Large mata

Goran Matić gotovo 5 godina radio je kao osobni asistent osobama s invaliditetom, no zbog loših uvjeta rada, nesigurnosti i potplaćenosti, morao je promijeniti radno mjesto - “Ljudi su jednostavno primorani prihvatiti druge ponude koje im omogućavaju normalniji život”. S Goranom smo razgovarali o uvjetima rada osobnih asistenata, problemima projektnog financiranja usluga koje pružaju udruge osoba s invaliditetom i mogućnosti sindikalnog organiziranja osobnih asistenata.

Osobni asistenti rade preko udruga koje pružaju socijalne usluge osobama s invaliditetom. Na koji način si se zaposlio, tko ti je bio poslodavac, s koliko korisnika si radio?

Moja priča slična je mnogim drugim pričama - čuo sam kako jedan korisnik traži osobnog asistenta, prijavio sam se u udruzi koja je imala sredstva za njegovu asistenciju, te sam nakon intervjua s korisnikom i njegovom majkom, započeo probni rad. S istim korisnikom sam nastavio raditi narednih 3 godine.

Sve to vrijeme bio sam zaposlen kao osobni asistent na pola radnog vremena s neto plaćom od 2000 kn, a ostatak osobnog budžeta, popunjavao sam honorarnim radom, prevodeći i pišući tekstove za jedan regionalni portal. U jednom trenutku dobio sam priliku zaposliti se na provedbi projekta jedne 'zelene' udruge, pa sam prestao raditi kao osobni asistent. Po isteku navedenog projekta, poklopilo se da je moj bivši korisnik bio ponovno u fazi traženja osobnog asistenta, što je nažalost vrlo često u ovakvom modelu. S obzirom da smo si u prvom navratu super 'kliknuli', te smo ostali u kontaktu, vratio sam se na radno mjesto njegovog asistenta. Tako sam radio naredne dvije i pol godine, krpajući budžet honorarnim radom i ušteđevinom, te u zadnjoj fazi drugim poslom na pola radnog vremena. Imao sam sreće da se na tom drugom radnom mjestu otvorila mogućnost zaposlenja na puno radno vrijeme, što je za mene značilo mogućnost osiguravanja životne egzistencije, ali za mog štićenika ponovni ulazak u mukotrpnu i dugotrajnu fazu pronalaženja novog asistenta.


Udruge osiguravaju sredstva za pružanje usluge osobne asistencije putem natječaja. Kako se projektno financiranje odražava na status zaposlenosti, materijalna prava i uvjete rada osobnih asistenata?

Mislim da je pri odgovoru na ovo pitanje važno odmah na početku naglasiti da nisam radio u administraciji udruge, za koju - iz iskustva rada u drugim organizacijama civilnog društva - znam da snosi najveći dio, ako ne i kompletno opterećenje i stres koji proizlazi iz projektnog modela financiranja. Kada s druge strane radiš kao osobni asistent, koji je u velikoj mjeri fokusiran na svakodnevni rad s korisnikom, vrlo lako ti se može činiti kako na tvoj radni status, posebno u razdoblju relativno stabilne i povoljne opće ekonomske situacije, projektno financiranje 'aktivnosti' gotovo uopće ne utječe. Naime, u ovakvom modelu osobni asistent osobi s invaliditetom nije pravo te osobe, već projektna aktivnost udruge, koja te aktivnosti mora neprestano iznova prijavljivati na natječaje, uglavnom EU i/ili nekog od nadležnih ministarstava.

Važno je naglasiti da velik broj udruga te vrste ovisi o entuzijazmu i volonterskom radu ljudi (u našem slučaju su to uglavnom roditelji) i njihovim "vještinama" i znanjima da vode udruge i da pišu projektne prijave. Njih danas može biti, ali "sutra" već ne. No čak i kad se uspiju osigurati kapaciteti i održati kontinuitet prijavljivanja i administriranja projekata, ta sredstva nisu garantirana jer se za njih udruge uvijek iznova moraju natjecati. Ako se radi o jednogodišnjem projektu, radnici, odnosno u ovom slučaju osobni asistenti, mogu dobiti ugovor i kakvu-takvu financijsku stabilnost na maksimalno jednu godinu. Ako pak "donator" odluči biti “velikodušniji”, i raspisati npr. trogodišnji natječaj, to za osobne asistente znači da su 3 godine zapeli na istoj plaći bez obzira koliko rasli troškovi života. Jer mi smo u principu "aktivnost", to jest fiksirana stavka u prijavljenom proračunu jednom odobrenog projekta. No tu pritisak na stagnaciju plaća nažalost ne prestaje.

Činjenica da se udruge svako malo moraju ponovno "natjecati" za sredstva, pri čemu postoji realna mogućnost da ih ne dobiju, dovodi do toga da se pri pisanju novih projekata boje tražiti više plaće da im projekt ne bi bio odbijen, posebno kada u novom projektu moraju tražiti nove asistente, jer imaju nove korisnike s tom potrebom. Tako da u cijelom ovom razdoblju u kojem sam ja radio kao osobni asistent - od 2012. do kraja 2019. godine - plaća osobnog asistenta nije uopće rasla i iznosila je 2000 kuna za pola radnog vremena. Za usporedbu, prosječna neto plaća u Hrvatskoj u istom razdoblju rasla je za otprilike 1000 kuna. Sve je to, malo po malo, dovelo do situacije da je postalo praktički nemoguće pronaći osobnog asistenta.

Moje iskustvo odnosi se na razdoblje relativno stabilne i povoljne opće ekonomske situacije u kojoj je barem priljev sredstava iz EU bio stabilan i bilo je relativno sigurno da korisnici koji su tada imali asistente, bez njih neće ostati. Međutim, i tada je bilo neizvjesno hoće li novi korisnici koji nisu u prvoj rundi projektnih prijava tražili asistente, uspjeti dobiti ih u trenutku kada im zatrebaju. Ako će i "korona krizu", kao što to gotovo uvijek biva, platiti slabi i nemoćni kroz rezove i štednju na socijalnim programima, bojim se i pomisliti što očekuje udruge i korisnike ovisne o njihovim uslugama u narednom periodu.


Koliko dugo si radio kao osobni asistent? Znaš li tko dominantno radi kao osobni asistent? Je li fluktuacija radnika/ca na tim radnim mjestima česta, i ako jest, zašto je tomu tako?

Kao što sam već spomenuo, kao osobni asistent radio sam u dva navrata, sveukupno 5 i pol godina, a svaki put bih prestao kad mi se negdje drugdje pružila prilika dostojno plaćenog zaposlenja na puno radno vrijeme. Za dostojanstven samostalan život u RH 2000 kn nije ni približno dovoljno. U relativno skupoj Puli nije dovoljno ni 4000 kn, što je iznos plaće asistenata koji rade na puno radno vrijeme jer je njihovim korisnicima odobreno 8 sati usluga asistencije (što je vrlo rijetko) ili rade s dva korisnika što je gotovo nemoguće koordinirati jer su potrebe često vrlo različite. Ipak, čak i da je plaća veća i dalje bi se radilo o sramotnoj potplaćenosti, jer posao asistenta je izuzetno naporan fizički, mentalno i emocionalno. S obzirom na tako loše uvjete rada, fluktuacija osobnih asistenata je ogromna. Ljudi su jednostavno primorani prihvatiti druge ponude koje im omogućavaju normalniji život. U turističkim područjima se godišnja plaća osobnog asistenta često može zaraditi u svega par mjeseci sezone.

Osim toga, zvanje osobnog asistenta nije za svakoga, jer zahtijeva u prvom redu odgovarajuće socijalne i emocionalne karakteristike i vještine, a čak i kada ih osoba posjeduje, to ne garantira da će biti adekvatan asistent svakom pojedinačnom korisniku. Nije rijetkost da se kandidat za osobnog asistenta, uz najbolju volju s obje strane, jednostavno ne pokaže kompatibilan s osobom i/ili njezinim potrebama. Također, posao najčešće mora vremenski uskladiti s drugim aktivnostima kojima popunjava budžet što nije uvijek izvedivo. Zbog stalne izmjene ljudi koji rade kao osobni asistenti teško mi je odgovoriti na pitanje tko dominantno radi kao osobni asistent, ali u grubo bi se moglo reći da se radi o osobama kojima je prijeko potreban bilo kakav posao i prihodi, ili im nije potrebna puna plaća (mladi koji žive s roditeljima) ili im taj posao služi kao dopuna postojećim prihodima, što uključuje jednako i mladi prekarijat i starije osobe

Što bi izdvojio kao najveće probleme vezane za radno mjesto i uvjete rada osobnih asistenata?

Radi se o dosta specifičnom radnom mjestu na kojem se, ovisno o korisniku i njegovim potrebama, svaki asistent/ica suočava sa skupom različitih problema, no zajednički i najveći su sigurno već navedena potplaćenost i nesigurnost radnog mjesta. Još jedna konkretna stvar koja mi pada na pamet iz vlastitog iskustva jest, recimo, činjenica da poslodavac asistentu pokriva samo trošak goriva, bez amortizacije, a prijevoz korisnika zna biti značajan, pa i neizostavan dio aktivnosti. No, kad se auto pokvari, trošak popravka u cijelosti pada na ionako potplaćenog asistenta. Popravak se nekad zna i odužiti, jer je potrebno skupiti novce, a za to vrijeme ispašta korisnik, jer mora "sjediti doma", isključen iz svojih uobičajenih društvenih aktivnosti.

Kako se situacija vezana za financiranje i uvjete rada osobnih asistenata održava na korisnike? Može li sustav kako je trenutno organiziran zadovoljiti njihove potrebe i ako ne, zašto?

Više manje svi opisani problemi koji pogađaju osobne asistente direktno se odražavaju i na kvalitetu usluge, odnosno na same korisnike. Učestala izmjena različitih asistenata iziskuje da se korisnici uvijek iznova moraju prilagođavati na nove odnose, uvijek iznova i od nule uspostavljati odnos povjerenja, što kod mnogih iz razumljivih razloga često ide dosta sporo. Taman kad se uspostavi neki odnos u kojem se oni počnu osjećati opušteno - asistent odlazi "trbuhom za kruhom" i počinje izgradnja odnosa s novim asistentom. I to u najboljem slučaju, to jest ako se istog uopće nađe, budući da je u zadnje vrijeme sve češća situacija da se na natječaje, prvenstveno zbog neadekvatne plaće za jedan takav intenzivan rad, ne prijavi baš nitko.

Je li dosad bilo inicijativa za organiziranje osobnih asistenata? Na koji način bi se prema tvojem mišljenju osobnim asistentima mogla osigurati zaštita njihovih radničkih prava?

Koliko je meni poznato, nije bilo takvih inicijativa. Kad se i poveo neki razgovor među nama o tome, uvijek bi se - uz nažalost gotovo uobičajen defetizam i "bolje ne talasati" stav - pojavio i dodatni sentiment da se ne želi naštetiti korisnicima, budući da svima prvo na pamet padnu standardni oblici radničkih akcija, odnosno štrajk. No, osobno mislim da napretka neće biti bez sindikalnog organiziranja i sindikata koji bi učio iz primjera dobrih praksi radnika/ica iz drugih zemalja i tako vršio pritisak - u prvom redu na donositelje političkih odluka, jer su udruge kao formalni poslodavci u principu poprilično sporedan faktor u ovakvom, projektnom modelu pružanja socijalnih usluga.

 

Intervju vodila:

Iva Ivšić


    Preporučite članak: