Sindikalni put i edukacija sindikalnog članstva
Dugogodišnji ste županijski povjerenik SSSH za SMŽ. Možete li opisati svoj sindikalni put? Kada i kako ulazite u sindikat? Jeste li bili aktivni u Savezu sindikata Hrvatske prije 90-tih i ukoliko jeste u kojem svojstvu?
Sindikalnim poslom sam se počeo baviti u Željezari Sisak. Bio sam tajnik u tadašnjoj Konferenciji sindikata Željezare Sisak, koja je bila dio Sindikata metalaca Hrvatske. U SSSH-ov ured dolazim 5. 3. 1993. na zamjenu povjereniku Općinskog povjereništva koji je bio mobiliziran. Nedugo nakon toga SSSH u sklopu reorganizacije uvodi županijski ustroj, a mene imenuje vršiteljem dužnosti županijskog povjerenika. Na izborima 1994. sam formalno izabran.
Promjena društveno ekonomskog sistema mijenja ulogu i poziciju sindikata. Gdje ste u ranim devedesetima, s obzirom na nove okolnosti, učili kako sindikalno djelovati?
U početku smo se većinom samoeducirali, više manje se to odvijalo stihijski. Ratne okolnosti nisu omogućavale nekakav sustavniji i organiziraniji rad. Ja sam primjerice uz pomoć nekih kolega nabavljao literaturu. Većinom su to bili statuti i pravila njemačkog sindikata metalaca (IGM-a), a iz nekih tiskovina smo dobili i tekst o organizaciji sindikata u Švedskoj, što je bilo vrlo zanimljivo štivo. Bilo bi idealno da smo već tada to znali kopirati u naš sustav.
Kasnije je Savez, mislim da se radi o 1994, ostvario dobru suradnju sa zakladom Friedrich Ebert koja nam je jako pomogla u edukativnom smislu. Moja generacija je bila prvi ešalon koji je išao na edukacije. Imali smo dvodnevne i trodnevne seminare u Bjelovaru, Varaždinu i sl. Nekad u kasnim devedesetima smo u okviru SSSH organizirali Centar za industrijsku demokraciju u sklopu kojega je postojala tzv. sindikalna škola. Čini mi se da su i oko te škole u idejnom, organizacijskom i tehničkom smislu pomogli kolege iz Friedrich Eberta. Ja sam u njoj bio uključen u organizacijskom smislu. Iako edukacija formalno i danas egzistira, praktično je to vrlo rijetko, a više ni kadrovski nismo toliko ekipirani.
Kasnije dolazi Američka radnička solidarnost koja organizira cjelovite edukativne programe. Osim SSSH, mislim da se u njihove programe uključuju i NHS i HUS. S Amerikancima smo zaista imali dobro iskustvo. Osim edukacije, bili su bitan faktor za širenje značaja i afirmacije sindikata u odnosu prema državi, Vladi i društvu generalno.
Surađivali smo i s najvećom talijanskom sindikalnom asocijacijom CGIL (Confederazione Generale Italiana del Lavoro). Oni su nama prilično bliski, a velika je ironija u tome što su se, kad su praktički bili pred raspadom i kako bi spriječili gubitak utjecaja, organizirali kao što je naš Savez bio organiziran u prošlom sustavu. Dakle, učinili su središnjicu dominantnom, a sindikate dijelom središnjice i pritom su povratili velik broj članstva.
Je li postojao još kakav tip podrške, osim edukativne, od strane Saveza prema vama na terenu?
Županijska povjereništva su bila sastavni dio Saveza, ali su, čini mi se do 1997. god., imala pravnu osobnost, što je podrazumijevalo izvorno financiranje, autonomiju u odlučivanju, vlastito knjigovodstvo, pravno i ekonomsko savjetovanje i pravnu zaštitu. U takvim okolnostima povjereništva nisu trebala dodatnu podršku Saveza i imala su puno veći utjecaj na razini županije. Međutim, netko od naših kolega u središnjici je u Zakonu o radu pronašao stavku koja kaže da sindikalne podružnice i županijska povjereništva ne mogu imati pravnu osobnost. Moram priznati da to nisam nigdje vidio u Zakonu o radu. Uglavnom, temeljem toga smo izgubili pravnu osobnost kao povjereništva te smo postali dio pravne osobe SSSH, što je bio uzrok budućeg rasjepa u okviru Saveza prilikom kojeg velik broj ljudi izlazi.
Željezara Sisak
Osamdesetih godina, u vrijeme svjetske krize čelika i energetske krize, Željezara se zbog nedovoljnog ulaganja bori s lošim plasmanom proizvoda na tržištu i tehnološkom zaostalošću. Zašto se tada nije ulagalo u modernizaciju Željezare?
Teško to mogu objasniti. Otkad sam počeo raditi 1977, počela je priča o trećoj fazi modernizacije Željezare Sisak. Taj projekt nikad nije realiziran. Izgrađena je jedino aglomeracija, postrojenje za obogaćivanje rude na visokim pećima, koja je bila jedan od najmodernijih i jedini automatizirani pogon u Željezari. Međutim po završetku probne proizvodnje pogon je prestao s radom jer je zbog nerentabilnosti ugašena proizvodnja na visokim pećima.
U razdoblju od 1991. do 1995. dio Željezarinih pogona je privatiziran?
Da, ti neki manji pogoni iz kojih nastaju firme Metaling, ZUC Sisak, Sipas i dr. od kojih neke i danas rade. A bilo je recimo i tih tzv. OSIZ-a (Osnovna samoupravna interesna zajednica) – OSIZ za stanovanje, kulturu, rekreaciju koji su također privatizirani. Postojao je jedan dobar prijedlog za privatizaciju stambenog dijela koji nažalost nije prošao, a mogao je biti ogledni primjer. Prijedlog je formuliralo i ponudilo poduzeće STAN. Naime, Željezara je imala značajan stambeni fond od minimalno 2.500 stanova. Predlagano je da se formira trgovačko ili dioničko društvo na način da vlasnici društva budu radnici i bivši radnici proporcionalno. Postojao je stambeni doprinos prema kojem se izračunavalo kolika je vrijednost kvadrata stana i koja je vrijednost kredita. Uglavnom mogla se napraviti ne potpuna, ali svakako vrlo pravična raspodjela. Na taj način bi se razriješila učinjena nepravda jer je ovako dio ljudi dobio društveni stan na korištenje, dio ljudi je iskoristio stambene kredite, a jedan dobar dio ljudi, odnosno većina, nije dobila ništa. Međutim, smijali su nam se. Ne znam točno kako je to u konačnici provedeno. Mislim da je dio od prodaje stambenog fonda trebao ići trgovačkom društvu, dio gradu, a najveći dio državi. Mi smo kao radnici dobili određene popuste prilikom otkupa. Generalno, nisu ti stanovi bili preskupi, ali sam siguran da je naš prijedlog bio pošteniji jer se radilo o konkretnom doprinosu kojeg se moglo materijalno izračunati. To je bilo izuzetno dobro i zbog ljudi koji su uložili svoja sredstva, a naročito zbog ljudi i obitelji koji su svoj cijeli radni vijek proveli u Željezari, a nisu imali nikakve koristi od toga.
Raspadom jugoslavenskog tržišta i zbog ratnih razaranja, Željezara je u velikim problemima te se 2001. god. nalazi pred stečajem. S obzirom da ste kao sindikalni povjerenik za SMŽ i vi sudjelovali u pregovorima koji su uslijedili, možete li opisati na koji način ste se borili za opstanak Željezare?
Željezara je zbog velikih problema u kojima se nalazila već krajem osamdesetih, a koji su se multiplicirali za vrijeme rata, bila u iznimno teškoj situaciji. Prošla je dva stečaja i promijenila tri vlasnika. Međutim, usprkos tome, sve do odlaska CMC-a nitko nije dobio otkaz kao višak. Sindikati su odigrali značajnu ulogu, koja nažalost nije bila kvalitetno prezentirana kako bi ju javnost, pa čak i radnici prepoznali i doživjeli. A činjenica je da su desetak godina bile stalno turbulencije.
U nekoliko navrata smo organizirali prosvjede, od kojih je jedan od bitnijih i zapaženijih bio prosvjed na sisačkom mostu. Željezara je bila u stečaju, tražio se partner, a radnicima nisu isplaćene 2 plaće. Tada smo, kako bi privukli pozornost, rekli da idemo pješice u Zagreb. Oko 2.000 radnika je prosvjedovalo i zaustavljeni smo na mostu, ali smo privukli medije i širu javnost. Nakon toga smo pregovarali s tadašnjim uredom za socijalno partnerstvo vlade RH. Ljubo Jurčić je bio predstavnik Vlade, a na sastanke je dolazio i Rajko Škarić, zamjenik Davorka Vidovića, tadašnjeg ministra rada i socijalne skrbi. Ljubo Jurčić je odigrao jako važnu ulogu jer je inzistirao na osiguranju temeljem kojeg se Željezara mogla prodati samo uz uvjet da kupci polože jamstvo. To se pokazalo kao dobro rješenje, jer su kasnije, kad se ruska firma Mečelj povukla, od tog jamstva radnici imali 6 mjeseci minimalnu plaću.
Prosvjedima smo se također borili za ponovni ulazak države u Željezaru nakon povlačenja Mečelja 2006. god. Tada je za direktora postavljen Damir Begović i to je bio jedan relativno dobar i miran period u smislu premoštavanja situacije i opstanka Željezare, ali i iz aspekta radnika. Mi smo tada kolektivno pregovarali, ljudi su imali relativno dobra primanja, i država je u jednoj mirnoj atmosferi prodala firmu američkoj kompaniji CMC. Ne želim nam sada pripisivati neke zasluge, ali pitanje je što bi bilo da smo šutjeli.
Također, gotovo je raritet ovo što se dogodilo u Željezari kad je odlazio CMC. Ne tvrdim da je jedini slučaj, ali među velikim firmama u Hrvatskoj, ja nisam registrirao klasičnu likvidaciju kao što je bila ova. Pod tim mislim da poslodavac podmiri obveze prema svim vjerovnicima, što je CMC napravio. Činjenica je da su radnici ostali bez posla, ali u financijskom smislu, CMC nikome nije ostao dužan. Dakle, to je bila klasična likvidacija sa svim podmirenim troškovima.
1998. godine sindikati, odnosno radnici kutinske Petrokemije organiziraju Krizni stožer koji postaje izuzetno prihvaćen i popularan način borbe protiv uništavanja firmi i očuvanja radnih mjesta. U Željezari Sisak je također bilo pokušaja organiziranja stožera za obranu. Kako je to završilo i smatrate li da se trebalo više inzistirati na aktivnoj obrani tvornice i radnih mjesta?
Petrokemija je posve drugačiji primjer i ne može se uspoređivati sa Željezarom. Kad je u Petrokemiji počela ta priča, radnici su normalno radili i dobivali su redovno plaću. Međutim, bojali su se da bi mogli nešto izgubiti, a imali su sreću da je u to vrijeme kod njih sindikalni povjerenik bio Željko Klaus koji je bio organizacijski sposoban i educiran za javne nastupe. U svakom slučaju, uspjeli su povezati dva sindikata, osnovali su udrugu branitelja i vrhunski su se organizirali što je polučilo uspjeh zbog kojeg ljudi i dan danas rade u Petrokemiji. U Željezari je bila posve drugačija situacija jer je zbog velikih problema 2001. otišla u stečaj. Bilo je i kod nas pokušaja organiziranja stožera za obranu 2002. god. Tada je i Klaus dolazio kao savjetodavac te su iskorištena iskustva iz Petrokemije. Međutim, to je zaista bilo razdoblje agonije. Nije bilo vlasnika, plaće su kasnile i osnovni egzistencijalni, ali i dugoročni zahtjev je bio da se problem razriješi. Tražilo se da se pod određenim uvjetima nađe strateški partner, što se u konačnici i dogodilo.
Segestica i Siscia
Segestica, značajno ime Hrvatske prehrambene industrije i važan industrijski faktor razvoja grada u jednom periodu pretvorbe i privatizacije krenula je u dobrom smjeru ostvarivanja radničkog dioničarstva, no ipak to nije uspjelo kako je planirano. Što se po vašem mišljenju dogodilo?
To je više bio privid, u najboljem slučaju šansa koja nije iskorištena. Možda bi to bila najbolja ocjena. Segestica je ušla u vlasništvo Podravke, međutim Podravka je u jednom trenutku omogućila radnicima otkup dionica po povoljnim uvjetima uz obročnu otplatu te se tim kupoprodajnim ugovorom Segestica odvaja od Podravke. Problem je bio što se otplata kredita vršila iz poslovanja firme, a ne iz dobiti, odnosno dividende, zbog čega je brod počeo tonuti. U međuvremenu je dio radnika prodao svoje udjele, a s obzirom da se kredit ostalih udjeličara vraćao iz poslovanja, radnici koji su prodali udjele, tražili su veće plaće. Vremenom je raslo nezadovoljstvo koje se usmjeravalo prema Upravi. U konačnici je posljednja Uprava (bilo je nekoliko smjena Uprava) proglasila nezakonitom otplatu kredita iz poslovanja čime su udjeličari, dotadašnji vlasnici, postali dužnici firmi, a Uprava je postala njezin jedini pravni zastupnik. Nakon te pravne zavrzlame, Segestica odlazi u stečaj.
Segestica je samo jedan primjer, koliko ste bili uključeni u procese koji su se odvijali u drugim firmama? I u kojima?
Uglavnom smo sudjelovali u svim tvrtkama koje su sindikalno oragnizirane, uključujući pripremu i pravnu zaštitu te pregovaračku funkciju. Velik posao smo odradili u Sisciji koja je završila u stečaju baš u trenutku kad je donešen novi stečajni zakon. Tada nisu stečajni upravitelji radili prijavu potraživanja, već mi. U Sisciji je bilo zaposleno nešto više od 700, većinom radnica, i za svaku od njih smo odradili prijavu potraživanja. Postojao je neki obrazac, ali sve se ispunjavalo u brojkama, od matičnog broja do konačnog iznosa. Svi u uredu su 14 dana radili od jutra do mraka. Bio je to relativno dobar stečaj. Radnicama je isplaćeno otprilike 2,5 milijuna maraka. I svejedno je bilo onih koji su prosvjedovali da smo im mi ukrali razliku novaca jer im je sud odredio primjerice 28 tisuća, a dobili su 19 tisuća. Ali sve to ide u rok službe. Druga pozitivna stvar je da je i nakon stečaja ostalo nekoliko stotina radnih mjesta. Teško je, ali ljudi rade i danas.
Sisak je grad koji je izrastao na razvoju industrije. Velika industrijska poduzeća izgradila su ceste, škole i čitava naselja, a krajem osamdesetih, udio zaposlenih u industriji iznosio je 40 posto. Danas je industrijska proizvodnja devastirana. Kako objašnjavate činjenicu da u Sisku nije bilo ozbiljnijeg otpora radnika, lokalne politike i građana tom sustavnom propadanju?
Teško mi je to reći. Generalno je situacija bila izrazito napeta tokom cijelog tog perioda devedesetih. Pri pokušaju organizacije bilo kakvog otpora, uvijek je bilo političkih pritisaka, premda su naši zahtjevi bili isključivo ekonomske prirode. Sisak je iz različitih razloga, kako onih prijeratnih, a zatim i ratnih bio obilježen različitim antagonizmima tako da naša priča uvijek negdje šteka.
Neiskorišteni potencijali
Nedavno ste novinarima izrazili nezadovoljstvo zbog gospodarskog oporavka i razvoja u Sisku i županiji. Istaknuli ste da nema naznake prodaje CMC-a (u međuvremenu je CMC prodan), niti izlaska Herbosa iz stečaja, kako broj nezaposlenih prelazi 20 tisuća i sl. Nose li gradska, odnosno županijska vlast odgovornost za stanje u Sisku danas i gdje ga vidite u budućnosti?
Ono u što možemo svi sumnjati jest da je osobna pohlepa jednog dijela ljudi imala utjecaj na situaciju. To se najbolje očitovalo tijekom privatizacije. Da vam probam ilustrirati što mislim, a to mislim i u političkom smislu. Dio ljudi je postao vlasnikom tvornica, kapaciteta i tvrtki, ali ih nikad nije doživio kao svoje i to je tragedija. Izvlačili su novce iz vlastitih tvrtki na privatne račune i pritom su smatrali da je to dobar posao za njih. Međutim, postoje i drugi razlozi. Činjenica je da je sisačka regija bila značajno pogođena ratom. Kad prođeš po Banovini i vidiš ta razorena područja, pustaru, nekako ti ne stvara baš ugodu koja bi te nagnala da tamo boraviš, živiš i ulažeš. Osim onih promoćurnih koji imaju kvalitetnu viziju što učiniti i kako pravodobno reagirati. Izgubili smo i na značaju u tom nekom geopolitičkom, geostrateškom, geoindustrijskom smislu, a neke druge pogodnosti i potencijale poput poljoprivrede, stočarstva, drvne industrije, riječne luke, Sveučilišta u Sisku, turizma i sl. jednostavno nismo iskoristili. A možda je i stvar nametanja. Moguće je da je to jedan od najvećih promašaja lokalne zajednice. Mi se nikada kao grad niti županija nismo dovoljno nametnuli. Jako malo utjecajnih ljudi, uključujući politiku i biznis, dolazi iz naše županije. I usporedo s tim, slabo se lobira za naš kraj, slabo se priča o njemu, slabo se zna, a praktično smo predgrađe Zagreba.
Samostalni sindikat Hrvatske
S obzirom da ste tajnik Samostalnog sindikata Hrvatske, možete li nam reći u kojim okolnostima on nastaje?
Samostalni sindikat nastaje 2005. godine kao Samostalni opći sindikat. Organiziran je po odluci predsjedništva SSSH kako bi okupljao članove iz djelatnosti i područja za koje nema organiziranog, specijaliziranog sindikata u Savezu. U početku smo imali podružnice koje su bile neposredno uključene u Savez, međutim onda je došlo do regulative prema kojoj Savez nije ovlašten kolektivno pregovarati te je bilo nužno osnovati novi sindikat. Tako je došlo do odluke o osnivanju Samostalnog općeg sindikata.
Stjecajem okolnosti sam izabran za predsjednika tog sindikata i to sam radio volonterski sve te godine. Međutim, dogodila se apsurdna situacija prema kojoj SSH nije primljen u SSSH, iako je po odluci njegovog predsjedništva utemeljen i organiziran.
U to vrijeme sam radio i osnovao prve podružnice u Hrvatskom centru za razminiranje (HCR) i nekim pirotehničarskim firmama, temeljem čega je nastao Sindikat humanitarnog razminiranja koji je po prvom zahtjevu primljen u SSSH. Sazvali smo kongres Samostalnog općeg sindikata i donijeli odluku prema kojoj se pridružujemo Sindikatu humanitarnog razminiranja. Od 2006. i ujedinjenja sa Sindikatom humanitarnog razminiranja, Samostalni opći sindikat djeluje pod nazivom Samostalni sindikat Hrvatske. Pridruživanjem, odnosno ujedinjavanjem sa Sindikatom humanitarnog razminiranja i mi postajemo članom SSSH.
U kakvom ste bili odnosu sa Savezom s obzirom da ste s jedne strane bili županijski povjerenik SSSH-a, a s druge strane predsjednik sindikata koji nije bio prihvaćen u Savezu?
Ja sam svoj posao korektno odradio, međutim, moram priznati da radi situacije sa Samostalnim općim sindikatom baš i nisam omiljen u Savezu. Ne znam koliko je to korektno reći, ali to su činjenice.
U kojem su odnosu SSH i Sindikat drvne i papirne industrije u kojem ste također tajnik? Znamo da je sindikat drvne i papirne industrije bio samostalni sindikat udružen u SSSH te je ugašen. U kojim okolnostima dolazi do njegovog raspuštanja?
Da, ranije je bio u SSSH, a potom dolazi do njegova gašenja i osnivanja novog sindikata. S novoosnovanim sindikatom drvne i papirne industrije Samostalni sindikat Hrvatske je dogovorio udruživanje u cilju okrupnjavanja, racionalizacije i sl. Već dugo godina tako funkcioniramo, a sad dogovaramo da do kraja godine organiziramo kongres formalnog ujedinjenja.
Koliko SSH ima danas članova i koja područja pokrivate?
Sad su nam najjači drvari, jer smo izgubili dobar dio pirotehničara. Naime, s pirotehničarima se dogodio jedan raskol. Dobar dio članstva smo izgubili kombinacijom više faktora, uključujući opravdano ili neopravdano nezadovoljstvo, privatne ambicije, vanjske utjecaje, a djelomično i internu politiku Hrvatskog centra za razminiranje. Što je u kojem postotku utjecalo na to, teško mi je sad reći.
Pad sindikalnog članstva i slabljenje teritorijalne strukture
SSSH unazad nekoliko godina ukida radna mjesta u svojim podružnicama i isto tako zatvara čitave podružnice. Također, generalno bilježi pad članstva. Možete li komentirati te procese?
Prije svega, ukupni broj članova, odnosno sindikalno organiziranih radnika u Hrvatskoj generalno pada. To nije samo specifikum Saveza. Postoji više uzroka koji su pridonijeli tomu. Općeniti pad broja zaposlenih u Hrvatskoj, velik broj firmi koje odlaze u stečaj, problemi s poslodavcima koji ne dopuštaju sindikalno organiziranje. Također, mislim da sindikati, i pritom mislim na sve sindikate u Hrvatskoj, nisu u afirmativnom, u informativnom i da tako kažem pozitivnom ozračju puno napravili na hrvatskoj javnoj sceni, kroz medije, kroz pristup mladim ljudima i kroz obrazovni sustav. Nismo uspjeli učiniti normalnom i općepoznatom informaciju da postoji sindikat koji pod određenim uvjetima može zastupati nečije interese. Problem nažalost leži i u činjenici da velik broj ljudi danas radi za mala primanja pa im je i tih nesretnih 1 posto za članarinu previše, odnosno doslovno nužno za kruh, a značaj i potreba za učlanjivanjem gubi se i iz razloga što se dogovori koje sindikati postignu u firmama odnose na sve zaposlene, a ne samo na članove sindikata. S obzirom da je naša glavna ponuda uz pregovaračku ulogu, besplatna pravna zaštita, koja je radnicima zanimljiva i nužna, nama dolazi više od 50 posto ljudi koji nisu sindikalno organizirani, ali imaju problema na poslu ili su dobili otkaze.
A što se Saveza tiče, nije to nikakva tajna. SSSH je prethodnih godina bio u velikim financijskim problemima. Nekoliko vrlo značajnih sindikata je u to vrijeme otišlo iz Saveza, primjerice Sindikat tekstila, Sindikat zdravstva, Sindikat zaposlenih u poljoprivredi, prehrambenoj i duhanskoj industriji i vodoprivredi Hrvatske (PPDIV), iako je u zadnje vrijeme prisutan trend povratka. S tim vraćanjima smo mi opet najjača središnjica. Izvršena je i kadrovska reorganizacija Saveza s kojom smo više nego prepolovljeni. Mislim da je prema zadnjem izvješću nas nekih 46 ili 47 zaposleno, a ne tako davno nas je bilo i 200.
Kakve implikacije nosi zatvaranje podružnica i radnih mjesta na rad na terenu?
Danas u SMŽ imamo samo ured u Sisku. Ima nas dvoje, s tim da sam ja zaposlen u uredu na 4 sata, odnosno na pola radnog vremena. Drugu polovicu odrađujem u Samostalnom sindikatu Hrvatske. Ines, pravnica, osim ovdje, radi i za područje Karlovačke županije. U tim okolnostima je normalno da je naša usluga i fizički ograničena. Sigurno je da je u periodu kad nas je ovdje bilo više, bilo lakše raditi. Tada je vrijedilo pravilo da se vrata ne smiju zaključavati. Nažalost, danas se vrata barem trećinu radnog vremena zaključavaju.
Nama sad dolaze ljudi iz Kutine, Novske, Popovače, Jasenovca, svi dolaze u Sisak. A to je i njima nezgodnije u odnosu na vrijeme kad je i u njihovim gradovima postojao naš ured. Drugim riječima, u ovakvim uvjetima gubimo odnos i vezu s radničkom bazom, ali i utjecaj koji bi kao sindikat mogli imati. Ja sam si nekad mogao priuštiti da nazovem povjerenike u primjerice Željezari ili Herbosu i pitati ih što rade i kakva je situacija. Na taj način smo i preventivno riješavali manje probleme. Sad nemamo vremena ni za gasiti požar.
Kako vidite vašu (u smislu SSSH-ovog ureda) budućnost, kao i budućnost sindikata, s obzirom na opisani kontekst?
Sve ovo što smo izgubili kao Savez, izgubili smo jer je napravljena određena mreža raznorodnih sindikata. To je šteta jer vjerojatno kod svih ima praznog hoda i hladnog pogona. Bilo bi puno bolje kad bi se opet uspjeli spojiti, barem na nekakav tehnički način. Primjerice, da u uredima sjede zajedno ljudi iz različitih središnjica i sindikata, bez obzira što nismo u istim organizacijama. Vjerojatno bi i tehničko osoblje mogli zajedno financirati, iako ne bi smo bili jedna pravna osoba, a stranke bi si mogli međusobno kanalizirati. Nadam se da će nove generacije tako nešto i napraviti i na neki način pokušati objediniti sindikalnu scenu.
Razgovor vodile:
Preporučite članak: