U središnjici Zveze svobodnih sindikatov Slovenije (ZSSS) u Ljubljani razgovarali smo s Goranom Lukičem, jednim od najagilnijih sindikalista nove generacije. Zaposlen je kao izvršni sekretar za politiku zapošljavanja i migracije, javne kampanje i odnose s javnošću, mlade i sindikalizam te socijalno poduzetništvo. Iako preferira konkretan rad na terenu, to nikako ne znači da javnosti nema što reći o stanju sindikalizma, ali i društva uopće.
Bavite se politikama zapošljavanja u Sloveniji i drugdje, osobito mladih, ali i ostalih skupina. Kriza je u tom smislu svuda i svima?
Gotovo bismo mogli tako reći. Kada pogledamo situaciju u Sloveniji, zamalo svuda imamo nezaposlenost. Tako da politika zapošljavanja mora biti sve više fokusirana ne samo na jednu grupu, nego na mnogo grupa o kojima se danas nedovoljno govori. Sada se puno govori o mladima na tržištu rada, o njihovim problemima. Nema dovoljno posla, bilo kakvog, a kamoli dostojnog. No ništa se ne govori o problemima starijih. Mnogi ljude od 40 ili 45 godina percipiraju kao prestare za rad, kao one koji trebaju ići u penziju. Ali nitko im je više ne nudi. Sve je više takvih slučajeva, da stariji ljudi zapadaju u siromaštvo.
Što se tu dade poduzeti?
Patetično ali i formalistički, rekao bih da politike zapošljavanja moraju biti što šire i što intenzivnije. To znači da moraju imati jednu financijsku osnovu. Inače, papir sve trpi: u prijašnjem koalicijskom ugovoru stranaka u Sloveniji (prije zadnjih izbora) zapisano je da će ostvariti 60 tisuća radnih mjesta. Mogli su napisati i 100 tisuća, no tko im još vjeruje? Ako nema nekih stvarnih, operativnih dokumenata o toj materiji, možemo ustvrditi da nema ni politike zapošljavanja.
Suviše apstraktna ljevica
Politika zapošljavanja najuže je povezana s politikom privrednog i društvenog razvoja ili barem zaustavljanja regresije. A tko to planira?
Tko planira ako u ovom trenutku u Sloveniji imamo 130 tisuća nezaposlenih i golem porast kršenja osnovnih radničkih prava? Lijepo je pisati sve te papirnate strategije, Slovenija 2030. ili 2050., ali to ne rješava sadašnje probleme. Postoje projekcije o dugoročnoj budućnosti, o starenju stanovništva, rastu problema s penzijama, no to su samo apstraktne spekulacije.
Kakav odgovor na ekonomsku krizu nudi ljevica? Povratak ekonomske suverenosti i reindustrijalizaciju? Je li to, upravo zato što nije konkretno utopijsko, onda i realno?
Čini mi se da je upravo obrnuto: nije li problem ljevice da je suviše apstraktna, da je suviše otišla u tu sistemsku apstrakciju? Kao da se hoće postaviti novi sistem iz nule. Dok gleda te njezine pokušaje uspostavljanja iz nule, kapital joj se smije i kroči dalje sa svojim modelima iskorištavanja svih oblika rada. Tako da si mi na ljevici moramo postaviti jedno zaista jednostavno, ali vrlo teško pitanje: ići za nužnim promjenama kroz institucije ili pokušati mijenjati odnose izvan i iznad njih. Svojedobno je to Rudi Dutschke nazvao dugim maršem kroz institucije. To znači da sve to traje, ali mislim da je u nekoj mjeri i nužno. Prisjećam se žustrih diskusija o promjenama nagore u slovenskom socijalnom zakonodavstvu; suprotstavljalo im se puno organizacija civilnog društva i aktivista, no kada je zakon došao u parlament, nitko takav nije bio ondje. Puno sam puta od nevladinih aktivista čuo kako taj pravnički jezik nije za nas. A kakav je jezik za nas? Pravni jezik je ovdje, on je prisutan: mi se s njime ne trebamo slagati, ali ga moramo ga uzeti u obzir kada idemo u borbu protiv pojedinih zakonskih rješenja.
Kako objasniti očajno stanje, dekadenciju svih institucija, osim (pre)općenitom konstatacijom da služe vladajućima? Pritom ne mislimo samo na političke stranke, nego i na dobar dio civilnog društva, pa i sindikata?
Rekao bih da to nije dekadencija, nego novi stadij ultrabirokratizma. Sve te institucije, zajedno s političkim strukturama, koje implementiraju ono što kapitalizam hoće, čine ljudi koji nemaju svoj stav. Oni samo implementiraju ono što kapital kaže, a on sada primjerice kaže ono što se izlobira u Bruxellesu. Onda se to vraća nazad u nacionalna zakonodavstva, pa se lobiranje nastavlja preko parlamenta i stranaka. Ono što je zaista idiotski jest da nema intelektualnog suvereniteta u tim strankama. To je onaj posljednji kamen u mozaiku kapitalističkih struktura, koje sada gotovo i ne moraju lobirati. One samo kažu neku od floskula u stilu: ako ne napravite po našoj želji, financijska će vas tržišta kazniti i ucijeniti slabijim bonitetnim ocjenama. Na to se svi ti tehnokrati, koje zovemo i političarima, zgrče u rezoniranju: “Neću ja za to biti kriv, hajde da ih poslušamo.” I to u jednoj kulturi straha prema nečemu što uopće ne postoji: gdje je recimo financijsko tržište? Na burzama? A što je tamo osim brojki? Na kraju imamo političare koji bježe od ljudi, ne žele ih čuti. A klanjaju se virtualnim adresama.
Urušavanje medija
Čini se kako u pripitomljenoj javnosti vladajućima više ne treba neka posebna ofenziva? Mediji su u bitnom, a to znači na povratku u turbokapitalizam, odigrali svoje, i sada samo održavaju prirodnost etabliranih posredovanja. S time da još jedino mogu pripomoći daljnjem urušavanju međusobnih odnosa i položaja samih novinara…
Mediji su sve više – naravno ne svi, ali većina njih – poput neke kapitalističke bajke: novinari su sve mlađi, sve brži i sve prekarniji. To znači da su sve manje autonomni u onome što pišu, uglavnom je riječ o kopi-pejstanju neke vijesti koja je i sama već kopi-pejstana. Na djelu je reciklaža reciklaže. Neku je vijest na početku netko napisao i onda se zavrtjela u krug. Logično je zapitati se kome koristi takva hiperprodukcija kratkih vijesti. Pa logično, kapitalu! Tako da ljudi više nemaju vremena u toj hiperprodukciji, i to je ironija cijele situacije, usredotočiti se i razmišljati o kontekstu, nego samo o tim mikrosvjetovima pojedinih vijesti. Što je najnovija vijest na web-portalima, ne samo u nas nego i širom svijeta, da je neka tzv. zvijezda promijenila frizuru? A onda, ispod nje, da ima toliko i toliko nezaposlenih. Nema više prioriteta, pa onda ni uspostavljanja diskursa u medijima. Samo klanjanje svakom novom danu i osvojenom medijskom prostoru. To je logika samoispunjavajućeg proročanstva. Što ljudi žele? Kratke vijesti koje neće biti depresivne.
S jedne strane, novinarstvo samo propada u jednoj vrsti apstraktno-općeg PR-a postojećeg, a s druge imamo i ove posebne, “prave” PR-ovce, spin-doktore, pa je pritisak iskrivljavanja dvostruk. No svejedno se i dalje širi mitologija kako svaka institucija mora dobro isposredovati svoje odnose s javnošću, tj. savladati manipulativne sposobnosti tako da im se upravo zbog toga divimo?
Ja sam zadužen za PR u sindikatima, pa će netko primijetiti kako je ovo što ću sada reći pljuvanje u vlastiti tanjur. Previše se govori o PR-u kao načinu lobiranja, a premalo, barem što se sindikata tiče, kao načinu informiranja i, nakon toga, organiziranja. Recimo, u ZSSS-u već drugu godinu imamo projekt savjetovanja radnika migranata. Spoznali smo da kada točno znaš te migrantske puteve, na kojim mjestima možeš do njih doprijeti direktnom informacijom, onda možeš računati na njihov trenutačni i direktni angažman; ako im samo pošalješ neke vijesti, u smislu PR-a putem web-stranice ili drugih medija, to je pasivno komuniciranje, iza kojeg ne slijedi organiziranje. Znači, kada se previše naglašava samo PR, gubi se konekcija s potencijalnim članstvom.
Od silne mistifikacije kako društvom vladaju mediji na kraju se ljudi informiraju od vrata do vrata?
Medijima se vlada, pa tek onda i mediji vladaju – tim redom treba govoriti. Postoji istraživanje jednog irskog profesora o tome kako su mediji pisali o krizi. Velika većina medija zagovarala je mjere štednje i profesor je samo pogledao tko te medije financira. Bio je to međunarodni kapital. Oni su stvorili taj diskurs da treba stegnuti remen.
I time premjestili uzroke krize s krivaca na žrtve…
Ne samo da je problem premješten, nego je i dan u ruke ljudima, kao da smo sami odgovorni za stanje. I kada to slušaš svaki dan, kada si time bombardiran, to ti uđe u mentalni sklop. OK, zaista nam treba štednja, i to ne samo danas nego oduvijek i zauvijek. Kada su ljudi tako preparirani, dolaze političari, odnosno Trojka – MMF, Evropska centralna banka i Evropska komisija – pa kažu da sada treba još više istoga, još žustrije izvršavanje naloga, zar ne vidimo što se događa u Grčkoj… Kada slušaš nekog eurokrata ili ememefovca, čuješ da je Grčka na putu izlaska iz krize jer je javni dug snižen na 177 posto BDP-a. No kada razgovaraš sa sindikalistima – imao sam tu priliku nedavno u Grčkoj – oni ti kažu da ljudi nemaju za hranu. Ali to nije u novinama, to nigdje ne piše. Gdje je onda odgovornost medija?
Jasan je i interes vlasnika medija, koji međusobno huškaju sektore, javni i privatni. Grozota je da država ne reagira na napise koji rezanje radnih mjesta računaju u uštede?
Prije nekoliko godina, kada su nas nagovarali na ulazak u EU, govorili su kako idemo u društvo blagostanja, proučavali su se indikatori dobroga života. Sada više nitko ne govori o tome. Kada je Slovenija postavila Program stabilnosti, u procesu evropskog semestra, uopće se nije govorilo o radnicima. A bilo je govora o fiskalnoj konsolidaciji.
Eksploatacija i “prihvatizacija”
Koliko stoji uvid da je obećanje euroatlantskih integracija dulje od desetljeća bilo zalogom klasnog mira: radni ljudi, pa i sindikati, bili su koncilijantni jer su vjerovali da su odricanja jamstvo bolje evropske budućnosti? Sada taj klasni pakt puca…
To je do neke mjere točno. U tom procesu približavanja EU-u bilo je nekih koncesija i s naše, sindikalne strane. Ali stvar je u tome da to ne može ići unedogled. Ne funkcionira iluzija po nekom automatizmu tipa: sada kada smo u EU-u, svima nam je super. Jer vidimo kako nam je svima jednako loše. Pritom ne mislim da je svima u Uniji isto, dovoljno je da pogledamo Njemačku i Grčku. Što se tiče integracija, moramo priznati kako je integracija kapitala puno brža od integracije radničkih prava. Pogledamo li diskurs političara, vidjet ćemo da oni uopće ne govore o tome da treba ispoštovati neki standard prava radnika, oni govore kako zemlju treba prilagoditi neposrednim stranim investicijama. A što to znači? Znači da treba sniziti poreze, prava zaposlenih i nezaposlenih itd. Pogledajte Makedoniju…
Bavite se migracijama, pa i onima u regiji. Tu je na djelu nova kolonizacija, iz središta prema rubu EU-a, poznati odnosi bogatog sjevera i siromašnog juga. No ta se slika na neki način ponavlja i na nivou zemalja bivše Jugoslavije, gdje sjever kolonizira jug?
Možda je i ta slika već prošlost, jer se stvari počinju mijenjati. Sjećam se kako je 2007. došlo do eksplozije migracije u Sloveniju, bilo je to vrijeme građevinarskog buma i buma još nekih investicija. A što se sada događa? Kada spomeneš slovenske građevinare u BiH, to više nije prestižno zapošljavanje. Golemo iskorištavanje migranata koje se događalo, a i još se događa, donijelo je predanja koja su se proširila Bosnom, Makedonijom, Srbijom, pa tamošnji ljudi sada govore kako neće više na rad u Sloveniju, radije će otići u Njemačku. A što im se sada događa u Njemačkoj? Isto što i ranije u Sloveniji, maksimalno ih se iskorištava. Iako su u Njemačkoj, kao, dobri uvjeti, niska je stopa nezaposlenosti, no priče radnika su slične. Uvijek postoji gazda koji iskorištava “svoje” ljude, samo što je poslovanje sada premješteno u Njemačku. Uzorak eksploatacije sve se više ponavlja, neovisno o kojoj je zemlji riječ. Znam za puno primjera radnika firmi koje su registrirane u Sloveniji, a koje rade u Njemačkoj. Mame ih obećanjima: imam ja tamo kolegu, dobit ćeš sedam eura na sat, super ćeš raditi i slično. A na kraju ne dobiju ni sedam ni pet eura, često ne dobiju ništa! I to se sve ponavlja. S druge strane, sve više zemalja u regiji vidi svoj spas u pretvaranju države u pseudokapitalističku koloniju. Kaže li kapital da imaju previsoke poreze, oni će ih sniziti. Ako kapital kaže privatizirajte, mi ćemo to napraviti duplo. Znamo što se događalo u privatizaciji u Crnoj Gori, Bosni, Srbiji… to je bila “prihvatizacija”. I to sve prolazi pod normalno. A gdje su te strane investicije? Kada uzmu ono što namjeravaju uzeti iz javnih sredstava takve zemlje, ići će dalje, prema još jeftinijoj zemlji.
Sada smo u jednoj veoma opasnoj situaciji. Na djelu je ironija da se cijena rada u Kini, koja je na osnovi dampinškog modela uspjela povećati svoju srednju klasu koja će sve više imati svoje potrošačke zahtjeve, što znači da sada traži i kvalitetu, malo-pomalo diže. S druge strane, u Srbiji ili Makedoniji nadnice polako “dostižu” kineske, a ponegdje su već i niže. Imamo novu situaciju u kojoj poslodavac ne treba ići u Kinu da bi imao najjeftinije uvjete, već ih ima ovdje, na svom pragu. To je integracija kapitala o kojoj govorimo.
Što da učine sindikati sa svojim nacionalnim središnjicama, trčeći za tom globalnom i regionalnom povezanošću kapitala? Je li rješenje u evropskoj razini radničkog povezivanja?
Mislim da je odgovor podjednako i jednostavan i težak. Primjer iz Kine do prije koju godinu nije bio ni zamisliv: na ulice je izišlo 40.000 ljudi, jer im jedan poslodavac nije uplaćivao socijalne doprinose. Ovdašnji sindikati imaju historijsku odgovornost da upravo sada uđu u procese intenziviranog organiziranja. I to ne u smislu samopromocije, PR-a i javnog nastupa, nego u smislu onoga što su jednom već bili – organizatori života na terenu. Jer radni i ekonomski odnosi su socijalni odnosi, oni se ne mogu svoditi na visinu BDP-a. Mislim da nakon svake priče o globalnoj razini završavamo u lokalnom okruženju, a to znači da sindikat nema šanse pobijediti ne organizira li taj međukozmos. Sada imamo klasu prekarijata, kako bi rekao Guy Standing. Ali tu se klasu, nažalost, suviše analizira, a premalo organizira. I još gore: toliki kukaju da im nitko neće pomoći, a kada im mi kažemo kako smo ovdje zajedno, oni zahvale i kažu da ne bi, da su oni autonomni i slično. Autonomija je u tom smislu mač s dvije oštrice, jer na kraju ostaneš sam. Oko Prvog maja novinari stalno pišu kako se nitko ne brine za naše prekarne radnike. Ali kada pogledamo naše zakonodavstvo, barem u Sloveniji, tu jasno piše koji su uvjeti potrebni za radni odnos. Gomila prekarnih radnika, poduzetnika samima sebi, koji imaju uvjete za zasnivanje radnog odnosa, mogli bi tužiti poslodavca, pa da im umjesto ugovora o djelu dade ugovor o radnom odnosu. A koliko ih se usudilo pokrenuti taj postupak? Veoma malo! I to je taj stav koji se ne mijenja. Ne bih rekao da je stvar samo u strahu, nego i u ukočenosti svih skupa.
Pomaci u institucijama su teški i minimalni. S druge strane, imamo ulične proteste koji prerastaju u cijele ustanke, kao u Sloveniji lani…
Neovisno o ustancima, i onima koji su bili i onima koji će biti, ostaje aksiom koji nije samo sindikalni – organiziraj se! Nije dovoljno imati dobar slogan i misliti kako će te ljudi zbog njega slijediti; moraš izgraditi organizacijsku strukturu unutar tih riječi, tih slogana. Ako toga nema, taj ćeš slogan uzvikivati sto puta: na početku će te slušati stotinjak ljudi, a na kraju dva čovjeka. Nije dovoljno samo govoriti, treba se i organizirati. A to je ono što u ovome trenutku nedostaje svima nama.
Nedostaje srednji nivo borbe
Stalno nam se nameće problematika minimalizma ili maksimalizma, realizma ili utopizma, reforme ili revolucije, rečeno starim žargonom. No jedno bez drugoga ne ide – nismo li svjedoci da onaj tko stalno traži samo tzv. realno moguće neće ni to dobiti? Potreban je strateški cilj da bi se moglo taktizirati; recimo mora nam biti neprihvatljiv najamni odnos kao takav, a onda unutar toga možemo i “trgovati”?
Slažem se, potrebno je imati stratešku viziju i cilj. No ono što nedostaje je srednji nivo borbe, onaj između velikih povijesnih ciljeva i svakodnevne pragme. Jedna od najgorih stvari koja se može desiti kapitalu i njegovoj strukturi, koja je i pravna struktura, jest da je tretiraš doslovno, da se držiš slova zakona članak po članak, pa da govoriš: gledajte, u ustavu piše da je Slovenija socijalna država. Što će država poduzeti po tom pitanju? Što će biti obaveze kapitala? U ustavu piše da imamo pravo na dobre životne uvjete. I da tako seciramo svaku stvar. To znači beskompromisnu borbu svaki dan! Bez gubljenja strateške vizije o tome što se na kraju želi postići. I to je ta kombinacija. Ali kod nas, nažalost, te povezanosti, te konekcije više nema. Dosta ljudi već govori da ovaj sistem treba razbiti, uništiti i onda ga postaviti iznova, primjerice na osnovama direktne demokracije, socijalno odgovornog poduzetništva i sl. Ali kao da se zaboravlja put do toga. Taj put ide kroz institucije – točnije, i kroz institucije. Ne samo kroz institucije, ali ni bez njih. Na djelu je situacija paktiranja.
Foto: Novosti
Razgovor vodio:
Preporučite članak: