavija, a samim time, i Hrvatska. Jedan od najzanimljivijih elemenata te solidarnosti bile su studentske razmjene koje su velikim dijelom postavile temelje našim lokalnim dijasporskim zajednicama Globalne Većine.
Iako su devedesetih godina uloženi znatni napori da se te zajednice utišaju, kad ih se već nije uspjelo otjerati, one i dalje ovdje postoje i podsjećaju nas na nužnost odgovornosti i solidarnosti.
Jugoslavija je sa stipendiranjem stranih studenata započela 1955. godine, a u Zagrebu je od tada do kraja 1980-ih godina boravilo na tisuće studenata iz Afrike, Azije i Latinske Amerike. Ti su studenti vodili razvijen društveno-politički život kroz aktivnosti koje su se većinom događale u zagrebačkom Međunarodnom studentskom klubu prijateljstva (MSKP) koji je 1962. godine osnovao Savez studenata Hrvatske. MSKP je, s ciljem brige o izvannastavnim aktivnostima stranih studenata i organizacije slobodnih aktivnosti za mlade Zagreba, osmišljen kao “mjesto okupljanja strane i domaće omladine, mjesto internacionalističkog odgoja mladih, mjesto stvaranja i proširivanja prijateljstva i suradnje među narodima”. Najprije se nalazio u Tvrtkovoj ulici 5, a sedamdesetih godina XX. stoljeća se privremeno preselio u zagrebački Studentski centar u Savskoj 25, gdje je djelovao do 1992. godine kad je deložiran te je potom izgorio u požaru.
MSKP je surađivao s mnogim lokalnim institucijama, organizacijama i medijima poput Zagrebačkog Velesajma, Kazališta “Komedija”, Privredne komore grada Zagreba, Tiflološkog muzeja, Glazbene akademije, časopisa Arena, Visoke defektološke škole, Druge gimnazije, Radio Zagreba, Vjesnika i drugih. Klub je 1980. godine dobio priznanje Savezne konferencije SSRNJ za uspješno dugogodišnje organiziranje akcija solidarnosti s oslobodilačkim pokretima s naglaskom na akcije organizirane u osnovnim školama kroz satove povijesti, a 1987. godine javno priznanje Grada Zagreba za 1986. godinu.
Unutar MSKP-a djelovale su komisije za kulturu, sport, proslave i manifestacije, studijska i stručna putovanja, standard i druge te folklorne grupe poput palestinske, sirijske, iračke te afričke. Posebno bitnom smatrana je stalna tribina o aktualnim događanjima u svijetu kao jedina takve vrste u Zagrebu, a organizirane su i izložbe, predavanja, tribine, projekcije filmova, proslave međunarodnih i nacionalnih praznika raznih zemalja te akcije upoznavanja zemalja kroz tjedne Latinske Amerike, Afrike, Sirije, Iraka, i drugih. U sklopu Kluba djelovale su različite nacionalne organizacije stranih studenata, posebna sekcija za Ujedinjene narode i marksistički kružok “Prijatelji Oktobra” koji su izdavali vlastite biltene.
U zagrebačkom MSKP-u 1966. godine bili su okupljeni studenti iz 54 zemlje svijeta, pa tako i iz Palestine. Prikladan je trenutak da se podsjetimo na njihovo djelovanje, a pogotovo na razdoblje prije 1967. dok je Jugoslavija javno održavala veze s Izraelom i nećkala se oko pitanja slobode i mira u Palestini.
Generalna unija palestinskih studenata (GUPS) osnovana je 1959. godine, a 1960. godine otvorila je prvu podružnicu u Jugoslaviji. Da bi se osnovala podružnica trebalo je najmanje 15 članova, pa je tako GUPS djelovao u Beogradu, Zagrebu, Ljubljani, Nišu, Novom Sadu i Sarajevu.
Kako je isprva Jugoslavija smatrala palestinsko pitanje lokalnim i nevažnim, tako je i odnos Saveza studenata Jugoslavije (SSJ) prema palestinskim studentima bio mlak. U studenom 1960. godine SSJ je dobio poziv Generalne unije studenata UAR i Unije studenata Palestine na seminar „O Palestini” koji će se održati u Gazi, koji je odbio uz opravdanje da je poziv kasno dobiven te da je uočeno da je seminar pripremljen na brzinu i da će „biti više jedna manifestacija nego pravi seminar, jer traje svega tri dana”.
Iako SSJ ni 1962. godine, nakon prvog Samita Nesvrstanih u Beogradu, nije išao u Gazu, što saznajemo iz pisma GUPS-a potpredsjedniku SSJ Ivanu Ivekoviću, odnosi s palestinskom studentskom organizacijom se tad poboljšavaju. U pismu GUPS zahvaljuje Ivekoviću na njegovom ljubaznom pismu isprike za neprisustvovanje na Drugom nacionalnom kongresu GUPS-a te za kontinuirani interes i podršku za GUPS-ove aktivnosti. Iz te godine nalazimo i pismo u kojem se GUPS zahvaljuje SSJ-u na suradnji i solidarnosti s palestinskom delegacijom na 10. međunarodnoj studentskoj konferenciji u Kanadi.
Zanimljiva je korespondencija iz iste godine između SSJ i Saveznog sekretarijata za unutrašnje poslove FNRJ, iz koje saznajemo da su se SSJ-u obratili studenti-stipendisti iz Palestine s molbom da pregledaju materijal o „Palestinskom problemu” koji su željeli distribuirati po beogradskom Sveučilištu. SSJ napominje da su ti isti Palestinci još u proljeće ilegalno raspačavali propagandni materijal i pamflete te da je im je potom objašnjeno da su se bavili nedozvoljenom aktivnošću, na što su obećali da se ubuduće uvijek konzultirati sa SSJ.
Godine 1963. Jugoslaviju počinju posjećivati iz GUPS-a, a SSJ osigurava dvije dodatne stipendije za palestinske studente te ih planira pozvati na svoju konferenciju u Novom Sadu. Problemi nastaju povodom proslave 15. maja – Dana solidarnosti sa studentima i izbjeglicama iz Palestine. Akademija u Beogradu nije održana zbog pozivnica na kojima je „protivno dogovoru” bila geografska karta s prikazom Izraela na okupiranom teritoriju. Iste su pozivnice došle i do Sarajeva u kojem je događaj također otkazan te gdje su pripremljeni govori sadržavali „dijelove koji su prelazili utvrđenu mjeru”.
U Zagrebu je akademija održana i prikazano je 45 od 60 pripremljenih dijapozitiva GUPS-a, što je uzrokovalo konflikte među palestinskim studentima od kojih je samo dio tzv. „unionista” sudjelovao u organizaciji. U Ljubljani je akademija održana i prema izvještajima je bila vrlo umjerena. Iste godine Jugoslaviju posjećuje Mohammad Said Wasfi Kamal iz GUPS-a koji sa sobom donosi donaciju od 50 dolara za rekonstrukciju potresom uništenog Skopja.
U izvještaju zagrebačkog Međunarodnog studentskog kluba prijateljstva (MSKP) za 1964. godinu ističe se Jasser Badjani kao aktivni član i predstavnik Palestine u Stalnoj konferenciji Kluba, navodi se da se u Klubu slavio Dan Palestine te kako ga je posjetio neimenovani Šef misije za oslobođenje Palestine u Jugoslaviji.
Savez studenata Jugoslavije 1965. godine šalje predstavnike na GUPS-ove skupove u Kairo: deset jugoslavenskih predstavnika za koje GUPS snosi sve troškove početkom godine, a jednog na Kongres krajem godine za kojeg traži podršku jugoslavenske ambasade u Kairu.
U Zagrebu je 1966. godine održana godišnja konferencija GUPS-a u Zagrebu, a palestinski studenti su sudjelovali na sportskim natjecanjima povodom izložbe Afrika-Azija-Jugoslavija na zagrebačkom Velesajmu gdje su osvojili prvo mjesto u odbojci te drugo u košarci.
Ključna godina za Palestinu te za njezine odnose s Jugoslavijom bila je 1967.
Tad potpredsjednici saveza studenata Palestine posjećuju Jugoslaviju, a u Zagrebu se obilježava manifestacija 15. maja uz veliki broj studenata. Palestinski studenti posjećuju tvornicu Jugokeramike i sudjeluju na protestnom mitingu povodom Čimurenga dana. U Studentskom centru 20. svibnja održava se protest povodom zbivanja na Bliskom Istoku, a MSKP, SSJ i Gradski komitet SOH organiziraju pomoć arapskim zemljama prilikom koje su "jugoslavenski građani i strani studenti koji studiraju na Zagrebačkom sveučilištu dali… više od 100 litara krvi za ranjene Arape na Bliskom istoku". Na akciju se odazvalo više od 450 dobrovoljnih davatelja krvi, a posebno se istaknulo radništvo Zagrebačke mljekare.
Odbor za pomoć arapskim zemljama, sastavljen od zagrebačkih studenata, na konferenciji za medije objavljuje kako se više od 40 dobrovoljaca javilo štabu za upućivanje dobrovoljaca, da su "svi studenti četvrte i pete godine, kao i apsolventi medicine spremni... da ako to zatreba krenu odmah u svoje zemlje" te daje intervju Voji Šiljku za časopis Telegram, koji objavljuje informacije bez navođenja izvora. U intervjuu za bilten MSKP-a Solidarnost iz 1967. godine arapski student Abdulaziz Shukeir na pitanje ima li kakvu vezu sa svojima u domovini odgovara:
„Ne, nitko još nije dobio bilo kakvu obavijest. Ništa ne znamo što se zbiva, da li su nam najbliži živi. To su najstrašniji trenuci za mene, a i za moje drugove koji potiču iz krajeva koje su okupirali Izraelci... Stalno očekujemo neke vijesti, ali još uvijek uzalud.”
Nakon Šestodnevnog rata Jugoslavija javno prekida veze s Izraelom i počinje ozbiljnije shvaćati i podržavati Palestinu. U srpnju 1968. Yasser Arafat prvi put posjećuje Jugoslaviju zajedno s Nasserom, a Jugoslavija pristaje obučavati palestinske komandose u arapskim zemljama.
U studenom 1968. godine Udruženje arapskih studenata u Zagrebu izdaje brošuru “Palestina - zemlja palestinskih Arapa" na hrvatsko-srpskom jeziku. Prihodi od prodaje brošure bili su namijenjeni arapskim komandosima, a u prosincu je Generalna unija arapskih studenata (GUAS) održala predavanje pod nazivom “Palestinska gerila… dokle?”.
Jugoslavija je, iako je cijelo vrijeme u tajnosti održavala i veze s Izraelom, do svojeg kraja podržavala Palestinu koju je i priznala 1988. godine.
Mnogi su nekadašnji zagrebački studenti i danas u Palestini, a diplomatskih odnosa nemamo. Hrvatsko-palestinske obitelji nemaju legalnog načina da njihovi najdraži dođu u sigurnu Hrvatsku, koja, iako je na jedvite jade „oprostila dugove” svojim građanima izbjeglim iz Gaze, ne nudi baš nikakav program pomoći. Kad se sjetimo da su se neki od palestinskih studenata spremno borili za Hrvatsku 1990-ih godina, sramota je još veća.
Povijest ne treba idealizirati, ali od nje možemo mnogo naučiti. Vremena se mogu promijeniti, a solidarnost i otpor uvijek ostaju kao opcija.
Objavu ovog teksta podržala je Zaklada Rosa Luxemburg – Southeast Europe sredstvima Ministarstva za vanjske poslove Savezne Republike Njemačke.
Foto: palestineposterproject.org, knjiga Crvena Trešnjevka
Preporučite članak: