Large hydraberlin

 

S članicom organizacije Hydra razgovarali smo o organiziranju seksualnih radnica u Njemačkoj. Osim o problemima s kojima se susreću kada su u pitanju restriktivne zakonodavne reforme i nepostojanje sluha među donositeljima odluka, dotakli smo se i specifičnih poteškoća s kojima se suočavaju migrantske radnice u seksualnoj industriji te rada u zajednici.

Možeš li ukratko predstaviti Hydru čitateljima koji nisu upoznati s vašim radom?

Hydra je neprofitna organizacija koja se bori za prava seksualnih radnica u Njemačkoj. Osnovana je 1980. godine u Berlinu, što znači da govorimo o najstarijoj organizaciji tog tipa u državi. U sklopu organizacije bavimo se nizom aktivnosti, među kojima je i savjetovalište za seksualne radnice koje je pokrenuto 1985. godine.

Na koji je način reguliran seksualni rad u Njemačkoj? Tko sudjeluje u borbi za prava seksualnih radnica?

Danas se za prava seksualnih radnica u Njemačkoj bore isključivo one same, uz podršku malobrojnih saveznika. Možemo izdvojiti četiri glavna problema s kojima se suočavamo u svakodnevnom životu. Kao prvo, stigmatizacija seksualnog rada još uvijek predstavlja veliki problem. Kada je to u pitanju, Njemačka se uopće ne razlikuje od drugih zemalja. Zbog toga seksualne radnice često taje čime se bave od obitelji i prijatelja, nekada praktički vode paralelne živote. Stigmatizacija ih dovodi u situaciju da lažu na prijavama za posao, a u većini slučajeva uzrokuje i snažan osjećaj srama – iako u drugim okolnostima možda i ne bi imale problem s time čime se bave. Drugi set problema proizlazi iz Zakona o zaštiti prostitutki koji je donesen prošlog jula, a o kojem opsežnije možemo govoriti kasnije.

Treće, većina seksualnih radnica žrtva je strukturnog rasizma, s obzirom da većinu među njima čine migrantske radnice. Zbog rasizma i jezične barijere, radnice najčešće nemaju pristup mehanizmima koji bi im mogli pomoći u poboljšanju radnih i životnih uvjeta. Ta diskriminacija kreće već od samih radnih mogućnosti unutar seksualne industrije. Na primjer, poslovi u elitnim bordelima s boljim uvjetima rada nisu dostupni migrantskim radnicama. Većina migrantkinja može birati između rada u marginalnijim dijelovima seksualne industrije i rada na niskoplaćenim poslovima u uslužnom sektoru – sve drugo daleko je izvan njihovog dosega. Konačno, četvrti problem s kojim se seksualne radnice susreću jest jačanje konzervativnih struja i pokreta u društvu. Ovakav Zakon o zaštiti prostitutki samo je jedan u nizu primjera koji pokazuju do koje mjere su konzervativne struje u njemačkom društvu ojačale i što mogu nametnuti političarima vršenjem pritiska i organiziranjem na terenu.

Koje su osnovne odredbe zakona kojeg si spomenula?

Prema odredbama Zakona o zaštiti prostitutki, bilo tko tko radi kao prostitutka, eskort-djevojka, erotska maserka ili tantrička terapeutkinja, mora se formalno registrirati kao seksualna radnica. Nakon toga dobije dozvolu za rad i identifikacijsku oznaku koju mora nositi dok radi. Možda to ne zvuči toliko strašno, ali uzmi u obzir da takav način registracije znači da se osobni podaci seksualnih radnica pohranjuju u jednoj bazi podataka, što olakšava njihovu zloupotrebu i stigmatizaciju seksualnih radnica. Ukoliko radnica ne pristane na ove uvjete, sustav je automatski odbaci na margine seksualne industrije, gdje je već šansa da će biti izložena nekom obliku nasilja.

Je li donošenje Zakona potaknulo reakciju seksualnih radnica?

Svakako. Seksualne radnice su zajedno s feminističkim i queer organizacijama organizirale kampanju protiv ovog zakona, koja se protegnula na četiri godine. Na kraju nismo uspjele spriječiti donošenje zakona, ali je to svejedno bila najopsežnija i najdugotrajnija kampanja na kojoj smo radile, i puno smo naučile iz nje. Organizacija takve kampanje nije nipošto laka, ako uzmeš u obzir da je ona okupila žene iz veoma različitih konteksta - seksualne radnice, feministkinje, queer aktivistkinje, socijalne i zdravstvene radnice... Naše perspektive su u nekim slučajevima veoma različite, i nije uvijek bilo lako pomiriti različite pristupe radu i problemima.

Kada govorimo o organiziranju seksualnih radnica općenito, s kojim se problemima najčešće susrećete u svom radu?

Unutar pokreta volimo se pozivati na slogan “Ništa za nas bez nas”. Ta poruka je ujedno i najveći problem s kojim se susrećemo u organiziranju. Najsnažnija opozicija s kojom smo se susrele dok smo vodile kampanju protiv novog zakona bili su političari, koji su uporno odbijali susresti se s nama i saslušati što imamo za reći. Kako itko može govoriti o zaštiti seksualnih radnica i povećanju njihovih prava ako nije spreman uključiti ih u rasprave koje ih se tiču? Često se govori i o “spašavanju” seksualnih radnica, pri čemu se prvenstveno misli na radnice iz ekonomski manje razvijenih zemalja, i čime se u raspravu automatski uvodi elemente rasizma i paternalizma. A opet, iako su pozivi na zaštitu posebno vulnerabilnih skupina unutar seksualne radne snage česti, nitko se ne trudi da migrantske radnice uključi u oblikovanje i donošenje politika. Čak i aktivističke mreže na ovom polju rijetko uspijevaju uključiti migrantske seksualne radnice u svoje aktivnosti. To je nešto što hitno moramo promijeniti.

Osim kampanje, koje aktivnosti Hydre bi bilo dobro izdvojiti?

Savjetovalište je jedan od naših najvažnijih programa. Tamo u sigurnom okruženju pružamo besplatno i anonimno savjetovanje i podršku sadašnjim, budućim i bivšim seksualnih radnicama. U savjetovalištu rade socijalne radnice, seksualne radnice i druge aktivistkinje. Osim toga, dosta se bavimo i medijskim kampanjama – kampanja protiv Zakona o zaštiti prostitutki je bila popraćena jednom takvom, prilično snažnom, medijskom kampanjom – tako da se često nađemo i u ulozi glasnogovornica o pitanjima iz domene seksualnog rada. Hydra sudjeluje i na javnim događajima koji se tiču seksualnog rada, i naše članice često sudjeluju na konferencijama koji proučavaju društvo iz feminističke, queer i zdravstvene perspektive.

U kojim javnim događajima najčešće sudjelujete?

Recimo, na osmomartovskom maršu redovito koordiniramo sekciju za seksualni rad. Slične aktivnosti organiziramo i na Gay Prideu i sličnim manifestacijama. Često organiziramo i vlastite prosvjede. Konačno, tu je i Peer Project, projekt koji je usmjeren na dijeljenje iskustava, znanja i informacija radi osnaživanja seksualnih radnica, posebno migrantskih radnica. U sklopu Peer Projecta posebno educirane seksualne radnice održavaju radionice o profesionalizaciji, osnaživanju i destigmatizaciji s radnicama iz bordela i klubova. Osobno sam sudjelovala u pokretanju Peer Projecta i još uvijek sam aktivna u sklopu tog programa.

Osim organiziranja u sklopu nevladinih organizacija, postoje li u Njemačkoj pokušaji da se seksualne radnice sindikalno organiziraju?

To je jako važno, ali i teško pitanje. Teško je zato što znamo da je puno teže organizirati prekarne, part-time, sezonske, migrantske i ilegalne radnike od onih u tradicionalnoj industriji. Sve poteškoće s kojima se pri organiziranju susreću ti radnici, prisutne su i u seksualnoj industriji, samo što u moramo uračunati još i pitanje stigme. Osim toga, većina ljudi seksualni rad još uvijek uopće ne smatra radom, što predstavlja dodatni problem kod organiziranja i nastupanja prema javnosti. U sklopu radionica Peer Projecta često raspravljamo o načinima određivanja cijene i uvjeta seksualnog rada, u nastojanju da omogućimo određivanje kakvih-takvih industrijskih standarda. Naravno, radnice koje su najpogođenije nepostojanjem takvih standarda su migrantske radnice koje ne govore njemački, nisu upoznate sa svojim pravima i nemaju pristup potrebnim resursima. Od 2013. godine postoji Strukovna udruga pružateljica seksualnih usluga. Ta udruga radi na određivanju minimalnih radnih standarda, obrazovanju seksualnih radnica i vlasnica bordela o njihovim pravima, a uključila se i u kampanju protiv novog zakona – zbog kojeg će puno malih bordela biti zatvoreno. Međutim, to je prvenstveno organizacija za radnice iz Njemačke i često ne obraća dovoljno pažnje na razlike koje postoje između migrantskih i lokalnih radnica, kao ni na klasne razlike između seksualnih radnica i vlasnica bordela.

Jesu li aktivnosti tih organizacija imale konkretnih pozitivnih rezultata?

Ne mogu se sjetiti nijednog konkretnog slučaja, ali, recimo, u Berlinu feministička scena podržava seksualne radnice, a to čine i queer inicijative. Isto tako, Berlin ima i snažnu sex-positive scenu. Ta tri pokreta zaista su nam pomogla u osvješćivanju činjenice da je seksualni rad i da seksualne radnice zaslužuju život bez stigmatizacije.

Jeste li se prilikom pokretanja organizacije mogle ugledati na neke druge lokalne pokrete seksualnih radnica?

U Njemačkoj ne, mi smo bile među pionirkama pokreta. Ako govorimo o međunarodnom kontekstu, postoji nekoliko organizacija i događaja koji su nam poslužili kao inspiracija. Recimo, kada su se seksualne radnice u Francuskoj pobunile protiv najavljenih promjena zakona 1975. godine, okupirale su Crkvu Sv. Niziera u Lyonu. Nakon tog događaja, u Francuskoj i Njemačkoj počelo se obilježavati Dan seksualnih radnica, a on nas je potaknuo i na osnivanje Hydre. Kada smo pokretale Peer Project, oslonile smo se na bankošku organizaciju Empower i program x:talk iz Londona. Oba programa uključuju tečajeve engleskog jezika za seksualne radnice, jer se makar osnovno poznavanje tog jezika smatra ključnim za poboljšanje položaja seksualnih radnica u odnosu na klijente i šefove.

Surađujete li s drugim organizacijama seksualnih radnica?

Hydra je članica Međunarodnog odbora za prava seksualnih radnica Europe (ICRSE). S njima surađujemo ovisno o specifičnim prilikama i potrebama. Zajedno smo objavili opsežno izvješće i preporuke prilikom izglasavanja Zakona o zaštiti prostitutki u junu 2017. Redovito smo u kontaktu i s brojnim formalnim i neformalnim kolektivima diljem Njemačke, pogotovo u Berlinu. Naše članice većinom su ujedno i članice drugih organizacija, tako da se sve lokalne aktivnosti poprilično isprepleću. Povezivanje različitih organizacija seksualnih radnica dovelo je do pokretanja mreže savjetovališta za seksualne radnice, osnivanja Strukovne udruge pružatelja seksualnih usluga (BeSD), mjesečnih sastanaka seksualnih radnica na razini zajednice, kao i pokretanja mnogih manjih grupe koje su se organizirale preko društvenih mreža ili na radnom mjestu.

Na koji način funkcionira ta suradnja?

Kada god postoji potreba – bilo da se radi o organizaciji prosvjeda, sudjelovanja na kongresu ili organizaciji reakcije na aktivnosti konzervativnih grupa – pošaljemo poziv različitim mrežama koje sam spomenula. Onda one kroz svoje kanale mobiliziraju ljude i oni se uključe u određenu inicijativu. Nekada aktivistkinje Hydre predvode akcije i šalju pozive na mobilizaciju, a nekad su to aktivistkinje drugih organizacija.

Čime se trenutno bavite?

Trenutno uvodimo važne promjene: u procesu smo otvaranja kontakt-centra za seksualne radnice. Ako sve bude išlo po planu, seksualne radnice će taj centar moći koristiti za organiziranje radionica i tečajeva, ali i za druženje. Otvaranjem kontakt-centra želimo omogućiti radnicama da se međusobno povežu i upoznaju, kako bi izgradile solidarnost unutar industrije koju karakterizira izoliranost i fragmentiranost. Namjeravamo doraditi i Peer Project tako što ćemo proširiti doseg i do seksualnih radnica koje ne rade u bordelima, već na ulici i drugim, skrovitijim mjestima. S obzirom da će novi zakon mnoge radnice potjerati iz bordela na ulicu, to je jako važan korak u našoj borbi.


Izvor naslovne fotografije: Facebook/Hydra
Razgovor vodila:

Ana Vračar




    Preporučite članak: