Iako integralan dio kulture rada u socijalizmu (sedamdesetih godina u Jugoslaviji izlazi oko 2.000 listova "udruženog rada", a njihova naklada premašuje nakladu dnevne štampe), fenomen tvorničkih ili radničkih novina danas je gotovo potpuno zaboravljen i vrlo slabo istražen.
U Sindikalnoj javnosti od 16. srpnja 1990. među pismima čitatelja nalazimo i ono naslovljeno Ukidaju nam tvornički list!. U njemu sindikalni povjerenik iz krapinskog Krateksa pita: "Što se to događa? Ukidaju se listovi radnih organizacija, čime smo svi uskraćeni za saznanja o radu i poslovanju naših poduzeća". S obzirom na to da je direktiva za gašenjem lista stigla iz Općine (radi se o političkoj odluci), na pitanje odgovara predsjednik općinske Skupštine. On navodi da je ukidanje lista "privremeno ", da je riječ o "perifernom detalju" u trenutku kada firma odlazi u stečaj te zaključuje: "Ukidanje novina nema nikakve posebne ideologije, već je to dio ekonomskog saniranja stanja".
Degradacija rada i medija
Iako je ovaj događaj uistinu doživljen kao periferni, sudeći po marginalnom mjestu koje je dobio u sindikalnim novinama, on je zanimljiv iz nekoliko razloga. Onaj najočitiji tiče se trenutka u kojem se tvorničke novine gase. Riječ je o vremenu intenzivnih priprema za privatizaciju društvenog vlasništva te s njom povezanih programiranih stečajeva i masovnih otpuštanja, ali i o vremenu u kojem većina medija dolazak novih, kapitalističkih društvenih odnosa dočekuje ako ne s entuzijazmom, onda barem sa stavom da novo vrijeme nema alternative. Jugoslavenske tvorničke novine, kojima je zadatak bio pratiti "život kolektiva, radne uspjehe, probleme proizvodnje, radničko samoupravljanje i život organizacija u poduzeću", najavama otpuštanja radnika (svojih čitatelja!) nisu mogle pristupiti kao primjerice jedan Vjesnik koji je u to isto vrijeme rezignirano pisao da su stečajevi "normalna i gotovo svakodnevna pojava u svakoj tržišnoj privredi". Tvorničke novine tako su se već po logici svoga funkcioniranja teško mogle uklopiti u tranzicijski konsenzus. Njihovo gašenje ili marginalizacija stoga govore o temeljitosti transformacije koja je zahvatila naše društvo oko 1990 godine. Iako integralan dio kulture rada u socijalizmu (sedamdesetih godina u Jugoslaviji izlazi oko 2.000 listova "udruženog rada", a njihova naklada premašuje nakladu dnevne štampe), fenomen tvorničkih ili radničkih novina danas je gotovo potpuno zaboravljen i vrlo slabo istražen. Kao korektiv takvome stanju, koje je nesumnjivo povezano i s postsocijalističkom degradacijom samoga rada, ovdje nudimo kratak osvrt na povijest i značaj naše tvorničke štampe.
Prve tvorničke novine kod nas počinju izlaziti na inicijativu jugoslavenskih sindikata 1947. godine. Riječ je o godini u kojoj mlada socijalistička država kreće u realizaciju prvog petogodišnjeg plana, pa pokretanje izdavačke djelatnosti u tvornicama treba shvatiti i u praktičnom, mobilizacijskom kontekstu. Prvi tvornički listovi – Raški rudar (Labin), Borski kolektiv (Bor), Drvarski radnik (Drvar), Udarnik (Zenica), Sloboda (Mostar), Beljski brigadir (Belje), Svjetlost (Zagreb), Željeznica (Zagreb), Senjsko-resavski rudar (Senjski Rudnik), Trudbenik (Borovo) – uglavnom predstavljaju sindikalne pothvate i prvenstveno služe afirmaciji rada i udarništva. Ipak, njihovo postojanje bilo bi teško zamislivo bez već postojeće, žive tradicije radničkih novina, čiji počeci u Hrvatskoj sežu u sedamdesete godine 19. stoljeća. Prvi naš radnički list bio je zagrebački Radnički prijatelj iz 1874, u čijem zaglavlju iz 1875. stoji: "Glasilo jugoslavenskoga radničkoga stališa".
Kontinuitet radničke štampe, koja u okolnostima jugoslavenskog socijalističkog fordizma postaje "tvornička", očit je već nakon letimičnog listanja novina koje su zastupale interese radništva od formiranja nove klase sredinom 19. stoljeća do restauracije kapitalizma krajem 20. stoljeća. Ugrubo i uopćeno, moguće je izdvojiti dva bitna aspekta ovog kontinuiteta. Prvi se tiče tema koje radničke novine pokrivaju. Na teme kao što su novosti iz svijeta politike, urednički komentari, pisma čitatelja, vijesti o radničkim i sindikalnim organizacijama u zemlji i svijetu, zakonodavna problematika, najave i izvještaji sa sportskih i kulturnih događanja, zabavni prilozi, kritički komentari o radnim i životnim uvjetima radništva te pitanja higijene i zdravlja nailazimo i na stranicama devetnaestostoljetnih radničkih listova (dakle na stranicama novina iz perioda prije socijalističke revolucije), i u tvorničkoj štampi nakon 1947. Naravno, konkretan društveni i institucionalni kontekst uvijek daje specifičnu formu pojedinim izdanjima, pa su tako tvornički listovi u samoupravnom socijalizmu neizostavno pisali i o sastancima radničkih savjeta, odlukama sindikalnih konferencija i partijskih organizacija, radu rukovodstva i zborovima radnika. Za razumijevanje drugog aspekta kontinuiteta ove kulturne forme možemo se pak poslužiti formulacijom kojom Josip Cazi opisuje naš prvi radnički list: "(on je) učio radnike i upućivao ih kako da gledaju radničkim očima na pojedina pitanja". Radničke su novine dakle imale važnu edukacijsku ili prosvjetnu funkciju, neodvojivu od nastojanja da se radništvo emancipira (ne zaboravimo da je opismenjavanje radnika jedan od glavnih zadataka sindikata nakon II. svjetskog rata). One su također nastojale zastupati rad kao klasu, izgrađivati svijest i stavove te širiti znanje koje će ovu emancipaciju omogućiti.
Novine bez generalnog direktora
Da bismo ovim općenitim primjedbama dali konkretniji sadržaj, ali i ukazali na kompleksnost i važnost fenomena radničke štampe, pozabavit ćemo se najstarijim tvorničkim listom u Jugoslaviji – Borovom, tjednikom nekad velikog Jugoslavenskog kombinata gume i obuće iz Vukovara. Pritom će nam, osim samog tvorničkog lista, od pomoći biti i sjećanja Božidara Markotića koji je u Borovu radio od 1954. do kraja izlaženja lista u ljeto 1991., prvo kao novinar, a zatim kao dugogodišnji glavni urednik (uredio je i brojeve koji su do 1996. izlazili u Zagrebu). List se u razdoblju od 1947., kada je osnovan (ili, kako ćemo vidjeti, obnovljen), do 1953. zove Trudbenik, ali valja napomenuti kako ova tiskovina nije nastala tek iz sindikalne želje za povećanjem produktivnosti rada. Njeni su korijeni, kako neumorno naglašava Markotić, u službenom glasilu tvornice cipela koju je kraj Vukovara 1931. osnovao Tomaš Bata. U Batinoj je tvornici 1932. počeo izlaziti list Borovo, "organ saradnika firme Bata", koji je pokrivao razne teme vezane za tvornicu i njezino naselje te je prenosio vijesti iz zemlje i svijeta. Borovo iz tridesetih godina je, kao i njegov socijalistički sljednik (Trudbenik se od 1953. opet zove Borovo), inzistirao na vrijednosti i važnosti ljudskoga rada. Ali retoričko slavljenje rada u Batinim novinama bilo je u oštroj suprotnosti sa životnom stvarnošću Batinih radnika. Uvjeti rada u Batinoj tvornici bili su vrlo teški, a radničko organiziranje, iako legalno, nije bilo dozvoljeno. Na temelju listanja Batinog Borova teško bi se dalo zaključiti da se, kako piše Kemal Hrelja, u Batinoj tvornici, kao i u naselju, živjelo “u prenapregnutoj radnoj atmosferi, u relativnom izobilju i u apsolutnom strahu”. O tome pak mnogo govori brošura Položaj i zahtjevi Batinih radnika iz 1934., u kojoj, između ostaloga, nalazimo i zahtjev za zabranom rada djeci ispod 15 godina. Autor ove brošure – Batin radnik, komunist i sindikalac – Josip Cazi, pokrenuo je 1934., kao odgovor na službeno glasilo firme, list Saradnik, "organ organizovanih Batinih radnika-ca". Svrha Saradnika, čitamo u prvom broju, bit će “braniti duhovne i materijalne interese organizovanih radnika”. Cilj je lista "da se putem javne saradnje radnika iz tvornice Bata omogući mirno rešenje radnih i plaćevnih uslova u tvornici Bata, da prosvešćuje i obaveštava članove ove podružnice, da razvija radničku solidarnost, da sakuplja statističke podatke i da ih publikuje, da donosi informativne članke o položaju radnika u tom preduzeću, da donosi kratke informacije o stanju kožarsko-priređivačkih radnika ostalih tvornica obuće, da uopće lepim člancima kao i zabavnim štivom uzdiže intelektualni i kulturni nivo svojih članova osposobljavajući ih na taj način da postanu ne samo dobri radnici na poslu, već i ljudi svesni svojih zakonskih prava i svojih interesa kao i dobri i ispravni građani ove države. Zbog toga je dužnost svakog radnika iz tvornice Bata ovaj svoj list pomagati, a pomagati će ga se na taj način što će ga se kupovati i pročitati, pa pošto ga se pročita, dati drugom, da ga i on pročita (sic!)".
Iako u službenoj povijesti tjednika jugoslavenskog kombinata Borovo nećemo naći Cazijev Saradnik, taj je socijalistički tvornički list uistinu nastavljač ovakvih nastojanja (spomenimo i to da je u trenutku kada se u Jugoslaviji pokreće inicijativa za izdavanjem tvorničkih novina na čelu kulturno-prosvjetnog odjela Saveza sindikatā Jugoslavije upravo Josip Cazi).
Vukovarsko je Borovo, oslonjeno na dvojnu tradiciju korporacijskih i radničkih novina, poslužilo kao model za ostale tvorničke listove u nastanku. Božidar Markotić o tome kaže: "Na samom početku, mali je broj listova Jugoslavije, tj. mali broj kolektiva, slao svoje ljude u Borovo da vide kako Borovo pravi novine. Dakle, najčešće po sugestiji sindikata, ljudi su tu dolazili. Njih je zanimalo kako se prave novine. Čak i tehnički dio, pa bi posjetili i našu štampariju. Borovo je tada imalo ukupno 3.900 radnika. Kako su iz drugih kolektiva dolazili u Borovo da se zanimaju za način proizvodnje i dizajn novina, mi smo imali, pa i moja malenkost, utjecaja na razvoj jugoslavenske štampe. Stvarno smo imali direktnog utjecaja, dakle pomagali smo kolegama da organiziraju novine i da stvore neovisnost u pogledu uređivanja".
Markotić se dotiče i važnog pitanja pozicije tvorničkih novina u kontekstu širih društvenih i političkih odnosa. Njegovo iskustvo vrijedno je pažnje i zbog toga što u pitanje dovodi danas uobičajeno razmišljanje o jugoslavenskom socijalizmu kao “totalitarnom” sistemu. Prema Markotiću, veća sloboda pisanja tvorničkih listova poklapa se s uvođenjem samoupravljanja, jer od pedesetih se godina moglo "i u novinama lakše o svemu pisati". "Činjenica je – vi možda nećete vjerovati – da mi nismo nikad pisali po diktatu. Moram povući malu paralelu sada iz ovog vremena: na primjer u novinama koje su izlazile oko 48 puta godišnje – znači, sedamdesetih i osamdesetih godina u 12 do 13 tisuća primjeraka svakog petka – mi smo sliku generalnog direktora godišnje objavili svega četiri puta. Za razliku od aktualnog trenutka kada u lokalnim novinama, Vukovarskim novinama, imate gradonačelnika u jednom broju deset puta. Treba reći, '72. godine bilo mi je naloženo da na prvu stranicu moramo staviti zaključke općinskog komiteta o odgovornosti nas nekih tamo koji smo nešto pogriješili. Znači moramo ih staviti, i ja sam onda normalno, kako sam morao, te zaključke prve stavio. To je tako. Ali nikad se nije događalo – teško je vjerovati, ali to je istina – da je direktor nazvao mene i rekao: 'Markotiću, zdravo, dođi kod mene. Znaš, ne radi se to tako – trebate ovako. Ne'.
Kako živi tvornica?
Riječi glavnog urednika potvrđuje i uvid u stare brojeve Borova. Borovo je o životu tvornice izvještavalo demokratski, dajući glas svim pozicijama uključenim u funkcioniranje kombinata: od pogonskih radnika, preko inženjera, sindikatā, Partije i radničkih savjeta, do uprave i generalnog direktora. Unutar ovih složenih odnosa (kombinat je zapošljavao oko 23.000 ljudi) tjednik je svoju poziciju pokušavao održati nezavisnom, o čemu svjedoči i činjenica da (objavljene) kritike na pisanje lista stižu uglavnom s upravljačkih pozicija.
Uz odjeke hrvatskoga proljeća na koje se referira Markotić spomenut ćemo drugi, recentniji politički nalog izravno povezan s dramatičnim društvenim promjenama o kojima je riječi bilo i na početku ovoga teksta. Početkom 1990. Borovo bez komentara prenosi "stavove o zadacima informiranja u poduzećima u funkciji ostvarivanja privredne reforme", koje donosi Privredna komora Jugoslavije. U direktivi Komore navodi se da tržišna orijentacija u privređivanju i marketinški pristup organizaciji rada i poslovanja pretpostavljaju da je sistem informiranja sastavni dio ukupne poslovne politike svakog poduzeća. U jeku priprema za sveobuhvatno okretanje tržištu od tvorničkih se novina traži da budu "faktor mobilizacije" za reformu i za "stvaranje pozitivne klime za poduzetništvo". Zanimljivo je da su urednici Borova ove parole za novo vrijeme smjestili, ironično, tik do citata iz prošlih vremena. Na istoj stranici u obljetničkom reprintu izvještaja s prvog skupa urednika tvorničkih novina godine 1955. kao prvi zadatak ovih listova ističe se “život (radnog) kolektiva”. Prisjećajući se ove epizode, Markotić kaže da je njegova redakcija odlučila ignorirati zahtjev Komore i ostati pri staroj uređivačkoj politici – “novine govore o tome kako tvornica živi”. Redakcija Borova bila je itekako svjesna dramatičnosti tekućih društvenih promjena i njihovih posljedica kako na tvorničke novine tako i na novinarsku struku u cjelini. Ujesen 1990., kada se, kako smo vidjeli, tvornički listovi već gase, poduzeća odlaze u stečajeve, a radnici na zavod za zapošljavanje, redakcija Borova u članku Radnicima trebaju novine jasno iznosi stav o trenutnom stanju: "Danas nema velike dileme; novine mogu biti marketinški, poslovno usmjerene, sadržajno drugačije, ili zadržati u principu postojeću fizionomiju. U prvom slučaju, list malog tiraža izgledao bi instruktivno, služio jedino menadžerskom afirmativnom; zapostavljajući potpuno životnu stvarnost kakva ustvari jeste".
Dodajmo ovdje da je tvornički list i godinu dana ranije upućivao na posljedice uvođenja tržišnih odnosa u sve sfere društvenoga života. U tekstu Lokalna novinarska muka čitamo: "Zakoračili i mi, novinari, u tržnu utakmicu – sistem financiranja te u nju izbacio pa, kao i sva nova poduzeća, moraš početi razmišljati o potencijalnim kupcima ove naše robe! Koja se ne jede, a i ne oblači. Dakle, milosti nema za one koji imaju namjeru opstati! (...) Mijenjaju teme, okreću onima koje dižu tiražu. (...) Tako trenutno na djelu jagma za informativnom robom koja ima zagarantiranu prođu: nacio-teme (...) Čak ni štrajk nije nikakva vijest".
Ovi fragmenti iz radničkih novina, kao uostalom i mnogobrojni radnički štrajkovi iz toga vremena, pokazuju kako su mišljenja o neupitnosti smjera društvenoga razvoja – bilo onog pronacionalnog ili onog protržišnog – ipak bila podijeljena. Gašenje tvorničkih listova nesumnjivo je predstavljalo i čin ušutkivanja onih glasova koji su iz prve ruke – iz sfere rada – govorili o pogubnim posljedicama vraćanja kapitalizmu, sa svim njegovim popratnim pojavama, na jugoslavensko radništvo.
Izvor naslovne fotografije: Galerija Nova/Facebook
Tekst napisao:
Preporučite članak: