Large dalibor petrovi%c4%87

 

Nekoliko dana nakon sudara vlakova između Okučana i Novske, pri čemu su živote izgubili strojovođa Mario Gusak, kondukter Tadija Matković te 17-ogodišnji sin strojovođe, Sindikat strojovođa Hrvatske (SSH) održao je konferenciju za medije. Iako je konferencija trajala ukupno 75 minuta, mediji su uglavnom prenijeli samo prvih pola sata pa je time i javnost bila zakinuta za cjelovite informacije koje je sindikat na njoj iznio, primjerice o širem kontekstu problema koji su doveli do nesreće poput loših praksi privatnih cargo prijevoznika i nekvalitetnoj HŽ-ovoj infrastrukturi. SSH vrlo je sustavno prezentirao događaje kobne noći 9. rujna 2022. godine te je maksimalno iskoristio priliku da javnosti ponudi argumentirane i plauzibilne razloge za nesreću demonstracijom stručnosti i znanja o tome kako željeznice funkcioniraju. Sve navedeno potaknulo nas je da podrobnije porazgovaramo s Daliborom Petrovićem, dopredsjednikom Sindikata strojovođa Hrvatske, koji je sudjelovao u konferenciji za medije, o funkcioniranju i djelovanju sindikata.

Na temelju vama dostavljenih dokaza rekonstruirali ste cijeli tijek događaja te noći. To je bilo uzbudljivo pratiti jer smo postali svjesni u kojem smjeru je rekonstrukcija događaja mogla ići da niste održali takvu presicu uzimajući u obzir balone koji su odmah u subotu bili pušteni u javnost. Uz to, činjenica da ste na presici mogli pokazati dokaze za svoje tvrdnje pokazuje da vaši članovi imaju visoku razinu povjerenja u sindikat, kao i da radite ono što sindikati i trebaju raditi – bezuvjetno stajati iza svojeg članstva.

Pustili su oni bili balone, zato smo mi i reagirali da te balone ispušemo. I da se istraga vrati u smjer u kojem treba ići. Bez obzira na to tko bio odgovoran.

Na koje sve načine radite s članstvom i kako se taj rad odnosi na stvaranje i imanje povjerenja članstva u sindikat?

Nemam tu nekakvog posebnog recepta. Puno sastanaka, puno interakcije s ljudima, puno objašnjavanja. Nekad budete sami sebi dosadni koliko ljudima morate objašnjavati. I ne pričati bajke! Ljudima treba reći ono što je istina, iako se to njima ne sviđa. Možda su u tom trenutku na sastanku oni ljuti na vas, možda vam svašta kažu, možda vam kažu da mislite ili da govorite kao da ste poslodavac. Možete vi imati osjećaj da će vas sutra netko smijeniti, ali im trebate govoriti istinu. I to gradi neko povjerenje. Znate, ovih tisuću i dvjestotinjak hrvatskih strojovođa koliko nas ima – svaki od njih je mogao onu večer poginuti. I svaki od njih može danas poginuti. Gradite to povjerenje na način da ste tu kad njima treba – ne ja kao osoba, ili vi – nego organizacija kao cjelina.

Spomenuli ste sastanke. Kako ti sastanci izgledaju i koliko su vaši članovi skloni sudjelovati u njima?

Pa ljudi vam dođu na sastanke. Ako je teža situacija, dođe ih više. Ako je light situacija, nema nikakvih problema, dođe ih malo ili nimalo. Mislim, to vam je tako. Sindikat je tu kriv za sve. Da se mi ne zavaravamo, članstvo Sindikata strojovođa Hrvatske je jedno odlučno, odvažno, hrabro tijelo. Dobri ljudi kojima je sindikat kriv za sve. I to je dobro! To što oni nekad za neke stvari za koje možda sindikat nije kriv nego poslodavac optužuju sindikat, to je dobro. Znači da nam vjeruju i da ne misle da su oni drugačiji od nas. Kolega Tomo Klarić, on je isto dopredsjednik kao i ja, kaže – dobro je da ljudi nama govore da smo mi krivi. Da se izgalame na nas jer nas doživljavaju sebi ravnima. To je ono što sindikalac i treba biti! Problem vam je sa sindikatima kad vam tamo nekakav dopredsjednik ili predsjednik sindikata postane bog-otac nedodirljivi. Naši sastanci vam znaju biti onako, dinamični…

Je l' se puno svađate?

Naravno! O da!

Koliko je važno da se možete svađati?

Pa vrlo, vrlo je bitno. Recimo, kad dođete u Split na sastanak. Split je meni jedna jako draga sredina za sastanke. Tamo su vam svi galamdžije. Mislim, tu ide na sastanku "Ajd' jebi gospu, nemoj mene!" – oni meni, ja njima. A mislim, tako to funkcionira. Mi koji vodimo sindikat tako pokazujemo da smo i dalje ono što i jesmo – samo strojovođe, ništa drugo. I vi biste rekli: "Joj, ovi će se raspast’ drugi dan." Ali nećemo. Mi jedni drugima kažemo svašta, članovi međusobno, oni nama, ja njima. Na sastanku nije problem nekog stjerati nekamo. Ali, i meni nije problem ako mene netko stjera. I to je to – povjerenje!

To zvuči tako kao da je sindikat otvoren za kritiku. Ne samo da je otvoren za kritiku u formalnom smislu, već i kroz te sastanke otvarate prostor za kritiku.

Pa najnormalnije mi je kad me član koji je s nečim nezadovoljan nazove navečer u sedam sati i grmi na telefon. Grmim i ja na njega. Mislim, pet minuta slušam, onda grmim. Ali mi se izgrmimo, izbistrimo, eventualno se još nađemo na kavi i objasnimo se. Ponekad ne mislimo na kraju razgovora isto. I dalje ostane svako na svojoj strani, ali i dalje razgovaramo. I tu nije nitko nedodirljiv. Nema vam tu neke filozofije. U onom trenutku kad predsjednik sindikata trgovine zaboravi da je trgovac – gotovo je. Ja sam od 2006. dopredsjednik sindikata, ne vozim više svu normu. Ali odvezem turu, dvije, tri mjesečno, kako kad. U onom trenutku kad zaboravim da sam strojovođa – gotovo je s mojim kvalitetnim sindikalnim radom.

Na koje načine članovi i članice mogu odlučivati o programu sindikata i drugim temama?

A tu sad dolazimo do onoga što razlikuje sindikat od dobrovoljnog vatrogasnog društva. Nema tu neke velike demokracije. Znači, u statutu piše da kada se ispregovara kolektivni ugovor on treba ići na referendum. Ove ostale odluke su u ingerenciji predsjedništva koje je sačinjeno od lokalnih povjerenika, predsjednika i dva dopredsjednika. Svaka primjedba, svaki prijedlog dobrodošli su, ali zna se tko odgovara. I taj odlučuje. Postoji način kako ga možete opozvati. Još nijednog predsjednika i dopredsjednika nisu opozvali. Neke povjerenike u podružnici povremeno jesu, ako je članstvo nezadovoljno. Ali neposredne demokracije s tim silnim referendumima mostovskog tipa ili direktnim odlučivanjem sviju o svemu nema. Imate vi sindikate u Hrvatskoj koji funkcioniraju tako, samo što se iza njih nalazi? Koji su rezultati iza njih? Ne možete vi sad svaku odluku dati na glasanje. Recimo, kad se mijenja vozni red, onda se rade godišnji rasporedi. Što bi sad to trebalo staviti na referendum? Gledajte, uvijek će biti netko nezadovoljan. Otkud pravo meni i vama da kažemo evo on može biti nezadovoljan, a vi i ja ćemo biti zadovoljni. Mislim, to je mazanje očiju. Tu treba netko tko ima mandat, tko ima odgovornost presjeći i reći „da, ovo ima smisla, ovo nema smisla“ i donijeti odluku. I mi tako funkcioniramo, mi smo prilično centralizirana organizacija. Ali zna se tko je odgovoran, nema sakrivanja, ne može nitko reći da recimo ja hendlam odnose u HŽ putničkom prijevozu. Znači za nešto loše što se dogodi u toj raspodjeli rada tko vozi koji vlak, koja sredina itd.. zna se tko visi. Visim ja. A ako pustite da svi odlučuju, neće odlučiti nitko i onda će biti kako poslodavac hoće.

Biste li rekli da imate visoku stopu organizacijske discipline?

Da, da! Ima iskakanja, naravno, kao i u svemu. Ali ja sam evo uvjeren da postoji potreba za time. Vi i ja se sad možemo okladiti u gablec da nama treba, kolegi i meni, 15 minuta da zaustavimo sve vlakove u Hrvatskoj. Ne više. Možda i manje. Ako smo dvojica tu, deset.

Dakle samo trebate pokazati zube i to je to?

Kod naših članova je to nekad po povjerenju. Mi vjerujemo njima. Mogu vam ispričati primjer. Imali smo jednu akciju u Križevcima, tamo je nešto bilo loše. I trebalo je isprovocirati da vlak stane na pruzi. Ja sam pitao nadzornika tko je gore? Ispostavi se da je čovjek s kojim sam se posvađao na nož, na pas mater. Nećemo razgovarati godinama – tako je izgledalo. Ja sam njega nazvao na mobitel, „Bok. – Bok. Di si? – OK, kad dođeš na tu lokaciju – stani. Smisli neki razlog, stani. – Ok.“ On došao na lokaciju, stao. Pazite, posvađali smo se na nož. Stao, nakon nekakvih pola sata ja sam njemu rekao „Ok, riješeno je, vozi dalje.“ Nismo pričali nakon toga još dva mjeseca, toliko smo se posvađali. Ali, kad sam ga nazvao "Ok, može dalje", onda me pitao "A zašto sam trebao stati?" Znači, prvo je odradio, a onda je pitao. A čujte, tak’ se ide u rat. Drukčije ne ide. I zato mi možemo zašrafiti nekad poslodavca drugačije nego drugi sindikati. Znate, ako idete provoditi akciju pa je date na sva zvona da bi svih tisuću, dvije tisuće ili deset tisuća članova reklo što misli o toj akciji – zakon brojeva kaže da će poslodavac saznati prije nego što krenete, i onda ste gotovi.

Dakle, djelujete i metodom iznenađenja.

Tako radi i poslodavac. Pa što vi mislite, da poslodavci kad odluče promijeniti neku odredbu Pravilnika o radu, da oni najprije s nama razgovaraju? Ne, oni pljusnu na savjetovanje reda radi – dok se vi snađete prošlo je osam dana. Gotovo je, to je stupilo na snagu.

Koje komunikacijske kanale koristite? Rekli ste već da često koristite mobitel – koliko članova ima vaš broj?

Neposredne! I svi članovi imaju moj broj. Ja sam zadužen za HŽ putnički prijevoz, svi imaju moj broj. Netko mi pošalje poruku na WhatsApp, netko na Viber, netko na Messenger, netko nekad nazove. Sve kanale koji se koriste u normalnom životu koristimo i nema nedodirljivih. Mi ne funkcioniramo na način da mene strojovođa iz Vinkovaca ne može nazvati jer treba zvati svog lokalnog povjerenika. Zovu mene. I ne zovu ljudi bez veze, da budem iskren. Rijetko kad da netko nazove da to nije baš ona potreba da se nazove neku veću razinu koja ima više upliva prema upravi. I funkcioniramo.

Dakle, neposredni kontakt, ali koristite li i grupe?

Ima i grupa. Imate recimo grupu SSH Split, imate SSH Bjelovar... Onda kad je neka bitnija cirkularna poruka ne morate svima zasebno pisati, pišete u grupi. Znači, ništa ono što se ne koristi u normalnom životu. Tu je ono u čemu griješe europski sindikati. To su vam stare mudonje, onako mojih godina ili još stariji koji su izmislili sekcije mladih. Znate zašto? Da bi pacificirali mlade. Mi vam nemamo sekciju mladih. Ali mi imamo povjerenika koji ima 25 godina. Evo, ja sam u Rijeci bio povjerenik s 23 godine. Čemu sekcija mladih? Ako netko hoće raditi, daj mu da radi. Neka ga ljudi izaberu i neka radi. E, a onda, da bi nekakvi stari glavonje zaštitili svoje pozicije – evo vama sekcija mladih pa se vi igrajte s nogometnom loptom. On radi jednak posao kao i ja, on s 23 godine, ja s 51. Imate tu ljudi koji misle da su se rodili pametni pa bi oni odmah s 23 godine vodili, ali njih članstvo odbaci samo od sebe. A imate ljude koji žele učiti, vrijedni su i trude se, koji strelovito napreduju, ali napreduju glasovima ljudi – i starih i mladih. Mi imamo kolegu koji je s 34 godine dopredsjednik sindikata. Radio je čovjek, pokazao se i birali su ga i stari i mladi.

Kako izgleda Vaš rad u sindikatu?

Dopredsjednik sam sindikata, zadužen sam za HŽ putnički prijevoz, pregovaram kolektivne ugovore, tek nedavno smo potpisali kolektivni ugovor. Uz to, idem na sastanke s poslodavcem, glumim radničko vijeće jer ga nemamo izabranog što znači da funkciju obnaša sindikalni povjerenik, a to sam ja. Usput vodim sindikalno odmaralište na Murteru, ovdje u Zagrebu imamo svoj kafić (Klub strojovođa, vjerojatno jedini sindikalni kafić u Zagrebu i šire, nalazi se u Palmotićevoj 57/1, op. a.). Vidite, svatko od nas odrađuje ono što trebamo odraditi. No, i nije baš da se od rada polomimo. Znate kako vam sindikalci pričaju da im je teško dok sjede u nekim klimatiziranim uredima.. Žali bože! Pa svačiji je izbor da bude sindikalac. Moj izbor je da budem sindikalac. Kandidirao sam se na izborima, a sad bih trebao kukati članstvu kako je meni teško. Nije! Lakše mi je nego članovima! A to vam je problem s hrvatskim sindikatima, i europskim – što smatraju da postajanjem sindikalnim funkcionerom više ne moraju dijeliti sudbinu radnika.


Objavu ovog teksta podržala je Agencija za elektroničke medije sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Naslovna fotografija: privatna arhiva
Intervju vodila:

Sandra Kasunić




    Preporučite članak: