Domagoj Mihaljević, ekonomist (BRID): Država bi trebala intervenirati u ekonomiju na način da direktno uloži u nova postrojenja. Alternativna ekonomska politika bi intervenciju države nužno trebala proširiti na direktno otvaranje novih radnih mjesta. Država bi kroz kontrolu monetarno-kreditnih mehanizama trebala preuzeti kontrolu nad proizvodnjom i cirkulacijom novca. Dakako, to bi značilo direktnu konfrontaciju s financijskim kapitalom.
Zbog stanja državnih financija, Hrvatska je krajem prošlog mjeseca ušla u proceduru prekomjernog deficita. Po nalogu Europske unije, od Vlade se očekuje da kraja 2016. godine smanji deficit ispod tri posto. Na postupak koji je već pokrenut protiv još šesnaest zemalja, Vlada RH odgovorila je novim rezanjima plaća zaposlenih u državnim i javnim službama te najavom mogućeg uvođenja novih poreza. U paketu s izmjenama Zakona o radu tako će se financijska kriza još jednom prelomiti preko leđa radnika. "Novim ZOR-om nastoji se radnike prilagoditi na novonastale uvjete uzrokovane financijskom krizom. U prvom redu nastoje se sačuvati profiti korporacija i poduzetnika tako što se smanjuju radnička prava, kako bi se smanjili troškovi rada, tj. pritisnulo radnike da pristanu na manju plaću. No, smanjenje plaća imat će negativne posljedice na cjelokupnu ekonomiju jer se time smanjuje potrošnja, što vodi smanjenju cjelokupne ekonomske aktivnosti, a time i zaposlenosti", tvrdi Domagoj Mihaljević, ekonomist angažiran u Bazi za radničku inicijativu i demokratizaciju (BRID) čiji su radovi objavljeni u domaćim i međunarodnim publikacijama. U razgovoru za "H-Alter" Mihaljević govori što će konsolidacija javnih financija točno značiti za građane Hrvatske, o nerealnosti gospodarstva temeljena na mogućim stranim investicijama te štetnosti daljnje privatizacije preostalih javnih dobara.
Hrvatska se odnedavno nalazi u proceduri prekomjernog deficita na što je Vlada odgovorila novim uštedama u proračunu. Kakvog učinka će mjere koje sa sobom donosi ta procedura imati na živote građana?
Ulaskom u Europsku uniju Vlada je pristala na pravila koja prevladavaju u ekonomskoj strukturi te zajednice. Kao struktura neoliberalnog kapitalizma EU prije svega pruža zaštitu financijskim investitorima, pa od svojih članica traži da konsolidiraju javne financije, odnosno da se deficiti i javni dug dovedu u red. Tako zemlje članice s jedne strane šalju poruku o ekonomskoj stabilnosti, čime se nastoji privući investitore, a s druge garantiraju tim investitorima da će im se uloženi novac na kraju i vratiti jer je zemlja financijski konsolidirana. U takvom neoliberalnom obratu dug i proračun više nisu instrumenti gospodarskog rasta već postaju cilj cjelokupne ekonomske politike, koja je u cijelosti podređena dominaciji financijskog sektora. Istovremeno se industrijski, poljoprivredni i uslužni sektor dovode u podređeni položaj. Kada se financijski sektor nađe pod opterećenjem veće rizičnosti ulaganja zbog krize, taj rizik se u vidu većih kamatnih stopa prebacuje na poduzeća, što same njihove vlasnike prisiljava da se adaptiraju na nove uvjete. Čitav teret se naposljetku završava na leđima radnika. Zbog toga se od radnika traži da duže rade, da pristanu na smanje plaća te da svom poslodavcu budu još više na raspolaganju. Radnici se naposljetku dovode u krajnje nepovoljan položaj i snose negativne posljedice krize koju sami nisu uzrokovali. Također, u istoj onoj mjeri u kojoj Vlada reže troškove u javnom sektoru da bi stabilizirala javne financije, pritisak se vrši i preko povećanja poreznih izdataka. Pored poreza, stabiliziranje javnih financija nastoji se osigurati i kroz rast parafiskalnih nameta zbog čega rastu cijena režija. Time troškovi života postaju sve viši, ekonomski i socijalni pritisak postoje sve jači i na indirektan način građani preko svojih leđa zapravo sve više osjećaju pravo značenje takozvane procedure prekomjernog deficita.
Trenutno svjedočimo izmjenama Zakona o radu. Jesu li one na tragu toga što govorite?
Naravno, jer se novim ZOR-om nastoji radnike prilagoditi na novonastale uvjete uzrokovane financijskom krizom. U prvom redu se nastoje sačuvati profiti korporacija i poduzetnika tako što se smanjuju radnička prava, kako bi se smanjili troškovi rada, tj. pritisnulo radnike da pristanu na manju plaću. No, smanjenje plaća imat će negativne posljedice na cjelokupnu ekonomiju, jer se time smanjuje potrošnja što vodi smanjenju cjelokupne ekonomske aktivnosti, a time i zaposlenosti.
Spomenuli ste strane investicije u koje Vlada ulaže najveće nade. Koliko je realno gospodarstvo temeljiti na takvim ciljevima?
U kontekstu smanjenja proračuna i javnog duga, investicije se prezentiraju kao određena sila izvan nas samih koja će razriješiti naš trenutni problem. Strane investicije postaju svojevrsni deus ex machina koji bi trebao instantno ukloniti probleme izazvane posljedicama financijske krize. Pri tom se zanemaruje da se kriza ne može razriješiti bilo kakvim instantnim mjerama, iz dva razloga. Prvo, ova kriza nije hrvatska, već se radi o globalnoj ekonomskoj krizi koja ima specifična obilježja u Europi, pa u tom kontekstu i Hrvatskoj, a radi se ekonomskoj podijeljenosti na razvijeni centar i skoro kolonijalnu periferiju. Drugo, mjera u kojoj Hrvatska samostalno može eventualno amortizirati posljedice krize je krajnje ograničena, budući da je hrvatska ekonomija razorila i razara industrijski sektor, potpuno je uvozno ovisna, a mehanizmi monetarno-kreditne politike izvan su kontrole vlasti. U takvom kontekstu direktne strane investicije mogu biti samo kratkotrajna mjera koja će stabilizirati proračun kroz sredstva dobivena prodajom određenog javnog ili prirodnog dobra i koja će na trenutak moći stabilizirati javni dug. Pozitivne efekte stranih investicija ne treba očekivati jer se u slučaju javnih i prirodnih resursa ionako radi o kupovanju prava na rentu, i tu nema nikakvih investicija već se radi o zatvorenoj profitnoj strukturi bez učinka na ostatak ekonomije.
Koliko je realno očekivati da će strani investitori ulagati u povećanje proizvodnje?
Malo je vjerojatno da će ijedan investitor uložiti u pokretanje proizvodnje, budući da su fiksni troškovi tog poduhvata izrazito visoki. Investitor bi u tom slučaju trebao uložiti sredstva u kupnju zemljišta, zgrada, opreme, što je u vremenima krize vrlo rizičan poslovni pothvat koji ne može jamčiti povratak uloženih sredstava. Industrijska proizvodnja s dugotrajnim ciklusom reprodukcije i vrlo neizvjesnim profitima u vremenu krize u suprotnosti je s pritiskom izrazito financijalizirane ekonomije u kojoj je naglasak na što višim profitima u što kraćem vremenu. Drugi problem je što razvijene zemlje iz kojih se očekuju investicije već u svojim ekonomijama imaju neiskorištene proizvodne resurse zbog posljedica kriza. Drugim riječima, očekuje se da razvijene zemlje u kojima postoji slobodan višak kapaciteta odjednom zanemare taj neiskorišteni potencijal i otiđu u neku stranu zemlju uložiti novac u pokretanje proizvodnih potencijala. To se zasigurno neće dogoditi i u tom smislu je vladin diskurs krajnje fiktivan. Dakako, trebamo imati i u vidu da su svi profitabilni dijelovi hrvatskog gospodarstva, kao što su financijski, komunikacijski i trgovinski sektor već rasprodani, odnosno da su u vlasništvu privatnog kapitala.
Vlada je nedavno predstavila nepotpuni Registar državne imovine, a usvojena je Strategija upravljanja i raspolaganja imovinom u vlasništvu Republike Hrvatske od 2013. do 2017. Kako ocjenjujete taj potez?
Načinom na koji je prezentiran registar državne imovine ostavlja se dojam kao da se radi o švedskom stolu preostale javne imovine koju onda investitori mogu birati kako im odgovara, a vlast će im jednom kada odaberu ono što žele ispostaviti račun. U prezentaciji registra je sadržan sramotan čin gdje se na krajnje otvoren način krupnom kapitalu poručilo da dođe i uzme što god želi, a cjelokupno stanovništvo će se zauzvrat prilagoditi svim njihovim željama. Hrvatska u svom vlasništvu još uvijek ima energetske, vodne, šumske i obalne resurse koji su zadnja linija suverenosti ekonomije. Jednom kada se država oslobodi i tih sektora koji uvelike određuju životni standard i upravljanje ekonomijom, posljedice takvog poteza vode samo potpunoj socijalnoj devastaciji.
S druge strane nalaze se školstvo i zdravstvo koji su u također potencijalno profitabilni sektori, a koji su još uvijek pod javnom kontrolom.
Školstvo i zdravstvo su već u određenoj mjeri komercijalizirani, ali još uvijek postoji prostor za njihovo daljnje iskorištavanje u pogledu ostvarivanja profita. Možemo očekivati da će i ti sektori sve više biti podvrgnuti profitnom motivu zbog čega će se izuzetno vrijedne usluge koje jamče kvalitetu naših života biti izlože privatnom interesu. Time ne samo da će porasti cijena njihovih usluga, već će se ujedeno smanji i njihova kvaliteta.
Veliki broj istraživanja ukazuje na produbljenje socijalnih razlika te povećanje broja siromašnih osoba u Hrvatskoj. Kako će se u tom kontekstu daljnja privatizacija odraziti na ionako osiromašene radnike i nezaposlene osobe?
Kada se javne usluge poput školstva i zdravstva te javni resursi poput cesta, voda i energetike predaju na korištenje privatnom kapitalu, to znači daljnji pritisak na leđa najsiromašnijih. Siromašni u tom kontekstu ne snose posljedice krize samo zato jer im se smanjuju plaće i zato što se sve više iscrpljuju u neizdrživim radnim uvjetima, već je njihova životna svakodnevnica sve više ugrožena, budući da im javne usluge koje su do tada bile relativno dostupne, iako su i sada u velikoj mjeri komercijalizirane i mnogima nepristupačne, zbog rasta cijena postaju još manje dohvatljive. To siromašne radnike gura u daljnju socijalnu bijedu, čineći život nepodnošljivim s obzirom na ostale ekonomske okolnosti. Rastom siromaštva povećavaju se socijalna nejednakost i političke tenzije te raste klasna napetost. Stoga scenariji kojem smo nedavno svjedočili na primjeru BiH može postati vrlo izvjestan.
U kojoj mjeri je proces deindustrijalizacije pridonio nastanku takve situacije?
Proces deindustrijalizacije nedvojbeno je pridonio nestabilnoj ekonomskoj strukturi i osiromašenju radnika. Nekadašnja sindikalno zaštićena radna mjesta koja su jamčila stabilna i relativno pristojna primanja zamijenila su nesigurna radna mjesta u uslužnom sektoru s puno nižim plaćama, što je radnike dovelo u potpunu podvrgnutost kapitalu. U tom smislu je eventualno ponovno pokretanje proizvodnje, odnosno svojevrsna revitalizacija industrijskog sektora, neizmjerno bitna. Ta revitalizacija odrazila bi se na stabilizaciju ekonomske strukture, što bi sa sobom dovelo otvaranje stabilnijih radnih mjesta nego li su ona u uslužnom sektoru, a radnicima bi se mogao jamčiti relativno viši životni standard nego što je trenutno slučaj.
S obzirom da ste rekli kako strane investicije neće potaknuti proces proizvodnje, što bi onda država trebala napraviti?
Država bi u tom smislu trebala intervenirati u ekonomiju na način da direktno uloži u nova postrojenja koja bi zapošljavala brojne trenutno nezaposlene osobe i čime bi se ujedno smanjili negativni efekti krize. Problem je što bi takva ekonomska politika došla u direktni konflikt s cjelokupnom paradigmom neoliberalnog kapitalizma, gdje se od države traži da se ne miješa u poticanje proizvodnje i otvaranja novih radnih mjesta. S druge strane, isti taj narativ neoliberalnog kapitalizma nema problema da se država umiješa u ekonomiju kada treba spasiti posrnule financijske institucije. Eventualna intervencija države je u tom smislu suočena s velikim problemom. Ako bi htjela amortizirati negativne posljedice krize, alternativna ekonomska politika bi nužno trebala doći u određeni konflikt s dominantnom paradigmom neoliberalnog kapitalizma te intervenciju države proširiti na direktno otvaranje novih radnih mjesta, ali ne bilo kakvih, već onih koja bi bila sigurna, sindikalno zaštićena i koja bi podrazumijevala pristoje plaće. U krajnjoj liniji onih radnih mjesta koja bi radnicima jamčila i upravljanje nad funkcioniranjem poduzećima u kojem su zaposleni.
Koliko je realno da se takvo nešto i ostvari?
Ta instanca trenutno je manje izvjesna, uostalom kao i intervencija države, ali to ne umanjuje nužnost da se država pojavi kao akter koji otvara nova radna mjesta i na taj način da pokreće ukupno gospodarstvo. To podrazumijeva konfrontaciju sa strukturama EU, ali bez toga je nemoguće očekivati da Hrvatska amortizira efekte krize. Drugi način za to je da se u EU nekakvim čudom ekonomska kriza razriješi, pa da se pozitivni efekti preliju i na hrvatsko gospodarstvo. To je već spomenuti scenarij deus ex machina. S obzirom na brojne političke i ekonomske strukturne kontradikcije u EU, to se čini kao znanstvena fantastika. No, da bi potaknula određene proizvodne aktivnosti, država nužno mora imati kontrolu nad monetarnom politikom. To znači da bi u određenoj mjeri morala ugroziti poziciju postojećih privatnih banaka s obzirom da one neće ulagati u proizvodne aktivnosti zbog rizičnosti u vremenima krize. Država bi kroz kontrolu monetarno-kreditnih mehanizama zapravo trebala preuzeti kontrolu nad proizvodnjom i cirkulacijom novca s ciljem da pokrene investicijske fondove koji bi financirali proizvodne aktivnosti, i na da taj način učini ono što privatne banke neće učiniti. Dakako, značilo bi ovo direktnu konfrontaciju s financijskim kapitalom, njegovo istiskivanje i neizbježni sukob s birokracijom EU, ali ne vidim koje alternative preostaju u ekonomiji koja svakim danom tone sve dublje. Još radikalniji potez u tom smjeru bio bi socijalizacija banaka i njihovo pretvaranje u javni servis cjelokupne ekonomije. Uglavnom, to su politički i ekonomski važna i slojevita pitanja koja trebamo otvoriti i osvijestiti ako postojeću situaciju želimo mijenjati.
Na koji način bi se financirali ti investicijski fondovi?
To ne moraju nužno biti novi investicijski fondovi, već bi se to moglo postići kroz svojevrsni redizajn Hrvatske banke za obnovu i razvoj na način da ta institucija izda obveznice na određenu svotu, a centralna banka kroz ponovno uspostavljenu suverenost otkupi te obveznice. Drugim riječima, Hrvatska narodna banka kupila bi obveznice javnog investicijskog fonda, a proizvedeni novac bi taj fond mogao ulagati u pokretanje novih poduzeća. Naravno, ne samo što je ovo strogo zabranjeno europskim i hrvatskim zakonskim propisima, već bi zaštitnici postojećeg neoliberalnog sustava brzo skočili na noge i rekli da je to printanje novca i da se time potiče inflacije. No, to je upravo ono što američke rezerve rade kroz program kvantitativnog otpuštanja, kupujući financijsku imovinu privatnih banaka, samo što privatne banke ne kanaliziraju novac dalje u ekonomiju. Slično u posljednje dvije i pol godine radi i Europska centralna banka kroz program potpunih monetarnih transakcija, kupujući na financijskom tržištu državne obveznice članica eurozone čime nastoji stabilizirati ekonomsku krizu. No, ova vrsta monetarnih ekspanzija ide isključivo u smjeru zaštite financijskog kapitala; potrebna je monetarna ekspanzija u cilju otvaranja novih radnih mjesta, a to je moguće samo ako postoji javna kontrola nad proizvodnjom i cirkulacijom novca preko centralne banke. Hrvatska je nešto slično tomu već imala u svojoj nedavnoj povijesti.
Na primjer?
U devedesetima je po starom Zakonu o Hrvatskoj narodnoj banci HNB mogao direktno financirati proračun u iznosu do pet posto BDP-a. Država je tada koristila tu mogućnost, no nikada u punom iznosu. Najviše je korištena tijekom ekonomske krize 1999. godine i to do 2,5 posto BDP-a. Ta mjera je funkcionirala u obliku premošćivanja likvidnosti. Dakle, država bi izdala obveznice, dobila novac od HNB-a u prvim mjesecima godine kada se proračun puni najsporije, a potom bi novac vraćala od sredine godine kada se proračun puni intenzivnije. Ta je mjera u Hrvatskoj funkcionirala devedesetih, kada se zemlja također nalazila u krizi bez ikakvih posljedica inflacije, jer uostalom inflacija je mnogo kompleksniji fenomen i ne ovisi samo o ponudi novca kako to uobičajeno misle neoliberalne struje. Kada je 2001. donesen novi zakon o centralnoj banci, država je izgubila kontrolu nad monetarnom politikom i od tada su jedine institucije koje proizvode novac i kontroliraju njegovu cirkulaciju privatizirane banke. Posljedica je to otvaranja hrvatske ekonomije nakon 2000. godine i pristanka na igranje po pravilima međunarodnih financijskih institucija, što je Hrvatsku dovelo u potpunu financijsku zavisnost. Ukinuto je zaduživanje kod HNB-a, preostalo je isključivo zaduživanje kod domaćih ili stranih banaka, a javni dug je ubrzo dramatično počeo rasti. Zbog toga je, uz privatizacijske zakone iz devedesetih, novi Zakon o HNB-u vjerojatno najgori zakon koji je hrvatska vlast donijela, s obzirom da se odrekla bilo kakve monetarno-kreditne suverenosti. Time se zapravo Hrvatska dobrovoljno predala u ruke financijskog kapitala. U vremenima krize nužno je propitati tu podređenost, jer bez kontrole nad monetarno-kreditnom politikom nije moguće provesti bilo kakvu industrijsku politiku. U tom smislu nužno je u određenoj mjeri narušiti primat financijskog kapitala. Kao što sam već rekao, to bi Hrvatsku nužno dovelo do konfrontacije s neoliberalnom paradigmom koja u prvi plan stavlja zaštitu investitora, pogotovo financijskog kapitala, ali takva konfrontacija je nužna ako se na bilo koji način želi amortizirati posljedice financijske krize.
Nedavno je objavljena informacija kako su banke sa sjedištem u zemljama eurozone nastavile s povlačenjem kapitala iz svojih podružnica u gotovo cijeloj Srednjoj i Jugoistočnoj Europi. Prema podacima MMF-a, Hrvatska pritom spada među pet država koje su dobile najteže ozljede. Na koji način će se to odraziti na hrvatsko gospodarstvo?
U političkim nastupima uvijek se naglašava stabilnost domaćeg financijskog sustava, jer postoji strah da bi se eventualnim spominjanjem njegove nestabilnosti moglo ostvariti samoispunjujuće proročanstvo njegovog kraha. Pogledamo li publikacije HNB-a, vidimo da nenaplativi dugovi hrvatskim bankama sve više rastu i da u tom smislu one sve više postaju izložene efektima krize koja u Hrvatskoj traje već šestu godinu, iako su pokazatelji otpornosti hrvatskih banaka zasad relativno stabilni. Logično, postavlja se pitanje hoće li se ti efekti iz realnog sektora prije ili kasnije preliti i u financijski sektor. Ako bez ikakvog propitivanja pretpostavimo da je financijski sektor stabilan, time bježimo od mogućih problema koji će se pojaviti u onome trenutku kada banke postanu nesposobne podmirivati vlastite obveze, odnosno kada se postavi upitnost stabilnosti njihovog poslovanja. Stoga međunarodne i domaće izvještaje o stanju hrvatskog bankarskog sustava treba analizirati s punom pažnjom, jer eventualne negativne posljedice financijskog kraha hrvatskog bankarskog sustava samo bi još više produbile postojeću krizu i stavile još jači pritisak na državni proračun i javni dug. Budući da Hrvatska nije članica eurozone, u scenariju eventualnog kraha bankarskog sustava, Europska centralna banka neće spašavati hrvatske banke iz krize, jednako kao što ni matične banke neće spašavati svoje podružnice u Hrvatskoj. Eventualni slom bankarskog sustava otvorio bi alternativu na način da se banke nacionaliziraju i da se pretvore u svojevrsne javne institucije koje će služiti financiranju proizvodnje. S obzirom na stav trenutnih političkih elita, puno je vjerojatnije da bi troškovi sanacije banaka, kao što je to bio slučaj u drugim zemljama Europe, zapravo snosili porezni obveznici s tim da se sama struktura njihovog vlasništva ne bi promijenila.
Spomenuli ste BiH scenarij. Čini li vam se da se sve više približavamo socijalnom konfliktu i koliko su u tom smislu važne aktualne sindikalne aktivnosti?
Što kriza dulje traje, time kontradikcije kapitalizma sve više izbijaju na površinu. Potencijalni sukob između političkih i ekonomskih elita koje štite krupni kapital, te sve većeg broja siromašnih i onih koji su pod udarom krize, nezaustavljivo raste. Budući da je sve veći sloj stanovništva izložen sve jačem ekonomskom i socijalnom udaru, sindikati kao zapravo jedine radničke organizacije s infrastrukturom kojom se mogu suprotstaviti vlasti moraju preuzeti ulogu zaštitnika pozicije svih radnika. U tom smislu generalni štrajk ne samo da predstavlja jednu od mogućih opcija, već on znači nužnu i vjerojatno jedinu opciju. Ako se kroz direktan otpor ne suprotstavimo ekonomski i socijalno razarajućim politikama, samo ćemo još više dolaziti pod pritisak sve snažnijeg iskorištavanja i izrabljivanja čiji je jedini cilj zaštita profita i daljnja koncentracija moći ekonomske elite.
Razgovor vodila:
Preporučite članak: