Prije mjesec dana smo o svim aspektima utjecaja Mola preko Ine na financije naše zemlje upozorili sve saborske zastupnike, međutim od nikoga ni glasa. Neshvatljivo mi je da se u programima HDZ-a i SDP-a za predstojeće izbore Ina uopće ne spominje
Sredinom listopada dali ste ostavku na mjesto predsjednika Radničkog vijeća Ine. U popratnom pismu objasnili ste razloge, no molim vas da nam ovdje dodatno rastumačite neke aspekte. Možemo početi sa samom pozicijom radničkih vijeća danas – ustvrdili ste da ona generalno nemaju nikakvu snagu?
U pravu ste, jedna od glavnih činjenica je da radnička vijeća u Hrvatskoj, s ovakvom zakonskom regulativom, nemaju snagu. U Hrvatskoj se poslodavac obraća RV-ima na tri načina, a to su obavještavanje, savjetovanje i suodlučivanje. Što se tiče savjetovanja, poslodavac zadovolji zakonske norme, RV u roku od osam dana napiše svoje očitovanje, ali poslodavca to ne obvezuje da bilo što mijenja, prihvati sugestije ili odgodi svoju odluku. Dakle beskorisno. Savjetovanje se provodi samo u slučaju zaštićenih kategorija (Zakonom o radu ili internim aktima). To su sindikalni povjerenici, invalidi, stariji od 60 godina i, kod nas u Ini, branitelji. U Njemačkoj recimo, za razliku od nas, RV ima pravo suodlučivanja i o bitnim pitanjima za kompaniju (reorganizacije), a isto tako i o svim pitanjima koja se tiču radnog prava, odnosno radnika. Svakako bi dakle trebalo mijenjati zakonodavni okvir. U zadnjem slučaju u Ini (izdvajanje maloprodaje u tvrtku-kćer) sindikati su se čak odrekli i ovog prava na suodlučivanje, odnosno sporazumom s poslodavcem pobili smo i Zakon o radu i interne akte. Smatram da je napravljen sramotni presedan, koji će se sutra reflektirati i na sve druge dijelove Ine. Kao što sam napisao i u obrazloženju svoje ostavke, ne želim raditi nešto na što ne mogu utjecati, a posebice ne želim stavljati svoj potpis na umiranje i uništavanje Ine. Vjerujem da se može drugačije i bolje.
Nesloga, a ustvari biznis
Određeni utjecaj na situaciju ipak imaju ili mogu imati sindikati; međutim, čini se da je upravo u njima znatan dio problema jer oni, kao što ste naveli, ‘služe isključivo za kolektivno pregovaranje’. Mišljenja ste, ukratko, da ustvari služe neutraliziranju radničkog otpora. Obratimo li pažnju na Inu, kako tamo općenito izgledaju ti odnosi?
Naši sindikati su, po meni, zaostali negdje u devedesetima, a više nije vrijeme ‘blagostanja’, dijeljenja zimnica i sindikalnih fešti, nego hitne modernizacije i preustroja sindikata za njegovu najvažniju zadaću, zaštitu prava radnika i solidarnost. To vaše pitanje odnosi se na drugi razlog moje ostavke, a to je nesloga sindikata, točnije čelnika sindikata koji djeluju u Ini. Iako bih danas čak rekao da se radi o prividnoj neslozi, a ustvari o dobro planiranom biznisu. Mahom se kod nas radi o starijim sindikalistima, nesklonim borbi za radnika i radna mjesta, koji su zaostali u nekim starim vremenima, a dugogodišnjim stažem u sindikatu su, naravno, ostvarili poznanstva, vjerojatno i usluge i protuusluge s poslodavcem. Moje je mišljenje da se sindikati moraju modernizirati, promijeniti smjer, ukoliko žele da poslodavci i politika učine to isto, te postaviti mlađe ljude. Naravno, teško se odreći pozicija i određenih povlastica.
Kad se radi o mom sindikatu INAŠ-u, mislim da nismo dovoljno s ljudima, radnicima, ne čujemo ih. Godinu i pol dana sam bio profesionalac i nije bilo recimo niti jednog seminara za sindikalne povjerenike. Sve se bazira ne nekoj kratkoj komunikaciji, pa počesto ni sindikalni povjerenici ne znaju pravo stanje stvari, a kamoli radnici. Naši sindikati su, po meni, zaostali negdje u devedesetima, a više nije vrijeme ‘blagostanja’, dijeljenja zimnica i sindikalnih fešti, nego hitne modernizacije i preustroja sindikata za njegovu najvažniju zadaću, zaštitu prava radnika i solidarnost. Kako sam kritičan i prema sindikatima i prema središnjicama, moram napomenuti da me se ne bi krivo protumačilo: sindikati su potrebni, danas možda više nego ikad u novije doba, ali potrebne su i korjenite promjene.
Aktualni događaji tiču se određenog tipa ‘restrukturiranja’ poduzeća i zaokreta u maloprodaji, gdje bi mnogi radnici mogli gadno izvisiti uslijed potpisivanja novih te drukčijih ugovora. O čemu se konkretno radi i kako je do toga došlo?
Mnogo je, po meni, ovdje propusta učinjeno i ranije, a sada je sve kulminiralo sa sporazumom koji je, nažalost, još i pokrenut od strane sindikata. Sporazum, rekao bih, ni u jednoj točki ne štiti radnika. Smanjuje im se plaća za 25 do 30 posto, a znamo da je Ina poslovala pozitivno posljednjih pet godina. Nema realnog razloga za to, a sve se dalo drugačije urediti. Ovako ispada da smo ispunili sve što je poslodavac očekivao. To nisu bili pregovori, to je ispunjenje zahtjeva poslodavca. Sramotno za bilo koji sindikat u Hrvatskoj ili svijetu. Ugovori za raskid radnog odnosa s Inom su ‘na zahtjev radnika’, što je potpuno suludo. Sve je bilo obavijeno velom tajne do samog potpisivanja ugovora i niti jedan radnik nije imao saznanja o čemu se to pregovara. To je također nepoznato primjerice u Njemačkoj. Sve što se tiče radnika jednostavno ne može biti poslovna tajna. Nakon što nisu skupili 70 posto radnika za prelazak u novu firmu, sindikati su najprije počeli nagovarati radnike da ipak potpišu, a nakon toga i sam poslodavac pozivom na telefone, jednog po jednog. Nelogično je i to što su radnici sada odlučivali, a novo poduzeće će zaživjeti tek u 2016., dok će raskidi ugovora i moguće otpremnine ići tek nakon 1. travnja 2016. godine. Ako znamo da će do tada već biti ispregovaran novi kolektivni ugovor, naravno da se radnici boje pod kojim uvjetima će uopće biti otpremnina. Smatram da je sve namjerno napravljeno, kako bi ljudi što više bili u neizvjesnosti i potpisali novoponuđene ugovore.
Nakon vašeg istupanja iz RV-a, sindikat INAŠ opozvao vas je s funkcije svog izvršnog povjerenika i kritički se izjasnio o vašem potezu, kao što ste i vi o njima uopće. Odmah potom, sindikati sisačke Rafinerije, u kojoj je vaše temeljno radno mjesto, stali su u vašu zaštitu. Je li se nakon toga nešto dogodilo, odnosno kakve se daljnje reakcije mogu očekivati?
Uz smjenjivanje mene, iz sindikata je izbačen Merlino Koren, glavni povjerenik za Rafineriju nafte Sisak (RNS). Apsolutno sramotno za jedan sindikat. Naravno da nas ovdje u Sisku poznaju, pa su povjerenici odbili prihvatiti tu odluku. Također je i udruga branitelja RNS-a dala potporu toj odluci sindikalnih povjerenika iz RNS-a i podršku nama kao dokazanim borcima za radnička prava. Nitko se do sada nije javio iz sindikata INAŠ, a kako obojica smatramo da je potreban zaokret u radu sindikata, mislim da ni neće. To bi značilo da predsjednica sindikata mora otići, a bojim se da ona to još ne želi, sve dok ne ispuni sve obećano ili dogovoreno. Imamo sa svih strana pozive za osnivanje novog sindikata, koji neće biti ‘žuti’ kakvi su danas u Ini. Treba promisliti i vidjeti. Jedno je sigurno: mnogo toga imamo za reći i nećemo šutjeti. Borbu ćemo sigurno nastaviti, ali ćemo promisliti u kojem smjeru ići. Mislim da je svuda, u globalu, situacija kao u Ini. Od ukupne sume plaća u Ini tri posto radnika (menadžment) zauzima 20 posto iznosa, a 80 posto se dijeli na ostalih 97 posto radnika. Zar je to normalno, zar je to održivo?
Zaključili ste da će se nakon zbivanja s maloprodajom desiti ‘neprijateljsko preuzimanje Ine u korist Mola’ u ostalim dijelovima Ine. Pored odnosa između menadžmenta i sindikata koje ste opisali, kakve pojedinačne predradnje uočavate u tom smislu i kakvu dinamiku tog procesa možete prognozirati?
Kako već godinu i pol ‘urlam’, radi se o klasičnom upropaštavanju jedne firme za korist druge. Mnogo je informacija, ali recimo ovako: smanjenje broja radnika se provodi već godinama (5500 radnika u pet godina), radi se na zatvaranju RNS-a, a sve bolje se vidi i ono o čemu od početka govorimo i u Rafineriji nafte Rijeka. Cilj je izvoziti našu naftu, čija je cijena izuzetno niska, i na taj način ostvarivati ekstraprofit. Nadalje, zadržati samo rentabilne benzinske postaje, što znači da ih ne zanimaju nerazvijeni krajevi Hrvatske. U konačnici, nakon izdvajanja u tvrtke-kćeri, gašenja i upropaštavanja, ostat će u Ini možda nekih dvije do tri tisuće ljudi (trenutno nas je osam tisuća). Tada je u opasnosti i drugi energetski sektor Hrvatske. Meni samo nije jasno da to nitko od naših političara ne vidi. Ni dvije najveće stranke, a ni ostali baš ne spominju Inu. Prije mjesec dana smo o svim aspektima utjecaja Mola preko Ine na financije naše zemlje upozorili i sve saborske zastupnike, međutim od nikoga ni glasa. Sramotno je da se u programima HDZ-a i SDP-a za predstojeće izbore Ina uopće ne spominje. To mi je neshvatljivo.
Ina u sjeni Mola dobiva određenu načelnu podršku, ali vi ste je s pravom nazvali tek – deklarativnom. Naime možemo čuti povremeno čak i hrvatskog premijera kako se izražava na taj način o Ini, dok istinske pomoći nema na vidiku. Što mislite da bi se realno dalo učiniti kako bi se Ina spasila od Mola?
Postoje načini i vjerujem da to mnogi znaju, a zašto nema volje za zaustavljanje procesa, još mi nije jasno. Dugo vremena pišemo o Ini i sve što smo do sada predvidjeli se i ostvarilo. Nikad nismo demantirani, ni popljuvani da smo iznijeli neistinu. Postoje mogućnosti, naravno. Po meni, da se samo natjeraju da poštuju hrvatske zakone, to bi već bilo mnogo. Odbor izvršnih direktora nije u skladu s hrvatskim zakonima (dvostruko vođenje kompanije). Hrvatski članovi Uprave trebaju podići tužbu zbog nemogućnosti utjecaja na vođenje kompanije (tzv. dvostruki glas predsjednika Uprave Zoltana Aldotta). Utužiti ih zbog neispunjavanja svih obveza Mola kao strateškog ulagača. Lako se da dokazati cjelokupna manipulacija, namjerno gubljenje tržišta i enormni uvoz Molovih proizvoda u Hrvatsku, pa tako i gotovih proizvoda s Mediterana. To će dokazati da potražnja nije pala. Svakako su nužni čvrsta ruka hrvatske vlade, donošenje ekonomskih odluka u stilu mađarskog premijera i lobiranje širom Europe i svijeta. Sve se može dokazati i ispraviti. Dokazati tko je sve radio u privatnom interesu i tko je sve radio za interese Mola, a ne Ine. Trgovački sud tu mora donijeti presude, a onda se mogu i stopirati procesi koje molovci i dalje rade, možda i utjecati na vlasništvo nad dionicama. Kad bi bilo pokazatelja da žele ulagati barem u Rafineriju u Rijeci (a kojih danas nema), za Sisak postoje ideje da se vrati u ruke države i spoji recimo s Janafom. Postoje solucije, postoje rješenja, mnogi su stručnjaci o tome puno pisali. Nažalost, kao i u mnogo čemu, kod nas su stručnjaci na margini.
Konačno, priča o Ini nipošto nije usamljen slučaj, mada je svakako jedan od najznačajnijih. No prije bi se moglo reći, kad je posrijedi odnos krupnog kapitala i vlasti prema interesu najšire zajednice, da se radi o standardnoj praksi?
Slažem se i s tom tvrdnjom, ali vrijeme je da se praksa promijeni. Ima načina, a sve mi se čini i sve više volje. Nekad to treba puknuti. Gdje i kad, vidjet ćemo. Zar nije čudno da su se sve svjetske krize rješavale pobunama, nemirima, a ova koja je na prolasku (ako jest) ništa. Kriza je pogodila male ljude, ali one koji su je izazvali nije uopće. Možda su samo ostvarivali manji profit, ali ništa drugo im se nije dogodilo. Mislim da posvuda ključa, možda je na pomolu i globalna promjena pa i, zašto ne, promjena društvenog uređenja. Mislim da je otprilike, u globalu, situacija kao u Ini. Od ukupne sume plaća u Ini tri posto radnika (menadžment) zauzima 20 posto iznosa, a 80 posto se dijeli na ostalih 97 posto radnika. Zar je to normalno, zar je to održivo? Mnoge informacije nisu dostupne radnicima, pa tako ni ova. Moj Sisak je najbolji primjer za uništenje tvornica, radnika i ljudi od strane krupnog kapitala. Ljudi su godinama ‘ubijani’ i jednostavno ne vjeruju više ni u šta i ni u koga. Nažalost, nemaju volju za borbu za sebe, a kamoli za solidarnost s drugima. Ali, kako sam već rekao, osjećam da bi se to uskoro moglo promijeniti. Nadam se da nećemo dugo čekati. Vjerujem u ljude, vjerujem u dobro i vjerujem da dobro mora pobijediti.
Intervju vodio:
Preporučite članak: