Razgovarali smo s Eleonorom Cappuccilli i Paolom Rudan, članicama organizacije Connessioni Precarie, o ovogodišnjim osmomartovskim prosvjedima u Italiji koji su nosili naziv Lotto Marzo (Borim se u martu).
Kako su počele pripreme za Lotto Marzo (doslovno "Borim se u martu"), ovogodišnje obilježavanje 8. marta u Italiji? Što je inspiriralo inicijativu i kako to da ste odabrale matrjoške kao simbol događaja?
Lotto Marzo, kao i druge događaje u sklopu ovogodišnjeg globalnog štrajka žena, treba promatrati kao kulminaciju dugotrajnog procesa. Proteklih su mjeseci žene bile protagonistkinje pravog pravcatog društvenog ustanka diljem svijeta. Dio tog ustanka bili su masovni prosvjedi protiv nasilja nad ženama u Južnoj Americi, kao i “Crna srijeda” u Poljskoj – štrajk koji su 3. oktobra žene organizirale kao odgovor na parlamentarnu raspravu i izgledno donošenje izuzetno konzervativnog zakona o pravu na pobačaj. Upravo je primjer Poljske inspirirao žene u Argentini da tijekom prosvjeda 19. oktobra pozovu na globalni štrajk žena.
U trenutku kada je stigao njihov poziv, u Italiji smo vodili sastanke nakon masovnih demonstracija u novembru, kojima smo obilježili dan borbe protiv nasilja nad ženama. Na tim je demonstracijama sudjelovalo više od 200 tisuća ljudi, žena i muškaraca, a same su akcije bile rezultat pokretanja inicijative “Non una di meno” (Niti jedna manje). I inicijativa i demonstracije su postale moguće jer su se ujedinili mnogi postojeći feministički akteri u društvu: mreža savjetovališta i sigurnih kuća za žene žrtve silovanja, koje su po sebi izraz višegodišnje ženske borbe, ženskih kolektiva i organizacija, kao i žena iz redova sindikata.
Ipak, i novembarske demonstracije i štrajk žena u Italiji nadišli su granice prethodnih aktivističkih iskustava tako što su uključile tisuće prekarnih radnica i migrantkinja, ali i muškaraca, koji su svi po prvi put u dugo vremena mogli progovoriti o svojim iskustvima na transnacionalnoj razini. U tom kontekstu, odabir matrjoška kao simbola inicijative bio je anticipacija onoga što se dogodilo u narednim mjesecima. Predložila ih je mreža “Io Decido” (Ja odlučujem) koja je bila jedna od organizatorica susreta u oktobru i već dugi niz godina djeluje u Rimu. Matrjoške ne predstavljaju ženstvenost, kao većina drugih simbola koji se odabiru za Dan žena, već potencijalno nezaustavljivu snagu žena koju možemo probuditi ako se povežemo i počnemo zajedno djelovati diljem svijeta.
Koliko je ljudi sudjelovalo u Lotto Marzo? U koliko gradova su organizirane akcije i kako se koordinirala organizacija u različitim gradovima?
Osmog marta je u Italiji skoro 150 tisuća žena i muškaraca štrajkalo i prosvjedovalo. Štrajkovi i demonstracije organizirani su u najvećim gradovima – Rimu, Napulju, Milanu, Bolonji, Torinu, Padovi i Firenci – ali, što je bitno naglasiti, i u manjim mjestima gdje su se žene uspješno samoorganizirale unatoč činjenici da tamo ranije nisu postojale inicijative ovog tipa. Kada je u pitanju koordinacija događaja u različitim gradovima, uz zajednička obilježja i slogane, pokušavali smo ujednačiti komunikaciju na nacionalnoj razini. Na primjer, sazvali smo tiskovne konferencije na isti dan, dogovorili smo simultanu mobilizaciju u svim gradovima na 8. mart u 18 sati itd.
Koje su bile glavne poruke akcija? Je li bilo nekih specifičnih točaka na prosvjedu u Bolonji?
Oko ključnih poruka štrajka dogovorile smo se tijekom skupa u Bolonji koji se održao u veljači, prilikom kojeg se na različitim radionicama skupilo preko 1500 žena iz raznih gradova. Iz zaključaka tih radionica razvile smo neku vrstu platforme, “Osam točaka za Osmi mart”, kroz koju smo objasnile glavne povode za mobilizaciju. Među ostalim, istaknule smo borbu protiv prekarnih oblika rada i aktualnog graničnog režima u Europi, reproduktivnu slobodu, feminističko obrazovanje, insistiranje na odgovornom i feminističkom izvještavanju masovnih medija, provođenje svih mjera koje mogu pomoći ženama u borbi protiv muškog nasilja u svim njegovim oblicima. Upravo je to isticanje koncepta raznorodnosti nasilja bilo jako važno za poticanje šire mobilizacije.
U Bolonji smo adresirale sve spomenute točke, a poseban smo naglasak stavile na pitanja prekarnosti, mobilnosti i obrazovanja, odnosno na njihove veze s ključnim točkama Lotto Marzo. Mnoge prekarne radnice, većinom radnice iz obrazovnog sektora uključene u projekt “rodne edukacije” ili “edukacije za različitost”, bile su vrlo aktivne u organizaciji štrajka u Bolonji, što je zasigurno utjecalo na jako dobar odaziv štrajku u obrazovnim ustanovama na svim razinama.
Također, organizirale smo skupove s migrantkinjama, među kojima možemo izdvojiti radnice u sektoru logistike, koje su također sudjelovale u štrajku te na popodnevnim demonstracijama. Lotto Marzo im je otvorio prostor da javno progovore i zatraže slobodu kretanja za sebe i svoju djecu, da posvjedoče o eksploataciji unutar i izvan radnog mjesta, o nasilju kojemu su svjedočile u zemljama iz kojih dolaze, ali i tranzitnim te odredišnim državama te o ucjenama koje im de facto donose aktualne granične politike te politike odobrenja boravka. Dakle, cijelo vrijeme smo nastojale zadržati svijest o važnosti socijalne dimenzije ovog štrajka: on se dogodio unutar, ali i izvan radnih mjesta, kako bi se upozorilo na to da različiti oblici nasilja nad ženama predstavljaju temelje šireg procesa opresije i eksploatacije.
U Hrvatskoj trenutno svjedočimo sve većem angažmanu i organiziranosti skupina koje vrše pritisak na žene u procesu ostvarivanja prava na pobačaj ili nekom drugom obliku reproduktivne zdravstvene zaštite. Kakva je situacija s takvim grupama u Italiji? Je li i to bila jedna od tema demonstracija?
Takvi oblici pro-life skupina postoje i u Italiji. One najčešće organiziraju inicijative koje uznemiravaju, priječe i stigmatiziraju žene koje dolaze obaviti pobačaj u bolnicama. Mnogi feministički kolektivi reagiraju na takve inicijative tako da organiziraju kontraproteste i sit-in proteste. U odnosu na prethodno korištene metode, Lotto Marzo predstavlja iskorak jer zahtjev koji smo njime postavili, reproduktivnu slobodu za žene, ne cilja samo reakcionarne elemente u društvu, već i samo društveno uređenje, neoliberalni patrijarhat, koje pokušava vratiti žene u najtradicionalnije reproduktivne uloge ne bi li se tako omogućili sistematični rezovi unutar sustava socijalne zaštite.
Iako ste kod organizacije prosvjeda otvoreno govorile o neoliberalizmu, patrijarhatu, neonacizmu, sistemskom rasizmu itd. kao korijenima ženske opresije, odaziv na štrajk bio je ogroman. U nekim zemljama, takva kontekstualizacija teme bila bi prepreka široj mobilizaciji. Zašto to nije utjecalo na odaziv u slučaju Lotto Marzo?
Ako se vratimo malo unatrag, nevjerojatna podrška protestima 26. novembra – što je nešto što jako dugo nismo doživjeli u Italiji – bila je moguća jer je odbacivanje muškog nasilja nad ženama bilo postavljeno kao transverzalni problem, problem koji su ljudi mogli shvatiti neovisno o tome dolaze li iz neke identitetske priče, nevladine organizacije, sindikata ili nečeg drugog. Tome je Lotto Marzo poslužio kao katalizator – štrajk.
Kao prvo, ovo je bio prvi put da se osmomartovski štrajk najavio kao transnacionalna akcija: žene su se počele organizirati svugdje u svijetu te se po prvi put učinilo da je moguće pružiti organizirani odgovor na patrijarhalne i neoliberalne napade na globalnoj razini. Kao drugo, svi oni koji su sudjelovali u Lotto Marzo vidjeli su štrajk kao mogućnost da se taj oblik akcije, koji su monopolizirale sindikalne organizacije pritom mu smanjivši politički potencijal, vrati radnicama, ali i široj populaciji.
Štrajk 8. marta bio je politički, tj. njime se otvorio politički prostor u kojemu prije svega žene, ali i muškarci i svi oni odlučni u borbi protiv opresije i eksploatacije, mogu istupiti i pokazati snagu kolektivnog organiziranja. Naravno, nisu sve uključene grupe, počevši od glavnih sindikalnih organizacija, podjednako oštro osuđivale prekarizaciju rada, institucionalni rasizam ili neoliberalnu organizaciju produktivnog i reproduktivnog rada. Unatoč tome, svi oni koji su se uključili u štrajk dijelili su uvjerenje da je potrebno u jednakoj mjeri radikalno odbaciti sve oblike nasilja u društvu.
Većina žena na prosvjedu je navodno tvrdila da prosvjeduju zbog nejednake plaće i nemogućnosti da planiraju svoju budućnost. Kako ste postavile ta pitanja u širi skup političkih zahtjeva za reproduktivna prava, socijalizaciju brižnog rada itd.?
Pitanje nejednakih plaća za žene upravo je povezano s cjelokupnom reprodukcijom društva. Žene su uvijek bile penalizirane na tržištu rada zbog spolne podjele rada i dvostrukog tereta koji navodno samo one nose. U trenutku u kojemu neoliberalizam reže, privatizira i monetizira sustave socijalne skrbi, od žena se traži da budu njegove nove "sluškinje". No to ne znači da se naprosto moraju vratiti doma kao kućanice. U mnogim slučajevima, žene kao radnice svojom plaćom moraju pokriti plaću druge žene – često migrantkinje koja mora produžiti svoju dozvolu boravka te je stoga primorana prihvatiti bilo kakve radne uvjete – a koja bi se trebala brinuti o njenoj djeci ili starijim članovima obitelji. Žene bi – kako za nadnicu, tako i bez nje – trebale preuzeti brižni rad na sebe. Ograničavanje reproduktivnih prava – kao što smo to ranije spomenule – odnosi se upravo na taj pokušaj da se ojača patrijarhalna struktura društva, što je povezano s njegovom neoliberalnom reorganizacijom. Također se pod time podrazumijeva da ženska opresija i eksploatacija nisu samo ženska pitanja, već su dio cjelokupnog sustava prekarizacije, osiromašenja i izgradnje hijerarhija, što je upravo razlog iz kojeg su 8. marta na prosvjedima sudjelovale ne samo žene, nego i mnogi drugi subjekti.
Protest je bio inkluzivan u svojem zahtjevu za jednakim sudjelovanjem trans*, osoba drugih rasa i migranata u njemu. Koje su bile konkretne mjere da se osigura njihovo sudjelovanje, kako ste ih uključile i primile?
Ono što smo malo prije rekle o općenitoj važnosti specifične situacije u kojoj se nalaze žene, djelomično odgovara na vaše pitanje. Nadalje, u Italiji postoji organizirani transfeministički pokret koji je aktivno sudjelovao u inicijativama i cijelom procesu koji je doveo do štrajka. Što se tiče migranata, kao što smo već rekli, u Bolonji smo organizirale skupštine s njima te se podrazumijevalo da je sloboda kretanja – a to je zahtjev za bezuvjetnom boravišnom dozvolom na razini Europe, zatvaranjem svih prihvatnih centara, priznavanje prava građanstva za sve manjine u ovoj zemlji – središnji zahtjev cjelokupnog pokreta. Međutim, pitanje nije kako ih učiniti dobrodošlima, kao da su migranti slabi i ranjivi subjekti, već možemo li prihvatiti i ugraditi njihove zahtjeve u širi pokret. Migranti se svakodnevno bore protiv graničnog režima koji je jedan od stupova neoliberalnog poretka eksploatacije. Kroz migraciju, žene potvrđuju svoju slobodu u odnosu na patrijarhat u zemljama porijekla i tranzita, a jednom kada dođu u Europu, isto se tako bore protiv patrijarhalnih struktura koje nastoje disciplinirati njihove pokrete, njihova tijela i njihov rad. I na 8. mart i danas, pitanje je jesmo li u stanju stati uz migrante, znajući da je njihova borba ključna kako protiv neoliberalnog, tako i patrijarhalnog sistema te da ujedno ukazuje na nužnu transnacionalnu dimenziju naše inicijative.
Koje su organizacije sudjelovale u organizaciji događanja diljem Italije (npr. NVO-i, sindikati, studentske organizacije,...)? Kako su doprinijele inicijativi?
U organizaciji su sudjelovale svakojake organizacije te su sve dale svoj doprinos, ovisno o svojim specifičnim iskustvima i situacije iz koje dolaze. Ipak, najvažnija stvar je da je Lotto Marzo bio pokušaj da se nadiđe politički identitet određen time jesmo li članovi ove ili one skupine ili organizacije. Proces i projekt ženskog štrajka bili su zajednička točka oko koje su se organizirale sve naše snage.
Također ste uputile poziv sindikatima da uključe i organiziraju radnike koji nemaju stalne poslove ili uopće ne mogu štrajkati. S ovim se problemom sindikati suočavaju na globalnoj razini. Možete li navesti primjere sindikata koji su uspjeli organizirati prekarne radnike? Naročito s obzirom na to da mnogo žena radi u takvim uvjetima.
Naravno, pitanje toga "kako organizirati one koje se ne može organizirati", odnosno kako stvoriti političku komunikaciju u uvjetima fragmentacije i izolacije radne snage i radnika, bilo je ključno kako bismo mogle štrajk učiniti uspješnim. U Italiji postoje različita iskustva sindikalnog organiziranja izvan okvira najvećih sindikata koji su organizirani na osnovi kategorije "grane" kako bi mogli pregovarati o specifičnim ugovornim ili nadničnim uvjetima na razini industrije, ali se oni ne susreću licem u lice s prekarizacijom kao političkim pitanjem. Postoji mnogo iskustava – poput onih migrantskih radnika u logističkom sektoru ili nedavnih borbi radnika u tzv. ekonomiji povremenih poslova – koja su u tom smislu značajna. Ipak, ono što je bitno u vezi štrajka 8. marta je da je toliko narastao u svojim političkim dosezima da je pružio uvjete koji su dozvolili i mnogim prekarnim radnicima da štrajkaju. Na nacionalnoj razini, "Non una di meno" je uspio dobiti službeno proglašenje generalnog štrajka od grassroots sindikata te je svaki od sindikata također pridonio njegovoj uspješnoj organizaciji. Međutim, barem u Bolonji, naišle smo na izvanredno preuzimanje vodstva od strane žena-radnica koje su bile na prvoj liniji procesa organiziranja te su dale sve od sebe da uključe i svoje kolege. Dakako, zbog njihovih prekarnih uvjeta rada, svi oni koji su bili voljni štrajkati, nisu to zapravo mogli učiniti. No mnogi zaista jesu, jer su stvoreni uvjeti da se prevaziđe ucjena prekarnosti, ponajprije masivno sudjelovanje koje je dijagonalno prolazilo svim kategorijama rada. Zatim, isto je tako važno naglasiti da je štrajk bio socijalan štrajk: nije se samo ticao produktivnog rada, nego i reproduktivnoga i reprodukcije društva kao takvoga, što znači i odbijanje svih tih hijerarhija koje ono nameće, uključujući i podčinjenost žena.
CGIL (Confederazione Generale Italiana del Lavoro, Talijanska opća konfederacija rada, trenutno najveći sindikat u Europi) je pozivao na sazivanje skupština na radnom mjestu, time potkopavajući prosvjede koje su organizirale žene. Kako ste se nosile s time?
CGIL, kao najveći sindikat u Italiji, nije podržao štrajk (uz iznimku prosvjetne sekcije) jer je potkopavao tradicionalni koncept štrajka kao instrumenta nad kojim monopol imaju sami sindikati. Naravno, takva vrsta bojkota je bila učinkovita u nekoj mjeri, jer je predstavljala zapreku za ostvarenje još većeg sudjelovanja u generalnom štrajku. Svejedno, mnoge žene i muškarci koji jesu članovi CGIL su sudjelovali i na štrajku i na prosvjedima, a gdje je bilo moguće, organizirale smo skupštine na radnim mjestima i sastancima kako bi se i njih uključilo. Mogućnost politizacije štrajka van monopola sindikata je bila, i još uvijek se nalazi, na kocki.
Kakvi su vaši planovi za budućnost? Kako ćete se nastaviti organizirati i hoćete li to činiti s fokusom na određena pitanja? Npr. postoje li planovi da se izgradi solidarnost i pruži pomoć migrantkinjama iz siromašnijih zemalja u EU koje rade u Italiji te nailaze na zlostavljanje na radnom mjestu, kao i na seksualno zlostavljanje?
U Rimu se 22. i 23. aprila održala nacionalna skupština "Non una di meno”. Cilj okupljanja je bio plan da se napiše “Feministički plan protiv nasilja”, odnosno politički manifest naših prioriteta za buduće političke inicijative, na čemu još uvijek radimo. Planiramo i druge inicijative – primjerice, argentinske žene predlažu još jedne prosvjede na međunarodnoj razini za reproduktivna prava u septembru – no pitanje s kojim se moramo suočiti jest kako produbiti našu autonomnu sposobnost organiziranja. Pitanje stvaranja stabilne političke komunikacije s migrantkinjama je, naravno, jedna od glavnih osi ovog projekta. Ne samo zbog njihovih specifičnih uvjeta opresije i eksploatacije, što je itekako isprepleteno s onime što doživljavaju mnoge žene koje rade u prekarnim uvjetima koje pak diktira patrijarhalni neoliberalizam, nego i zbog perspektive održavanja transnacionalne dimenzije ovog feminističkog pokreta koji je nedvojbeno jedan od najvažnijih čimbenika njegove snage. Nije nikakva slučajnost da će upravo uvjeti rada i povezivanja s migrantkinjama biti neke od glavnih tema o kojima ćemo raspravljati u Ljubljani od 19. do 21. maja, kad će se susresti različite grupe koje su sudjelovale u ženskom štrajku i to u okviru Transnational Social Strike Platform. Tijekom sastanka ćemo također raspravljati o tome kako nastaviti dalje s transnacionalnim inicijativa tako da učimo na izvanrednim iskustvima 8. marta.
Eleonora Cappuccilli i Paola Rudan članice su organizacije Connessioni Precarie (Prekarne poveznice), kolektiva posvećenog proučavanju nestandardnih oblika rada i iznalaženju modela povezivanja i organizacije prekarnih radnika. Kolektiv je bio jedna u nizu organizacija uključenih u ovogodišnje osmomartovske prosvjede u Italiji.
Izvor naslovne fotografije: Connessioni precarie/Facebook
Intervju je vođen 15. maja 2017.
Razgovor vodile:
Preporučite članak: