Toni Bandov analizira tranziciju u postaparthejdsku eru i razmatra modalitete kapitalističke sadašnjosti Južne Afrike. Rudarstvo u suvremenoj, kao i ranijoj, povijesti ove zemlje zauzima mjesto glavnog stupa ekonomije i jedno od najinteresantnijih ciljeva za strani kapital. Autor u tom kontekstu prezentira kratki historijat rudarskih štrajkova i borbi u 21. stoljeću, posebno naglašavajući antiradničku ulogu nove južnoafričke političke elite.
Na ekonomskoj karti brzo razvijajućih zemalja u 21. stoljeću često ćemo naići i na Južnoafričku Republiku koja, uz Nigeriju, predstavlja afričku industrijsku perjanicu u vremenima nakon „kraja povijesti“ i trijumfa zapadne liberalne demokracije. JAR je krajem 90-ih nakon velikog društvenog zaokreta brzim i fleksibilnim ekonomskim promjenama uhvatio korak sa ostalim svjetskim silama.
Ključ konkurentnosti JAR-a na svjetskom tržištu i njegova ubrzanog rasta čine rude i minerali, koji tvore više od 60 posto izvoza, iako je njihov udio u nacionalnom BDP-u pao s 21 posto od 1970. godine na samo 6 psoto u 2011. godini.[1] Primjera radi, 89 posto svjetskih zaliha platine i 13 posto zaliha zlata nalazi se upravo ovdje. JAR je, uz to, treći najveći izvoznik ugljena na svijetu pa je sasvim razvidno da je rudarstvo, koje je u velikoj mjeri privatizirano, najvitalnija grana u industrijskom životu zemlje.
Usprkos tome, JAR se neprestano bori s visokom i ustrajnom stopom nezaposlenosti od 25 posto, iako procjene o realnoj stopi nezaposlenosti govore da ona debelo prelazi 30 posto. O kakvom je trendu riječ najbolje ilustrira sljedeći podatak: dolaskom Afričkog nacionalnog kongresa (ANC) na vlast nezaposlenost je porasla s 15,6 posto (1995) na 30,3 posto (2001).[2] Nezaposlenost mladih između 25 i 29 godina krajem 2012. godine iznosila je 33,7 posto.[3]
Nakon ekonomskog uzleta početkom 2000-ih efekti svjetske krize sunovratili su i rast južnoafričkog gospodarstva na 2,6 posto, a pretpostavke govore da bi jedino godišnji rast od 7 posto mogao značajnije utjecati na smanjenje nezaposlenosti.[4] Glavne uzroke za južnoafrički industrijski pad treba tražiti na tržištima zemalja uvoznica. U prvom redu to je Kina, koja je u posljednjih 20 godina uložila ogromna sredstva kako bi afričke rudnike povezala sa svojim 'nezaustavljivim' razvojem (poklanjajući partnerskim zemljama aerodrome i stadione), ali i Europa, na koju je prije globalne ekonomske krize otpadalo 25 posto ukupnog južnoafričkog izvoza.
U međuvremenu je sto najbogatijih Južnoafrikanaca bilježilo porast u neto prihodima u iznosu od 62 posto, dok istovremeno u zemlji s više od 50 milijuna stanovnika skoro polovica živi ispod granice siromaštva (od čega procentualnu većinu čine crnačke obitelji).[5] Istraživanja, naime, pokazuju da su i 20 godina nakon prekida apartheida primanja crnačkih kućanstava i do šest puta manja od bjelačkih, dok su istovremeno crnačka kućanstva u prosjeku veća od bjelačkih. Pridamo li tome činjenicu da je Južnoafrička Republika i danas uvjerljivo na prvom mjestu na svijetu po nejednakosti u raspodjeli bogatstva, gdje na najbogatijih 10 posto ljudi otpada 51 posto sveukupnih prihoda, a na najsiromašnijih 20 posto tek 1,5 posto,[6] tada se s pravom možemo pitati je li apartheid u JAR-u zbilja prestao biti na snazi?
Složenost ekonomsko-političke sadašnjosti JAR-a ogleda se u tome što je ona rezultat složene društvene prošlosti koja uključuje dugotrajan period kolonijalizma (od sredine 17. st.), visok postotak bjelačke populacije (najviši u Africi), dominaciju i utjecaje dvaju kolonijalnih sila (Nizozemske i Velike Britanije), rasnu segregaciju temeljenu na apartheidu, kapitalističke vlasničke odnose nad bogatim prirodnim resursima, dugogodišnju borbu ne-bjelačke većine za uključenost na redistribuciji bogatstva, dolazak Afričkog nacionalnog kongresa (ANC) na vlast 1994. godine i silni problemi koji opstaju bez obzira na (nominalni) kraj jedne ere.
Iz navedenih će razloga ovaj tekst teći u tri etape što bi trebalo pomoći u što boljem razumijevanju društveno-ekonomskih uvjeta u današnjem JAR-u. Tako ćemo prvo prikazati povijesni razvoj nizozemske kolonije oko Rta Dobre nade i njeno širenje uz stalne borbe s domorodačkim stanovništvom, potom britansku okupaciju i organiziranje privrede, selidbu prvotnih bjelačkih naseljenika (većinom nizozemskog podrijetla) prema sjeveru gdje će osnovati svoju državu koju će kasnije izgubiti u ratu protiv Britanaca zbog otkrivenih rudnih bogatstava na tom području. Početkom 20. st. svjedočit ćemo uspostavi Južnoafričke Unije koja će postati temelj današnjeg JAR-a sa zakonodavstvom koje će omogućiti kasniju uspostavu apartheida.
U drugom dijelu pratit ćemo prilike za vrijeme apartheida – režima rasne segregacije koji je u praksi rasne skupine držao razdvojenim, fingirajući 'brigu' da razvoji obojanih skupina teku neometano (a time i daleko od bijelaca) i prema principima koje te skupine poštuju. Režim koji je službeno uveden 1948. prestao je biti na snazi 1994. godine, a njegovi su utjecaji osjetni i danas, čime ćemo se baviti u posljednjem dijelu teksta.
U trećem dijelu osvrnut ćemo se na društvena kretanja nakon apartheida. Naime, nominalna promjena vlasti nije donijela očekivane promjene u društvu s uključenom crnačkom većinom. Štoviše, direktni utjecaji globalne ekonomske krize prelomili su se na rudarskoj industriji, odnosno rudarima kao izuzetno brojnoj, dominantno crnačkoj populaciji koja je zbog niskih plaća, jako loših uvjeta na radu i nedodirljive ANC-ove vlade, izašla pred rudnike zahtijevajući više plaće i bolju zaštitu na radu. Gotovo istovremeno nakon što su vuvuzele utihnule, na sjeveru zemlje su anti-imigrantski sentimenti kulminirali ubojstvom jednog mozambičkog taksista. A posljednji u nizu masovnijih društvenih kretanja čini (nedostupno) visoko obrazovanje i studentski prosvjedi zbog povećanja školarina. U jeku tih događanja na vidjelo je stupio još jedan delikatan problem iz vremena apartheida – povlašteni status afrikaansa na sveučilištu u Stellenboschu koje i dalje održava auru bjelačke utvrde.
Ipak, prva asocijacija na spomen JAR-a zasigurno će biti apartheid - (neslavna) riječ iz afrikaansa koja je obilježila jedno dugo razdoblje u (su)životu bjelačke i ne-bjelačke zajednice koje je trajalo do samog kraja 20. st. Strašna segregacija ustavno je definirala doseg društveno-ekonomskih sloboda crnačke većine te ih je prisilila na život u rezervatima koji su služili kao ćelije jeftine radne snage koja bi po potrebi ulazila u službu bijelih zemljoposjednika.
Tu epizodu koja je trajala sve do 1994. zamjenjuje nova, progresivna politika pomirenja kojoj je cilj uspostaviti (ekonomski) balans nakon dugogodišnje vladavine bjelačke manjine nad crnačkom većinom koju je obilježio lik Nelsona Mandele simbolički predstavljajući patnje ne-bjelačke većine. Nova vlast ciljala je na stvaranja tzv. 'nacije duginih boja': mnoštvo naroda u harmoniji unutar granica jedne zemlje. Mandela je umro nedugo nakon Svjetskog prvenstva u nogometu gdje smo, strpljivo iščekujući početak, tu i tamo čuli vijesti o teškom stanju radnika koji na afričkoj žezi grade stadione.
Historiografska proza voli epski fabularni tok pa nas tako uči da su se 1990, izlaskom Nelsona Mandele iz zatvora nakon 27 godina, ocrtavale natruhe novog vremena za Južnoafrikance koje je počelo 1994. godine kada je režim apartheida službeno prekinut. Ipak, pogledamo li uvjete pod kojima se pregovarao prekid apartheida, tj. kako se ustav promijenio, vidjet ćemo da se, osim nominalne uključenosti crnačke većine u političku arenu, ekonomski gledano, malo toga korijenski promijenilo.
U nastavku ćemo prikazati povijesni razvoj JAR-a koji je neophodan za razumijevanje njegove društvene zbilje – kako one za vrijeme apartheida tako i ove trenutne, post-apartheid sadašnjosti. Iako bi se htjelo pokazati drugačije, prekid apartheida nije doveo do očekivanih društveno-ekonomskih promjena u životu onih kojima su ustavno nametnuta ograničenja, kako društveno tako i ekonomski.
Kratki povijesni pregled: razvoj JAR-a od 17. stoljeća do apartheida
Južna Afrika, iako je geografski gledano jedna od najudaljenijih zemalja od Europe, pupčanom je vrpcom bila povezana s kolonijalnom maticom. Iz tog su razloga previranja na europskom kontinentu direktno utjecala i na prilike u zemlji što je posljedično oblikovalo njezin etničko-politički pejzaž koji je od presudnog značaja i danas. O čemu se naime radi?
Prve (europski obojane) obrise zemlje možemo pratiti od sredine 17. st. kada nizozemska Ujedinjena istočno-indijska kompanija (Vereenigde Oostindische Compagnie) gradi utvrdu za opskrbu (tzv. factorij) ogromnog brodovlja koje putuje prema današnjoj Indoneziji i Molučkim otocima i prevozi velike količine začina, porculana, svile, kave, čaja, pamuka i opijuma za Europljane. Od ljudi koji su se tamo nastanili, u prvom redu Nizozemaca, ali i određenog broja Nijemaca koji su radili na brodovima te kasnije francuskih Hugenota, razvili su se Buri (od nizozemske riječi boer koja označava farmera). Porastom broja stanovništva Buri su počeli zauzimati okolna područja, šireći se prema unutrašnjosti, i baveći se prvenstveno onime čime su se bavili u Europi – poljoprivredom.
Geopolitička previranja u Europi krajem 18. i početkom 19. stoljeća direktno će se odraziti i na prilike u Južnoj Africi. Naime, 1792. Francuska pod Napoleonom zauzima Nizozemsku i nakon par godina direktno je pripaja Francuskoj što je za posljedicu trebalo značiti da i sve nizozemske kolonije potpadnu pod francusku vlast. Britanci na to promptno reagiraju zauzimanjem Rta Dobre nade kako bi spriječili njegov pad u francuske ruke, a time i jačanje francuskog utjecaja na trans-oceansku plovidbu. Nakon toga u Južnu Afriku pristiže i veliki broj Britanaca, koji su dijelom ostali bez posla nakon povratka iz ratova protiv Napoleona.
Kako bi ostali izvan dohvata britanske vlasti i iz straha od narušavanja autonomije, veliki broj Bura odlučio je krenuti na sjever (put koji je u burskom nacionalizmu poznat kao tzv. Die Groot Trek – Veliki put) gdje stvaraju svoju državu koja danas postoji kao provincija Vrystaat (prije poznata kao Slobodna Država Oranje). Buri, u velikoj mjeri podrijetlom Nizozemci i manjoj francuski Hugenoti, generalno su potpadali pod (ortodoksne) kalvinističke denominacije te objašnjenje za njihov masovni egzodus prema sjeveru valja tražiti u nizu razloga, od čega je glavni strah od anglizacije vlastite kulture i jezika. Važnu ulogu igrali su i restriktivni zakoni o držanju robova, jednakost 'obojanih' (mulata) i bijelaca, rast cijene zemljišta kao i česte suše. Njihov odlazak na sjever uzrokovao je borbe s crnačkim plemenima, prvenstveno s plemenom Zulu pod vodstvom mitskog ujedinitelja Shake.
Otkriće dijamanata i zlata u drugoj polovici 19. st. dovest će do novog priljeva europskog stanovništva u JAR u potrazi za bogatstvom i nagnati Britance da poduzmu vojnu akciju kako bi (još jednom) podvrgli Bure pod svoju vlast. To će se dogoditi u dva navrata u tzv. Burskim ratovima (1899-1902). Brutalna borba rezultirala je gradnjom britanskih koncentracijskih kampova, dok je nagla eksploatacija vrijednih nalazišta ubrzala potlačivanje crnačkog stanovništva.
Reorganizacijom unutar Britanskog imperija 1910. godine nastaje Južnoafrička Unija (Unie van Suid-Afrika) ujedinjenjem četiri provincije – Rta dobre nade, Natala, Oranjeriviera i Transvaala. Pripadnici malobrojne crnačke elite i plemenski vođe će 1912. apelirati britanskom parlamentu da obrati pozornost na rasnu diskriminaciju. Osnovali su i organizaciju koja će 1923. postati Afrički nacionalni kongres.
Najvažniji politički akt toga vremena bilo je donošenje tzv. Natives Land Acta 1913. godine. Taj je zakon, naime, udario temelje zemljišnim odnosima u JAR-u koji su vrijedili sve do 1994, tj. do prekida apartheida. Tim zakonom, koji je služio kao pravni okvir za kasniji apartheid, sprječavalo se crnačku populaciju u kupovini ili unajmljivanju zemljišta izvan granica onoga što je nacionalno zakonodavstvo definiralo kao 'afričke rezervate'. Bijelcima je također bilo zabranjena kupovina ili unajmljivanje zemljišta u vlasništvu crnaca. Ovaj zakon imat će ogromne posljedice na razvoj crnačke populacije u JAR-u. Njime je tek 13 posto zemljišta bilo namijenjeno crncima, a bijelci, koji su tada činili 20 posto stanovništva, upravljali su s preko 80 posto. Crncima je bio dopušten ostanak izvan rezervata jedino ako su mogli dokazati da su u službi bijelaca.
Istaknuti pobornik toga zakona bila je Nizozemska reformirana crkva (Nederduitsche Gereformeerde Kerk) u Južnoj Africi, dok je najveći pritisak na provedbu zakona dolazio iz provincije Oranje-Vrystaat koju su osnovali Buri, gdje se 97 posto zemljišta (pa tako i bogatih ruda) nalazilo u rukama bijelaca.[7]
Iako su se Britanci pokazali vještijima u provedbi svoje imperijalne politike na tlu Južne Afrike, baština Nizozemaca ipak će ostati vidljiva na jednom važnom polju – a ono je jezik. Od 11 službenih jezika u JAR-u, afrikaans je postao lingua franca šarolikom stanovništvu koje naseljava zemlju i geografski gledano najrašireniji je jezik u JAR-u. Razvio se iz nizozemskog koji su donijeli prvi doseljenici u 17. st. Danas su u njemu vidljivi utjecaji bantu-jezika, malajskog i portugalskog. U JAR-u ga izvorno govori oko 7 milijuna ljudi, dok ga 10,3 milijuna govori kao svoj drugi jezik. U Namibiji se njime kao svojim drugim jezikom služi većina stanovništva. Izvornih govornika u Nambiji je 11,2 posto.
Vrijeme apartheida
Od brojnog i raznolikog stanovništva Južne Afrike dominantan položaj uživali su tzv. Afrikaneri, bijelci europskog podrijetla koji su govorili afrikaans ili engleski, i koji su činili oko 10 posto stanovništva. U razdoblju između dva svjetska rata trećina Afrikanera živjela je na granici ili ispod granice siromaštva. Takva situacija bila je okidač za usvajanje programa kojim se snažno poticalo ekonomsko osnaživanje Afrikanera, što je ubrzo dovelo i do političke dominacije i privilegiranja.
Naime, 1948. godine izbore osvaja Ujedinjena nacionalna partija (Herenigde Nasionale Party) koja na povijesnu scenu uvodi riječ 'apartheid' (razdvojenost) kao oznaku politike koja regulira odvojeni razvoj dviju zajednica – bjelačke i ne-bjelačke (koju su sačinjavali crnci, Indijci i 'obojeni'). Posljedica toga bio je cijeli niz zabrana u svrhu održavanja proklamirane razdvojenosti. Crnačkom stanovništvu (koje je činilo 80 posto stanovništva) namijenjena su stanovita područja, tzv. bantustani, gdje su smjeli stanovati, obrađivati zemlju i osnivati obitelji. Izvan tih 'rezervata' crncima je bilo moguće raditi jedino uz dokaz da su u službi bijelaca. Režim apartheida kao i Nacionalna partija ostale su na vlasti, bez obzira na različite osude i međunarodni embargo, sve do 1994. godine.
Borba (nasilna i nenasilna) svih potlačenih Afrikanaca bila je prisutna kroz cijeli taj period. Veliki broj crnačkog stanovništva identificirao se s dvije vodeće organizacije koje su se istaknule u borbi protiv režima rasne segregacije – Pan-afrički kongres (PAC) i Afrički nacionalni kongres (ANC). U ožujku 1960. mjesto Sharpeville, pedesetak kilometara udaljeno od Johannesburga, postalo je poprištem krvavog zločina policije nad crnačkim stanovništvom koje je izašlo na ulice prosvjedujući protiv novog zakona kojim se ograničavalo kretanje crnačkog stanovništva. Naime, zakonom je uveden sustav unutarnje kontrole kretanja stanovništva putem izdavanja lokalnih putovnica. Crnci su ih morali imati ako bi se nalazili izvan svoga bantustana. Toga dana ubijeno je 69 ljudi (uglavnom mlađih osoba), a istraga je pokazala da je većina ubijena pucnjevima u leđa. Već sljedeći mjesec ANC i PAC bili su zabranjeni a njihovi vođe uhićeni. Nakon toga obje organizacije svoje aktivnosti sele u ilegalu, a sam događaj dovest će i do uspostave militantnog krila u ANC-u.
Već je kraj 70-ih naznačio bitne probleme u održavanju režima razdvojenosti. Naime, vlada tadašnjeg premijera Bothe trošila je previše na održavanje bantustana koje su namijenili crncima, a sami bantustani nisu ekonomski zaživjeli u onoj mjeri kojoj se vladajuća elita nadala. Crnačka populacija je i dalje bila ekstremno siromašna i njihova kupovna moć nije mogla značajnije pridonijeti ekonomskom rastu. Vladajuće je brinulo da bi takva situacija na duže staze mogla prouzrokovati jačanje utjecaja komunizma ili čak revoluciju, posebice jer je Zapad 80-ih godina organizirano krenuo bojkotirati JAR nametnuvši joj međunarodni embargo. Ipak, kraj Hladnog rata i raspad Sovjetskog saveza, čime je smanjena mogućnost jačanja utjecaja Komunističke partije, na vidjelo su iznijeli neminovne razgovore o preustroju države. Prvo je ukinuta zabrana ANC-u, a Zapad je potom sjedanje za pregovarački stol Mandele i tadašnjeg predsjednika F. W. de Klerka nagradio Nobelovom nagradom za mir.
Nakon apartheida
Vrijeme nakon apartheida nosi opću euforiju, govor o novome početku, o završetku višestoljetnih muka. Ipak, posljedice apartheida nije bilo moguće preko noći izbrisati. Unatoč ekonomskom rastu, siromaštvo, nezaposlenost, nejednakost u prihodima i vlasništvu zemlje samo su se pogoršali od prekida apartheida. Državne intervencije usmjerene na ispravljanje nejednakosti nisu polučile veći uspjeh – od čega je vjerojatno najveći neuspjeh pokušaj zemljišne reforme. Bez obzira na pusta obećanja, ANC nije uspio u redistribuciji zemlje pa je tako 2006. godine 70 posto zemlje i dalje bilo u vlasništvu bijelaca koji danas čine tek 9 posto stanovništva.[8]
Kulminacija općeg nezadovoljstva dogodila se 2012. godine kada smo mogli pratiti najveće društvene izgrede prouzrokovane, u prvom redu, pojačanim efektima globalne ekonomske krize koja je opadanjem izvoza, prvenstveno prema Europi, zaoštrila već ionako bijedne uvjete radnika u najvećim rudnicima na jugu Afrike. Rudari iz rudnika Lonmin Plc, koji je u britanskom vlasništvu i nalazi se u mjestu Marikana blizu grada Rustenburga na sjeveru zemlje, izašli su pred rudnike zahtijevajući utrostručenje svojih plaća. One su u tom trenutku iznosile između R4.000 i R5.000 ($488 i $610) mjesečno. Tvrtka je ponudila povećanje od 22 posto, dakle R1.000 ($121).[9]
Štrajk je eskalirao sredinom kolovoza 2012. kada je nestrpljiva vlada pred rudnike poslala policiju jer su rudari počeli s agresivnijim istupima zbog prijetnji uprave da će svim štrajkašima uručiti otkaze. Zbog napete situacije koja se stvorila pojavom policijskih kordona koja je raspršene rudare zbijala prema središtu okruženom bodljikavom žicom, neke grupacije rudara počele su se kretati prema policiji. Policija je, navodno, mačete i štapove u rukama pojedinaca protumačila kao direktnu prijetnju te je otvorila paljbu automatskim oružjem. Rezultat toga bilo je 34 ubijenih i još 78 ranjenih. To je bila najsmrtonosnija upotreba sile u redovima južnoafričke policije još od pokolja u Sharpevilleu.
U pregovorima nakon ovog događaja rudari su ipak prihvatili povećanje plaća za 22 posto, dakle inicijalnu ponudu tvrtke. Rudarima iz Lonmina isplaćeno je i R2.000 ($242) kao naknada za vrijeme provedeno u štrajku, a sve s ciljem da se proces proizvodnje, koji je bio prekinut sedam tjedana, što brže opet uspostavi. Simon Scott, v.d. direktora u rudnicima kod Marikane, pravdao je povećanje plaća izjavom da je ono dopušteno „u iznimnim okolnostima koje dovode u pitanje opstojnost društvenog okvira u zemlji.“[10] Odnosno, u trenucima kada prijeti duži prekid proizvodnje i pad profitne stope. Ipak, zanimljiv je odgovor ANC-ovih partnera na štrajkove rudara. Oni su, naime, žestoko zagovarali razbijanje štrajkova, a zahtjeve rudara za većim plaćama odbijali su tvrdnjom da bi ono prouzročilo „velike gubitke radnih mjesta u rudarskoj industriji.“[11]
Usprkos svemu, takav 'uspješan' obrat u Marikani potaknuo je rudare iz drugih rudnika (GoldFields, AngloGold itd.) da se na isti način izbore za bolje uvjete rada i povećanje plaća – blokiranjem proizvodnje i izlaskom pred rudnike.
Nakon što su se rudari iz Marikane izborili za povećanje plaća od 22 posto, to je potaknulo i rudare iz AngloGold Ashantija da potraže povećanje u istom iznosu što je dovelo do zastoja u proizvodnji do ispunjenja zahtjeva.[12]
S druge strane, 28.000 radnika u javnom transportu, članovi sindikata South African Transport i Allied Workers Union nastavili su štrajkati bez obzira na povećanje plaća. Procjenjuje se da je financijski gubitak u tom sektoru na tjednoj bazi iznosio oko 135 milijuna dolara.[13]
Toyotina postrojenja u gradu Durbanu također su se našla u štrajku što je opravdalo strahove u vladajućim i korporativnim krugovima da će se militantna priroda rudarskih štrajkova proširiti i na druge sektore. Ipak, Toyotini radnici su štrajk ubrzo prekinuli nakon što su prihvatili povećanje plaća za 5,4 posto.[14]
Štrajkovi su trajali od sredine kolovoza do početka studenog 2012. godine. Zbog širine štrajkova i vidljivih gubitaka, ANC je zajedno s policijom i svojim partnerima COSATU-om i NUM-om, najvećim rudarskim sindikatom u zemlji (koji ima oko 300.000 članova) proveo seriju zastrašivanja i prijetnji masovnim otkazima.[15]
Neke od tih prijetnji pokazale su se istinitima. Naime, valovi štrajkova zajedno su s ekonomskom krizom doveli i do valova otkaza. Tako je Anglo American Platinum (Amplats), najveći svjetski proizvođač platine, uručio otkaze 12.000 radnika kao reakciju na trotjedni štrajk 28.000 rudara iz četiri rudnika u vlasništvu tvrtke. U tim je trenucima širom JAR-a u štrajku bilo oko 75.000 rudara, što je otprilike 15 posto rudarskog tijela u zemlji.[16] Otkazi su uslijedili i u rudniku platine Bokoni u vlasništvu Atlatsa Resources gdje je otkaz dobilo 2.500 rudara.[17] Ali tu nije kraj, rudarska tvrtka Gold One uručila je otkaze 1.435 svojih rudara, što je 75 posto zaposlenih u rudnicima zlata i urana izvan Johannesburga.[18]
Ipak, osim otkaza kao direktnih odgovora na štrajk, rudarski koncerni su već na proljeće 2013. morali i restrukturirati neke od rudnika u reakciji na globalni pad cijena rudâ. Tako je Anglo American Platinum najavio dodatnih 6.000 otkaza kao mjeru u rezanju troškova što je dovelo do ponovnih prijetnji masovnim štrajkovima.[19]
Rudarstvo je inače izvor za više od 50 posto deviza u JAR-u, a taj je sektor 2012. godine doživio drugi najveći pad zaposlenosti u zemlji.[20]
Godinu dana nakon krvavog štrajka u rudniku Lonmin, trećem najvećem proizvođaču platine na svijetu, tvrtka je u svojem polugodišnjem financijskom izvješću najavila profit od 54 milijuna dolara (u usporedbi s 18 milijuna iz 2012).[21] Ipak, Simon Scott, v.d. direktora, upozorio je da „ovo i dalje nije industrija koja svojim dioničarima priskrbljuje veliku dobit“.[22] Dodao je da pregovori o povećanju plaća rudarima predstavljaju „značajan izazov“ za tvrtku.
U svibnju 2013. 'snage sigurnosti' gumenim mecima su pucale na štrajkaše u rudnicima Lanxess Mining Ltd. što je rezultiralo hospitaliziranjem 10 rudara. Rudarski sindikat (NUM) brzo je reagirao priopćenjem u kojem štiti postupke zaštitara. Ostala je zapažena neopterećena izjava Mxhasija Sithetija, predstavnika NUM-a: „Izdan je sudski nalog koji kaže gdje je područje štrajka. Oni su prešli liniju i počeli se kretati prema ulazu u rudnik, na što je zaštitarsko osoblje reagiralo pucanjem gumenih metaka.“[23]
Jacob Zuma također je komentirao ovaj događaj vrlo pronicavim uvidom u funkcioniranje državnih aparata: „Naše policijske snage dobile su uputu da ne toleriraju ovakvo kršenje radnog odnosa. Oni koji to naprave gledat će punoj snazi zakona u lice.“[24] Izjave su u skladu s prije najavljenim jačim mjerama koje će se poduzeti u slučaju militantnijih izgreda u rudarskom sektoru. Zuma i ANC već su se prije iskazali u obuzdavanju rasta ionako niskih nadnica u rudarskom sektoru pravdajući svoje postupke zaštitom državnih interesa, koja nije privlačna ulagačima ako postoje napeti radni odnosi.
Ubojstva u Marikani najgori su akt terora policije od prekida apartheida. Na vidjelo su iznijeli pravo lice o društvenim odnosima u JAR-u nakon 1994. godine. Lica u proizvodnom procesu možda sada većinski popunjava crnačka populacija, ali efekti krize kapitala ostaju isti. Da stvar bude zanimljivija, oko 270 rudara iz Marikane uhićeno je prema zakonima iz vremena apartheida koji ih čine su-odgovornima za ubojstvo svojih 34 kolega.[25]
ANC-ova vlada, uz veliku potporu najvećeg sindikata u zemlji COSATU-a (koji broji 1,8 milijuna članova), izravno je povezana s multinacionalnim koncernima koji upravljaju južnoafričkim rudnicima. Program tzv. SEB-a ili ekonomskog osnaživanja crnačke populacije u svrhu balansiranja nejednakosti nastalih dugogodišnjim apartheidom doživio je fijasko u kojem se samo tanak sloj stanovništva (intenzivno) bogatio i time si priskrbio značajne udjele u rudarskim korporacijama. Dobar dio najbogatijih Južnoafrikanaca nastalih nakon apartheida možemo pronaći među funkcionerima ANC-a. Drugima, s manje sreće, preostala su obećanja da će ekonomske reforme, na koje se ANC obavezao, izazvati tzv. trickle down efekt. Ipak, on je rijedak kao i kiša na suhom saharskom tlu.
Osim povećanja plaća, rudari su štrajkali i zbog jako loših uvjeta na radu. Naime, u rudnicima Južne Afrike oboljenja od silikoze su među najgorima u svijetu. Silikoza nastaje udisanjem kristalične silikatne prašine. Bolest je ireverzibilna i za nju ne postoji lijek. Karakterizira je plitak dah, vrućica i bol u prsima. Iako je poznata više od 100 godina te postoje načini da se njena pojava ublaži ili potpuno isključi, upotrebom ventilacije, prikladne opreme, praćenjem količine čestica prašine i redovitim kontrolama rudara, takve metode minimalizacije utjecaja nisu raširene u rudnicima JAR-a.[26]
Čudna bezobzirnost vladajuće političke elite prema gore navedenim masovnim događajima, kakve JAR ne pamti još od vremena apartheida, najbolje se očituju u komentarima predsjednika Jacoba Zume, ujedno i predsjednika ANC-a. Na otvaranju zasjedanja parlamenta u jesen 2012. Zuma je, komentirajući događaje u rudniku Marikana, izjavio: „Marikana je samo jedan incident i nije ništa usporedivo s mračnim razdobljem apartheida. Jedan incident ne znači da sustav ubija naše ljude.“[27]
Zumin prilog raspravi o masovnim štrajkovima u zemlji pokazao se na tradicionalnom zasjedanju vjerskih vođa pod nazivom „Mir i pomirenje“. Na tom je skupu štrajkove otpisao kao „opasne i nenormalne“. Izjavio je: „U štrajkovima radnika ima puno gnjeva, oni pale stvari i uništavaju imovinu. […] Gnjev je taj koji je nenormalan.“[28]
Istovremeno, Zuma je tema tiskovnog žutila sa svojih 6 brakova i 20-ero djece. Optužbe za korupciju i reketarenje, koje su bile aktualne prije stupanja na vlast, nestale su u očima pravosuđa ulaskom u ured. Jedan od recentnijih skandala bilo je korištenje 28 milijuna dolara javnih sredstava za izgradnju njegove kuće u provinciji KwaZulu Natal. Kuća uključuje helidrom, visoke ograde, prozore od neprobojnog stakla, dva nogometna igrališta s umjetnom travom i liftove koji se spuštaju u podzemna skloništa. Ogromni iznosi troše se i na izgradnju cestâ u tom području.
Govoreći pred Sindikatom nezaposlenih (South African Unemployed Workers Union) Zuma se osvrnuo na cijeli niz optužbi o korupciji u redovima ANC-a. Lakonskom izjavom: „Ljudi to govore, ali to nije istina“, samo je potvrdio koliko je ANC nedodirljiv.
Početak 2013. obilježit će još jedan događaj koji će proširiti seriju prosvjeda po zemlji. Naime, jedan banalni verbalni okršaj par južnoafričkih policajaca i mozambičkog taksiste zbog krivog parkiranja dovest će do solidariziranja svih slojeva stanovništva i ukazati na jedan gorući problem na sjeveru zemlje.
Mido Macia, 27-godišnji mozambički taksist na privremenom radu u Daveytonu na sjeveru zemlje, 26. veljače 2013. postao je žrtvom neviđene policijske brutalnosti zbog verbalnog napada na policiju. Policajci su ga, naočigled okupljene gomile, privezali za prtljažnik policijskog auta te ga pri velikoj brzini vukli lokalnom cestom dok je gomila jurila za njim. Jedan od policajaca mu je odmagao time što bi ga hvatao za noge kako bi izgubio ravnotežu i padao na tlo. Par sati nakon toga Macia je preminuo u zatvorskoj ćeliji uslijed unutarnjeg krvarenja i jakih ozljeda glave.
Ovo nasilje ne predstavlja izolirani slučaj budući da anti-imigrantski sentimenti prevladavaju u tom području već neko vrijeme. Naime, lokalno stanovništvo živi u vjeri da imigranti dolaze ukrasti njihova radna mjesta. Ipak, ovaj brutalan zločin pokrenuo je val javnog solidariziranja i još jednom na vidjelo iznio rastuće nezadovoljstvo vladom pod vodstvom ANC-a.
Zaključak
Izbori održani u travnju 1994. trebali su označiti kraj vremena rasne segregacije i početak novog (inkluzivnijeg) razdoblja na jugu Afrike. Ipak, ANC-ova vlada se obavezala na brojne neoliberalne reforme koje su za cilj imale prvenstveno očuvanje (bjelačkih) kapitalističkih vlasničkih odnosa te privatizaciju glavnih izvoznih aduta. Zemlja, stoga, danas prati iste trendove kao i druge „(brzo)razvijajuće“ zemlje: visoku inflaciju, visoku nezaposlenost, izvlaštenje poljoprivrednika, nepostojanje poticaja, skupe i nedostupne socijalne usluge te, usprkos promjeni vladajuće garniture, politiku koja je analogna onoj iz apartheida spram, sada u kretanju slobodnog, crnačkog stanovništva. Južnoafrička Republika pohitala je u zagrljaj tržištu da bi ono, povratno, inkorporiralo južnoafričku (u prvom redu rudarsku) industriju u opskrbu svjetskih proizvođača, pokrenuvši time kurjačku glad za njenim sirovinama i još čvršću kontrolu nad njenom eksploatacijom.
[1] "Nationalisation in South Africa: A debate that will persist". The Economist. 3.12.2011. http://www.economist.com/node/21541040.
[2] Banerjee, A. et al. (2007). "Why Has Unemployment Risen in the New South Africa". National Bureau of Economic Research. str. 6. http://www.webcitation.org/65yF6lrCk.
[3] Marsden, C. (2012). Unies werk saam om werkers te onderdruk terwyl Suid-Afrika se stakings verminder. https://www.wsws.org/af/articles/2012/11/05/safr-n05.html.
[4] Van Auken, B. (2012). Suid-Afrikaanse polisie onderdruk stakende werkers.https://www.wsws.org/af/articles/2012/08/17/safr-a17.html
[5] Ibid.
[6] Marsden, C. (2013). Polisie-moord in Suid-Afrika.https://www.wsws.org/af/articles/2013/03/09/pers-m09.html.
[7] Više o zakonu i njegovim reperkusijama vid. https://www.wsws.org/af/articles/2013/06/19/safr-j19.html.
[8] Klein, N. (2007). Democracy Born In Chains: South Africa's Constricted Freedom. Henry Holt and Company.
[9] R – oznaka za rand, službenu valutu JAR-a.
[10] Hyland, J. (2012). ANC President Jacob Zuma se weermag mag teen stakende werkers gebruik word. https://www.wsws.org/af/articles/2012/09/22/safr-s22.html.
[11] Shilton, J. (2012). Mynstakings dra by tot vrese vir 'n afswaai in die ekonomie.https://www.wsws.org/af/articles/2012/09/26/safr-s26.html.
[12] Ibid.
[13] Ibid.
[14] Kishore, J. (2012). Suid-Afrikaanse unies en regering wil wildcat stakings onderdruk. https://www.wsws.org/af/articles/2012/10/08/soaf-o08.html.
[15] Marsden, C. (2012). Unies werk saam om werkers te onderdruk terwyl Suid-Afrika se stakings verminder. https://www.wsws.org/af/articles/2012/11/05/safr-n05.html.
[16] Van Auken, B. (2012). 12 000 mynwerkers word afgedank terwyl die golf van stakings groei. https://www.wsws.org/af/articles/2012/10/06/safr-o06.html.
[17] Kishore, J. (2012). Suid-Afrikaanse unies en regering wil wildcat stakings onderdruk. https://www.wsws.org/af/articles/2012/10/08/soaf-o08.html.
[18] Stevens, R. (2012). Stakings brei regoor Suid-Afrika uit ongeag grootskaalse afdankings.https://www.wsws.org/af/articles/2012/10/11/safr-o11.html.
[19] O'Connor, P. (2013). Suid-Afrika se Marikana mynwerkers hou wildcat staking. https://www.wsws.org/af/articles/2013/05/15/safr-m15.html.
[20] Marsden, C. (2012). Unies werk saam om werkers te onderdruk terwyl Suid-Afrika se stakings verminder. https://www.wsws.org/af/articles/2012/11/05/safr-n05.html.
[21] Lonmin 2013 Interim Results, str. 2.
https://www.lonmin.com/interim_report_2013/pdfs/Lonmin_IR2013.pdf
[22] Marsden, C. (2012). Unies werk saam om werkers te onderdruk terwyl Suid-Afrika se stakings verminder. https://www.wsws.org/af/articles/2012/11/05/safr-n05.html.
[23] Gaist, T. (2013). Suid-Afrikaanse mynwerkers veg met polisie terwyl unies met mynbase onderhandel. https://www.wsws.org/af/articles/2013/06/18/safr-j18.html.
[24] Ibid.
[25] Hyland, J. (2012). Suid-Afrika: ANC gee bevel vir onderdrukking van stakende mynwerkers. https://www.wsws.org/af/articles/2012/09/17/safr-s17.html.
[26] Graham, E. (2012). Silikose kom wyd voor by Suid-Afrikaanse myne. https://www.wsws.org/af/articles/2012/10/09/safr-o09.html.
[27] Marsden, C. (2012). Unies werk saam om werkers te onderdruk terwyl Suid-Afrika se stakings verminder. https://www.wsws.org/af/articles/2012/11/05/safr-n05.html.
[28] Ibid.
Tekst napisao:
Preporučite članak: