Trenutna sindikalna inicijativa 67 je previše! jedna je od rijetkih akcija otpora urušavanju hrvatskog mirovinskog sustava. Ipak, problemi sežu mnogo dublje od povećanja dobne granice za starosnu mirovinu. O uzrocima trenutnog stanja razgovarali smo s Jagodom Milidrag Šmid, umirovljenom sindikalistkinjom i dugogodišnjom aktivistkinjom, bivšom savjetnicom za socijalnu politiku u Savezu samostalnih sindikata Hrvatske i članicom Upravnog vijeća Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje.
Možete li ukratko izložiti trenutnu problematiku mirovinskog sustava i najnovije reforme?
Cilj mirovinskog osiguranja danas više nije socijalna sigurnost u starosti, solidarnost s onima koji su tijekom radnog vijeka primali niske plaće, niti participacija umirovljenih ljudi u društvenom životu - što mogu osigurati jedino pristojne mirovine. Prelaskom u kapitalizam, primarni cilj sustava postaje razvoj tržišta kapitala, gospodarski rast, a posljedično i smanjenje javnog duga. U skladu s tim, reforme koje se provode guraju sve veći broj umirovljenika dublje u neimaštinu i bijedu, a da pritom ta štednja na siromašnima ne poboljšava stanje javnih financija. Aktualna reforma slijedi dosadašnji pravac reforme mirovinskog sustava RH - otežati uvjete umirovljenja budućim umirovljenicima, povećati penalizaciju (postotak smanjenja) mirovine u slučaju ranijeg umirovljenja, smanjiti udio mirovina u BDP-u u narednom razdoblju (ovo posljednje je u suprotnosti s europskim trendom).
Koji je slijed događaja doveo do današnjeg stanja mirovinskog sustava?
Inicijalna reforma mirovinskog sustava stupila je na snagu početkom 1999.godine, pri čemu je zakonom o mirovinskom osiguranju postavljena nova arhitektura trostupanjskog mirovinskog sustava: 1. stup - javni mirovinski sustav, 2. stup - obvezna individualna kapitalizirana štednja i 3. stup - dobrovoljna kapitalizirana štednja. Drugi stup stupio je na snagu 2002.
Reformom su bitno reducirana dotadašnja prava umirovljenika: osnovica za izračun mirovine od 10 najpovoljnijih godina proširena je na plaće iz čitavog radnog vijeka, što je dramatično snizilo mirovine; podignute su dobne granice za mirovinu, uvedena penalizacija za prijevremeni odlazak u mirovinu itd.; ali ono što je meni najinteresantnije jest da su se saborski zastupnici, državni dužnosnici i suci ustavnog suda potpuno izuzeli od primjene te reforme.
Činjenica je da su sve tranzicijske, postsocijalističke zemlje bile pod pritiskom savjetodavne uloge Svjetske banke da uvedu ovakav mirovinski sustav, trostupanjski ili dvostupanjski. Odbile su Slovenija i Čehoslovačka. U Sloveniji su protiv bili predstavnici akademske zajednice, profesori ekonomije i prava, tvrdeći da bi to povećalo fiskalni trošak za državu koji si Slovenija ne može priuštiti, a pravnici su isticali preveliki rizik za socijalnu sigurnost budućih umirovljenika. Češka je takav sustav također odbila. Mi smo ga objeručke prihvatili.
S jedne strane bili su javno navedeni razlozi, a s druge oni prešućeni. Javno navedeni razlozi su: demografska kretanja (starenja stanovništva, duži životni vijek), nepovoljan omjer između zaposlenih i umirovljenika, niska mirovinska primanja te velika očekivanja od kapitalizacije. Prešućena je činjenica da je mirovinski sustav 90-ih godina bio korišten kao socijalni amortizer za sve one koji su zbog podržavljenja a potom privatizacije poduzeća ostajali bez posla. Velik broj relativno mladih ljudi u punoj snazi otjeran je u prijevremenu mirovinu ili im je omogućen dokup staža. Financijski gledano to je bio čisti promašaj. Prešućeno je i neodgovorno upravljanje imovinom i financijskim resursima javnog mirovinskog sustava. Prešućena je ucjenjivačka uloga Svjetske banke, koja je svim tzv. tranzicijskim zemljama nametala novu mirovinsku ortodoksiju.
Koja su vaša predviđanja za novu mirovinsku reformu, koje skupine će biti najviše ugrožene?
Profitirat će oni dobro plaćeni, sa solidnim prihodima, koji se mogu dodatno osigurati ulažući sredstva u investicijske fondove, životne ušteđevine, osiguranja i sl. Ostali će biti na gubitku, a naročito mladi ljudi, naprosto zbog deregulacije tržišta rada. Najviše me u priči oko mirovinske reforme smeta da nitko ne spominje prekarne oblike rada i kako oni utječu na mirovinski sustav - smanjuje se i baza i iznos doprinosa za obvezno mirovinsko osiguranje.
Čitava priča oko individualne kapitalizirane štednje dio je svjetonazora koji je vezan uz ovu mainstream ekonomsku doktrinu - radikalno tržišnu logiku. Nameće se nužnost štednje i konkurentnosti na globalnom tržištu, a one se postižu preko leđa radnika. Vrši se konstantan pritisak za fleksibilizacijom i deregulacijom radnog odnosa, otežava se (ili čak brani) sindikalno organiziranje, poništavaju se kolektivni ugovori i sl. Kao pojedinac vi ste puno slabiji u pregovorima s vašim poslodavcem nego u okviru nekih pravila koje utvrđuje kolektivni ugovor. Ostaje činjenica da države, koje su sve bogatije, sve manje novca izdvajaju za socijalne potrebe svojih građana, a krajnjim posljedicama takvih politika tek trebamo svjedočiti.
U javnim raspravama o spomenutim procesima nije bilo ni riječi, izuzev jednog natpisa u večernjem listu, koji je potegnuo pitanje preko 480.000 osiguranika 2. stupa, na čije osobne račune nije uplaćena ni lipa duže od 3 mjeseca. To je čitava armija mladih ljudi koji danas rade u prekarnim oblicima rada, povremeno, privremeno, nesigurno itd. Što će biti s njima u starosti? Na koji način će se kapitalizirati ta sredstva? Oko 65-70 posto naših radnika prima plaću manju od prosjeka. Stoga je i iznos kapitalizacije realno nikakav jer on ovisi o visini uplaćenih sredstava i dužini kapitalizacije (uz ostale faktore).
Ne slažem se sa stavom da u starosti, kad postanete smanjeno radno sposobni ili bolesni i nemoćni, kad vam treba tuđa pomoć, da se onda vas smatra osobno odgovornim za situaciju u kojoj ste se našli. Pogotovo ne u jednoj državi koja među 10 kategorija ustavnih vrednota navodi socijalnu pravdu.
Nakon najave nove mirovinske reforme najviše se buke stvorilo oko drugog stupa. Koja je problematika iz toga?
Isti oni koji zagovaraju fleksibilizaciju i deregulaciju tržišta rada zagovaraju i drugi stup odnosno kapitalizaciju, drugi stup nije ništa drugo nego individualna kapitalizirana štednja.
Svatko od vas mlađih osiguranika u 2. stupu imate svoj osobni račun. Generalno uzevši, za banke je to najlukrativniji posao: nema rizika jer vi obavezno izdvajate u 2. stup. Novac je njihov, a rizik je vaš. Dakle, vas je država prisilila da štedite u privatnim fondovima i tvrdi vam se da je to vaša imovina, no vi kao osiguranik zapravo ne znate na koji način se upravlja. Ako je vaša imovina, onda biste trebali znati koliki je bonus fond menadžera, kolika mu je plaća, što je bilo jako dobro investirano, a gdje su bili promašaji, gubici i sl. Uz to, troškovi upravljanja 2. stupom daleko su veći nego troškovi u javnom stupu jer vi plaćate ulaznu naknadu u fond koji ste odabrali, plaćate sve institucije 2. stupa, a njih je šest: obvezni mirovinski fond, obvezno mirovinsko društvo koje upravlja fondom, mirovinsko društvo koje će isplaćivati mirovine, banku skrbnika, HANFA i REGOS.
Od samog početka vodi se vrlo agresivna propaganda u korist individualne kapitalizirane štednje, za koju se tvrdi da će imati pozitivne učinke po mirovinski sustav i pojedinca, no iskustvo pokazuje da baš i nije tako. Vama kao budućim osiguranicima nije utvrđen garantirani povrat iz 2. stupa. U javnom mirovinskom sustavu imate zajamčenu minimalnu mirovinu, ovdje nemate ništa. Kapitalizirana štednja podložna je kretanjima na tržištu pa je tako financijska kriza 2008. g. naprosto pomela dobar dio ušteđevina.
Kakvo je stanje s obaveznom individualnom štednjom u drugim državama EU?
Osim nas nitko ju nema. Većina tranzicijskih zemalja ga ili nije uvela ili ga je ukinula zbog njegove štetnosti. Zemlje zapadne EU taj oblik nisu ni imale već kod njih, uz obvezni javni mirovinski sustav gdje važe jednaka pravila za sve, postoje privatna osiguranja za pojedine profesije koja su često pod rukovodstvom sindikata. Uz to, često postoji i dobrovoljna štednja, ekvivalent našemu trećem stupu, koja je dodatak na mirovinu iz javnog mirovinskog sustava, ali nikada obavezno izdvajanje. Država ne smije obvezati građane da privatnom bankaru daju svoj novac. Država me može obvezati na porez ili doprinos za opće društvene potrebe, ali me nema pravo obvezati da štedim u privatnom fondu.
Možete li prokomentirati izjednačavanje dobne granice umirovljenja žena i muškaraca?
Dvojica muškaraca, mislim da su obojica liječnici po struci, podnijeli su ustavnu tužbu da traže izjednačavanje i naš Ustavni sud to je prihvatio. Pritom nitko nije vodio računa o činjenici da žene još uvijek u društvu nose višestruki teret, od skrbi o nemoćnima i starijima u okviru obitelji, do skrbi za djecu, kuhanja, pranja i čišćenja, što se naprosto podrazumijeva kao besplatan kućanski rad. Nekada se to pokušalo vrednovati na način da žene mogu pet godina ranije uz iste benefite ići u mirovinu, no danas se takve solidarne mjere ukidaju. Također, poslodavci na potencijalnu trudnoću gledaju kao na neželjeni teret pa su radnice često diskriminirane, od razgovora za posao gdje ih se ispituje neprimjerena pitanja do situacije kada zbog trudnoće dobivaju otkaz ili im se pogoršavaju uvjeti rada. Uza sve to, žene rade u gorim uvjetima te su radno segregirane u niže plaćenim djelatnostima; to su pretežno uslužni sektor, tekstilna industrija, njega i skrb itd. Ta specifično ženska zanimanja niže su vrednovana od onih muških što se reflektira i na visinu mirovina.
Kako vidite rješenja problema mirovinskog sustava?
Najvažnije, odnos između umirovljenika i radnika koji uplaćuju doprinose u održivom mirovinskom sustavu trebao bi biti minimalno 1:3, idealno je 1:4, a mi imamo gotovo 1:1. Jedino što može trajno oporaviti mirovinski sustav jest da povećamo broj zaposlenih u odnosu na broj umirovljenika. Provedena tranzicija kojom su uništene čitave industrije i proizvodne djelatnosti (tzv. privatizacija) osnovni je uzrok tome.
Drugo, treba vidjeti na koji način urediti 2. mirovinski stup ili ga ukinuti, što također neki zagovaraju. Ja danas ne mogu sa sigurnošću reći “ukinimo drugi stup” jer mi nedostaju specifična znanja iz ekonomije. Ono što generalno znam jest da su cikličke krize inherentne kapitalizmu. Što će biti s mirovinama koje su prepuštene tržištu kad kriza ponovno izbije? Možemo li dopustiti da socijalna sigurnost u starosti naših radnika ovisi o hirovima tržišta kapitala?
Generalno pravilo jest da ako u mirovinskom sustavu imate poteškoće financijske naravi to rješavate na dva načina. Redukcijom prava, što je već napravljeno, i povećanjem doprinosa, što nije napravljeno. Koliko je meni poznato, nijedna država EU ne financira javni mirovinski sustav s 15 posto doprinosa, kao što to radimo mi. Također, ni jedna država EU nije izvršila takvu štetnu privatizaciju djela javnog mirovinskog sustava kao što je to učinila Hrvatska.
Možda griješim, ali ja bih u pretpostavljenoj reformi prvo naciljala povlaštene mirovine i to iz osjećaja socijalne pravednosti. Nekada su bili odvojeni radnički mirovinski fond, obrtnički, poljoprivredni... Mirovinskom reformom 1999. godine to je sve objedinjeno, a pritom su najgore prošli radnici, premda je jedna od vrlo snažnih preporuka EU komisije da treba izjednačiti povlaštene mirovine u odnosu na redovne, no političari u to ne žele dirati.
Mislim da mladi ljudi danas moraju ispočetka graditi drugačije društvene odnose, drugačije odnose unutar poduzeća, drugačiji odnos prema našoj društvenoj odgovornosti i solidarnosti. Uporno nam se govori da je javni mirovinski sustav neodrživ, ali ja to ne prihvaćam. Pravi problem leži u nepostojanju političke volje da se spriječi siromaštvo u starosti kojem sve više svjedočimo.
Naslovna fotografija: Brid
Razgovor vodile: Martina Nekić i Bruna Nedoklan
Preporučite članak: