Posao osobnih asistenata je odgovoran i zahtjevan, međutim, i dalje potplaćen i podcijenjen u društvu. O problemima s kojima se susreću osobni asistenti, ali i korisnici i njihove obitelji piše naša Lucija Makovica.
Kristina Pintar kao asistentica osobama s invaliditetom radi već šest godina. Iako joj je taj posao trebao biti privremeno rješenje u njemu se pronašla te joj je proširio vidike i obogatio život. Svaki svoj radni dan provodi drugačije. „Uglavnom se svodi na brigu o korisniku. Tu je uključena osobna higijena, pospremanje stana, kuhanje ukoliko je potrebno, odlazak liječniku ili u ljekarnu, na poštu ili u Finu. Također, povremeno pokušaš uklopiti odlazak u park, kavu, u kino ili kazalište, ovisi koliko vremena nam ostane. Opis mog posla je da napravim sve što bi moja korisnica napravila sama da je u mogućnosti“, opisuje Pintar svoj tipični radni dan.
Osobna asistencija važan je faktor u kvaliteti života osoba s najtežim stupnjem invaliditeta. Osobni asistenti svojim korisnicima omogućuju ispunjavanje svakodnevnih životnih potreba, pomažu prilikom hranjenja, kupanja, presvlačenja, komunikacije te im omogućuju veću mobilnost. Asistenti unose veliku promjenu u život osobe s invaliditetom, ali i njezine obitelji, a pravo na osobnog asistenta ostvaruje se preko udruga osoba s invaliditetom.
U Hrvatskoj se osobna asistencija trenutno financira projektno, sredstvima od igara na sreću, proračunskim sredstvima i sredstvima iz Europskog socijalnog fonda. U okviru Ograničenog poziva za prijavu trogodišnjih programa udruga koje pružaju usluge asistencije osobama s invaliditetom u Republici Hrvatskoj (za razdoblje od 2019. do 2021. godine) iz Državnog proračuna RH i dijela prihoda od igara na sreću uslugu osobne asistencije koristi ukupno 5.039 korisnika. Prema podacima koje smo dobili od Ministarstva rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike uslugu osobne asistencije koriste 772 osobe s najtežom vrstom i stupnjem tjelesnih oštećenja. U okviru Poziva za Razvoj usluge osobne asistencije za osobe s invaliditetom financiranih iz Europskog socijalnog fonda, uslugu asistencije koristi ukupno 2.493 korisnika. Od toga uslugu osobne asistencije ostvaruje 1.617 osoba. Osobni asistenti sa svojim korisnicima provode 20 sati tjedno prema dogovoru, a njihova plaća iznosi 2.000 kuna neto, plus troškovi prijevoza.
U četiri sata rada ne stigne se mnogo
Pintar je samim poslom jako zadovoljna i voli ga te se osjeća korisnom. Ipak, smatra kako su asistenti zakinuti za popriličan broj toga. „Prvenstveno, radno vrijeme od četiri sata dnevno najčešće nije dovoljno korisniku, a niti meni kao radniku nije dovoljno 2.000 kn mjesečno. U četiri sata rada ne stigne se mnogo, osobito ako nam je u opisu posla za taj dan izlazak iz kuće.“ Ukoliko dođe do poboljšanja radnih uvjeta, plaće i broja radnih sati te ugovor s određenog stave na neodređeno Pintar bi rado nastavila obavljati ovaj humani i društveno koristan posao, sve dok će joj psihofizičko stanje to dopuštati. „Najveći problem je pola radnog vremena (koje je najčešće i nešto duže, a prekovremeni nam nisu plaćeni) što nas, asistente, primora da nađemo još jednog korisnika. Ti korisnici najčešće ne žive jedan blizu drugog što dovodi do nekoliko sati „praznog hoda“ koji naravno, nisu plaćeni jer je to što imamo dva korisnika ‘naš osobni izbor’, kazala je i dodala. “Nestabilnost samog ugovora o radu dovodi do toga da osobni asistenti ne mogu dići kredit, a najčešće niti uzeti porodiljni dopust. S obzirom da je posao osobnih asistenata ‘jedan na jedan’, mi asistenti se međusobno ne poznajemo, što dovodi do problema o nedostatku komunikacije, a samim time, osobni asistenti nisu dovoljno informirani o samom poslu te o svojim radnim pravima“, ističe Pintar.
S njom se slaže i njezina kolegica Biljana Užarević koja posao osobne asistentice radi dvije godine. Navodi kako posao nije cijenjen, jer ljudi ne shvaćaju koliko je potreban korisnicima, ali i roditeljima. „Nažalost, ima puno onih koji to rade samo radi plaće i staža dok ne nađu nešto drugo. Mali broj ljudi to radi sa srcem i dušom kako bi trebalo. Za mene to nije posao nego poziv kojim pomažemo osobama s invaliditetom da se malo maknu iz svakodnevice s roditeljima. Da imaju nekoga tko dolazi samo zbog njih i njima, a time im se pokazuje da su i oni bitni.“ Ističe kako na taj način i članovi obitelji imaju vremena za sebe i svoje potrebe, a osobni asistenti im pomažu kod očuvanja mentalne snage. Smatra i kako pravi asistent mora pružiti određenu sigurnost roditeljima da u slučaju neke više sile imaju osobu koja će im uskočiti i pružiti pomoć i podršku. Užarević trenutno radi s dvoje korisnika zbog korištenja godišnjeg odmora njezine kolegice.
Zbog niske plaće prisiljeni tražiti druga zaposlenja
Kako izgleda njen tipičan radni dan? Po dolasku obavi razgovor s majkom kako bi saznala što je njezin korisnik radio taj dan. Zatim odlaze u šetnju, posjete prijatelja, pogledaju koga ima na obliznjem igralištu te na kraju odlaze posjetiti korisnikove bake. Nakon povratka kući slijedi presvlačenje, unos tekućine i druženje s njim i njegovom majkom. Kada je riječ o uvjetima rada smatra kako plaća nije dovoljna za svakodnevne životne potrebe te su iz tog razloga osobe koje imaju potrebne kvalitete i dobro obavljaju svoj posao prisiljene potražiti drugi. „Kada se tome pridoda i nepoštivanje okoline prema tome poslu ljudi jednostavno odlaze. Okolina vas jednostavno stavlja u građane drugog reda. Hvala bogu, ja nisam financijski ovisna pošto mi suprug ima relativno dobro plaćen posao. Ovaj posao obavljam sa srcem. Za mene je to više od posla. Vrijeme koje provodim s korisnikom smatram druženjem s osobom koja nije u stanju sama zadovoljiti svoje potrebe, a ja mu pomognem da to ostvari.“ Navodi kako je posao osobnog asistenta plemenit te se treba izboriti za poštivanje u društvu: „Potrebno je povećati plaće kako oni koji to rade sa srcem ne moraju dalje radi egzistencije. Važno je poraditi na svijesti okoline koliko je to zahtjevan posao i da ga nije u stanju svatko dobro obavljati te da se cijeni i poštuje one koji ga obavljaju”, smatra Užarević.
Majka njezinog korisnika, koja je željela ostati anonimna, najbolje zna koliko posao koji radi Užarević vrijedi. Njoj osobni asistent znači puno, zna da ima osobu na koju može računati kada joj je potrebno i koja voli ono što radi. „Kada želim slobodno vrijeme za sebe tu je asistentica koja bude s mojim sinom. Kada nam je potreban prijevoz, tu je asistentica koja vozi. Moj sin je jak dečko i potrebno mu je kretanje. S asistenticom šeće po dva sata, lijepo se slažu, igraju i razumiju, iako on ne govori. Jako ju je dobro prihvatio i mogu ga ostaviti s asistenticom samog bez brige. Nema problema oko održavanja higijene i ostalih potreba. Kada ne dolazi asistentica, nedostaje mu“, opisuje. Sam proces dodjele asistenta u njihovom slučaju išao je preko udruge Putevi milosti te je trajao nekoliko mjeseci i pri tom procesu nisu se susreli s poteškoćama, a korisnici su asistencije preko dvije godine.
Život prije asistenta bio je neodrživ
Još jedna majka s kojom smo razgovarali, a koja je također htjela ostati anonimna, za život prije asistenta kaže kako je bio neizdrživ, maloljetne osobe nemaju pravo na osobnog asistenta te je njoj kao samohranoj majici do njegove punoljetnosti bilo nemoguće otići na posao ili obavljati bilo kakve obveze izvan kuće. „Život sada i prije asistenta su nebo i zemlja. Ne može se usporediti koliko je lakši život s asistentom“, kazala nam je. Njezin sin nije mogao ostajati sam te se morala snalaziti na razne načine ako je trebala izaći na kratko. „Sada mogu mirno otići raditi, ranije to nije bilo izvedivo te sam morala angažirati susjede ili poznanike kako bi mogla na kratko otići u dućan, liječniku ili u banku“, opisuje život prije ostvarivanja prava na osobnog asistenta. Sada napokon živi bez tog stresa jer zna kako je njezin sin u sigurnim rukama dok je nema, a on se povezao s asistenticom i kvaliteta života mu je znatno bolja.
Posao osobnih asistenata je odgovoran i zahtjevan, međutim, i dalje podcijenjen i potplaćen u društvu, što nam potvrđuju asistentice s kojima smo razgovarali, stoga je potrebno poboljšati uvjete rada i kvalitetnije organizirati sustav. O tome koliko su potrebni osobama s invaliditetom govore priče ovih korisnika i njihovih obitelji, a uvjeti rada asistenata direktno pogađaju i njih, što im znatno utječe na kvalitetu života. Također, nužno je provesti što veću uključenost stručnog kadra te veće uključivanje osoba s invaliditetom u društvo osluškujući njihove probleme s ciljem boljeg i kvalitetnijeg rješavanja istih.
Izvor naslovne fotografije: Udruga Srce Zelina
Tekst napisala:
Preporučite članak: