Prenosimo intervju s aktivistkinjama organizacije BARE iz New Orleansa, prethodno objavljen na portalu Tits and Sass. Posljednjih mjeseci, striptiz klubovi u New Orleansu suočili su se s izuzetno represivnim mjerama policije i lokalnih vlasti, što je potaknulo radnice i radnike tih lokala na organiziranje otpora i izlazak u medije.
Za početak, što je BARE, koliko dugo postoji i čime se bavi?
Lindsey: BARE je akronim Saveza odgovornih zabavljačica Ulice Bourbon (Bourbon Alliance of Responsible Entertainers), drugim riječima lokalne organizacije striptizeta. Osobno sam počela dolaziti na sastanke prije nekoliko mjeseci, ali neke su naše članice aktivne od tzv. operacije Trick-or-Treat[1] iz 2015. godine. Prije svega, bavimo se artikulacijom problema striptizeta, koje su trenutno strukturno isključene iz gradske politike i donošenja odluka koje utječu na rad striptiz-klubova. Nastojimo surađivati s gradskim dužnosnicima da bi i naša perspektiva bila zastupljena pri oblikovanju tih politika. Osim toga, trudimo se graditi osjećaj zajedništva među plesačicama i želimo pokazati svima da smo važne članice zajednice New Orleansa. Na svojoj smo prvoj dobrotvornoj zabavi sve napojnice koje smo zaradile tog petka donirale za rad sigurne kuće za žrtve obiteljskog nasilja. Pokrile smo najam prostora za šest mjeseci!
Lyn Archer: Ja sam došla u New Orleans nakon što sam izgubila dva sezonska posla, jedan u administraciji, a drugi u ugostiteljstvu. U tom sam razdoblju primala naknadu za nezaposlene i dobila sam privremenu gažu kao koktel-konobarica u jednom drag-klubu Larryja Flinta. Jedne noći, nekoliko tjedana prije Božića, lokal je zatvoren bez ikakve najave i svi su radnici otpušteni. Tada sam prvi put shvatila do koje je mjere situacija u kojoj se nalaze radnici lokala u Ulici Bourbon prekarna. Tijekom svog prvog tjedna rada u kvartu bila sam vjerojatno jedina striptizeta koja nije znala što je operacija Trick-or-Treat. Našla sam se u radnom okruženju gdje su striptizete bile preplašene, menadžment je puhao na hladno, a mušterija nije bilo. Nitko nije znao što se, zapravo, događa.
Shvatila sam da postoje velike razlike između gradskih propisa o lascivnom ponašanju, zakona savezne države Louisiane i federalnih propisa, ali da je unatoč tim razlikama operacija Trick-or-Treat realizirana kroz suradnju organa reda različitih razina: agenti u civilu iz različitih agencija operirali su u klubovima prilikom te, kako su je oni definirali, anti-trafficking-operacije. Da bih bolje shvatila što se dogodilo, u sklopu kolumne Light Work, koju pišem za online-časopis Antigravity, počela sam istraživati kako je točno ta operacija provedena. Otkrila sam da postoje poveznice između medija, policije, samoprozvanih anti-trafficking-organizacija i gradskih vlasti, koje u praksi dovode do vrlo negativnih posljedica za ljude u industriji, a koje nitko od navedenih aktera ne primjećuje. Lokal u kojem sam počela raditi ujedno je i prvi koji je zatvoren uslijed nedavnog vala racija. Taj se klub nalazio u zgradi u kojoj je nekada živio predsjednik Konfederacije Jefferson Davis. Kuća u kojoj sada živim kuća je jednog generala Konfederacije. To se možda čini skroz nepovezano s problemima s kojima se trenutno susrećemo, ali važno je shvatiti kako taj izuzetno nasilan dio lokalne povijesti[2] još uvijek utječe na funkcioniranje zajednice perpetuiranjem istih nasilničkih modela. Upravo se protiv toga trenutno borimo, i što više učim o povijesti otpora seksualnih radnica u New Orleansu, to mi je jasnije da se radi o borbi koja će se uvijek iznova ponavljati ako je sada jednom zauvijek uspješno ne okončamo.
Možete li opisati situaciju u New Orleansu?
Lindsey: Situacija je prilično turobna. Borimo se s ljudima koji su međusobno jako dobro umreženi i kojima je u interesu zatvoriti što više striptiz-klubova u gradu. Duga je to priča, ali, ukratko, čini se da aktualni gradonačelnik želi da ga se zapamti po “čišćenju” Ulice Bourbon. Realno, nitko od stanovnika ne želi da ona bude u tom smislu čista, ali Grad New Orleans pregovara s Disneyjevom linijom kruzera o izgradnji terminala, tako da doslovno pokušavaju “diznificirati” cijelu Francusku četvrt ne bi li im se umilili.
Lyn Archer: Retorika diznifikacije u New Orleansu prisutna je već desetljećima. Postojali su ozbiljni planovi izgradnje Disney Worlda ovdje, ali je on na kraju ipak završio na Floridi. Walt Disney je toliko volio Ulicu Bourbon da ju je replicirao u većini svojih parkova. Ironično je što se originalnu ulicu na njen 300. rođendan pokušava pretvoriti u beživotnu kopiju same sebe. Već postoji pristanište za kruzere u CBD-u[3], a trenutno se dosta govori o izgradnji još jednog, na kraju Avenije Republike Poljske u četvrti Bywater. Izgradnjom pristaništa potez između tih dviju točaka pretvorio bi se u šetalište uz rijeku. To je potpuno u skladu s gradskim Master Planom 2030, koji želi turiste iz Ulice Bourbon preseliti u četvrti Marigny i Bywater. U isto vrijeme, Bourbon se intenzivno gentrificira; prošle je godine ulica ličila na ogromno gradilište, bezobličnu masu ograda i materijala nabacanih uokolo. Zbog tih tzv. ulaganja izgubile smo ogromnu količinu novca. Ali u usporedbi sa sadašnjim stanjem, moram reći da to uopće nije bilo tako loše.
Lindsey: Vrijedi spomenuti i da je gradonačelnikova sestra u upravnom odboru jednog katoličkog skloništa za tinejdžere koje od vlade uspješno povlači sredstva za borbu protiv trgovine ljudima. Ali ispada da im unatoč novcu ne ide baš najbolje, tako da sada pokušavaju krivnju svaliti na nekoga drugog. Striptiz-klubovi postali su im omiljena meta, tvrde da su oni glavni krivci za trgovinu ljudima u New Orleansu. To je dosta daleko od istine, ali kada su lokalne novine te optužbe pretočile u trodijelni “ekspoze” u tonu šund romana – koji nisu potkrijepili nikakvim istraživačkim radom – dosta je čitatelja povjerovalo u ono što govore. Odjednom je cijeli grad slušao grozne stvari o lokalnim striptiz-klubovima i u takvoj je atmosferi bilo sasvim smisleno da policija i Agencija za regulaciju alkohola i duhana (ATC) provode opsežne anti-trafficking-operacije u klubovima. Tijekom višemjesečne istrage nisu naišli ni na jedan slučaj trgovine ljudima. Međutim, to ih nije spriječilo da ukinu dozvolu za točenje alkohola skoro svim klubovima, a prije dva tjedna počeli su provoditi racije u striptiz-klubovima. Za sada su podignute optužbe protiv sedamdesetak osoba: 30 optužbi za prostituciju, 38 za lascivno ponašanje i dvije za preprodaju droge. Budući da je riječ o striptiz-klubovima, toliki je broj optužbi za prostituciju šokantan ako se ne zna da su te optužbe utemeljene na propisima starima više desetljeća.
Lyn Archer: Recimo, prema tim propisima, dodirivanje vlastitog tijela ili (slučajno) tijela mušterije, kimanje glavom, odnosno neverbalna potvrda, kao i hipotetski razgovor o seksualnim činovima osnova su za optužbu za prostituciju.
Lindsey: Usporedbe radi, tijekom karnevala turisti rade puno eksplicitnije stvari bez ikakvih posljedica. Ipak, trenutno su svi naši striptiz-klubovi ili zatvoreni ili rade bez dozvole za točenje alkohola tijekom karnevala, najunosnijeg dijela turističke sezone u New Orleansu. Moja je procjena da je oko tisuću radnica i radnika, što striptizeta, što drugog osoblja klubova, izgubilo posao zbog tih racija. Početkom februara Gradski ured za prostorno planiranje održao je javnu raspravu o prijedlogu novog Urbanističkog plana i vezanih propisa koji bi praktički onemogućili otvaranje novih striptiz-lokala: dozvole za otvaranje novog kluba izdavale bi se isključivo u slučajevima kada se postojeći klub zatvori, a u tom bloku nema nijednog drugog.
Sable: Dok se Grad bavim tim pitanjem, ostaje otvoreno pitanje obnove ruševne infrastrukture u gradu, za što bi trebalo izdvojiti oko 11 milijuna dolara. Ulica Canal, jedna od prometno najopterećenijih u gradu, prošle se godine doslovno urušila. Taj je događaj lokalno ostao zapamćen pod nazivom Dražesne rupe svibanjske[4]. Dakle, dalo bi se puno bolje iskoristiti gradski novac umjesto da se troši na kažnjavanje žena koje doprinose lokalnom turizmu. U ekonomiji koja se temelji na turizmu naša uloga nije nevažna. Isto tako, kruže glasine o ograničavanju radnog vremena do 2 ujutro, postroženju propisa koji se odnose na buku, kao i o ukidanju mogućnosti iznošenja pića iz lokala u plastičnim čašama. Da ponovim, ekonomija ovog grada počiva na turizmu, a on je izgrađen na pretpostavci da se ljudi ovdje mogu opustiti i zabaviti.
Ove godine slavimo 300. obljetnicu osnutka New Orleansa. Riječ je o gradu starijem od Sjedinjenih Američkih Država, s bogatom gusarskom tradicijom. Trebali bismo poštovati tu specifičnu tradiciju i pružiti ljudima prostor gdje mogu biti što žele. Ako sve – pa tako i seksualnu industriju – oblikujemo prema željama Disneyja, ostat ćemo i bez ovo malo zarade što sada imamo. Novac će ići isključivo političarima i Disneyju, firmi koja se ne može pohvaliti lijepom poviješću poštivanja radničkih prava. Mislim da smo sami u stanju pružiti puno bolju priču od njih.
Je li bilo posljedica nakon što ste krajem januara organizirale javni događaj RICK’S ACAB, ironično se referirajući na gradonačelnikov govor ispred Rick’s Cabareta?
Lyn Archer: Planiranje tog događaja bilo je prilično ubrzano. Menadžerica mi je dan prije u deset navečer javila da će gradonačelnik održati govor. Odmah sam objavila post na društvenim mrežama, u nadi da ću prodrmati prijateljice dok budu pile kavu ujutro. Kada je počelo planiranje, po prvi put u više mjeseci mogla sam se iskreno nasmijati; do tada je sve bilo ograničeno na ironiju. Jer kada govorimo o gradskim dužnosnicima, razina ironije, dvoličnosti i klišejiziranosti zaista je nezamisliva, tome sam se jedino mogla smijati. Namjerno neinformirani novinari, zbunjeni policajci, sitničave zavade između menadžmenta klubova i birokrata, odsutnih vlasnika zgrada u siromašnih kvartovima, polemični članovi Gradskog vijeća, duboko usađena mizoginija onih koji se predstavljaju kao spasitelji... Sve su to likovi s kojima se susrećemo u svakodnevnom životu. Često kažem da kada bi netko išao snimiti film o ovome, trebao bi snimiti poluigrani-poluanimirani film, poput Rogera Rabbita. Više sam se puta osjećala kao da živim u crtanom filmu.
Lindsey: Prosvjed je donio lavinu podrške sa svih strana. Odjednom su nas lokalni i nacionalni mediji počeli prikazivati u drugačijem svjetlu. Sigurna sam da će Grad pokušati uzvratiti udarac, ali dočekat ćemo ga spremne i odgovoriti još jače. Gradski se dužnosnici već sada boje toga što možemo; gradonačelnik je trebao održati medijsku konferenciju u isto vrijeme kada je bio prosvjed, ali se na kraju nije pojavio.
Sable: Teško smo mogle zamisliti bolji odgovor na zatvaranje klubova od toga da ljudi masovno izađu na ulice i fizički preuzmu Ulicu Bourbon. Svi koji su došli na prosvjed na neki su način dali doprinos; neki su donijeli ogromne znakove u obliku crvenih kišobrana, drugi materijale za izradu transparenata... Ljudi su pozvali prijatelje koji rade u medijima, poveli članove obitelji, neki su od njih cijelo vrijeme fotografirali i snimali. Bilo je i onih koji su se, jednostavno, pojavili i direktno uključili u povorku, što je samo po sebi dovoljna podrška. Posebno je dobar potez bio upogoniti zeleni kombi s razglasnim sustavom i dijeliti bočice vode s etiketom “Suze striptizeta”, na kojoj pisale i kontakt-informacije BARE-a. Bilo je sjajno na istom mjestu vidjeti djevojke s kojima sam radila prošle godine i one koje nisam srela godinama. Zajedništvo koje smo tamo osjetile dalo nam je zaista posebnu energiju.
BARE je imao dosta dinamičan mjesec, a već planirate buduće akcije. Među ostalim, bilo je govora o Maršu nezaposlenih, možete li mi nešto više reći o tome?
Lyn Archer: Kao i drugi poslovi, striptiz zahtijeva određene vještine i znanja. Ipak, taj je posao specifičan jer se nalazi na sjecištu četiriju sektora: usluga i ugostiteljstva, zabavnog sektora, seksualnog rada i kreativnog freelance-rada. Zbog toga se možemo relativno lako povezati s radnicima iz svih tih sektora. Ako nas netko – u ovom slučaju Grad – pokuša pregaziti, možemo se zajedno usprotiviti. Većina ljudi koji su trenutno zaposleni u nekom od ovih sektora može se preko noći naći u seksualnoj industriji. Zbog toga je važno što smo se povezali kroz zajednički prosvjed i počeli razvijati svijest o tome što seksualni rad, zapravo, jest.
Sve što se trenutno događa u New Orleansu rezultat je toga što u Gradu postoji više dužnosnika koji seksualni rad brkaju s trgovinom ljudima. Agent ATC-a na novinskoj je konferenciji izjavio da je to jedna te ista stvar. Nepoznavanje osnovnih pojmova ima ozbiljne, praktične posljedice za seksualne radnice. Kada sam počela raditi ovdje, objasnili su mi da me mogu uhititi za prostituciju već ako u radnoj odjeći izađem zapaliti cigaretu pred klub u kojemu radim. Takva je razina nerazumijevanja poražavajuća i upravo se protiv toga borimo kroz organizaciju zajedničkih manifestacija.
Lindsey: Zbog toga smo i krenule u organizaciju Marša nezaposlenih, zajedno s osobljem striptiz-klubova koji su izgubili poslove nakon prvih racija. Naravno, broj suorganizatora rastao je kako su se nastavljale racije. Jučer navečer (1. februara, op. p.) marširali smo Ulicom Bourbon pred turistima, ali prije svega pred gradskom i državnom policijom te ATC-om, koji su proveli ove racije. Nezaposlene radnice i radnici obučeni u crveno marširali su uz članove obitelji i prijatelje obučene u bijelo, a cijela je ulica skandirala: “Pustite ih da plešu!” Bio je to jako emotivan trenutak. Idući korak koji planiramo jest da se zajedno pojavimo na javnoj raspravi o prostornom planiranju i izborimo se za svoj glas.
Naravno, trenutno su svi koji su ostali bez posla ljuti zbog racija. No čak i ako se prašina oko ovog specifičnog slučaja slegne, mi se planiramo nastaviti boriti za prava striptizeta. Želimo plesačicama omogućiti siguran pristup zdravstvenoj zaštiti, želimo natjerati Grad da radi s nama umjesto protiv nas i želimo izboriti dekriminalizaciju seksualnog rada u New Orleansu. Želimo se povezati s organizacijama koje imaju iskustva u liječenju u zajednici. I konačno, u Ulici Bourbon želimo vidjeti klub koji će voditi striptizete!
Lyn Archer: Zanimljivo, to je jedina točka u kojoj su nas podržali pojedini članovi Gradskog vijeća i lideri drugih inicijativa. Izgleda da je svima, ajmo to tako reći, simpatična ideja da budemo vlasnice kluba koji ćemo same i voditi. Predložili su da osnujemo zajednički obrt i pokrenemo vlastiti kabare, ali istovremeno planiraju donijeti odluke koje bi u praksi to silno otežale. Rasprava o prostornom uređenju važna je ne samo zato što o njoj ovisi sudbina tisuća radnika već i zato što će njen ishod pokazati možemo li računati na budućnost u kojoj će klubovi u vlasništvu radnica i sindikaliziranje radne snage u klubovima biti mogući.
Kad smo već kod nedosljednosti izjava i postupaka Grada, je li itko iz Gradske uprave ponudio pomoć radnicama koje su zbog racija izgubile posao?
Lindsey: Naravno da nije. Treba uzeti u obzir da, kada govorimo o gubitku posla u seksualnoj industriji, postoji jedna jako važna stvar. Inače se to uvijek pristojno formulira, ali za ovu priliku, budimo skroz otvorene. Što se događa kada striptizeta izgubi posao tjedan dana prije nego što treba platiti stanarinu i ako nema dovoljno ušteđevine? S obzirom na današnju ponudu radnih mjesta, ona nema drugih opcija nego upustiti se u neki drugi oblik seksualnog rada. Nekim je striptizetama to možda prihvatljivo, ali za veliku većinu to znači puno osjetljiviji rad u puno opasnijim uvjetima. I do toga ih ne dovodi prisila svodnika, nego postupci Grada i države. Cijelo vrijeme dok govore o trgovini ljudima i iskorištavanju “ranjivih mladih žena”, oni su ti koji nas danas sve dovode u jako nesigurnu situaciju.
Lyn Archer: Definicija trgovine ljudima kojom su se vlasti u ovom slučaju vodile jest nejasni trokut nasilje – prevara – prisila. Prema toj definiciji, Grad, država i struktura naše ekonomije trenutno su najveći trgovci ljudima.
Policija je rekla da istražuje trgovinu ljudima, zar ne? Ali nisu našli dokaze da se takvo što događa u klubovima koji su zatvoreni? Je li problem traffickinga ikada bio aktualan u striptiz-klubovima u New Orleansu?
Lindsey: Što se nas tiče, zabrinute smo za svaku striptizetu koja je prisiljena baviti se seksualnim radom. Ali činjenica jest da ne susrećemo puno takvih slučajeva u klubovima, oni su češći na ulicama Francuske četvrti. Ne tvrdimo da se to apsolutno nikada nije dogodilo, ali u takvim slučajevima mi želimo raditi zajedno s Gradom da bismo pomogle onima koje se nađu u toj situaciji. Policajac u civilu teško će na prvi pogled znati ima li neka striptizeta svodnika ili ne, dok će druga striptizeta na istom radnom mjestu to relativno lako saznati. Recimo, danas je izašao članak koji me užasno razljutio, više od svega što se trenutno događa. U septembru 2017. godine jedan je menadžer kluba poslao prijavu ATC-u u kojoj je napisao da je otpustio zaštitara jer je sumnjao da podvodi plesačice u tom klubu i nekim drugim lokalima u Ulici Bourbon. U prijavi je naveo puno ime i adresu tog zaštitara, ali ATC tu prijavu nikada nije proslijedio gradskoj policiji. Nitko nije ništa poduzeo. Nisu čak ni odgovorili na dopis. Taj je zaštitar, vjerojatno, još uvijek nečiji svodnik. A onda, nekoliko mjeseci nakon te prijave, ATC počinje organizirati akcije protiv trgovine ljudima u New Orleansu, u kojima uopće ne obraćaju pozornost na informacije koje su već dobili.
Lyn Archer: Uostalom, klubovi su već 2015. godine potpisali sporazume s ATC-om kojima su se obvezali na prijavu bilo kakve ilegalne aktivnosti. Sada lokalni mediji sve što se prijavi na temelju tih sporazuma prikazuju kao velika otkrića, isto kao što je identifikacija jednog svodnika poslužila kao razlog za organiziranje niza racija. Informaciju o tom svodniku nadležne su agencije dobile direktno od kluba, a njihovo kasnije postupanje definitivno nije dovelo do uhićenja nasilnih muškaraca ili “spašavanja ranjivih mladih žena”. U posljednjih je 18 mjeseci Policijska uprava New Orleansa našla dvije žrtve traffickinga: jednu tako što se prijavila sama, a drugu preko sumnjivog oglasa u novinama.
Kako ste se uspjele tako brzo mobilizirati? Jeste li očekivale da će se početi događati ovakvo nešto?
Sable: U mobilizaciji nam je dosta pomoglo što plesačice rade u više klubova u kvartu. Osobno sam radila u šest klubova i imam prijateljice u svima. Nakon posla zajedno idemo na piće, viđamo se, razgovaramo i tako dijelimo važne informacije.
Lindsey: Prije nego što su krenule racije, spremale smo se za javnu raspravu o prostornom uređenju, zakazanu za početak februara. Sastajale smo se s članovima Gradskog vijeća, odvjetnicima specijaliziranima za građanska prava, stručnjacima za javno zdravstvo itd. Kada smo čule da policija i ATC upadaju u klubove, jednostavno smo iz laganog tempa prešle u sprint. Bile smo spremne za ovakvo nešto, ali nismo mislile da će do toga doći tako brzo.
Lyn Archer: Puno je striptiz-klubova diljem SAD-a zatvoreno zbog Scotta Bergtholda, odvjetnika čiji ured savjetuje gradove i okruge o vođenju sporova protiv poslovnih subjekata u seksualnoj industriji. Trenutno je naš slučaj u fokusu striptizeta iz različitih gradova upravo zato što su njih savjeti tih odvjetnika već oštetili i zanima ih kako će priča ovdje završiti. Isto tako, New Orleans je prilično popularna radna destinacija za striptizete: mi smo mobilna radna snaga, međusobno smo dobro umrežene i rado se povezujemo s novim kolegicama kada dođemo u novu sredinu. Optužbe za trgovinu ljudima često se svaljuju na leđa seksualnim radnicama koje npr. zajedno putuju na posao.
Pojedincima poput Bergtholda, očito, strašno ide na živce što smo samostalne, što zarađujemo vlastiti novac, što brinemo jedna za drugu i međusobno se štitimo. Takvo je raspoloženje do te mjere rašireno da takvi ljudi razrađuju propise i taktike koje nas sprečavaju da vodimo normalne živote. Sada smo se odlučile suprotstaviti. Pružit ćemo dovoljno otpora da postane jasno da više nitko neće moći svoju karijeru i reputaciju graditi na tome da nas omalovažava ili uništava naše živote. Mnogi ljudi nisu mogli zamisliti da imaju išta zajedničko sa seksualnim radnicama dok ih #metoo pokret nije donekle senzibilizirao za činjenicu da su sve radnice u uslužnoj i zabavnoj industriji, kao i freelancerice, žrtve diskriminacije i, prečesto, zlostavljanja na radnom mjestu – bez obzira na status koji njihovo zanimanje ima u društvu. Bilo koja će vam striptizeta reći da prozivanje problematičnih pojedinaca na poslu nije dovoljna mjera zaštite. S druge strane, stvaranje uvjeta u kojima mogu postojati održiva radna mjesta – temeljena na odgovornosti, transparentnosti i međusobnom poštovanju – to jesu, i zato nam je razvijanje tih modela prioritet.
Jesu li se vlasnici klubova uključili u aktivnosti koje organizirate?
Lindsey: Angažman vlasnika klubova varira od onih koji dolaze na sve sastanke i pomažu organizaciju donacijama do onih koji uopće ne žele razgovarati o tome i zabranjuju nam da dijelimo informativne materijale u svlačionicama. Više se njih ovoga tjedna nagodilo na sudu, prihvatili su neke manje financijske kazne i suspenziju dozvole za točenje alkohola tijekom karnevalske sezone. Sveukupni je iznos naplaćenih kazni 28.600 dolara. Ne pretjerujem kad kažem da je to iznos koji je samo jedna plesačica mogla zaraditi za vrijeme karnevala u klubu koji poslužuje alkohol. Ali što se ovog pitanja tiče, mi smo organizacija koja se bavi zaštitom prava striptizeta, a ne poslovanjem klubova, tako da nam osjećaji menadžmenta baš i nisu na prvom mjestu.
Što biste savjetovale plesačicama u drugim gradovima koje se nalaze u sličnoj situaciji?
Lindsey: Teško je išta savjetovati jer još uvijek ne znamo hoće li išta što radimo polučiti rezultate. Ipak, vrijedi pokušati. Rekla bih da je ključno početi održavati sastanke, organizirati radne grupe, pristupiti ljudima koji su na pozicijama na kojima utječu na rad striptizeta. Treba razgovarati s onima koji podržavaju pokret, ali prije svega se potruditi i razgovarati s onima koji ne dijele iste vrijednosti. Dobro je provjeriti lokalne propise o razvratnom ponašanju i početi ih se u potpunosti pridržavati. Kada lokalne vlasti odluče udariti na striptizete, neće se libiti iskoristiti sva sredstva koja imaju na raspolaganju, tako da i druga strana mora istražiti na koja sredstva može računati. Još jedan jako važan savjet: čuvajte se odvjetnika Scotta Bergtholda. Do sada je uspješno zatvorio striptiz-klubove diljem SAD-a koristeći legislativu koja je već na snazi. Trenutno je u New Orleansu i radi za paušal od 15 tisuća dolara, koje naš gradonačelnik plaća iz proračuna.
Sable: Ne znam bih li se smijala ili plakala kada se sjetim da novac koji od nas prikupe kroz porez koriste za plaćanje odvjetnika koji će nam ukinuti radna mjesta.
Lyn Archer: Sve bismo mi drage volje donirale taj iznos samo da znamo da ga više nećemo vidjeti. Bergthold je napisao knjigu o tome kako efikasno zatvoriti striptiz-klubove, to je jedino čime se njegov ured bavi. Već su razvili i shemu kojom se pritom koriste i koju su već implementirali u nekim gradovima, a aktualne urbanističke politike u New Orleansu temelje se upravo na toj shemi.
[1]Operacija Trick-or-Treat naziv je istrage koju su vlasti savezne države Louisiane u suradnji s lokalnom podružnicom Agencije za regulaciju alkohola i duhana 2015. godine provodile u klubovima u New Orleansu s ciljem kažnjavanja eventualnih ilegalnih aktivnosti.
[2]Američki građanski rat.
[3]Central Business District, strogi centar grada
[4]Sinkhole de Mayo
Izvor naslovne fotografije: Instagram/ BARE NOLA
Razgovor vodila: Josephine, Tits&Sass
Prijevod: Ana Vračar
Preporučite članak: