Large 414570

Godine 1948. lučki radnici u britanskoj koloniji Aden organizirali su štrajk zbog mizerne „crkavice“ koju im je isplaćivao njihov poslodavac Anglo-Iranian Oil Company (AIOC, kasnije poznat kao British Petroleum), a što je u vlastitom izvještaju dotična kompanija i priznala. Kako se štrajk sve više razbuktavao, adenske brodarske kompanije - koje su tijekom i nakon Drugog svjetskog rata uživale visoke profite - zbile su redove kako bi se usprotivile zahtjevima osiromašenih radnika. Kapitalisti su odriješili uobičajen set preventivnih mjera: otpustili su radnike u štrajku, angažirali štrajkolomce i unovačili nedisciplinirane policijske snage kako bi vršili represiju premlaćivanjem i uhićenjem. Nakon višetjednog štrajka AIOC je popustio i zagarantirao umjerenu povišicu. No druge kompanije su, lijući krokodilske suze, odbile pristati na to braneći se da si ne mogu priuštiti platiti radnike ni centa više.

Laleh Khalili opisuje ovu priču u svojoj odličnoj studiji
Okosnice ratova i trgovine: brodarstvo i kapitalizam na Arapskom poluotoku. Podnaslov precizno ocrtava njen glavni fokus, no istraživanje je mnogo šire. Regionalna naftna i brodarska industrija glavni su zupčanici na kojima počiva suvremeni svijet. Uostalom, nevjerojatnih 90% svjetskog robnog prometa odvija se prekomorskim putem, a od toga sirova nafta sačinjava čak 30% pomorskog tereta. Khalili se bavi svjetskom poviješću kapitalizma tako da jedne od najvažnijih roba na svjetskom tržištu, brod i naftu, smješta na arapski poluotok koji ima najveće rezerve „crnog zlata“ na planeti. Ova odlična studija istražuje ekonomsku i geopolitičku važnost Bliskog Istoka, čija nafta je oblikovala i nastavlja oblikovati cijelu svjetsku ekonomiju – svakome je potreban djelić ove unosne industrije, točno onako kako i izgleda u Khallijinoj knjizi. Kapitalizam, imperijalizam i trgovina – ekonomija, politika i geografija – Khalilijin doseg je širok koliko i more samo.

Ugljenokop Istoka

Smješten na jugozapadnom vrhu Arapskog poluotoka,
Aden je već bio vitalna trgovačka ispostava nekoliko tisućljeća prije otkrića nafte u regiji, jer su brodovi morali prolaziti kroz luku prilikom ulaska i odlaska iz Crvenog mora. Nadalje, 1839. godine Velika Britanija je osvojila Aden kako bi uskladištila ogromne količine ugljena za svoju novu parobrodsku flotu i spojila London s carstvom u usponu, uključujući čitavu obalu Indijskog oceana. Važnost luke Aden samo je rasla kada su 1869. Francuska i Egipat otvorili Sueski kanal. Štoviše, čitav pomorski svijet je doživio obrat, jer se sve više brodskih ruta - uključujući i one britanske - prelamalo preko Arapskog poluotoka. Sueski kanal spojio je Mediteran i Indijski ocean, odnosno Zapadnu Europu i njihova carstva - posebice britansko – s Južnom i Istočnom Azijom te jugom Tihog oceana.

Nakon antikolonijalne borbe 1967. proglašena je Narodna Demokratska Republika Jemen, Foto: Wikipedia


Malen je broj mjesta na svijetu postalo toliko važnim za svjetsku trgovinu i pomorsku nadmoć, kao što je to, na prvi pogled zabitna, trgovačka ispostava u Adenu od milja nazvana „ugljenokop Istoka“. Kada je sredinom 20. stoljeća nafta zamijenila ugljen kao gorivo za brodove, Aden je postao još važnija strateška točka smještena blizu najvećih svjetskih rezerva nafte. Khalili primjećuje da je odvažan štrajk lučkih radnika 1948. anticipirao daleko masovniji val radničkih i građanskih prosvjeda u 50-ima, kao i antikolonijalne borbe 60-ih koje su oblikovale politiku na Arapskom poluotoku i Bliskom Istoku (Sjeverni Jemen je stekao neovisnost 1962; Južni Jemen, gdje pripada Aden, 1967., a ujedinili su se 1990.). Iako je Khalili ispravno povezala to s još uvijek važnom
studijom Waltera Rodneya„Kako je Europa osiromašila Afriku“, njezina knjiga se vrlo lako mogla osloniti i na doprinos drugih autora koji se bave temom dekolonizacije. Kao primjer, Frederick Cooperova „O afričkim dokovima“  istraživala je lučke radnike iz Mombasa kojima su štrajkovi počivali na antikolonijalnim akcijama. Isto tako, singapurski, durbanski, jamajčanski i trinidadski prometni radnici, kao i oni diljem  Zapadne Afrike, također su poduzimali političke štrajkove tijekom i nakon Drugog svjetskog rata.

Poglavlje o obalnom radu, koje uključuje štrajk u Adenu, minuciozno ocrtava to kako korporacije i prateći kolonijalni i vladini dužnosnici izazivaju nezadovoljstvo radnika. Poglavlje o brodskom radu u jednakoj mjeri je napeto kada se opisuje kako posada broda često preuzima kolektivni radnički identitet i dolazi u sukob s poslodavcima. Isto poglavlje živopisno opisuje „zatupljujuć i dosadan monotoni rad za cijelu posadu (čak i časnicima) i mukotrpan žrvanj za pomorce“, ali i to kako je strukturalni rasizam ukorijenjen u svjetskom pomorstvu. No velik dio knjige, počevši s prva četiri poglavlja, kreće se potpuno drugačijim putevima. Jedan od njih je -
Baltic Dry Index. Investitori prate taj indeks kako bi špekulirali o budućim cijenama vozarina za neku partikularnu robu, uključujući naftu, ili kao što kaže Khalili radi se o potpuno „ludom kockanju s potpuno neizvjesnom budućnosti“. Kada bi mi, prije nego što sam uzeo ovu knjigu u ruke, netko rekao da ću čitati o temama kao što je pomorsko osiguranje, rekao bih mu da je lud.

U prvom poglavlju Khalili uvodi čitatelje u postupak određivanja brodskih ruta, odnosno kako to da gotovo svi brodovi plove istim linijama, prije nego što prijeđe na historijat izuma parnog stroja i postavljanja telegrafskih kablova na oceanskom dnu i sl. U drugom poglavlju možemo saznati nešto više o gradnji luka, pristaništa, željezničkih tračnica i cesta u Kuvajtu, Saudijskoj Arabiji, Bahreinu, Kataru, Ujedinjenim Arapskim Emiratima, Omanu i Jemenu. Treće poglavlje objašnjava značaj međunarodnog pomorskog prava u kojem „korporativna suverenost“ ima nadmoć nad lukama i državama globalnog juga zato što su zakoni pisani i tumačeni onako kako to odgovara interesima kapitala u Londonu, New Yorku, Rotterdamu i Kopenhagenu. Također, puno toga možemo naučiti i o jurisdikcijskim „prepucavanjima“ oko toga tko ili što može posjedovati morsko dno i, što je još važnije, morske resurse, najviše naftu. Naučit ćemo o tome kako ultra bogate građevinske firme (velikim djelom sa sjedištem u Velikoj Britaniji i SAD-u, manjim u Saudijskoj Arabiji) grade moćne luke poluotoka, i to u suradnji s naftnim kompanijama i njihovim političkim pokroviteljima između kojih nema nekih značajnijih razlika. Usred svih ostalih pitanja vezanih uz brodovlasnike i menadžere, saznajemo o Linkedinovim profilima savjetnika i tehnokrata od kojih se sastoje srednji i niži ešaloni logističkih korporacija, s povremenim stažom u poluotočkim državnim agencijama - na njihovim međusobno povezanim bankovnim računima leži velik dio naftom zasićenog bogatstva Emiraćana i Saudijaca, dok većinu ostalih uredskih službenika i fizičkih radnika sačinjavaju uglavnom strani radnici.

Adenski zaljev, Karta: Wikipedia


Protagonisti knjige mogli bi isto tako biti tanker i kontejneraš, najveći brodovi na svijetu. Zahvaljujući dvama putovanjima na tim brodovima na kojem se odvažila  u svrhu istraživanja, Khalili može iz osobnog iskustva odgovoriti kako izgleda život na brodu i samim time osvijestiti važnost onoga što je umjetnik i teoretičar Allan Sekula imenovao kao
„zaboravljeni prostor“ globaliziranog kapitalizma. Ljudski protagonisti pojave se nešto kasnije. U jednom poglavlju Khalili britko opisuje događaje u kojima je sumirana cijela njezina analiza naftom natopljenog kapitalizma. 1981. godine brodarska kompanija sa saudijskim sjedištem je htjela povećati profite kresanjem prehrambenog budžeta za jedan od brodova. Kako ne bi gladovali, filipinski pomorci (posade filipinske nacionalnosti sačinjavaju najveći broj radne snage u pomorstvu) iskoristili su ribarske mreže za lovljenje ribe.

Nakon dolaska u europsku najveću luku, luku Rotterdam, ljutiti radnici iskoristili su svoje najjače oružje; kao i njihove adenske kolege organizirali su štrajk i dobili velikodušnu ispomoć od strane
Međunarodne federacije transportnih radnika (ITF), krovne organizacije transportnih radnika. Lučki ITF inspektor natjerao je brodovlasničku firmu Orri Navigation Lines da potpiše ITF kolektivni ugovor koji će ispoštovati prava pomoraca čiji interesi su učestalo ignorirani od filipinske i inih vlada. No Orri i većina brodskih operatera ili „zastava“ registriraju svoje brodove u nekoliko zemalja gdje su zakoni napravljeni tako da štite kapital i oslabljuju pomorce. John McPhee o tim “zastavama pogodnosti” piše sljedeće:„pogodnost da se porezi mogu izbjeći, osiguranje u velikoj mjeri ignorirati, a plaće uskladiti s cijenom bilo kojeg stranog radnika.” Niz sudaca je, očekivano, opetovano dosudilo sporove u korist brodovlasnika. Kao što kaže Khalili, to nije neki izuzetak jer su europski i američki centri moći već donijeli međunarodne pomorske zakone u njihovu korist. Zato su se suci u Skandinaviji, za koju mnogi kažu da je najhumaniji dio kapitalističkog svijeta, svrstali na stranu bogatih brodovlasnika nauštrb filipinskih pomoraca koji su doslovce umrli od gladi. Filipinci su u međuvremenu nestali iz evidencije: „tijela onih čija je glad zaradila profit za brodovlasnike i na čijim plećima je donesen zakon su u potpunosti izbrisana iz povijesti“

Industrija koja se stalno mijenja

Arapski narodi diljem poluotoka u devetnaestom i dobrom dijelu 20. stoljeća nisu imali nikakvog utjecaja na ono što bi britanski, američki i arapski vladajući tražili i iziskivali - poluotok je bio pod britanskom vlašću uz “blagoslov” arapskih elita u kojima su pronašli spremne saveznike. Polovicom 20. stoljeća se sve to promijenilo kada je val antikolonijalnog raspoloženja, i možda još važnije pronalazak nafte, transformirao čitavu regiju. Nafta je već tada zamijenila ugljen kao najvažnije gorivo na svijetu za pogon brodova, automobila, struje i grijanja.

Nove neovisne arapske države, po zalihama nafte u svjetskom vrhu, u toku jedne generacije našle su se u središtu svjetskog kapitalizma. U toku dvije generacije izgradile su ogromnu mrežu luka i prateće infrastrukture, uključujući i banke, kako bi izvukle i izvezle naftu te profitirali od tog tekućeg zlata. Očekivano, europske/američke korporacije i vlade nisu imale namjeru tek tako prepustiti veliku količinu bogatstva, moći i utjecaja koje su stekle na poluotoku. Britanski ekonomski i politički akteri imali su malo sluha za težnje k neovisnošću naroda „Trećeg svijeta“. No, Ujedinjeno Kraljevstvo je, i nakon što su izgubili većinu svojih kolonijalnih posjeda, nastavilo vršiti znatan politički i vojni utjecaj od kojeg su masno profitirali. Štoviše i SAD su se ugurale kao dominantne u regiji. Khalili se osvrće na kolonijalno nasljedstvo britanskog carstva, ali i neformalnog američkog koje sve do danas nastavlja oblikovati Arapski poluotok.

Iako se ova knjiga bavi pomorstvom kao centralnim za razvoj Arapskog poluotoka, ona dotiče mnogo više. Tko je znao da je Konstantinopolskom konvencijom, ugovorenom 1888. godine između velikih sila, omogućeno svim brodovima, uključujući i ratnim, prolazak kroz Sueski kanal? Ili to da je Sueski kanal
bio dvaput zatvoren? Prvi put na 6 mjeseci 1956 – 57 kada su britanske, francuske i izraelske snage izvršile invaziju na Sinajski poluotok, a drugi put na osam godina kada je egipatski predsjednik Gamal Abdel Nasser zatvorio kanal za promet zbog ničim izazvanog izraelskog napada.

Khalili također poseže i u bogati fond pomorske literature, priziva Melvilleovog
„Moby-Dicka“ (1851), Travenov roman „Mrtvi brod“ (1926) i Abdul Rahman Munifov čuveni „petro-roman“ „Gradovi soli“ (1984). Začine teksta predstavljaju citati Pabla Nerude i Michela Foucaulta koji neupućenima pomažu osvijestiti ono što je Sekula definirao kao „zaboravljeno mjesto“ kapitalizma. Neke od najvažnijih poanta u knjizi reminiscencije su još uvijek aktualne Eric Williamsove „Kapitalizam i ropstvo“ (1944) koja je spojila točke između kapitalizma i carstava koje su nastali na krvavim plećima domorodaca i Afrikanaca prodanih u ropstvo.

Šangaj je najveća svjetska luka, u prvih 10 Kineskih je 6, Foto: Wikipedia


Pomorci su također žrtve onoga što je Jack London nazvao 
„željezna čizma“. Pomorci su de iure bili tretirani skoro kao robovi sve do 1915. godine i stupanja na snagu Zakona o pomorcima, poznatom kao „Magna Carta“ pomoraca. Nazvana je tako zato što je omogućila osnova radnička prava i spriječila kapetane brodova od uporabe notorne „Shanghaiing“ taktike putem koje su mogli prijevarom, prijetnjom psihičkom i fizičkom silom oteti neoprezne ljude da rade kao mornari. Malo toga se promijenilo sudeći prema Khalilijinoj priči o filipinskim pomorcima. Naprotiv, kapitalizam nastavlja svoju ofanzivu u 21. stoljeću, preko čitavih mora, i sve više se mijenja. Uzmimo da je londonski Baltic Dry Indeks 2016. kupila singapurska burza (kojoj su priključeni i vlastita tržišta kapitala kako bi ih druga tržišta kapitala mogli kupiti). To je odraz uspona istočno-azijskih luka i brodarskih kompanija u Singapuru, a posebno u Kini, koja je postala jedna od dvije najmoćnije ekonomije na svijetu i najveći izvoznik robe.

U epilogu Khalili upućuje na uspon Kine kao svjetske sile, a koja je također veliki potrošač arapske nafte. Jebel Ali u Dubaiju i ostale Zaljevske luke će, bez sumnje, nastaviti vršiti veliku ulogu u svjetskoj ekonomiji, ali kineske i istočno-azijske luke danas uzimaju 8 od 10 mjesta
najprometnijih svjetskih luka. Samo Kina drži 6 mjesta, uključujući i Šangaj na prvom mjestu. (losanđeleska Long Beach jedina je američka top 10 luka, dok njujorška New Jersey ne ulazi ni u top 20). U epilogu se također upućuje na činjenicu da je Aden gotovo sravnjen sa zemljom od strane saudijskih i emiratskih snaga uz obilnu vojnu podršku Obamine i Trumpove administracije. Četvrt milijuna Jemenaca je nestalo u toku rata. Prošlog ljeta BBC je izvijestio da je „skoro 10 milijuna ljudi na pragu masovne gladi“ dok se Saudijci i Emiraćani glođu oko kontrole Adena koji je jednako unosan i atraktivan za njih kao što je bio i Britancima prije dva stoljeća.

Khalilina studija odličan je priručnik za razumijevanje internacionaliziranog kapitalističkog sistema kroz sve vezano uz pomorstvo i arapsku naftu. Iako je nastao na imperijalističkoj, genocidnoj i robovlasničkoj osnovi kapitalizam je nastavio evoluirati, no nije se u potpunosti odrekao svog kolonijalnog nasljedstva. Prekrojen sredinom dvadesetog stoljeća da ide na pogonu nafte iz bušotina Arapskog poluotoka i obližnjeg mora, ovo tekuće zlato je otpremljeno preko oceana na sve većim i automatiziranijim naftnim tankerima. Ostaje vidjeti što će donijeti budućnost u godinama i desetljećima koja dolaze, ali sudeći prema načelu da bliska prošlost određuje blisku budućnost, sigurno će se nastaviti otpremati iz Arapskog poluotoka – na to se i klade mešetari iz Baltic Dry Indexa.


Izvor naslovne fotografije: Pixy
Autor originalnog teksta: Peter Cole
Preveo:

    Mateo Ivčević


    Preporučite članak: