Ubrzo nakon parlamentarnih izbora u Bugarskoj, pokrenuta je diskusija o “prikladnoj razini” minimalne plaće, pri čemu su neki poslodavci otvoreno zagovarali njezino ukidanje. Sve je počelo kada je 17. maja Vrhovni sud ukinuo vladinu uredbu kojom se minimalna plaća povećala s 420 na 460 leva (oko 230 eura), pri čemu je ona još uvijek ostala najniža u Europskoj uniji. Do toga je došlo nakon što su četiri reprezentativne udruge poslodavaca podnijele tužbu (usporedbe radi, postoje samo dva nacionalno reprezentativne sindikalne središnjice). Cilj poslodavaca bio je dakako potpuno ukidanje minimalne plaće, uz argumentaciju kako je preko minimalne plaće cijena rada administrativno određena, umjesto da je regulira tržište.
Taj zahtjev je u snažnom kontrastu prema obećanjima koja je uoči izbora davala većina stranaka. One su se čak međusobno natjecale u najavama povećanja minimalne plaće. Planove povećanja treba promatrati u kontekstu bugarske fiskalne politike: porezi na dohodak spadaju među najniže u Europi, te je Bugarska stoga izrazito ovisna o neizravnim porezima poput PDV-a i trošarina. Riječ je ukratko o poreznom sustavu koji nosi radnička klasa kroz potrošnju čak 75% svog prihoda (prema posljednjim procjenama) na osnovne namirnice i kupnju usluga nužnih za preživljavanje. Treba također uzeti u obzir da čak ni minimalna plaća nije oslobođena poreza od kad je prije deset godina ukinut neoporezivi minimum i uvedena jedinstvena stopa poreza za sve.
To znači da bi se, nakon siromašnih radnika, upravo bugarska država najviše okoristila povećanjem minimalne plaće i usklađivanjem prosječne plaće koje bi uslijedilo. To država naposljetku i sama priznaje: u procjenama fiskalne godine 2017. uključena je i ova odluka i njezin pozitivan utjecaj na državni budžet. Tvrdi se također da bi se prihodi poslodavaca povećali svega 1%, dok bi oni najsiromašnijih porasli čak 9%. Kad država svjesno odustane od punjenja budžeta oporezovanjem bogatih, ima svega dvije opcije: posuditi od njih ili oporezovati siromašne. U tom smislu, plan povećanja minimalne plaće ne proizlazi iz altruističkih pobuda, već državne potrebe s obzirom na indirektno oporezivanje. Ono čini čak 55,3% prihoda naspram 33,5% od izravnog oporezivanja, što je najviši omjer u Uniji.
Polemička računica
Oboružani nepokolebljivom vjerom u neoliberalne dogme, političari su zaključili kako bi povećanje bilo win-win situacija, osobito zato što ne bi dodatno opterećivalo bogate. No poslodavci su imali drugačije viđenje cijele situacije, pozivajući se između ostalog na moralne argumente. Tako je predsjednik jedne od poslodavačkih udruga, Božidar Danev, ustvrdio kako minimalna plaća potkopava moralne temelje društva, jer kao prvo remeti “prirodne hijerarhije” (npr. čistač ulica dobiva plaću koja se približava onoj učitelja), a kao drugo čini ljude ljenijima i manje sklonima da se posvete poboljšanju i “cjeloživotnom učenju”. Doduše, i povećani doprinosi koje bi trebale plaćati tvrtke igraju određenu ulogu u njegovoj argumentaciji.
Jedan od intrigantnijih aspekata ove kontroverze je pitanje koje bi sve elemente trebala uključivati formula za izračun minimalne plaće. Daleko od obične kalkulacije, ona pokazuje duboko politički karakter. Asocijacija industrijskog kapitala Bugarske (AIKB) tako objašnjava da produktivnost rada u zemlji iznosi svega 15% one u Europskoj uniji. Prosječna plaća je s druge strane na razini od 21% one u Uniji. S obzirom da je naknada viša od produktivnosti potrebne su korekcije – prema dolje. Suprotno službenim podacima koji govore da Bugarska ima najnižu minimalnu plaću u EU, poslodavci tvrde da je ona zapravo peta najveća, ako se u obzir uzme Bruto nacionalni dohodak.
Vanja Grigorova iz sindikata Podkrepa u razgovoru za Bilten kategorički odbija ovu računicu. Za početak, poslodavci su produktivnost računali u eurima, a minimalnu plaću u levima, pri čemu jedan lev iznosi oko pola centa. Drugim riječima, u njihovoj je računici produktivnost dvostruko podcijenjena. Nadalje, kada se ona usporedi prema paritetu kupovne moći, penje se na 44,5% europskog prosjeka. Minimalna plaća bi stoga trebala dostići razinu iznad 40% kako bi pravedno kompenzirala produktivnost prema paritetu kupovne moći. U sindikatu procjenjuju da bi njezin iznos trebao biti barem 1000 leva, no također upozoravaju i kako produktivnost u velikoj mjeri ovisi o tehnologiji, a ne o “dobroj volji” ili “radnoj etici” zaposlenika.
Tržišni minimum?
Drugi argument poslodavaca je kako su u državama bez minimalne plaće primanja zapravo viša od onih gdje su najniža primanja administrativno određena. U tom se smislu često spominju Švedska, Danska, Finska, Austrija, Italija itd. Naravno, pri tome se “zaboravlja” spomenuti kako u tim zemljama postoji opsežan sustav socijalne zaštite, te kolektivni ugovori i pregovaranje. To znači da u praksi “zajamčeni” minimum ipak postoji. Predlažu li možda domaći poslodavci poništavanje posljedica politika štednje posljednjih desetljeća i vraćanje socijalne zaštite i kolektivnih ugovora, pitaju se u sindikatu. To se ne čini vjerojatnim. Dapače, minimalna im plaća smeta između ostalog zato što održava kolektivni klasni identitet.
Nasuprot tome, poslodavci predlažu ideju minimuma u iznosu koji određuje tržište ovisno o sektoru. To pretpostavlja daljnju individualizaciju radnika i prijenos moći prema vlasnicima. Pojedine tvrtke mogle bi samostalno određivati iznose primanja po sektorima, osobito s obzirom na nisku razinu organiziranosti radnika. Kada bi se njihovi zahtjevi prihvatili, čini se izvjesnim da bi minimalna plaća pala ispod trenutne razine. Naposljetku, i oni sami priznaju da postoje mnogi dijelovi zemlje ili djelatnosti u kojima je standard života ili rada znatno niži od onog npr. u Sofiji. Sindikatima je, kao što priznaje Grigorova, znatno lakše pregovarati u ime svih radnika nego pokrivati specifične slučajeve.
Način na koji je država došla do konkretnog izračuna iznosa minimalne plaće nije poznat ni predstavnicima rada ni predstavnicima kapitala, a ta tajnovitost dodatno podiže tenzije. Sindikati npr. tvrde da bi iznos neto minimalne plaće trebao biti 1,3 puta veći od iznosa prema kojem se računa linija siromaštva (314 leva), a poslodavci povremeno spominju isti iznos, samo bruto. Predstavnici radnika također predlažu da se današnji mizerni postotak minimalne prema prosječnoj plaći od svega 42% podigne na 60%. Kad su poslodavci čuli ovaj zahtjev, prepričava nam Grigorova, demonstrativno su napustili sastanak. Prema njihovoj računici, u nekim je dijelovima zemlje minimalna plaća čak 70% prosječne, na što su im sindikati brzo odgovorili kako to zapravo znači da je prosječna plaća izrazito niska, a ne minimalna visoka.
“Rješenje” u migracijama
U odgovoru na sindikalne usporedbe primanja s onima u drugim zemljama EU, poslodavci ne oklijevaju upotrijebiti i rasističke argumente, tvrdeći da “ne možete imati afričku produktivnost s europskim plaćama koje je vlada odredila dekretom. Ne možete sve proglasiti bogatima bez rada!” Pritom spominju i dramatično smanjenje broja radnika u Bugarskoj. Samo 2015. i 2016., broj zaposlenih je pao za 73.000. Zbog stagnirajućih primanja i nedostatka prilika, emigracija iz Bugarske se neprestano ubrzava. Nije sasvim jasno zašto poslodavci misle da ove brojke njima idu u prilog, jer predlažu zaoštravanje istih politika koje su dovele do ovog stanja. No oni tvrde da emigracija usporava rast, a s obzirom da je rast povezan s iznosom minimalne plaće, ona dakle u najmanju ruku mora biti smanjena.
Zanimljivo je da također predlažu olakšavanja imigracije, ali samo one “rasno čiste”. Sljedeći nacionalističke i velikobugarske tlapnje brojnih stranaka i intelektualaca, i poslodavci žele privući “etničke Bugare” iz Makedonije, Moldavije, Rusije i Ukrajine u Bugarsku kako bi ublažili gubitak “domaće” radne snage. Pozivajući se na “kulturne veze”, poslodavci tvrde da im je jako stalo do “bugarske braće” u inozemstvu. “Što se ne brinu za onu braću koja sad odlazi iz zemlje zbog niskih plaća?”, odgovara Grigorova.
Slično tome, poslodavci predlažu i da se ograniči mobilnost ljudi koji su nedavno diplomirali, ali se, paradoksalno, u svojim zazivima ukidanja minimalne plaće pozivaju na slobodu radnika da, seleći se po zemlji, traže najbolju minimalnu plaću, koja bi bila tržišno određena. Naravno, kao što primjećuju u sindikatu, motivi poslodavaca su jasni: uvoz radnika bi smanjio pritisak na rast cijene rada pa se upravo zato zaziva “povratak” etničkih Bugara koji žive u siromašnijim zemljama.
Izvor naslovne fotografije: Flickr/Denis Bocquet (CC BY 2.0)
Tekst napisala:
Preporučite članak: