Poslijeratni ženski pokreti u Jugoslaviji i Italiji slijedili su drugačije putanje – što se osjetilo i u djelovanju kasnijih feminističkih pokreta.
Master studije završila si radom o konferenciji Drugarica žena. Žensko pitanje – novi pristup održanoj u Beogradu 1978. godine, u doktorskoj disertaciji bavila si se ženskim političkim i društvenim aktivizmom u Italiji i Jugoslaviji (1945-1957), u posljednje vrijeme istražuješ utjecaj deindustrijalizacije i postsocijalističke tranzicije na rodne odnose u Jugoslaviji s naglaskom na radnice u tekstilnoj industriji, trenutno si postdoktorantica u pulskom Centru za kulturološka i povijesna istraživanja socijalizma preko programa NEWFELPRO, istražuješ slučaj Arena trikotaže. Zanima nas otkud početni interes za ove teme, Jugoslaviju i ovdašnje događaje?
Još na prvoj godini fakulteta političkih znanosti u Bolonji kad sam preko jednog malog NGO-a s prijateljima otišla na Kosovo kao volonterka. Zatim sam slušala neke kolegije iz povijesti istočne Europe i počela čitati tekstove autorica poput Rade Iveković koji su bili prevedeni na talijanski. Interesirale su me teme antinacionalizma, rata na Balkanu, pitanja roda, feministički diskurs o naciji i nacionalizmu. Kasnije, na rodnim studijima u Utrechtu znala sam da želim nastaviti svoj rad o Balkanu. Preddiplomski studij sam završila s temom o feredžama u Francuskoj i već tu sam se bavila intersekcionalnošću, vezom između rase, roda, klase, etniciteta. Planirala sam istraživati devedesete, no ljudi oko mene upozoravali su me da je ženama ovdje dosta priče o tome i sugerirali mi da izaberem drugu temu. Spomenuli su mi prvu feminističku konferenciju o kojoj su svi pričali, no nitko nije pisao o njoj. Znali su da je bitna, ali nitko nije znao što se točno tamo dogodilo. Trenutno ponovno pišem o toj konferenciji, može se promatrati iz mnogo različitih kutova.
Tako blizu, a tako daleko
U uvodu magistarskog rada napisala si da postoji taj specifičan odnos između Italije i Jugoslavije odnosno prostora nekadašnje Jugoslavije, istovremeno su blizu i daleko. Možeš li to prokomentirati?
Točno. To je i bio jedan od razloga zašto sam se bavila upravo tom temom. Kao djeca, čuli smo o ratu u Jugoslaviji. Prvi stvarni interes pojavio se 1999. godine nakon NATO operacije bombardiranja Beograda. Iako su svi pričali o tome, znali smo malo. Mediji su u orijentalističkom ključu govorili o ratu u Bosni i na Kosovu. Neki NGO-i već su odlazili na Balkan, pogotovo u Bosnu. Ali to je bila druga, starija generacija. Oni su bili ti koji su i osnovali Osservatorio Balcani e Caucaso u Italiji, ta web stranica je u biti i jedina gdje se mogu naći ažurirane informacije iz Jugoslavije i Istočne Europe. Zajedno s orijentalizmom, u zadnjih 20 godina u Italiji postoji i problem s desnim revizionizmom vezano uz granice s bivšom Jugoslavijom. Uspostavljaju se nove nacionalne istine, recimo postoji ta nova komemoracija, Dan sjećanja (Giorno del Ricordo), koji se obilježava na Dan sjećanja na Holokaust (Giorno della Memoria), simbolički se pokušavaju izjednačiti Holokaust i ubijanja Talijana od jugoslavenske strane. U šali kažem da možda zaista postoji kakva željezna zavjesa, samo kad pogledaš prometnu povezanost između Italije i Slovenije i Hrvatske koja je i dalje toliko loša. Paradoksalno, tako smo blizu, a tako daleko. Istovremeno smo vrlo blizu i puni predrasuda i neznanja.
Jesi li se i sama borila s mogućnošću da padneš u zamku egzotiziranja / orijentaliziranja?
Nisam se osjećala privilegirano u tom smislu, možda jer sam istraživanju pristupala iz aktivističke perspektive. Nisam došla razgovarati o nacionalizmu i ratu već sam krenula od beogradske konferencije tako da, budući da je sudjelovalo mnogo žena iz Italije, pokušam saznati što se točno tamo dogodilo. Feministkinje iz Zagreba i Beograda rado su razgovarale o toj temi, možda upravo zbog tog odmaka, promjene teme, bez presumpcija o sadržaju razgovora. Ipak, primjetna je privilegija u kontekstu mobilnosti, situacija je trenutno puno bolja no tad kad sam počela s istraživanjem 2007. godine. Pogotovo se u Beogradu mogla osjetiti ta neravnoteža u mobilnosti, ljudi su tamo, zbog strogog režima s vizama, na neki način zarobljeni.
U svom radu pišeš o tome da se u Jugoslaviji zadržalo sjećanje na žensko političko djelovanje dok je na Zapadu odnosno Italiji palo u zaborav?
Točno, bilo je vrlo zanimljivo vidjeti kako se održalo to sjećanje što je zapravo i očekivano jer je ovdje konferencija Drugar-ica Žena na neki način označila početak teorijskog feminizma odnosno aktivizma. Na ovim se prostorima nastavilo pričati o konferenciji jer je ženama ovdje, pogotovo 1990-ih bio značajan taj moment da imaju svoj feminizam koji nije uvezen sa Zapada već se radi o nečemu što su započele same u kooperaciji sa ženama iz Zapadne Europe.
Žene iz Italije, u međuvremenu, su došle popratiti što se ovdje zbiva no za njih to nije bio temeljni događaj budući da su već imale desetogodišnje iskustvo snažnog feminističkog pokreta kod kuće. Zbog predodžbe o Balkanu koja je dominirala 1990-ih jednostavno je zvučalo čudno da su Talijanke došle u Beograd kako bi nešto naučile. Uz patronizirajući pogled na zaraćene prostore nekadašnje Jugoslavije koje treba pacifizirati nije bilo moguće čuti ništa o vremenu kad smo zapravo bili fascinirani tom regijom i pokušavali nešto naučiti, kao na primjer 1945-1946, kad su žene iz Italije bile fascinirane s revolucijom u Jugoslaviji. Geopolitička promjena utjecala je i na naše znanje odnosno način na koji uobličavamo prošlost, feminizam. Tijekom konferencije, ženama iz Italije bilo je zanimljivo sudjelovati, no dok su žene u Jugoslaviji i dalje vjerovale u državu i socijalizam za njih je to predstavljalo nešto što su već obavile. Postoji anegdota vezana uz konferenciju da Talijanke nisu znale je li to disidentska ili institucionalna konferencija i izbacivale su muškarce s konferencije, jednostavno su bile zasićene time da muškarci sociolozi pričaju o ženama, u Italiji je već postojala separacija na tom nivou za razliku od Jugoslavije. Postojao je strah, da ako nije disidentsko, onda mora da je prisvojeno od države. S druge strane ženama iz Jugoslavije bilo je smiješno u smislu da ih nisu trebale doći ničemu učiti jer je istina da su znale puno više, neke od njih su već živjele u Italiji poput Rade Iveković i Jasmine Tesanović. Dok su Talijanke bile koncentrirane na sebe, ovdašnje akterice bile su svjesne inozemne produkcije. Mislim da je važno ne zaboraviti da postoji lokalna intelektualna povijest povezana s feminizmom koja nije bila uvezena, znali su što se događa vani, ali to je bila lokalna priča.
Generacijski susreti
I u Italiji i u Jugoslaviji detektiraš generacijski sukob na feminističkoj sceni. Možeš li reći nešto o mogućim sličnostima odnosno razlikama tih dvaju sukoba ili su zapravo problemi oko kojih nastaje razdor slični?
Istražujući sedamdesete vidjela sam da su se obje te generacije, i u Italiji i u Jugoslaviji, antidržavnim diskursom, diskursom protiv stare ljevice, pokušavale suprotstaviti generaciji antifašistkinja koja je kasnije postala generacija institucionalnih političarki. Za generaciju feministkinja iz 1970-ih, pogotovo što se više odmicalo prema 1980-ima, klasna dimenzija se postepeno izgubila. Tada je bilo važno naglasiti da klasno pitanje nije jedini problem, da je patrijarhat i dalje živ. Mlađi ljudi su pokušavali shvatiti što feminizam znači za njihovu svakodnevicu i počeli su promatrati tu privilegiranu generaciju koja se bavila ženskim radom, porodiljnim dopustima, ali su se zapravo pitali što je ta starija generacija napravila za žene. Generacija između antifašističke i trećeg vala feminizma, bila je krucijalna upravo zato jer nam je ponudila sve instrumente da na drugačiji način razmišljamo o ženskim studijama i pitanjima roda. No postoji zanimljiva veza generacije feministkinja trećeg vala s ovih područja, pogotovo iz Hrvatske i Srbije, i antifašističke generacije, jer pokušavaju shvatiti što im je zajedničko, a s čim se žene u 1970-ima nisu suočavale. Na tu vezu jednostavno su ih uputili konkretni materijalni uvjeti, ekonomska kriza, prekarijat.
Možeš li nešto reći o autonomnosti ženskih organizacija (AFŽ, UDI) odnosno sukobima s partijom u periodu nakon rata?
Te organizacije su nastale u trenutku kad je trebalo okupiti žene u borbi protiv fašizma i nacizma, a ne u borbi za žensko pitanje. One su bile neka vrsta projekta kojim bi se obrazovalo žene i uključilo ih se u politiku. Svojom tezom pokušala sam pokazati da je točno da te organizacije nisu bile autonomne, ali su i dalje osposobljavale žene da djeluju i sudjeluju u politici. Smatram da je opasno voditi se isključivim hladnoratovskim diskursom – jer se te organizacije nisu prvenstveno bavile ljudskim pravima – da ih ne možemo smatrati feminističkima odnosno uključiti u feminističku povijest. Kao i da su komunisti tek iskorištavali ženska prava da bi manipulirali ženama radi pristupanja partiji. Takav pristup je potpuno antihistorijski i opasan jer se ne uzima u obzir da je i u partijama bilo važnih žena na visokim pozicijama koje su uspjele ostvariti nešto upravo kroz organizacije. Bile su kontrolirane od strane Partije te je AFŽ je raspušten 1953. godine, ali i o raspuštanju su odlučivale i neke članice iz vodstva AFŽ-a jer su smatrale da struktura te organizacije nije više korisna u kontekstu samoorganiziranja. Pokušavali su sve decentralizirati, na način da se žene aktiviraju tamo gdje se nalaze, no to se naravno nije dogodilo jer je na mnogim mjestima i dalje bila potrebna snažna institucija. Paradoksalno je to što sad kažemo da je raspuštanje AFŽ-a bio patrijarhalan potez, a istovremeno nam se ne dopada hijerarhija te organizacije, a radilo se upravo o tome, decentralizaciji. Unione donne Italija (UDI) prilično se razlikovao od AFŽ-a. Prije svega, ta se organizacija održala do 1980-ih, postala je autonomna u 1970-ima – s počecima feminizma, pogotovo oko prava na abortus – eksplicitno zauzimajući radikalniju poziciju od Komunističke partije. Naravno, radi se o tome da je ta generacija stasala s vrlo različitim idejama o rodu. Za njih je biti komunist značilo emancipaciju od bivanja ženom. I povratak na žensko pitanje za njih je na neki način bio korak unazad. Imale su drugačije viđenje kad je riječ i politici i moramo to osvijestiti, nisu bile manipulirane već su u politiku uključene u drugačijem kontekstu.
Zanima nas ukratko kakvog je karaktera bio UDI?
Unione donne Italia (UDI) osnovan je 1944. godine u Rimu, kad je Rim i oslobođen. Ta se organizacija pokušavala baviti različitim problemima, od edukacije žena, lobiranja u parlamentu za više socijalnih prava, zakonima o porodiljnom dopustu, podržavale žene u štrajku za jednake plaće… S vremenom je došlo do promjena početnog konzervativnog momenta; već od 1956. godine bave se pitanjem kontracepcije, pravom na odluku o broju djece, izdavale su zanimljive novine Noi Donne, vrlo progresivne za to doba, gdje su se objavljivale prve analize o ljevičarskim muževima i seksu. Zaista su osigurale bazu za razvoj feminizma, pripremale su teren. UDI je pomagao feministkinje, osigurao im je infrastrukturu, prostor, postojale su u svakom mjestu te su mlađe generacije ulazile u organizaciju i mijenjale je iznutra. Kasnije se odustalo od hijerarhije i dotadašnje strukture, feminizam je utjecao na decentralizaciju. Paradoksalno, to ponovno nije funkcioniralo; primjerice, na jugu Italije, organizacije su, bez strukture, nestale. Ponovio se taj moment potrebe za samoogranizacijom i autonomijom, dok je i dalje očito bio potreban i institucionalni aspekt. U radu me zanima upravo taj susret antifašistkinja i feministkinja te što su zajedno napravile. O toj povezanosti ne znamo mnogo, mislimo da se radi o dvije razdvojene generacije a zapravo se radi o ženama poput Luciane Viviani koju sam intervjuirala prije par godina. Ona je bila partizanka, sudjelovala je na AFŽ kongresu, bila članica UDI-ja, 1970-ih feministkinja, zatim na konferenciji Drugar-ica Žena. Ono što mislim da je razlika UDI-ja u odnosu na Jugoslaviju jest ta da UDI nikad nije postao dio države, bili su opozicija i ljevica, institucija ali uvijek neka vrsta opozicije.
Pohađala si rodne studije. Zanima nas kakva je pozicija klasnih pitanja unutar akademskog feminizma, koliko je bitno klasno pitanje ili su zastupljenije druga, ona uvjetno rečeno kulturološka?
To je problem koji sam ranije spomenula govoreći o feminizmu sedamdesetih godina. Pitanju klase nije se posvećivalo mnogo pažnje. Ono jest prisutno među drugim pitanjima, ali više nije na snazi nekadašnja hegemonijska paradigma. Ako se previše koncentriraš na klasu, riskiraš da zapostaviš druga pitanja. Ta situacija je konstanta na ljevici, ako pričas o klasi, onda je žensko pitanje sporedno. Postoji određeni strah da će klasa zamaskirati stvari. Ipak, mislim da je to važan problem u akademskom svijetu. Primjerice, u UK-u godišnja školarina iznosi 9 tisuća funti i to je smjer u kojem idemo. Postoji enormna rezerva visoko obrazovanih ljudi, sve je veća količina zahtijevanog rada, na neki način dolazi do autoeksploatacije pa je trenutno aktualna i diskusija o depresiji i drugim psihološkim problemima na akademiji. Biti dio akademije je u određenom smislu privilegirana pozicija, no sa sobom nosi brojne probleme, poput seljenja, mobilnosti. Možeš dobiti školarinu, ako se seliš, ali ne i tamo gdje se nalaziš. Što ako želiš sagraditi nešto tamo gdje jesi i imati glas u kulturnoj, političkoj, zajednici, utjecati na promjene u svojoj zajednici, umjesto da na neki način postaješ ekspat koji može živjeti svugdje, ali zapravo nigdje ne doprinosi promjeni?
(Ne)deklarirani borbeni feminizam
Zašto je bitno istraživati povijest ženskih političkih organizacija, od kakvog je to značaja za suvremenu feminističku praksu?
Čini mi se važnim proučavati i Hladni rat i antifašizam koji su fundamentalni za feminističku generaciju i načine na koje danas promišljamo probleme roda i klase. Mislim da je nužno šire gledati na ženske pokrete 20. stoljeća i biti vrlo oprezan s kategorijama. Iako se žene tada nisu deklarirale kao feministkinje, one nedvojbeno jesu dio feminističke povijesti. Treba uzeti u obzir različitost konteksta, možda neki pokreti nisu bili feministički, ali su učinili mnogo za žene svog vremena i bili važni za tadašnje generacije. Važno je razumjeti njihove razloge i priče, pogotovo zato što još uvijek možemo razgovarati s tim ženama i bilo bi glupo to ne učiniti samo zato jer se ne uklapaju u naše kategorije feminizma. Meni najdraža, Rossana Rossanda, rođena je u Puli zatim se preselila u Veneciju, studirala u Milanu. Izbačena je iz Partije, a 1968. je utemeljila Il manifesto. Bila je antifašistkinja, nikad se nije smatrala feministkinjom, ali je uvijek bila zainteresirana za ta pitanja. I te žene su dio naše feminističke povijesti, iako se nisu deklarirale kao feministkinje, već kao ljevičarke i komunistkinje.
Terenskim radom, intervjuirajući brojne radnice, bavila si se tekstilnom industrijom, koja je mahom ženska industrija. Možeš li detektirati u kojoj je mjeri među radnicama prisutno, pogotovo u doba deindustrijalizacije, nasljeđe AFŽ-a i na koji način?
Nasljeđe socijalizma zanimljivo je jer se može uočiti kako je socijalistički moment bio formativan za mnogo žena. I dalje su one bile te koje su bile zadužene za brigu o obitelji, kućanski rad, ali s druge strane rad izvan sfere kućanskog postao je jako važan dio njihovog identiteta, i to čini mi se puno značajniji nego u Zapadnoj Europi. Na Zapadu Europe možete primijetiti tu generaciju žena, možda generaciju moje majke, koja je počela raditi u 1970-ima ili 1980-ima, ali prethodna generacija, recimo generacija moje bake, podrazumijevala je da žena nakratko radi, ali nakon rođenja prvog djeteta vraća se kućanstvu. U Zapadnoj Europi zapravo je centralna figura domaćice, dok je ovdje majka – radnica. Postoji takozvani “rodni ugovor” – ideja da su žene različite jer mogu biti majke te ih moramo zaštititi socijalizirajući problem brige i omogučivši im pristup radu. To se primijeti, ženama u doba deindustrijalizacije teško je biti doma i ne raditi ništa. Bivše radnice često kažu da im nedostaje ići na posao, socijalizirati se s drugim ženama. Naravno radi se i o puno neformalnog, neplaćenog rada. Kako je rekla jedna bivša radnica Sane iz Novog Grada (RS), “prije sam radila osam sati, sad radim 12 iako ne radim”. Potrebno je više neformalnog rada da bi se opskrbilo domaćinstvo za preživljavanje sada kad ova vrsta regularnog, plaćenog rada više ne postoji.
Koje bi bile glavne karakteristike postsocijalističkog rodnog režima u odnosu na socijalistički rodni režim koji je podrazumijevao zaposlenu majku?
Ono što se sada događa jest to da uz konstantno smanjivanje socijalnih prava, sve je manje i manje rada. Uloga obitelji kad je zaposlenje neizvjesno postaje sve važnija. Ljudi se ne mogu osloniti na posao, državu, socijalne servise. Događa se materijalni proces retradicionalizacije. Mnoge feministkinje govorile su o retradicionalizaciji i nacionalizmu, kako nacionalizam ženu ponovno smješta u ulogu domaćice, proizvođačice nacije. Dakako, pravo na abortus je ograničen, općenito prava se sve više ograničavaju, ali žena je istovremeno obezvrijeđena i kao radnica, rad ne vrijedi toliko. Za mene je problem retradicionalizacije istovremeno ideološki i materijalan. Povezano je i s problemom obrazovanja, jer kao žena imaš jednaka prava na obrazovanje ali tvoja diploma na tržištu rada više ne vrijedi i najbolja šansa ti je udati se za bogatog tipa. Mijenja se materijalna struktura društva. Tako je razlika u plaćama i dalje prisutna, nasilje u obitelji je u porastu. Diskurs povezivanja modernosti i rodne emancipacije koji je bio na snazi između 1945. i 1975. sada je potpuno kulturaliziran. Odradili smo modernu, postignuta je rodna emancipacija, i sad se potreba za emancipacijom projicira na druge, treći svijet, muslimane, takozvane “Third World Women” kao piše Chandra Mohanty.
Terenskim radom obuhvaćaš cijelu takozvanu regiju, zanimaju nas sličnosti i razlike tih konkretnih iskustava deinsdustrijalizacije?
U konačnici bih voljela napraviti knjigu sa svim tim različitim studijama slučaja i primjerima iz tekstilne industrije u bivšoj Jugoslaviji. Nasljeđe socijalizma i industrijalizacije snažno je prisutno u diskursu ovdašnjih ljudi kad pričaju o radu, tvornicama, socijalnim beneficijama, stabilnosti zaposlenja. Žene iz tvornice Arena u Puli, koja je otprije nekoliko godina u stečaju, govore mi da su plaće uvijek bile vrlo niske, ali troškovi života nisu bili visoki i postojala je određena infrastruktura unutar tvornice koja ju je činila svojevrsnim društvenim centrom, žene su imale pristup brojnim socijalnim servisima. I taj diskurs prisutan je svugdje, od Makedonije preko juga Srbije do Hrvatske. Ne radi se o pukoj jugonostalgiji već ljutnji i žaljenju zbog nepravde s kojom su radnici suočeni unazad 20 godina. Radnici su obezvlašteni, ne radi se samo o neuspjehu privatizacije, već o primitivnoj akumulaciji nekadašnjih društvenih dobara, kao što su tvornice u Jugoslaviji bile. Ljudi osjećaju taj gubitak, ne mogu si priuštiti život kakav su nekad mogli, situacija je tragična, posla ili nema ili je jako slabo plaćen. Sve je važniji neformalni rad, pomoć obitelji, oslanjanje na tuđu plaću ili penziju. Različito je kroz regiju, u Istri na primjer ljudi kažu da ih je tijekom rata spasila ta blizina Italije, žene su mogle odlaziti u Italiju raditi kao njegovateljice, briga za starije. Kao i turizam, postoji više resursa nego negdje drugdje al zapravo je priča vrlo slična obezvlaštenje, deindustrijalizacija, individualizacija društva, jačanje važnosti obitelji... ali bez obzira na smanjenje vrijednosti ženskog rada, one koje su radile u pulskoj Areni još su ponosne, sjećaju se koliko im je rad bilo važan, kako su se osjećale kao doma u fabrici. Evo, želim pokazati i ove priče iz fabrike, žensku borbu za emancipaciju preko rada i individualna i kolektivna iskustva rada od 1945. do danas.
Chiara Bonfiglioli (Bologna, 1983.) je postdoktorandica u Centru za kulturološka i povijesna istraživanja socijalizma preko programa NEWFELPRO. Završila je preddiplomski studij političkih znanosti u Bologni, Italija, te diplomski i poslijediplomski doktorski studij na Institutu za povijest i kulturu (program Rodni studiji) u Utrechtu, Nizozemska. Od 2012. do 2014. radila je na Sveučilištu u Edinburghu, Škotska, UK, kao postdoktorandica i suradnica na projektu CITSEE (The Europeanisation of Citizenship in the Successor States of the former Yugoslavia). Objavila je više radova o povijesti žena i feminizma u europskom kontekstu, posebno u časopisima Feminist Review, Women’s Studies International Forum, Aspasia i Contemporary Southeastern Europe. U doktorskoj disertaciji bavila se ženskim političkim i društvenim aktivizmom u Italiji i Jugoslaviji tijekom Hladnog rata (1945.-1957.). Posljednje dvije godine istražuje utjecaj postsocijalističke tranzicije i deindustrijalizacije na rodne odnose u bivšoj Jugoslaviji, s posebnim naglaskom na radnice u tekstilnoj industriji. Njezin projekt na CKPIS-u nosi naslov Tkanje socijalizma: usmena povijest odjevne industrije u Hrvatskoj od poslijeratne industrijalizacije do postsocijalističke deindustrijalizacije.
Razgovor vodile:
Preporučite članak: