S Danicom Lisičar, miriteljicom, trenericom miritelja i TA analitičarkom u medijaciji, razgovarali smo o povijesti i praksi mirenja u Hrvatskoj u individualnim i kolektivnim radnim sporovima, kao i radu Hrvatske udruge za mirenje.
POVIJEST MIRENJA U HRVATSKOJ
Mirenje u RH prepoznato je kao jedan od alternativnih oblika rješavanja sporova još od 2003. godine otkad je u RH donesen Zakon o mirenju, ali unatoč tome nije uistinu zaživio u rješavanju radnih sporova. Što mislite o tome?
Mirenje je na globalnoj razini prepoznato kao vrlo kvalitetan način rješavanja sporova u svim sferama života i rada, a u Hrvatskoj je dobilo na važnosti tek donošenjem Zakona o radu 1995. godine. Bilo je to razdoblje jako velikog broja štrajkova, zbog velikih nezadovoljstava privatizacijom i restrukturiranjem tadašnjeg gospodarstva. Tadašnjim se štrajkovima nije mogla odrediti ni pozadina ni trajanje, stoga se u Zakon o radu unose odredbe o mirenju kao posebnom obliku rješavanja sporova u vezi s radnim odnosima te sklapanjem i izmjenom kolektivnih ugovora, kao procesnoj pretpostavci zakonitog štrajka.
Zakon o mirenju tada još nije bio donesen, a mirenja su se u tom razdoblju, nakon donošenja ZOR-a, počela odvijati u tzv. mirovnim vijećima, a isključivo su bila vezana uz kolektivne radne sporove. Veliku podršku Hrvatska je tada dobila od američkih sindikata, koji su uz pomoć njihove vlade i sredstava 2000. godine osnovali Ured za socijalno partnerstvo, koji je u obliku pilot-projekta trebao biti mjesto dogovora socijalnih partnera o ključnim pitanjima koja su se ticala interesa hrvatskih sindikata, poslodavaca i Vlade. Osnivanjem Ureda otvorile su se mogućnosti za tripartitni, ali i bipartitni socijalni dijalog. Rad Ureda naročito je značajan za razvoj mirenja u kolektivnim radnim sporovima. Osim kao potpora u radu Gospodarsko-socijalnog vijeća, Ured je organizirao i provodio obrazovanje za miritelje u kolektivnim radnim sporovima, a to je činio samostalno i uz potporu nevladinih organizacija iz zemalja sa razvijenim socijalnim dijalogom. Kroz Ured su se osposobili prvi miritelji u kolektivnim radnim sporovima, kao nezavisni i kompetentni stručnjaci. Gospodarsko-socijalno vijeće donijelo je listu miritelja, ali je i u administrativnom smislu zajedno sa Uredom bilo potpora mirenju u kolektivnim radnim sporovima. Stoga se mirenje u Hrvatskoj više profiliralo tek 2000. i 2001. godine, a Zakon o mirenju donesen je potom 2003. godine.
Usporedno s donošenjem tog zakona započeo je i pilot-projekt „MATRA“, koji je proveden u suradnji s vladom Nizozemske i rezultat kojeg su bili osposobljeni miritelji za mirenje u individualnim radnim sporovima, nakon jako dobrog iskustva sa mirenjem u kolektivnim radnim sporovima. U okviru projekta jačanja mirenja obrazovani su miritelji po svim županijama. Posebno su bili ohrabrujući rezultati pilot-projekta u Hrvatskoj pošti i Končaru gdje je praksa mirenja u individualnim radnim sporovima, barem u tom početnom razdoblju, posebno dobro zaživjela.
Možete li dati neke primjere?
Mogu vam dati statističke podatke iz tog razdoblja. Više od 50 posto svih najavljenih kolektivnih radnih sporova riješeno je pozitivno, što znači da su se stranke u postupku mirenja ipak dogovorile i da nije bilo ni potrebe za štrajkom. Zbog pozitivnog iskustva željelo se uvesti mirenje i u individualne radne sporove, koje bi se moglo okarakterizirati kao jedna faza prije pokretanja sudskog postupka kako bi se, između ostalog, rasteretili sudovi. Naime, u to je vrijeme bilo jako puno tužbi na općinskom sudu koje su jako sporo rješavane.
Mirenje u individualnim radnim sporovima moguće je i prema sadašnjim odredbama Zakonu o radu, ali, unatoč tome, nije prepoznato od samih stranaka u sporu kao brži i jeftiniji način rješavanja radnih sporova. Iako su neke tvrtke izradile i usvojile akte kao pretpostavku za provođenje mirenja u individualnim radnim sporovima, ono se još uvijek ne provodi u mjeri koja bi bila ohrabrujuća za razvoj tog oblika mirenja.
MIRENJE U RADNIM SPOROVIMA I ULOGA SINDIKATA
A zašto mislite da nije zaživio u području individualnih sporova, konkretno radnih?
Prije svega mislim da ljudi nisu dovoljno upoznati s tim što taj institut nudi. Mirenje je jeftin i brz postupak kojim se mogu riješiti svi sporovi među strankama, što na određeni način pridonosi i razvijanju međusobnog povjerenja i poboljšanju međuljudskih odnosa, a što je važno za stabilnost tvrtke. Koristi od mirenja ima i radnik, ali i poslodavac. U konačnici, koristi ima i društvena zajednica jer se štedi novac koji bi bio utrošen za sudovanje. No, unatoč prednostima, za mirenje se odlučuje mali broj radnika u radnim sporovima.
U kolektivnim radnim sporovima mirenje je obavezno i tu je ono doseglo svoju važnu društvenu razinu. Bez obzira što je obavezno, stranke se u kolektivnim radnim sporovima nastoje ponašati tako da se zadovolje njihovi interesi i stoga traže rješenje, te ih u većini slučajeva i nađu, dok u individualnim sporovima to još nije tako. Dakle, nema javne svijesti o dobrobiti mirenja u individualnim radnim sporovima.
Također, nikome nije stalo da spor završi brzo. Može se reći da su ljudi po pitanju individualnih sporova još uvijek orijentirani na suđenje. To jest, postoji vrlo niska razina inicijative od strane stranaka, što je šteta jer su sporovi u radnim odnosima zapravo vrlo pogodni sporovi za rješavanje u mirenju.
Na globalnoj razini, zbog interesa da se zadrže dobri međuljudski odnosi u radnim odnosima, mirenje je prioritet. Tako da u svijetu postoje i preventivna mirenja, na samom radnom mjestu, kada dođe primjerice do mobinga ili bilo kakvih narušenih međuljudskih odnosa, s ciljem da do spora uopće ne dođe, odnosno da se uzroci potencijalnih problema riješe u samome začetku.
Dakle, može se reći da se mirenje ponekad preklapa s domenom ljudskih resursa (HR - Human Resources)?
Ljudski resursi u novije vrijeme predstavljaju suvremen način upravljanja radnicima, a HR pri tome preuzima sve više ulogu „zaštitnika“ radnika, a što je prirodno u nadležnosti sindikata. Menadžeri tako stvaraju umjetnu sliku da se poslodavac brine o svim aspektima i potrebama radnika, pa se ostavlja privid da radnicima nije niti potrebno udruživati se u sindikate. Nažalost, to je također jedan od razloga zašto članstvo u sindikatima opada. Jer upravo se pod maskom ljudskih resursa na neki način gura rješavanje radničkih problema, a oni ih uvijek rješavaju u interesu poslodavca. Često se može čuti kako se radnicima govori da nije potrebno članstvo u sindikatu kad postoje ljudski resursi koji takve probleme rješavaju.
To je za radničke interese vrlo štetna praksa jer se time slabi moć sindikata, organizacija kojima je to zapravo primarno djelovanje. U skladu s tim, praksa mirenja je i više no kompatibilna sa sindikalnim, tj. radničkim interesima, tako da mirenje vidim kao nadopunu, a ne nadomjestak sindikalnom djelovanju.
Koje su po vama prednosti postupka mirenja kao izvanparničnog postupka u odnosu na parnični? Koji je zapravo interes osoba da uđu u taj proces nad kojim poduzeće ustvari nema kontrolu?
U pravilu, kad govorimo o razlici između mirenja i sudskog postupka, mirenjem se spor rješava na temelju interesa. To znači da mora biti interes i jedne i druge strane da se taj spor riješi na način da obje stranke budu zadovoljne. Glavna razlika između rješavanja spora u mirenju i suđenju je u tome što se u postupku mirenja, za razliku od suđenja, ne utvrđuju činjenice. Kao što je već naglašeno, u mirenju se spor rješava na temelju interesa stranaka koje od početka do kraja ostaju same „vlasnici“ svoga spora. Nastavno na to, stranke u postupku mirenja sudjeluje dobrovoljno i mogu izaći iz mirenja kada smatraju da neće doći do odgovarajućeg rješenja. Ukoliko pak stranke u sporu dođu mirenjem do rješenja, to je njihova zasluga i s rješenjem su zadovoljne.
Suprotno tome, u sudskom postupku interesi stranaka nisu u prvom planu jer sudovi odlučuju na temelju utvrđenih činjenica. Unatoč tome što sudski postupci traju mnogo duže od postupaka mirenja i što su troškovi znatno veći, nakon presuda obično niti jedna od stranaka nije zadovoljna, pa se suđenje nastavlja na drugom stupnju, u nedogled, godinama. Prednost mirenja u odnosu na sudski postupak je i primjena načela povjerljivosti u mirenju, što znači da stranke u mirenju ne mogu upotrijebiti na sudu (ako odustanu od mirenja i nastave rješavanje spora na sudu) niti jednu od informacija o sporu koju su saznale u postupku mirenja. Načelo dobrovoljnosti, nepristranosti i povjerljivosti bitna su načela temeljem kojih miritelj upravlja procesom mirenja, a miritelja obvezuje Etički kodeks u procesu mirenja.
Zbog svega navedenog, za razliku od mirenja koje je brzo, učinkovito i jeftino, postupak suđenja može trajati godinama. Često se može dogoditi i to da poduzeće propadne prije nego što radnik uspije dobiti spor. Prednost mirenja u današnje vrijeme jest da je ono jeftiniji postupak, što u vrijeme krize nije nevažno. Stranke mogu praktično bez ikakvih sredstava sjesti unutar svog poduzeća i dogovoriti se. Za suđenje je potrebno angažirati odvjetnike, vještake, provesti postupak dokazivanja itd., što osim vremena iziskuje i trošak, a ishod je za obje stranke neizvjestan jer o sporu odlučuje sud.
Ako mirenje ne poluči uspjeh za radnika, je li bitno da iza njega stoji jedan snažan sindikat?
Da, vrlo je bitno. U individualnim i kolektivnim radnim sporovima, snažan sindikat uvijek bi trebao stajati iza onoga tko sudjeluje u mirenju. Mirenje bi za radnika, člana sindikata, trebalo biti prva opcija, no ako ono ne uspije, jasno je da sindikat mora biti tu kako bi drugim metodama obranio interese svojih članova.
AKTIVNOSTI HRVATSKE UDRUGE ZA MIRENJE
Vi ste aktivni u Hrvatskoj udruzi za mirenje (HUM). Možete li nam reći nešto o procesu razvoja i nastanka udruge i kako funkcionira danas?
Hrvatska udruga za mirenje (HUM) započela je svoj razvoj kao udruženje entuzijasta koji su prepoznali mirenje kao jedan od najboljih načina rješavanja sporova te su podržavali proces mirenja i prije nego što je donesen Zakon o mirenju 2003. godine. Od tada je HUM registriran i djeluje na nacionalnoj razini kao nevladina udruga kojoj je svrha i cilj razvoj i promocija mirenja u svim vrstama sporova na nacionalnoj razini.
HUM okuplja preko 400 članova, miritelja u Hrvatskoj, neovisno gdje oni djeluju i je li riječ o miriteljima u radnim sporovima, na sudovima, u državnom odvjetništvu, kod poslodavaca itd. HUM je akreditirana organizacija koja može obavljati edukaciju za miritelje, a to uredno čini i izdaje certifikate, što znači da HUM putem svojih istaknutih trenera ulaže mnogo u njihovu edukaciju, praćenje svjetskih trendova te prisustvovanje na raznim simpozijima o mirenju na svim razinama – regionalnoj, europskoj i svjetskoj. HUM je članica EMNI-a (Europske organizacije miritelja ) te doprinosi razvoju mirenja i na razini Europe. S druge strane, u razvoju HUM-a sudjeluju razni europski stručnjaci kao treneri, predavači ili podupiratelji. Nakon 14 godina od kada je registriran, HUM ima respektabilnu poziciju u Hrvatskoj kada je u pitanju razvoj i praktična primjena mirenja.
Na žalost, iako je dosad educirano preko 400 miritelja, aktivnih miritelja, koji sudjeluju u postupcima mirenja i koji su redovni članovi HUM-a, tek je nešto više od 150. Razlog za to je nedostatak postupaka mirenja i prevladavajuće opredjeljenje građana za suđenje. Još uvijek nema dovoljno inicijative u javnosti da se mirenje profilira u skladu s onim što ono u osnovi jest, a to je brz i jeftin način rješavanja sporova. Pogotovo je teška situacija u mnogim potrošačkim sporovima koji se ne rješavaju mirnim putem, iako su naknade za provođenje ovršnih postupaka često veće od samog duga. Građani, a i onda kada su u ulozi potrošača, nisu dovoljno upoznati s mirenjem kao jednom od mogućnosti rješavanja sporova. U rješavanju sporova u Hrvatskoj mirenje još nema ulogu koju bi moglo imati.
Surađujete li stoga i s nekim udrugama, primjerice s Hrvatskom udrugom za zaštitu potrošača?
Nastojimo razvijati suradnju sa svima, pa tako i s Hrvatskom udrugom za zaštitu potrošača. Posebno nam je bitno razvijati suradnju sa sindikatima kako bi ojačali njihove kapacitete u preveniranju i rješavanju radnih sporova.
U okviru tjedna mirenja, u listopadu prošle godine, održan je okrugli stol o potrebi razvijanja mirenja na radnom mjestu kao prevencije radnih sporova. U HUM-u upravo razvijamo jedan projekt mirenja na radnom mjestu gdje bi uključili što je više moguće sindikalne povjerenike koji su dobro upoznati s onime što se događa na radnom mjestu po pitanju mobinga i ostalih kršenja radničkih prava. Tim projektom će se unaprijediti i taj segment, a razvit će se i svijest ljudi da je mirenje, kao izbor, najbolji način rješavanja sporova.
MOGUĆI DOPRINOSI PRAVOSUDNOG SUSTAVA
Kako pravosudni sustav može doprinijeti širenju postupka mirenja?
Trebalo bi se strateški odrediti i promišljati trebaju li baš svi sporovi, bez obzira na vrijednost predmeta spora, biti predmet sudskog postupka. Primjerice, u Njemačkoj je određena donja granica vrijednosti spora za njihovo rješavanje na sudu, a mirenje je obvezno za sporove ispod te granice vrijednosti. U našem sustavu, bez obzira na vrijednost spora, sve prolazi kroz postupak suđenja. Iako se stvari mijenjaju u korist mirenja, danas još uvijek nema dovoljno osjetljivosti za mirenje, pa su i rezultati slabo vidljivi. Osviještenosti o alternativnim mogućnostima za rješavanje sporova nema dovoljno.
Pristupate li kao udruga Ministarstvu pravosuđa kako bi ga zainteresirali za postupak mirenja?
Da. Ministarstvo je 2015. godine donijelo odluku kojom se sve ustanove i sva poduzeća u državnom vlasništvu obvezuju da se pri svakom sporu prvo pokuša proći kroz mirenje. To je nažalost naišlo na dosta negativan prijem, pogotovo kod javnih poduzeća koja u praksi nerado to primjenjuju. Mogući razlog je taj što nedostaje dovoljno jasne pravne regulative i sustavnog praćenja onoga što se u stvarnosti događa u tim procesima. Važno je pritom napomenuti da sudovi također imaju mogućnost provoditi mirenje na sudovima ili upućivati na mirenje izvan sudskog postupka. Iako se mirenje provodi na sudovima, upućivanja na mirenje izvansudskim putem baš i nema. Time se opet opterećuju sudovi, što je kontraproduktivno, a gube se i primarne prednosti mirenja, kao što su brzina i znatno niži troškovi procesa. Mi se kao zemlja nismo još uvijek profilirali u smislu nacionalnog praćenja, vrednovanja i institucionalizacije mirenja, a što mislim da je jako važno za hrvatsko pravosuđe. Nema kvalitetnog nadzora kako se mirenje radi niti gdje se radi. Jedino što je konkretno propisano u Pravilniku o načinu akreditiranja organizacija koje se bave mirenjem jest obveza osoba koje se bave mirenjem da se nakon provedene osnovne edukacije, koja traje 40 sati, moraju svake dvije godine dodatno educirati u svrhu zadržavanja licence.
Sadržaj edukacije o mirenju orijentiran je na komunikacijske i ostale vještine i tehnike koje su miritelju potrebne. Mirenje u Hrvatskoj razvija se kao facilitacijski postupak. To znači da miritelj ne mora biti nužno i pravnik jer on ni nema mogućnost donošenja odluke umjesto stranaka. Za miritelja u Hrvatskoj je važno da poznaje načela mirenja, djeluje u skladu s njima te da poznaje komunikacijske i ostale vještine i tehnike koje su mu potrebne za proces mirenja. Međutim, problem je što miritelji, jednom kada završe obuku, nemaju mogućnosti vježbanja i usavršavanja stečenih vještina kroz praksu. U tu svrhu iskusni treneri HUM-a organiziraju besplatne radionice za miritelje.
Kakva je situacija na europskoj i svjetskoj razini?
U SAD-u, gdje je na snazi tzv. anglosaksonski model, preko 90 posto sporova se rješava u postupku mirenja, dok se samo minimalni broj predmeta upućuje na sudove. Na Europskoj je razini stanje različito i kreće se do 30 posto rješavanja sporova u mirenju. Zadnja se uključila Njemačka koja je već sada dostigla tu razinu. Upućivanje u mirenje može se unaprijediti tako da se zakonom predvidi mirenje kao obavezno (primjerice kako je navedeno u ZOR-u u slučaju kolektivnih radnih sporova) ili jačanjem svijesti o mirenju u društvu kao jeftinijem i bržem postupku od suđenja. Da bi ta svijest mogla ojačati, bilo bi potrebno izmijeniti i svijest kod svih sudionika u sustavu rješavanja sporova.
Vjerojatno je odvjetnicima u interesu da suđenje što dulje traje. Mislite li da je takav stav moguće promijeniti?
Jest. Već se sad vidi da odvjetnici u sve većem broju prihvaćaju mirenje jer vide da je vrlo korisno. Sama činjenica da je spor brzo riješen ide i njima u prilog iz razloga što je sudska presuda vrlo neizvjesna, pored toga što se na nju često vrlo dugo čeka. Odvjetnici koji se odluče za takav način rješavanja spora indirektno utječu na broj sudskih sporova, što može imati samo pozitivne učinke. Mislim da će iz tog razloga mirenje sve više dobivati na važnosti i da će postati glavni način rješavanja sporova na svim razinama, a da će rješavanje sporova na sudovima u budućnosti biti alternativa mirenju.
Intervju je nastao uz financijsku podršku Rosa Luxemburg Stiftunga SEE.
Izvor naslovne fotografije: creative-commons-images.com/ nyphotographic.com (CC BY-SA 3.0)
Razgovor vodili:
Preporučite članak: