Large jelena intervju 1

 

BRID je pokrenuo iznimno vrijedan časopis RAD, u kojem se već od prvog broja ističe ženski rad kao bitno političko pitanje, dok drugi broj donosi intervju s Gabrielom Ivanov, prema kojoj „udruge imaju velikih problema sa zatvaranjem svojih financijskih konstrukcija; radnici i radnice u udrugama imaju previše posla u odnosu na plaću. Takozvani burnout postao je gotovo pravilo – 56 posto ispitanika doživjelo ga je jednom ili nekoliko puta”. Kakve su posljedice ovakvog stanja “pregorenosti” za našu civilnu scenu, a onda i društvo u cjelini?

Ženski rad predstavlja okosnicu mog aktivističkog i političkog rada, tako da bih se na tu temu vratila i posvetila joj nešto pažnje. Ali prvo da se nadovežem na ovo zadnje što ste rekli, neizvjesnost i burnout kao temeljne odrednice rada danas, a koje su izražene i u civilnom sektoru.

Dosadašnja istraživanja civilnog sektora u polju ljudskih prava, kulture, demokratizacije i socijalnih usluga pokazuju da u sektoru rade većinom žene, te da taj rad karakteriziraju nestalni oblici zaposlenja, neregulirani uvjeti rada - pogotovo po pitanju radnog vremena - kao i iskazi zaposlenica o prekomjernom radnom opterećenju, tzv. burnoutu, na što u intervjuu povodom istraživanja upozorava Gabrijela Ivanov iz K-zone. Organizacije civilnog društva se velikim dijelom projektno financiraju, što znači da je perspektiva nesigurna čak i kada organizacija nominalno zapošljava na ugovore na neodređeno. Istovremeno, radi se o specifičnoj prekarnosti koja nije vezana uz egzistencijalnu ugroženost budući da većina zaposlenica ima visoke obrazovne kvalifikacije i živi u većim gradovima, dok je prekarni položaj radnica u drugim sektorima kao što je primjerice sezonski rad u turizmu puno gori.

Ipak, unatoč tome što se rad u civilnom sektoru može smatrati prestižnijim od rada u mnogim drugim sektorima, nestalnost zaposlenja i slaba regulacija uvjeta rada predstavljaju stvarne probleme. S obzirom na to da se radi o projektno financiranom sektoru i malim, fragmentiranim radnim jedinicama u kojima nije jasno razgraničenje između poslodavca i radnika - jer kapital dolazi od treće strane, donatora - tradicionalno sindikalno organiziranje, orijentirano na reguliranje cijene i uvjeta rada putem kolektivnih ugovora, zasad nije izgledno. To ne znači da zaštitu individualnih prava nije moguće tražiti učlanjivanjem u sindikat; dapače, radnice bi to i trebale činiti jer im sindikati mogu pomoći oko niza pitanja, od materijalnih prava do mobinga na radnom mjestu.

Potrebno je mijenjati rodnu dinamiku u našim organizacijama

No ne treba isključiti ni kolektivno sindikalno organiziranje, iako bi ga tek trebalo definirati s obzirom na specifičnost sektora. Prilike za rješavanje kolektivnih problema radnica u sektoru mogu se tražiti na razini organizacija, recimo izradom internih pravilnika kojima bi radnice zajednički (ili, zašto ne, uz pomoć sindikata) mogle definirati radno vrijeme, plaće i druga pitanja. Masovnijim organiziranjem unutar sektora mogu se tražiti sustavnija rješenja kao što su državne mjere usmjerene specifično na sektor, iako s obzirom na političku i ekonomsku klimu u zemlji takve mjere ne očekujem.

Možete li to usporediti s umjetničkom scenom? Nedavno je objavljena publikacija Kako žive umjetnice Selme Banich i Nine Gojić, u kojoj čitamo između ostalog i o čestom seksualnom uznemiravanju. Autorice navode kako je većina ispitanica bila diskriminirana na osnovi spola i rodnog identiteta, a kao primjere svakodnevnih praksi kojima su izložene navode „seksističke komentare, uvrede, podcjenjivanje, segregaciju, potplaćenost u odnosu na muške kolege, podređenost u odnosu na muške kolege iz iste profesije, isključivanje iz donošenja (kolektivnih) odluka, izloženost (javnim) kritikama i nemogućnost zapošljavanja”. Molim vas da komentirate ovaj navod.

Oba istraživanja koje smo spomenule ukazuju na nejednakosti te diskriminaciju na rodnoj osnovi. Osim alarmantnih iskaza o diskriminaciji koje donosi istraživanje Selme Banich i Nine Gojić, izdvojila bih i nalaz iz istraživanja K-zone: u ispitanim udrugama najveći broj zaposlenih čine žene - 80 posto; dok je na mjestima donošenja odluka omjer 50:50, odnosno žene su podreprezentirane na upravljačkim funkcijama.

Smatram da pitanje rodne neravnopravnosti u sektoru još uvijek nije stavljeno u prvi plan, čak i u slučajevima kad je priznato kao problem. Puno je komplementarnih načina na koje možemo pristupiti ovom problemu. Jedan je da inzistiramo na uvođenju formalnih mehanizama unutar organizacije, kao što je politika kvota u upravljačkim tijelima, te uvođenje zasebnih pravilnika ili kodeksa ponašanja, a također trebamo stavljati veći programski naglasak na rodne teme unutar polja kojim se organizacija bavi. Jednako je važno da osvještavamo i transformiramo prakse i ponašanja koja uzrokuju razlike u moći, kao što su tzv. mansplaining, agresivno ponašanje ili dominacija u govoru.

Fotografija 1 - Peti broj časopisa RAD


Jasno, sve te dimenzije ovise o spremnosti organizacija da ulože ozbiljan rad na transformaciji rodne dinamike, a što bi onda trebao biti kolektivan poduhvat, a ne - kako je to često slučaj - inicijativa koja se prepušta samim ženama, ne vrednuje dovoljno unutar organizacija i čija je interpretacija problema neravnopravnosti još uvijek podložna osporavanjima.

Kako bi se to s vremenom promijenilo, sigurna sam da pored rada u vlastitim organizacijama moramo puno više resursa ulagati u jačanje ženskih organizacija i izgradnju zasebne i neovisne infrastrukture koja će generirati sustavna znanja, ponuditi resurse i pružati podršku ženama da uspiju ostvariti promjene u vlastitim organizacijama.

Paralelno je potrebno raditi na daljnjem povezivanju sa sindikatima i ženskim sekcijama sindikata koje zasada uglavnom postoje na razini pojedinih sindikalnih središnjica, nedostaje im financijskih resursa te imaju ograničeno djelovanje i utjecaj, no njihov vrijedan rad treba svakako podržavati, pogotovo jer znamo da su po pitanju zaštite ženskih radničkih prava sindikati jedina mjerodavna organizacija koja je zakonski u mogućnosti organizirati žene na radnom mjestu.

Naš obrazovni sustav produbljuje klasne nejednakosti

Kakve promjene u obrazovnom sustavu zagovarate iz pozicije učeničkog i studentskog prava na besplatno školovanje i što to donosi u smislu gospodarskog upravljanja školskim sustavom?

Zahtjevom za besplatnim obrazovanjem na svim razinama, koji smo postavili 2009. godine blokadom fakulteta diljem Hrvatske, htjeli smo spriječiti daljnju komodifikaciju obrazovanja. Postavili smo jasan zahtjev državi da javnim financiranjem obrazovanja osigura svima jednak pristup obrazovanju i odbacili ideju prema kojoj za to nema dovoljno sredstava. Pitanje je naravno što su politički prioriteti, i kad tako postavimo stvari onda se obično pokaže da novca ima, samo ide negdje drugdje. Gledano šire politički, htjeli smo u prvi plan nametnuti pitanje društvene pravednosti budući da naš obrazovni sustav perpetuira društvene nejednakosti, što kontinuirano pokazuju radovi znanstvenica kao što su Ivana Dobrotić, Danijela Dolenec i Karin Doolan.

Istraživanja pokazuju kako predškolsko obrazovanje ima pozitivan utjecaj na daljnji obrazovni uspjeh djece, ali ga u manjoj mjeri pohađaju djeca iz socijalno deprivilegiranih obitelji, odnosno upravo oni kojima obrazovanje može i treba biti poluga za socijalnu mobilnost. Kao što znamo, vrtići se plaćaju, a dodatni je problem što se financiraju iz lokalne razine pa zbog regionalnih razlika djeca iz različitih sredina imaju nejednak pristup vrtićima.

Prema UNICEF-ovom istraživanju iz 2013. godine, polovica roditelja smatrala je da su im predškolske ustanove slabo ili osrednje financijski dostupne, pri čemu izvan sustava ostaju djeca lošijeg socioekonomskog statusa. Ne manje važno, vrtić je organiziran prije svega kao servis za zaposlene roditelje dok nezaposlene žene na koje još uvijek pada većina tereta brige za djecu imaju manju mogućnost upisa djece u vrtiće, što im otežava povratak na tržište rada i produbljuje rodne nejednakosti. 

Klasne nejednakosti se dalje produbljuju na osnovnoškolskoj i srednjoškolskoj razini, gdje u prosjeku djeca iz obitelji nižeg socioekonomskog statusa postižu lošiji rezultat od onih višeg socioekonomskog statusa, a djeca iz gimnazija obično dolaze iz obitelji boljeg imovinskog stanja. Utvrđeno je i da je na fakultetima nadzastupljen broj studenata koji imaju barem jednog roditelja sa završenim visokoškolskim obrazovanjem.

Ukupno to znači da u Hrvatskoj uspješnost u obrazovnom sustavu u velikoj mjeri ovisi o materijalnom statusu obitelji i porijeklu učenika. Drugim riječima, javni sustav obrazovanja - umjesto da doprinosi društvenoj mobilnosti - ima suprotan učinak da reproducira klasne razlike. Smatram da je to i 2009. godine, ali i danas političko pitanje prvog reda za organiziranje i mobilizaciju na ljevici.

Što treba mijenjati u hrvatskim sindikatima? “Demokratski deficit” u sindikatima znači da ljudi mahom više u njima ne sudjeluju i ne vjeruju im. Kako je do toga došlo? Kakav je omjer privatnog i javnog sektora u Hrvatskoj po pitanju moći i utjecaja sindikata? U javnom sektoru, ako jeste članica sindikata, za mene je osnovni problem što postoji jako slaba komunikacija službenih uprava sindikata s radničkom ili zaposleničkom bazom, što stvara lanac promašenih komunikacija.

Radnički pokret u svijetu pa tako i u Hrvatskoj bilježi pad sindikalnog članstva i posljedično smanjenje političke moći. Razlozi tome su brojni, a oni se na globalnoj razini tiču prije svega promjena u procesu organizacije rada - primjerice zbog automatizacije i fragmentiranosti proizvodnje; a dijelom su i posljedica udaljavanja lijevih partija od sindikata, odnosno pristajanja na imperative ekonomskog liberalizma kroz politiku tzv. trećeg puta.

Demokratizacija i jačanje sindikalne infrastrukture

Osim tih globalnih trendova, okruženje za sindikalno organiziranje u Hrvatskoj je dodatno nepovoljno: prošli smo snažnu deindustrijalizaciju i gašenje velikih industrijskih postrojenja, raste trend zapošljavanja u privatnim malim poduzećima, te je osim toga Hrvatska prva u EU po udjelu prekarnog rada. Danas čak 90% novosklopljenih ugovora čine ugovori na određeno. Takve je radnice izrazito teško i skupo organizirati budući da rade privremene i nestalne poslove, izlaze i ulaze u tržište rada itd. Zato nije iznenađujuće da je hrvatski sindikalizam koncentriran u javnom sektoru: prema posljednjim podacima sindikalna pokrivenost u javnom sektoru iznosi 68% u odnosu na 17% u privatnom. Istovremeno, rast prekarnih oblika zapošljavanja je naravno problem s kojim se suočava i europski sindikalizam, još uvijek bez rješenja.

Da bi sindikati uspjeli doskočiti problemu organiziranja radnika u prekarnim poslovima i zaustavili pad sindikalnog članstva, potrebno je stvoriti jaku sindikalnu infrastrukturu te financijske resurse usmjeriti u rad s bazom i edukaciju članstva, o čemu se može više pronaći primjerice u tekstovima aktivistice i sindikalistkinje Marine Ivandić. Drugim riječima, nužno je promijeniti dosadašnji način djelovanja sindikata, demokratizirati zatvorene i centralizirane sindikalne strukture kako bi se osigurala veća uključenost članova u rad sindikata, veći mobilizacijski kapacitet i posljedično povećanje sindikalnog utjecaja.

Ulaganje u edukaciju članstva pritom je od presudne važnosti jer generira veću razinu informiranosti i mogućnost samostalnog rada koja doprinosi cilju demokratizacije struktura i jačanja utjecaja. Problemi komunikacije između baze i profesionalaca koje spominjete mogli bi se zasigurno barem dijelom bolje rješavati decentralizacijom struktura odlučivanja te edukacijom i osposobljavanjem motiviranih sindikalnih povjerenika u rad sindikata.

Kakva vrsta feminističkog djelovanja i udruživanja vam se čini posebno bitnom kad je u pitanju ženski rad – ne samo onaj “nevidljiv”, vezan za poslove skrbi, nego i onaj vidljiv, vezan za osnaživanje žena za zanimanja koja su tradicionalno pripadala samo muškarcima?

Pored rada u vlastitim organizacijama moramo ulagati specifično u jačanje ženskih organizacija i stvaranje samostalne infrastrukture koja će osigurati znanja, resurse i podršku ženama da guraju promjene u organizacijama u kojima rade. Isto tako, makar se sindikate danas percipira kao organizacije koje djeluju isključivo na radnom mjestu, oni su povijesno bili i danas također mogu biti važni akteri u ostvarivanju ravnopravnosti. Kao ilustraciju mogu navesti primjer irskih sindikata koji su odigrali jednu od ključnih uloga u javnoj podršci i organiziranju kampanje za ukidanje zabrane pobačaja u Irskoj, kao i kampanji za legalizaciju istopolnih brakova.

Fotografije 2 i 3- Ženska sindikalna škola 2019.




Sindikati isto tako mogu biti važni akteri u zagovaranju emancipatornih promjena u obrazovnom sustavu koji je sad glavni "krivac" za reprodukciju rodnih stereotipa o "muškim" i "ženskim" zanimanjima o kojima pričate. Naravno, ne želim idealizirati rad sa sindikatima jer u realizaciji on može biti zahtjevan, vodstva sindikata mogu pokazivati nesklonost ulasku u šire društvene "konfliktne" teme ili o njima iskazivati tradicionalne stavove, no dosadašnji rad na primjeru Ženske fronte za radna i socijalna prava ili programima kao što je Ženska sindikalna škola pokazuje da je suradnja moguća.

Ako pogledate odgovore na prethodna pitanja, u njima je navedena barem jedna žena koja se bavila temama o kojoj je postavljeno pitanje. To radim svjesno, i isto tako smatram da je pitanje odabira političkog prioriteta u kojoj mjeri će lijeve organizacije u svojem javnom i unutarnjem djelovanju adresirati feminističke teme ili uložiti resurse u osnaživanje žena. U tom smislu treba osvijestiti i da je razlog "nemamo dovoljno vremena ili resursa" isto tako rezultat odabira političkog prioriteta.

Feminizacija politike

Kao što sam rekla, u lijevim organizacijama danas postoji deklarativno shvaćanje o važnosti feminizma, pa čak i samoidentifikacija organizacija kao feminističkih, ali je potrebno uložiti više resursa na dimenzijama kao što su primjerice rad na kampanjama, konkretnim politikama, organizacijskim mehanizmima itd. Unutar Zagreb je NAŠ! smo primjerice započeli rad na programu "feminizacije politike" koji ima ambiciju uključiti sve navedene dimenzije, a uz veliki koordinacijski trud kolegice Antonije Komazlić ostvarili smo suradnju s drugim municipalističkim platformama kao što su Barcelona en Comu i Ne davimo Beograd.

Danas je kapital potpuno drugačije definiran nego u vrijeme prve marksističke artikulacije kapitala, odnosno došlo je do sloma ili kompleksnog raslojavanja velikih socijalnih kategorija kao što su „klasa“ i „rod“. Kakvu vrstu ideologijske kritike mislite da je važno povući iz marksizma i kakve nam sve nove kritičke alate pružaju postkolonijalni studiji, queer studiji, feministički studiji, mirovni studiji, ekološki studiji, anarhističke komunalne prakse i drugi oblici prevrednovanja društvene nejednakosti? Jeste li pristalica jedne ideologije ili kritičke intersekcionalnosti?

Danas zaista jest došlo do raslojavanja kategorija klase i roda, koje je proizvod složenih i povijesnih i političkih okolnosti o kojem se kontinuirano vode rasprave unutar feminističkog i lijevog pokreta pa u tom smislu postoji opasnost suviše reduciranog odgovora. No, da se nadovežem na ono što smo govorile ranije, u kontekstu devastirane ljevice i oslabljenih sindikata nije neobično da je već dugo dominantno tumačenje prema kojem je sukob između rada i kapitala prevaziđen, odnosno da klasni sukob više ne postoji.

Istovremeno, može se činiti paradoksalnim da u vremenu kojeg karakterizira kontinuirano pogoršanje uvjeta rada i njegova prekarizacija s jedne, te rast društvenih nejednakosti s druge strane, ljudi imaju dojam da klasnog sukoba nema. No, klasni sukob ne proizlazi direktno iz "objektivnih" okolnosti, već on mora biti politički artikuliran i sve dok ne ojača infrastruktura na ljevici, koja uključuje i sindikate i stranke, neće biti političke artikulacije klasnog sukoba, nego ćemo ga eventualno prepoznavati u populističkom ključu, kao sukob između naroda i elita.

S druge strane, do sličnih trendova došlo je i u raslojavanju kategorije roda. Danas na lijevom spektru feminističkog pokreta nailazimo na kritiku tzv. identitetskih politika oko kojih se također vodi žestoka rasprava, a kritika ide u smjeru zaokreta mainstream feminizma prema neoliberalnim politikama i "razvod" feminizma od pitanja klase koji ne propituje više strukturnu dvostruku opresiju žena u kapitalističkom sustavu.

Smatram da bi iz takve kritike bilo krivo izvući redukcionistički zaključak prema kojem se pitanje roda može isključivo svesti na pitanje klase već je potrebno naglašavati i razumjeti specifičnu opresiju koja pogađa različite skupine. Da parafraziram Nancy Fraser, zahtjev jednakosti istovremeno znači i afirmaciju nepriznatih identiteta i redistributivne mehanizme koji adresiraju ekonomske nejednakosti.

Polazeći od te pretpostavke, smatram izuzetno važnim da se feminizam ponovno čvrsto veže uz radnički pokret i tematizira klasne i specifično rodne nepravde. U dosadašnjem radu članice BRID-a bavile su se temama koje reflektiraju višestruke opresije i nastojale premrežiti taj rad s feminističkim, mirovnim i ekološkim - kako programski tako i organizacijski.

Jedan od takvih primjera je Ženska fronta za radna i socijalna prava koja je uz oskudne financijske resurse i infrastrukturu bila jedan od snažnijih glasova protiv fleksibilizacije radnih odnosa iz tadašnjeg prijedloga Zakona o radu. Također kao dobar primjer mogu spomenuti BRID-ovu Žensku sindikalnu školu, koja od 2014. godine razvija program kako bi se međusobno educirale i povezale aktivistice iz feminističkih i LGBT organizacija i građanskih inicijativa sa sindikalistkinjama i članicama akademske zajednice.

Vijećnica ste platforme Zagreb je NAŠ!. Kakvo iskustvo donosi političko djelovanje iz stranačkog, za razliku od civilno-aktivističkog rada?

Aktivističko i stranačko djelovanje su različite, ali komplementarne metode postizanja društvene promjene. Aktivističko djelovanje je vaninstitucionalno i zato slobodnije pri postavljanju ambicioznih i radikalnih političkih prijedloga kojima se vrši pritisak na institucije, dok stranačko djelovanje znači ulazak u institucije i nekim dijelom ograničavanje na moguće i izvedivo s obzirom na konstelaciju postojećih snaga. Taj je prelazak za aktiviste prilično zahtjevan.

Fotografija 3 - Zagreb je NAŠ podiže zastavu na Jakuševcu



Oba tipa djelovanja su nužna, a Zagreb je NAŠ! po uzoru na druge slične municipalističke platforme zamišljen je kao kombinacija aktivizma i stranačkog djelovanja ("jednom nogom na ulici, drugom u institucijama"). U politiku koju karakterizira klijentelizam, stranačka trgovina i nedemokratske personalizirane strukture odlučivanja ušli smo s prilično ambicioznim ciljem: da promijenimo način na koji se "radi politika".

U praksi smo to pokazali uključivanjem građana u odlučivanje na razini mjesne samouprave, primjerice kao dio vijeća gradskih četvrti raspisali smo i organizirali zborove građana kao direktnodemokratski mehanizam odlučivanja - na Trešnjevci povodom najava o uništavanju zelene površine na Munjarskom putu i u Donjem gradu povodom rekonstrukcije Trga žrtava fašizma.

Također smo dali bezrezervnu podršku prosvjedima kvartovskim inicijativama kao što su inicijativa Čuvamo naš park sa Savice, zahtijevali transparentno trošenje novca na svim razinama, kontinuirano informirali građane kroz medije i društvene mreže o poduzimanju akcija u njihovom kvartu i skupljali od njih prijedloge za poboljšanje.

Na razini interne organizacije otvorili smo strukture odlučivanja svim zainteresiranima koji žele raditi u platformi, a ne samo članovima stranke ili liderima. Graditi političku organizaciju na taj način nije lako jer sudjelovanje u izbornom natjecanju centralizira stranačko odlučivanje i jer otežava rad na vanizbornoj mobilizaciji, na izgradnji i edukaciji stranačke baze.

Istovremeno, bez sudjelovanja na izborima, teško je postići potrebni momentum za uključivanje novih ljudi i širenje izvan poznatih krugova. Tih različitih silnica smo svjesni i ne mislimo da su razrješive, već da ih je potrebno kontinuirano osvještavati i pratiti unutarorganizacijski razvoj. Kako ja to vidim, cilj nam je dugoročna izgradnja i jačanje mreže aktivista i simpatizera, jer jedino tako možemo doista mijenjati kako se "radi politika".


Autor naslovne fotografije: Bojan Mrđenović
Intervju vodila:

Nataša Govedić




    Preporučite članak: