Dok se desničarski narativi sve glasnije nameću, a povijesna istina o antifašističkoj borbi sustavno relativizira, na zagrebačkom Savskom nasipu već gotovo pet desetljeća, uz manje prekide, tinja jedna drugačija vatra – Trnjanski kresovi.
Prvi kresovi održani su 1977., a lokacija nije odabrana slučajno: upravo su na tom mjestu, kod današnjeg Mosta slobode, partizanske jedinice 8. svibnja 1945. skelom prešle Savu i ušle u grad, a uostalom, od 1941. do 1945. godine u glavnom gradu postojao je organizirani, ilegalni pokret otpora pod vodstvom Komunističke partije Hrvatske i SKOJ-a, koji je obuhvaćao široku mrežu građana usmjerenih na sabotaže, diverzije i pomoć partizanskim jedinicama.
No, naravno, danas nema antifašista bez anti-antifašista. Ove godine kao i svake, s druge strane ograde stajali su oni u crnom, uvjereni da su komunisti i četnici isto i da je Zagreb 1945. okupiran. Ali dok su oni brojali parole, na drugoj strani se plesalo, pjevalo, radilo, diskutiralo i osvajalo prostor. Jer Trnjanski kresovi nisu samo sjećanje na prošlost. Oni su i odgovor na sadašnjost.
Od papirnatih brodova za Gazu do ličkih pjesama na basu, od međunarodnih gostiju do lokalnih penzionera – na zagrebačkoj večeri koja, zapravo, nikad nije samo zagrebačka. Uostalom, pitanje je koliko će još ovakvih večeri uopće biti moguće.
Radionice, štandovi i glazba
Od štanda Greenpeacea, radionice plesa Vogue, koji je proizašao iz ballroom scene afroameričke LGBTIQ+ zajednice u Harlemu, do radionice bubnjanja s Drum’n’bijesom i nastupa glazbenika i plesača iz raznih afričkih zemalja, na ovogodišnjim kresovima bilo je, kao i svake godine, svačega.
U antifašističkom i internacionalističkom duhu, Panafričko društvo u Hrvatskoj na nasip je donijelo nastupe glazbenika i plesača iz različitih afričkih zemalja, koji su predstavili dio njihovih kultura. Kroz glazbu, ples, gastronomiju i usmenu tradiciju, sudionici su imali priliku upoznati djelić bogatstva i raznolikosti kontinenta.
Tu je bila i Inicijativa za slobodnu Palestinu, koja je pozvala sve ljubiteljice i ljubitelje slobodne plovidbe na dječju radionicu izrade papirnatih brodova “od Save do mora” čime su iskazali svoju podršku palestinskom narodu koji desetljećima trpi morsku opsadu kao i kapetanici Morani koja se pokušava probiti s humanitarnom pomoći do Gaze.
Na obali Save zajedno su izrađivali brodiće od papira, ukrašavali ih bojama i motivima Palestine i pisali poruke ljubavi i podrške djeci u Gazi te im ih skupa s prikupljenim donacijama poslali preko sestrinske inicijative Pomozimo zajedno.
Također za djecu, urbanistička radionica pitala je kako bi izgledao grad slobode kada bismo imali priliku projektirati ga? Kako bismo se u njemu igrali, družili i kretali? U interaktivnoj radionici su zajedno odgovorili na ta i slična pitanja te zamislili pa nacrtali takav grad na papiru. Kreirali su kartu Grada slobode kroz igru i eksperiment o planiranju, suradnji i zajedničkom donošenju odluka, a finalni proizvod radionice bio je izložen ostalim posjetiteljima Trnjanskih kresova.
Što se tiče glazbe, zapjevali su Ličani, zbor Xop i LeZbor, među ostalima. Izložba partizanskih plakata je također privukla pažnju mnogih posjetitelja.
S prosvjednicima, kojih svake godine bude između osam i devet, vođeni velikim Hrvatima ustaške provinijencije željnima medijske pozornosti vas neću opterećivati. Jer ljudi koji izjednačavaju antifašizam s četnicima i nacistima dok sami promiču ustaške vrijednosti.... Na taj ringišpil kognitivnih disonanci niste se dužni ukrcati niti o tim ljudima razmišljati. Policijski službenici bili su primjetno loše raspoloženi, ali su radili svoj posao.
Pogled izvana
Prvi koji je za RP podijelio svoje dojmove bio je Nico iz Argentine, koji je tek pola godine u Hrvatskoj, a porijeklom Crikveničanin: „Danas na proslavi oslobođenja uživamo, slobodni i živi, u boljoj poziciji nego što su bili oni koji su se borili prije nas. Sjajno je vidjeti toliko ljudi kako aktivno slave sjećanje i ne dopuštaju da povijesne činjenice budu zaboravljene. Divno je vidjeti sve kako se zabavljaju, ali moram misliti i na one koji prosvjeduju vani.”
Nadovezujući se na moje pitanje koje razlike primjećuje između političkih kultura Hrvatske i Argentine, kaže da kod njih konflikti brže eskaliraju: “Situacija koju imamo ovdje bi tamo lako mogla eskalirati u fizički sukob s policijom.” Također smatra da su ljudi kod nas, kako kaže, puno “civiliziraniji” kada se radi o izražaju: “Unatoč tome što su nacisti, nisu toliko agresivni kao što bi ljudi bili u Argentini, bez obzira na politički stav. Argentinci su općenito strastveniji, pa na kraju budu i ekstremniji kada brane ono u što vjeruju. S tom pozadinom, zapravo sam očekivao nasilje kada su se prosvjednici pojavili.”
Pa tako vrijeđanje partizana kao četnika i ubojica ispada progresivno. Organizacijom i ugođajem sveukupnim ugodno iznenađeni drug iz Argentine za kraj poručuje: “Ovaj dan je još jedan prikaz činjenice da usprkos svemu ima mnogo svjesnih, brižnih i ljubaznih ljudi koji vrijedno rade za svoju zajednicu.”
Revolucionarni penzioneri za Radnička prava
Ivanka iz Splita ima 82 godine, a ovo joj je prvi put na kresovima. Kaže da je za proslavu već znala i da je viđala na televiziji, a za ovu godinu kaže: “Zaželjela sam i ja biti prisutna jer podsjeća na partizane, a i moj otac i stric, kao i drugi članovi obitelji su bili u partizanima i borili se za pravu stvar!” Nastavljajući tradiciju, za prosvjednike nema puno simpatije: “A sad ovi crni tamo... njih ne podnosim, odmah sam pobjegla čim sam ih vidjela.”
Kolegica penzionerka i zagrebačka prvakinja stolnog tenisa Zlatica dodaje: “Uz to, radnici u ovoj državi nažalost nemaju nikakva prava..., a penzioneri? Kakve penzije imaju? Nikakve. Radiš 40 godina i što imaš? 350 ili 400 eura.” Drugaricama kresovi tako ne predstavljaju samo dan antifašizma već i antikapitalizma, kao što je bilo i primjetno u govorima i muzičkim nastupima.
Porazgovarao sam i s jednim od izvođača iz Ličkog prela. Vladimir je rođen u Lici 1938., a cijelu karijeru od školovanja do penzije 1988. je proveo u bivšoj državi. Kaže da njemu osobno nije bilo loše, a za današnju državu ima pogodne usporedbe: “Kažu da nisi smio svašta reći, ali si mogao svašta reći. Danas kažu da smiješ svašta reći, ali ne možeš baš svašta reći jer bi bilo svašta.”, kao i za prosvjednike: “Oni... ne znam ni kako ih nazvati... tvrde kako je tu 1945. ne znam tko ušao, a one s istoka veličaju kao da su oni. Sada se “onaj tamo” može hvaliti kako su oni oslobodili Zagreb, a ovi ovdje da su okupirani.”
Zato mlađim generacijama poručuje: “Mi smo antifašisti, a antifašizam je upisan u ustav Republike Hrvatske kao jedan od temelja države. Iako se mnogi toga ne drže, na vama je da nastavite tim našim putem.”
Mlade antifašistkinje i antifašisti od sjevera do juga
Srećom, mnogo mladih nastavlja upravo tim putem, a nekoliko njih je razmišljanja i iskustva podijelilo za RP. Među njima je Antonio iz Šibenika, koji je pred kraj studija u Zagrebu i već treći put na kresovima. Do sada je bio gost, a ove godine i redar. “Redario sam od dva do šest i nije bilo nešto zanimljivo, ali to je dobro jer nisam bio na strani koja je bila pogođena ikakvim ekscesima.
Dan slavljenja oslobođenja grada i sjećanja na žrtvu partizana, nije samo posvećen onima koji su oslobodili našu zemlju, u jugoslavenskom kontekstu, od fašista i okupatora i od domaćih izdajnika, nego se 9. svibnja obilježava i kao dan Europe. Tako da je danas jedan slavan, pobjedonosan dan, prema kojem treba imati jasan stav. A stav je taj da ovaj i slične događaje podržavamo i da te ljude slavimo koji su svoje mladosti, zdravlje i živote ostavili negdje po šumama i gorama kako bismo mi mogli živjeti slobodno.”
Sandi (25), iz Splita je došao zato jer su “bili u Zagrebu i vidjeli događanje i mislim da je važno da dođemo s obzirom na to da puno mladih idu na kriva događanja i da se bave krivim stvarima. Zato podržavam ovakav event: i zbog poruke, i zbog atmosfere i svega.” Na moje pitanje misli li da bi ovako nešto bilo moguće u Splitu, kaže da misli “da bi sve bilo moguće, ali ne bi bilo kao što je u Zagrebu, jer je sredina malo zatvorenija, ali bi se moglo”, a i za budućnost je optimističan: “Čini mi se da su mladi pametniji od starih i da su otvoreniji, da prihvaćaju više toga, slušaju raznovrsniju glazbu i da su izloženi različitim informacijama.”
Slični stavovi i na sjeveru. Jelena iz Varaždina studira u Zagrebu i smatra da je “ovo važan događaj koji se treba obilježiti” i “da je današnji dan jako važan u našoj povijesti s obzirom na prethodnu državu koja je postojala i pobjedu koju su svi ti ljudi izborili da bi danas živjeli u Hrvatskoj u kojoj živimo.” Za same kresove kaže da su super stvar i jako joj se sviđaju. "Definitivno ću i doći sljedeće godine i treba doći više ljudi. Ovo se sve treba bolje obznaniti jer mislim da ljudi ne shvaćaju važnost ovog dana i da ga uzimaju zdravo za gotovo, kao i slobode.”
I Katja iz Zagreba studira, a kao članica MAZ-a je sudjelovala je u organizaciji kresova. Na moje pitanje što joj znače kaže: “Jako puno, budući da sam uložila više mjeseci u organizaciju eventa zajedno s drugovima. Tako mi kresovi predstavljaju zajedništvo, solidarnosti i veselje oko oslobođenja u Drugom svjetskom ratu. Moramo ponovno normalizirati slavljenje pobjede, koje u zadnje vrijeme nije toliko popularno... I zato: Dođite svi sljedeće godine!”
Borba se nastavlja!
Zaključno, kroz razgovor s raznim posjetiteljima sam stekao dojam da su stariji drugovi više okrenuti prema tradiciji i čuvaju sjećanje na, za njih, “bolje dane”, dok se mladi aktivno bore protiv novih starih neprijatelja bez zaborava povijesnih činjenica. Sredinu stavova (a i generacija) predstavlja Zdravko iz Velike Gorice, koji je podijelio što misli za RP.
Ne štedi na kritici povijesnog revizionizma koji je zavladao, te kao i mnogi drugi naglašava važnost antikapitalizma uz antifašizam: “Dan oslobođenja grada i pobjede nad fašizmom je podsjetnik da smo bili na pobjedničkoj strani i znak da se i u ovim krajevima ne možemo samo težiti ka nego i ostvariti slobodu. Postoje razne kritike da je taj “komunistički” bio totalitaran, a taj režim nije ni bio komunistički nego socijalistički. Komunizam nitko nije vidio. To su bile komunističke partije koje su se predstavljale kao avangarda koja će voditi narod kroz socijalizam prema komunizmu, znači da se socijalizam uvijek gledao kao prijelazna stvar.”
Što se tiče naših krajeva i antikomunističkih stavova kaže: “Što se mene tiče, Tito je između ostalog i bio zločinac. Naravno da su se činili i zločini i da je to bio totalitarni režim, ali to ne znači da su ovi drugi režimi, na zapadu, bili slobodarski ili da je današnji. Imali su i u Americi McCarthyja 50-ih i 60-ih, a i trenutni predsjednik SAD-a redovito daje primjere narušavanja ljudskih sloboda. To je svojstveno svim državnim uređenjima i to je problem koji treba rješavati. Ali to nije jedino kroz što se gleda kvaliteta jednog režima.
Sloboda se ne gleda samo kroz to smiješ li ti ispričati neki vic ili ne. Naravno da bi ga trebao moći ispričati, ali je puno lakše dopustiti pričanje viceva, puno je teže osigurati da ljudi dobro žive. Pitanje je za mene hoću li imati zdravstveno osiguranje, osiguran posao, smještaj iz kojeg ne mogu biti izbačen i sve druge potrepštine?”
Zato Zdravko i kritizira ovo društveno-gospodarsko uređenje: “Stvar je u tome što koncept socijalizma, pa onda i nadajmo se nekad komunizma, upravo osiguravaju ljudima te stvari. Ti u kapitalizmu imaš 1000 praznih stanova i 1000 beskućnika u istoj zemlji, pa i u istom gradu. To je suludo! A to je isto pitanje slobode i kada govorimo o tome što valja, a što ne valja trebamo to gledati u cjelini, i treba raditi sustav kakvog nije bilo.
Ne trebaju nam ni vođe ni partije! To je i bio problem bivšeg sistema. Partija koja treba ljude voditi pa da u jednom trenutku ne treba postojati, to u stvarnosti nikada neće učiniti, samim tim što imaš kontrolu. Sam koncept stranaka, kao i predstavničke demokracije tu radi isto - sve stranke koje dobiju većinu se ponašaju kao da su jedina stranka, pa dižu ruke kao vojnici. To nema veze s voljom naroda.”
Za kraj mladima poručuje: “Ne dajte se zarobiti u stare šablone. Treba prihvatiti izvorne ideje, ali pronaći nove oblike djelovanja. Da, treba težiti ka socijalizmu, to je jedini put za nadvladati kapitalizam, jer ako se ne dogodi odjednom na cijeloj planeti, što nikad neće, onda se mora socijalistički djelovati, no treba težiti i ka komunizmu, a nijedan sustav do sada to nije dopustio", zaključio je.
Ovogodišnji kresovi pokazuju da u Hrvatskoj i cijelom svijetu postoji aktivan i umrežen antifašistički pokret, koji, kako spominju sugovornici, u Lijepoj našoj čak ima ustavni legitimitet. Ako ništa, bar nam je to naša borba dala.
Naš suradnik Slavko Stilinović donirao je ovaj tekst našem i vašem portalu u trenutku kada su nam smanjena sredstva financiranja. I ovim putem mu iskreno zahvaljujemo na podršci i solidarnosti.
Ako želite da i dalje objavljujemo više ovakvih kvalitetnih članaka, možete donirati — a sva prikupljena sredstva idu izravno na honorare autorica i autora.
Foto: Petra Ivšić, Slavko Stilinović
Preporučite članak: