U logističkoj industriji, bilo da govorimo o lučkim radnicima, vozačima kamiona ili dostavljačima, vrijeme je od ključnog značaja. Kada bi radnici imali veću kontrolu nad vremenom imali bi ogromnu moć na raspolaganju.
Suvremena globalna ekonomija ovisi o nesmetanom protoku dobara, proizvoda i sirovina diljem svijeta. Kompanije poput Amazona su se razvile u tolikoj mjeri da otpremaju i do 400 paketa po sekundi, a sve navedeno ovisi o radu milijuna radnika u lukama, skladištima i logističkim centrima. Nije teško zaključiti da ako svjetski dobavljački lanac pukne, kapitalizam je u ogromnoj opasnosti. Ta takozvana „logistička revolucija“ ujedno je inicirala nove izazove i specifične poteškoće u organiziranju radnika. Ako radnički pokret i ljevica žele uspješno iskoristiti prednosti koje ona pruža, moraju shvatiti implikacije koje je prouzročila kako na globalnu ekonomiju tako i na radnike i njihova radna mjesta.
Imajući to na umu, Chris Browne je u podcastu Radicals in Conversation izdavačke kuće Pluto Books razgovarao s nekima od ključnih aktivista i istraživača u tom sektoru: Jakeom Alimahomed-Wilsonom, profesorom sociologije na kalifornijskom državnom sveučilištu Long Beach i kourednikom knjige Žarišne točke ili kako logistički radnici remete svjetski dobavljački lanac; Katy Fox-Hodess, asistenticom, zaposlenicom i aktivisticom na Sveučilištu u Sheffieldu; i Kimom Moodyem, osnivačem Labour Notesa i autorom brojnih knjiga o američkom organiziranom radu, najnovije O novim perspektivama (On New Terrain), i izvanrednim profesorom na instituciji Centre for the Study of the Production of the Built Environment na Sveučilištu Westminister.
Chris Browne: Što je to logistička industrija i na koga mislimo kada govorimo o logističkim radnicima?
Jake Alimahomed-Wilson: Kada naručite neki proizvod preko Amazona, mora postojati cijeli lanac radnika diljem svijeta da bi proizvod u konačnici došao do vaših ruku. Ukratko, proces ide ovako. Manualni radnici prvo na paleti utovaruju proizvod u kontejner. Samo za usporedbu, u ovom trenutku u prometu je 6 milijuna kontejnera diljem svijeta. Zatim kontejnere ukrcavaju na kamion koji pakete prevozi do luke. Teret preuzimaju lučki radnici koji ga prebacuju na glomazne brodske kontejneraše, kojeg onda pomorci prevoze do druge luke. U luci sve preuzimaju lučki radnici koji iskrcavaju teret u kamione ili vlakove, a transportni radnici ga voze do distribucijskog centra ili skladišta gdje su ponovno angažirani drugi transportni radnici. Logistički sektor postao je ključan element u suvremenoj just-in-time svjetskoj ekonomiji, a brzina je od ključnog značaja.
Katy Fox-Hodess: Logistika je u početku bila vojna znanost, da bi tek nakon Drugog svjetskog rata biznismeni uvidjeli da je logistika nešto što bi im moglo donijeti prednost nad konkurencijom. Malo po malo, preciznije od 1980. godine, logistika je postala ključna poluga konkurencijske borbe za multinacionalne korporacije koje su pretežito angažirane u svjetskoj trgovini.
Ovdje leži epicentar moći: svjetska trgovina, barem onakva kakvu je znamo danas, ne bi mogla postojati bez logističke industrije. Prije ´60–ih godina (a u nekim dijelovima svijeta i znatno kasnije) način na koji su dobra distribuirana bio je kardinalno drugačiji. Dobra su bila proizvedena na istoj lokaciji, pakirana i utovarena na različite moguće načine te, jednom kad bi stigla do odredišne lokacije, proces bi krenuo ispočetka istim redoslijedom. Ono što su neke velike korporacije uvidjele jest da bi uvođenjem tehnoloških inovacija, kao što je kontejnerizacija, mogle znatno ubrzati proces. Svjetska logistička središta ovise o onome što je Jake nazvao just in time, gdje, u idealnom presjeku, dobra ne gube vrijeme u stanju mirovanja. To vam daje prednost nad konkurencijom. Vrijeme je ono što radnicima u ovoj industriji daje moć. Ako ste u mogućnosti poremetiti industriju koja u potpunosti ovisi o brzom protoku dobara, to može rezultirati ogromnim gubicima za poslodavce.
Kim Moody: Nedavno sam obilazio okolicu Chicaga gdje su smještena nova novcata ogromna skladišta i intermodalna dvorišta. Logistika je organizirana oko tih ogromnih „klastera“. Oni su smješteni oko velikih metropola i svi su pogonjeni na onome što možemo imenovati kao „rezervna armija rada“, a to su većinom crni radnici koji su tu došli raditi u posljednjih 10-15 godina. Službena statistika procjenjuje da je u okolici Chicaga smješteno približno 160.000 ljudi. Ali tu nisu uračunati željezničari i IT radnici s kojima bi ih bilo oko 200.000. Ono što su učinili je oživljavanje onoga što su prije 30 godina biznismeni pokušali uništiti kada su se povukli iz gradova kao Detroit, Gary ili Pittsburgh. Biznis elite pokušale su se riješiti velikih klastera radnika „plavih ovratnika“, naročito sindikalno organiziranih i crnih radnika. Danas su, zbog potrebe transporta, preko znatno dužeg proizvodnog lanca nego prije, morali ponovno angažirati te nisko plaćene radnike. Ovi klasteri su žarišne točke u pravom smislu riječi. Problem je u tome što, iako postoje neke organizirane aktivnosti od strane radnika, sindikati nisu iskoristili situaciju da djeluju zajedno.
Katy Fox-Hodess: Moj prvi posao, nakon što sam prije 12 godina diplomirala na sveučilištu, bio je posao aktivistice za International Longshore and Warehouse Union (ILWU), snažan sindikat lučkih radnika i skladištara s dugogodišnjom lijevom tradicijom. Uz svakodnevne poslovne aktivnosti fokus rada mi je bio na organiziranju kampanje u tvornici badema Blue Diamond u Sacramentu. Kalifornija je najveći proizvođač badema na svijetu i velika većina izvoza prolazi upravo kroz kalifornijske luke. Sindikat je to adresirao kao strateški organizacijski cilj, iz vrlo dobrih razloga: bademi se odmah prevoze do luke za izvoz pa tu mora postojati mogućnost blokade dobavljačkog lanca. Kampanja je naposljetku bila neuspješna unatoč tome što su mnogi radnici uložili godine i godine svog rada u nju. Razlog zbog čega je bila neuspješna puno nam govori o poteškoćama sindikalnog organiziranja u ovom sektoru. Prvo, skladištima dominiraju agencijski radnici i ostali radnici s ugovorima na određeno. Iako je Sacramento grad sindikata, gdje je većina radnika zaposlena u javnom sektoru, radnici svejedno imaju velike poteškoće. Također, tu je još veoma nepovoljna radna legislativa SAD-a. Kompanije su izborile niz, po radnike, nepovoljnih zakona i time dobile dodatan vjetar u leđa. Riješili su se ključnih aktivista i uspješno posvađali radnike koji su već bili podijeljeni između radnika s ugovorima na neodređeno i na određeno. Primjerice, kada govorimo o logističkim radnicima i njihovom potencijalnom utjecaju na svjetsku ekonomiju, moramo biti vrlo oprezni, jer je previše objektivnih faktora koji odlučuju o tome mogu li se oni organizirati ili ne. Neke od tih faktora npr. ulogu države – teško je prevazići, a u ostalim dijelovima svijeta još je i teže.
Primjerice, Kolumbija slovi kao najopasnija zemlja na svijetu za sindikalce, pa su čak i danas često ubijani. Iako su u povijesti imali vrlo snažan nacionalni sindikat, kolumbijski lučki radnici danas uopće nisu sindikalno organizirani. Nakon privatizacije kolumbijskih luka ranih 90-ih, sindikat se raspao gotovo preko noći. Postojali su izolirani, umjereni pokušaji obnove sindikata, što je hvalevrijedan trud, ali granice su jasne, pogotovo ako s druge strane imate orkestriranu državnu represiju.
Jake Alimahomed-Wilson: Kad smo već kod pitanja državne represije, sa Spencerom Potikerom u Choke Pointsu sam napisao poglavlje o palestinskim vozačima kamiona. Izrael je Palestincima razorio povijesnu trgovačku luku. Aerodrom je također uništen. Kamion je tako jedini način na koji možete prevoziti dobra, što pak nije neometan proces kao u kontejnerskom prijevozu. Dapače, spriječen je izraelskom represijom i kontrolnim punktovima. Klasna eksploatacija palestinskih kamiondžija se ne može odvojiti od anti-arapskog rasizma i cionizma.
Kim Moody: I u SAD-u možete primijetiti državnu represiju. Skladištari za pravdu (Warehouse Workers for Justice, WWJ), potpomognuti od strane Saveza električara (United Electrical Workers) bili su organizirani u CenterPointu, ogromnom klasteru skladišta u okolici Chicaga. Oni su 2013. organizirali uspješan štrajk u Walmart skladištu kojem se pridružilo još nekoliko stotina građana. Vlada je na to odgovorila anti-terorističkom jedinicom. Čak i na manje nasilnom nivou, američko radno zakonodavstvo je veoma nesusretljivo. WWJ radi već 10 godina, ali je u mogućnosti organizirati tek nekolicinu skladišta. To su uglavnom manja skladišta s većinskim udjelom direktnih zaposlenika. Ako se želite suprotstaviti Walmartu, a o Amazonu da i ne govorimo, morate uzeti u obzir da je 60 posto tih radnika zaposleno preko agencije ili je na privremenom radu. Nekoliko Walmartovih radnika koje sam intervjuirao radilo je u gotovo svakom pojedinačnom skladištu u okolici. Ljudi skaču od jednog do drugog nadajući se da će im biti bolje nego u prethodnom.
Sindikalni aktivisti zapravo rade na razvijanju rukovodećih kadrova kako bi u jednom trenutku dobili nešto slično eksploziji. Sindikati se ne omasovljavaju malo po malo, već u radničkim borbama i prosvjedima. No, navedene akcije netko treba organizirati, a to zahtijeva strpljivi rad sindikalnih aktivista koji godinama putem metoda pokušaja i pogrešaka isprobavaju razne solucije borbe. Ponekad to uspoređujem s hotelskim radnicima, gdje imate slične probleme – imigrantska radna snaga i ogroman obrtaj radne snage koji se odvija unutar te iste industrije i geografske regije. Nakon nekog vremena, hotelski radnici se počinju upoznavati sa strukturom industrije u njihovom djelokrugu, pa im ono što aktivisti pokušavaju postaje smisleno. Nastavno na to, mogućnosti za pobunu su povećane.
Jake Alimahomed-Wilson: Logistika u just in time ekonomiji je također polje gdje organizirani rad može biti ključan za podržavanje anti-rasističkih i antikolonijalnih pokreta. Katy, možeš li reći nešto više o tvom radu s ILWU u Bay Area na kampanji kao Block the Boat i ostalim primjerima solidarnosti između logističkih radnika i društvenih pokreta?
Katy Fox-Hodess: U mnogim dijelovima svijeta lučki radnici su pokazali da mogu biti radikalni i angažirani iznad svojih neposrednih materijalnih interesa. ILWU je osnovan nakon generalnog štrajka 1930. godine u San Franciscu. Primjerice, sindikalni aktivisti odbili su ukrcati naoružanje za fašistički Japan, isto su učinili za vrijeme trajanja Vijetnamskog rata, a slično su napravili i s podrškom za anti-aparthejd pokret u Južnoj Africi. Danas su angažirani u raznoraznim inicijativama za rasnu jednakost unutar SAD -a, a nedavno i na Block the Boat kampanji podrške Palestincima.
Također, lučki radnici u Grčkoj se bore protiv privatizacije luka. Iako su vrlo lako mogli zauzeti neutralnu poziciju u smislu: „Nema veze da li su luke u javnom ili privatnom vlasništvu, bitno je da se mi fokusiramo na vlastite radne uvjete“. Umjesto toga, izgradili su snažan lokalni pokret baziran na principu da bi sve luke trebale biti u javnom vlasništvu, odnosno da su iste, nacionalno bogatstvo. Angažirali su se u antifašističkim organizacijama u Pireju, te također, u sklopu svog posla, pomažu imigrantima i izbjeglicama.
Htjela bih napomenuti ono što je daleko najimpresivniji slučaj kojeg sam imala prilike istražiti, a to su čileanski lučki radnici koji su 2013. i 2014. godine uspjeli organizirati višemjesečni štrajk koji je pokrivao sve luke u Čileu. Generalno gledano, uvjeti u kojima se radnici na Globalnom Jugu organiziraju su daleko teži, ali ipak vidimo radnike koje ne samo da riskiraju, nego u tome i uspijevaju.
Lučki radnici u Čileu zapravo i nemaju nacionalni sindikat, već neku vrstu mreže organizirane po anarho-sindikalističkom principu uzajamne pomoći. Vrlo jasno shvaćaju svoj strateški položaj u čileanskoj ekonomiji, odnosno, činjenicu da su luke žarišne točke. Također, vrlo su promišljeni (oko toga) kada i kako se treba boriti. Najčešće štrajkaju u siječnju, kada je sezona voća i povrća, što je velika čileanska industrija. Prije štrajkova, radnici strateški planiraju svaki potez, tako je osiguravanje ključnih luka (izvoznica bakra) jedan od najbitnijih segmenata borbe. Nastavno na to, usvojili su princip da luke koje su u štrajku neće prihvaćati preusmjereni teret iz drugih luka.
Angažiravši se u toj borbi, prvo su nastojali izboriti osnovne egzistencijalne potrebe svojih članova, no ujedno su imali i mnogo dalekosežnije namjere. Vođe štrajka su mi ukazale na to da je najvažniji trenutak u tom štrajku bio taj kada su natjerali čileansku vladu da intervenira u tripartitnom kolektivnom pregovaranju (između radnika, kompanije i vlade), i to po prvi puta nakon diktature.
Jedan od brojnih načina na koji je Pinochetova diktatura lomila sindikate jest ograničavanjem kolektivnog pregovaranja na nivou firme. U čileanskim zakonima trenutno nema pravne osnove koja bi omogućila sektorsko kolektivno pregovaranje. No, organiziravši se, lučki radnici su to uspješno obnovili. I to su djelomično uspjeli upravo zbog toga što su izgradili jake koalicije sa studentskim pokretom, profesorima, ostalim sindikalno organiziranim radnicima te zahvaljujući internacionalnoj podršci drugih lučkih radnika.
Kim Moody: Vratimo se na Chicago. Skladištari se nisu mogli izboriti za svoja prava putem direktne akcije, već su to uspjeli u koaliciji sa širim društvenim pokretima. Kao primjer, Skladištari za pravdu sklopili su koaliciju sa Sindikatom čikaških učitelja i lokalnim organizacijama koje rade na stambenim i obrazovnim pitanjima u crnačkim i latino-američkim četvrtima. Tako su se izborili da privremeni agencijski radnici imaju pravo apliciranja za puno radno vrijeme. Kada pogledate te klastere skladištâ, izuzetno je važno napomenuti da je većina njih smještena u predgrađima. U posljednjih 20 do 30 godina predgrađa su se radikalno promijenila – više nisu dom bijele, već latino i crne radničke klase. Kada sam te skladištare priupitao „koji su glavni problemi koji vas muče?“, oni su mi odgovorili težak rad i niske plaće, ali da doživljavaju i diskriminaciju te seksualno uznemiravanje. Aktivist WWJ-a mi je to i opisao. Odrastao je u Jolietu, gradiću kod Chicaga koji je dom tih velikih klastera. Rekao je da se život u Jolietu, kao i u tim skladištima, radikalno promijenio i da ima predosjećaj da će biti nemira i u predgrađima, kao što je to bio slučaj u užem centru Chicaga.
Katy Fox-Hodess: Lokalne koalicije kao što ih Kim opisuje vrlo su važne. Kao primjer, lučki radnici imaju vrlo snažnu strukturnu moć, a na prvi pogled izgledaju kao samodostatna, neovisna grupacija radnika. No oni sami po sebi nemaju dovoljno moći. Sindikati lučkih radnika u SAD-u i Velikoj Britaniji osnovani su tijekom generalnih štrajkova i kao takvi ovise o svojoj neposrednoj okolini. Sindikati logističkih radnika diljem svijeta, koji se izoliraju, uglavnom ne uspijevaju. Država i poslodavci su svjesni moći u žarišnim točkama onoliko koliko su toga svjesni i sindikati i radnici.
Jake Alimohed-Wilson: Prije nekoliko dana sam se susreo s Međunarodnom federacijom transportnih radnika (ITF). Razgovarali smo o pomorcima i ideji da ako su svi logistički radnici djelomično vidljivi, pomorci su u potpunosti nevidljivi. Svjedoci smo golemog rasta u svjetskom pomorskom prometu, ali - za razliku od luka i skladišta - ne možemo vidjeti posao kojeg pomorci obavljaju. Ti mega kontejneraši su operirani od male grupacije radnika koji rade u sličnim, ali svejedno specifičnim okolnostima. Velika većina pomoraca u svijetu je iz Filipina, Indije, Kine i Sjeverne Europe. Na brodu su 9 mjeseci po ugovoru, većina pomoraca nije sindikalno organizirana i često su iskrcani u lukama ili napušteni. Kojoj oni skupini kao grupacija radnika pripadaju u organizaciji dobavljačkog lanca teško je, no ipak bitno, za odgovoriti.
Kim Moody: Nedavno sam prisustvovao konferenciji Labor Notesa na kojoj su govorili članovi Sindikata željezničara. Oni su neobičan slučaj za američki sindikat i radno zakonodavstvo zato jer imaju pravo na sekundaran bojkot. To znači da, za razliku od lučkih radnika i vozača kamiona, oni imaju pravo nadići zakonska ograničenja štrajka bez da se nalaze u opasnosti nelegalnosti. Poznat mi je jedan primjer iz 90-ih, tj. štrajk radnika u čeličani u Warrenu u Ohiou. Štrajkaši su upitali željezničare: „Ako mi odemo u štrajk, možete li vi prekinuti s isporukom čelika?“ I oni su prihvatili. Jedan od problema je, naravno, što lokomotive ne voze do skladišta, to je posao vozača kamiona. Ove godine u očekivanju je štrajk radnika UPS-a, (kompanija za dostavu pošiljki). Ako se kojim slučajem pridruže i željezničari, prilika za stvaranjem jedne žarišne točke je sve izglednija.
Transkript razgovora izvorno je objavljen na stranicama časopisa Jacobin 10. rujna 2018. pod naslovom Seizing the Chokepoints.
Izvor naslovne fotografije: Brid foto arhiva
S engleskog preveo:
Preporučite članak: