“Poslodavci u Hrvatskoj još uvijek radije plaćaju mjesečnu naknadu od 1.125 kuna, odnosno godišnju naknadu od 13.500 tisuća kuna nego da zaposle jednu osobu s invaliditetom”, pokazuju podaci Zavoda za vještačenje, profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom. Iskustva traženja posla osoba s invaliditetom donosi nam Martin Kilić.
Biti osoba s invaliditetom u Hrvatskoj 2021. godine sa sobom nosi mnoge izazove. Iako nominalno zagovaramo inkluzivno društvo, osobe s invaliditetom i dalje se susreću sa sustavom koji ih diskriminira na različite načine.
Ovaj članak razmatrat će problematiku procesa zapošljavanja osoba sa invaliditetom kroz prikaz iskustva mojih sugovornika Ivana Budaka, Matije Grebenića i mene samog.
Imam 28 godina i od rođenja imam cerebralnu paralizu (CP). Moja dijagnoza definira se kao stanje, a ne kao bolest. U prijevodu to znači da od rođenja imam problema u govoru i kretanju i tako će biti zauvijek, ali na moju sreću mogu se samostalno kretati. Išao sam u redovnu osnovnu i srednju školu te sam završio Ekonomski fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Trenutno završavam poslijediplomski studij na Ekonomskom fakultetu Sveučilišta u Rijeci.
Svoj invaliditet ne smatram hendikepom nego, dapače, svojom prednošću, koliko god to čudno i nevjerojatno zvučalo. Invaliditet me u jednu ruku naučio da gledam stvari na drukčiji način i da budem pozitivan. Uz, naravno, roditelje koji su me oblikovali odgojem u osobu kakva jesam danas, moje je „stanje“ također imalo utjecaja na moju ličnost i to u najpozitivnijem smislu, zato što sam od malena naučio važnosti odgovornosti i predanog rada kako bi se došlo do zacrtanog cilja.
Kao svakoj osobi nakon uspješno završenog školovanja, idući cilj mi je pronaći posao i biti proaktivna osoba i u poslovnom svijetu, odnosno učiti i napredovati svaki dan i davati svoj doprinos društvu. Za osobe s invaliditetom vrlo je bitno da su ravnopravno uključeni u društvo, odnosno da mu pridonose.
Postupak zapošljavanja, to jest izlazak na tržište rada, vrlo je sklizak teren i za osobe koje nemaju invaliditet jer mlade ljude u školi i/ili fakultetu zapravo nitko ne priprema za njega. Osobama s invaliditetom taj proces još je dodatno otežan. Mogu reći da sam u tom procesu imao svakakvih iskustava - od vrlo negativnih, gdje je poslodavac na temelju mog fizičkog izgleda rekao da ja nisam za posao na koji sam se prijavio, pa sve do onih vrlo pozitivnih, gdje sam nakon razgovora naprosto ostao oduševljen pristupom i jednostavnošću poslodavca.
Kao što sam već naveo, vedra sam i pozitivna osoba pa u većini toga pronalazim nešto pozitivno, iako se u nekim trenucima nisam osjećao baš najbolje zbog toga što mi nije bila pružena prava prilika ni za predstavljanje, a kamoli za nešto više.
U zadnjih nekoliko godina situacija sa zapošljavanjem osoba s invaliditetom pomakla se s mrtve točke, iako su to vrlo mali koračići. Promjene je potakla je UN-ova Konvencija o pravima osoba sa invaliditetom koju su ratificirale i uvele u svoje zakonodavstvo sve zemlje EU-a. Hrvatska je zbog pristupanja EU-u morala nešto poduzeti i zadovoljiti preporuke Strategije za osobe s invaliditetom EU-a. Prema procjenama Europske komisije iz Strategije, u Europskoj uniji živi oko 80 - 100 milijuna osoba s invaliditetom.
Prema podacima Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, u Republici Hrvatskoj je u razdoblju od 1. siječnja do 30. rujna 2021. godine posredovanjem Hrvatskog zavoda za zapošljavanje zaposleno ukupno 123.062 osobe. Od tog su broja 2.216 osoba osobe s invaliditetom (udio od 1,8 posto), što je za 19,9 posto više nego u istom razdoblju prošle godine.
Iako se broj zaposlenih osoba s invaliditetom povećava zbog uvedenih poticaja za poduzetnike i kazni ako u kolektivu nema zaposlenih osoba s invaliditetom, podaci pokazuju da je poslodavce do sada mjera kazni za neispunjavanje kvote zaposlenih osoba s invaliditetom stajala preko 200 milijuna kuna. Poslodavci u Hrvatskoj još uvijek radije plaćaju mjesečnu naknadu od 1.125 kuna, odnosno godišnju naknadu od 13.500 tisuća kuna nego da zaposle jednu osobu s invaliditetom. Može se zaključiti da su takve mjere premale za rješavanje ovog problema o kojem se priča vrlo malo.
Iako zvuči kao otrcana fraza, poznata je činjenica da svaki pojedinac može napraviti puno, samo je važno pružiti mu priliku da pokaže svoje mogućnosti. Dobar primjer za to je Ivan Budak. Ivan je također osoba sa invaliditetom, no može se reći da ga to nikako ne sputava u ostvarivanju ciljeva i u, najjednostavnije rečeno, uživanju u životu. Ivan je inače vrlo druželjubiv, zabavan i veoma zanimljiv sugovornik, pa mi je tako ispričao svoja iskustva potrage za poslom. Posebno se osvrnuo na period kada je radio u udruzi Zamisli.
U udruzi Zamisli radio je od kraja 2015. do kraja 2016. godine, a kaže da mu je tadašnje iskustvo bilo pozitivno. U razgovoru je također rekao da su mu glavni zadaci bili odlasci raznih ustanova u Zagrebu, unošenje osnovnih podataka o njima te ispunjavanje upitnika o tome koliko su one prilagođene osobama s različitim vrstama invaliditeta. Napomenuo je da je na tom poslu mnogo naučio i susreo mnogo zanimljivih ljudi. “Najviše me veselilo to što usvajam nova iskustva i upoznajem nove ljude”, kaže. Ovakav stav najbolje pokazuje koliko je Ivan proaktivna osoba koja usprkos svom invaliditetu pokazuje stalnu želju za usvajanjem novih znanja. Nakon isteka projekta ostao je, nažalost, bez posla, no to ga, kako sam kaže, ni najmanje nije obeshrabrilo te je ove godine opet krenuo u potragu za poslom. Bio je tako i na razgovoru za posao u jednoj privatnoj firmi i, iako nije dobio posao, kaže da je razgovor prošao u vrlo ugodnoj atmosferi te su ga svi na razgovoru tretirali s poštovanjem, što je pokazatelj da u Hrvatskoj ima pozitivnih primjera kad je riječ pristupu i zapošljavanju osoba s invaliditetom.
Kao još jedan pozitivan primjer mogu istaknuti Matiju Grebenića koji mi je također ispričao neka svoja iskustva u potrazi za poslom. Matija je inače završio studij novinarstva i trenutno radi u Međunarodnom paraolimpijskom odboru. Valja istaknuti da je nastupao na Paraolimpijskim igrama kao plivač, predstavljajući, naravno, Hrvatsku.
Tako je istaknuo da su mu iskustva s traženjem posla raznolika te da je svjestan da barem jedan posao nije dobio isključivo zbog svog invaliditeta, no da nije sve crno pokazuje činjenica da je Matija kroz cijeli studij aktivno radio.
Kao jednu od najvećih poteškoća u procesu zapošljavanja osoba sa invaliditetom Matija je istaknuo mentalitet poslodavaca, društva, ali i samih osoba sa invaliditetom jer, kako kaže, puno ih se “prepusti” svom invaliditetu i takoreći žive od njega. Ističe da treba raditi na tome da se takav način razmišljanja kod samih osoba sa invaliditetom razbije. Matija trenutno živi u Njemačkoj, a kao razlog preseljenja navodi “novo iskustvo te bolje plaće. Nažalost, početni poslovi u odnosima s javnošću i nisu najbolje plaćeni u Hrvatskoj.” Za svaku je pohvalu to što se odlučio na “put u nepoznato”. Kako kaže, danas ne žali što je odlučio otići te svakome preporučuje sličnu odluku.
Iz svega navedenog može se zaključiti da prostora za napredak u zapošljavanju osoba s invaliditetom itekako ima, poglavito od strane države. U većini slučajeva je do same osobe sa invaliditetom pojedinačno kako će se snaći u toj šumi testiranja, razgovora, molbi i svega što spada u taj proces, no treba vjerovati da će biti bolje.
Izvor naslovne fotografije: Defense Visual Information Distribution Service
Tekst napisao:
Preporučite članak: