Izglasavanje novog Zakona o radu u BiH po nalogu međunarodnih financijskih institucija poslužilo je kao još jedan u nizu primjera disfunkcionalnosti političkih procedura. Pored nepoštivanja onih formalnih parlamentarnih, kao i poslovičnog administrativno-upravljačkog kaosa u BiH, raskoraci i unutar pojedinih stranaka zorno svjedoče potpunom kolapsu političkog zastupanja. Usvajanje za po radnike iznimno nepovoljnog zakona pod stranim diktatom samo je dodatno razotkrilo političku bijedu sprege lokalnih elita i “međunarodne zajednice”.
Predstavnički dom Parlamenta Federacije BiH, usvojio je 29. srpnja, kao dio Reformske agende predložene od strane MMF-a i Svjetske banke, novi ZOR (Zakon o radu), dok je njegovo usvajanje u Republici Srpskoj najavljeno za rujan. Zakon je u Federaciji usvojen i stupio je na snagu u vrijeme godišnjh odmora, po hitnom postupku, grubim kršenjem parlamentarnih procedura, uz potpuno izostajanje dijaloga sa Savezom nezavisnih sindikata koji je, zbog takvog ponašanja vlasti, organizovao masovne proteste. Sa sindikatima se solidarizirala opozicija (Demokratska fronta i Socijademokratska partija), što je bio najkomičniji momenat, budući da su upravo ove dvije partije (SDP dok je bio u vlasti, dakle još 2012.), najprije sačinile nacrt, a zatim i predložile usvajanje zakona, protiv kojeg su se okrenuli zbog namjere SDA i HDZ-a da pronađu nove koalicione partnere i izbace Demokratsku frontu iz koalicije na federalnom i kantonalnom nivou vlasti u FBiH.
Usvajanje po hitnom postupku je na kraju omogućio glas Naše stranke, čiji je zastupnik Dennis Gratz objasnio da je njegova, inače politički minorna stranka, za Zakon pristala glasati uz amandmane koje je predložila (od kojih, na kraju ni jedan nije uzet u obzir) i pod uslovom da se sa vladajućima razgovara o donošenju zakona o zabrani negiranja genocida i ratnih zločina, dakle, nečega što nema nikakve veze sa radnim zakonodavstvom. Zanimljivo je da su zastupnici SNSD-a Milorada Dodika u Federalnom parlamentu glasali protiv Zakona, dok je predsjednik Republike Srpske sindikatima u “svome entitetu” poručio da će džaba “dovoziti autobuse sa demonstrantima iz Federacije” i “pokušati destabilizirati Republiku Srpsku”, te da je Zakon o radu (istovjetan kao u Federaciji BiH) neophodan za prosperitet Republike Srpske. Da će Republika Srpska, bez ikakvih okolišanja pokleknuti pred diktatom MMF-a, potvrdila je u Washingtonu, premijerka ovog entiteta Željka Cvijanović.
Zamorna prepucavanja i uvrede
Cjelokupan društveni dijalog oko jednog od najvažnijih zakona sveo se na internet prepucavanje sindikata i udruženja poslodavaca. Dodatnu bizarnost u cijeli slučaj unijela je izjava još uvijek aktuelnog DF-ovog ministra rada i socijalne politike Milana Mandilovića1 , koji je (za razliku od člana stranačkog predsjedništva Emira Suljagića i njegovih uvreda članovima Naše stranke koje je optužio da bi ga najradije vidjeli u masovnoj grobnici), unatoč oštroj kampanji svoje stranke protiv Zakona o radu, 20. augusta izjavio da “novi Zakon o radu, iako se to u mnogim javnim nastupima sindikata, pa i nekim medijima, prešućuje, donosi znatna poboljšanja prava radnika.”
Zanimljivo, ovoj Mandilovićevoj izjavi se u potpunosti protivi mišljenje predsjednika Kluba Zastupnika DF-a u Zastupničkom domu i ekonomskog eksperta Dženana Džonlagića, koji za Bilten kaže da se radi o “prokapitalističkom, a ne radničkom zakonu”. “Nažalost”, smatra Džonlagić, “ovaj zakon nije proizvod domaće pameti nego je premijer išao negdje drugo po pamet. Samo se kriju pod smokvinim listom reformske agende zbog novca MMF-a, a ne zbog članstva u EU”, dodavši da je sadašnji sastav federalne vlade neustavan (iako u njemu još uvijek sjedi DF-ov ministar koji se pozitivno očituje o ZOR-u, op.a.). “Ovim je brutalno pogažen smisao postojanja Ekonomsko-socijalnog vijeća koje sada radi dalje bez ikakvog kredibiliteta. Isto tako, u oba doma PFBiH, ZOR je stavljen na dnevni red kršenjem mnogih članova Poslovnika. Nisu ga npr. uopšte razmatrala radna tijela parlamenta od kojih je recimo ključna zakonodavno-pravna komisija. Nijedan amandman DF-a nije prihvaćen iako je se išlo u pravcu poboljšanja teksta Zakona. Lično mislim da neće riješiti pitanje smanjenja nezaposlenosti što je bio glavni premijerov argument za usvajanje. Prvo je trebalo donijeti novi Zakon o državnim službenicima, zatim riješiti pitanje dugovanja i doprinosa prema radnicima. Na kraju, socijalni sistem u FBiH nije uopšte spreman da prati implementaciju ZOR. Ovaj ZOR kao da je pisan za trenutno njemačke ili recimo skandinavske ekonomske prilike!”
I zaista, kako je praksa pokazala, slično zakonodavstvo, čak uz veće liberalizacije, nije donelo nikakva poboljšanja ekonomijama Makedonije i Srbije. Kako kaže Vedad Pašić, aktivist na ljevici i asistent na Prirodnomatematičkom fakultetu u Tuzli, zakon o radu predstavlja još jedan od napada na radničku klasu, dodajući da je postalo jasno “da BiH nije ni najmanje suverena država, već da njene sukcesivne vlade na svim nivoima, a posebno na federalnom, samo sprovode listu želja internacionalnih organizacija, kao što je Svjetska banka, a što se uopće više i ne krije. Važno je još jednom napomenuti da se ovaj zakon ne odnosi na državne službenike, ukidanje čijih povlaštenih, upravo nedodirljivih, statusa je bio jedan od glavnih zahtjeva protesta i plenuma 2014. godine, čije lekcije trenutna vlast očito nije dobro naučila.”, dodaje Pašić.
Sumnjivi ishodi novog zakona
Profesor na ekonomskom fakultetu u Tuzli, Kadrija Hodžić za Bilten kaže da je radno zakonodavstvo BiH za najveći broj radnika u zemlji i do sada bilo čak liberalnije nego u mnogim zemljama EU i da se novim zakonom o radu dalje liberalizira, naročito u domenu kolektivnih ugovora. “Drugo, što pada u oči jeste isključivanje socijalnog dijaloga, koji nije do kraja razvijen sa sindikatima, što slabi ionako oslabljenu socijalnu koheziju društva i doprinosi daljoj političkoj nestabilnosti u zemlji.” Hodžić smatra da će liberalizacija radnog zakonodavstva najprije pogoditi zaposlene u javnim preduzećima, one koji su do sada bili zaštićeni kolekivnim ugovorima i snažnim sindikalnim organizovanjem, dok je neizvjesno šta će se desiti sa približno 60 posto radne snage u BiH, od onih koji rade na crno, onih koji rade u malim privatnim preduzećima gdje nema sindikalnog organizovanja, pa do onih koji rade u sektorima u kojima je prosječna plaća manja od visine potrošačke korpe (prerađivačka industrija, građevinarstvo, trgovina i ugostiteljstvo) i onih koji rade u preduzećima u procesu stečaja.
Ako se pogledaju neke odrebe usvojenog ZOR-a, njihov bi se položaj trebao poboljšati u smislu smanjivanja rada na crno, obaveznog isplaćivanja plaće, smanjivanja prekovremenog rada sa 10 na najviše 8 sati sedmično, više dana godišnjeg odmora, onemogućavanje davanja otkaza ženama koje su na porodiljskom odsustvu, skraćivanje radnog vremena maloljetnim osobama, zaštitu od mobinga i zabrane davanja otkaza po prijavi poslodavca za korupciju. Hodžić je, međutim, po tom pitanju vrlo skeptičan: “Problematičnim ostaje način na koji će se poslodavci obavezati na izvršavanje ovih obaveza, s obzirom da do sada obilujemo iskustvima nesankcionisanog izrazito velikog broja kršenje radnih prava. Naravno, problem opet ostaje kod većeg broja radnika u realnom sektoru, pogotovo što kolektivni ugovori po novom Zakonu o radu nisu obavezni u preduzećima do 50 radnika. Problematičnim ostaje i samo sklapanje ograničenih kolektivnih ugovora, jer ništa ne garantuje da će poslodavci biti motivisani na iskrene pregovore o produženju ovih ugovora sukladno postojećim ekonomskim uslovima, naročito ako se zna, da su zadržani visoki porezi i doprinosi, koji poskupljuju cijenu rada i koji, naprosto, guraju poslodavce u sivu ekonomiju, naročito kada je u pitanju upravo zapošljavanje.
Kako je mobilnost radne snage u BiH izrazito mala (ograničeni broj radnih mjesta, sporo-neznatno otvaranje novih radnih mjesta, usporena mobilnost između entiteta i sl.) malo je vjerovati da će bez dodatnih mjera i programa strukturalne reforme biti povećan, od Federalne vlade gromoglasno najavljen, broj radnih mjesta.” S njim se slaže i ekonomista Goran Nedić koji sumnja da će novi ZOR imati bilo kakve efekte na zapošljavanje u privatnom sektoru. I dodaje da: “Ni do sada poslodavci nisu imali nikakve barijere da slobodno otpuštaju radnike u privatnom sektoru. Improvizacije tipa Britansko Njemačke inicijative, Reformske agende ili bilo koje druge akcije u kojoj je reforma diktirana izvana praćena finansijkom pomoći osuđeno je na propast i nastavak ponižavajuće stagnacije.”
Sve u svemu, novi ZOR teško da će, sam po sebi, bilo šta promijeniti, osim što će omogućiti još lakšu stegu prema radnicima u privatnom sektoru (budući da se ni odredbe staroga ZOR-a u smislu zaštite radnika gotovo nikada nisu pošovale), a da će u javnim firmama stranačke strukture lakše otpuštati kadrove koje su doveli prethodnici i dovoditi svoje. Bar do njihove skore privatizacije, također predviđene reformskom agendom, a radi daljnjih krpanja budžetskih rupa.
Tekst napisao:
Preporučite članak: