Donosimo proširenu verziju razgovora s Rajkom Kutlačom, povjerenikom Sindikata Istre i Kvarnera u pulskom Uljaniku. Kutlača govori o brodogradnji, radničkom dioničarstvu kao privatizacijskom modelu, 3. Maju, ulozi sindikata, suradnji s eko i prostornim aktivistima, turizmu. Obrazlaže iznenađujuću činjenicu da Uljanik zapošljava više radnika nego cjelokupni istarski turizam konstatirajući da brodogradnja nije na teret nego na korist lokalnoj zajednici i državi. Skraćena verzija intervjua izvorno je objavljena u Zarezu 381 od 10. travnja 2014.
Proizvodnja nekad i sad
Na koje je sve načine Uljanik utjecao na izgradnju Pule, kako u materijalnom, tako i u nematerijalnom smislu?
Uljanik je osnovan u vrijeme kad je Pula postala ratna luka Austro-Ugarske u kojoj je živjelo oko 900 stanovnika. Pula je stvorena uz i kroz Uljanik. Pritom ne mislim samo na arsenal, već i na svu ostalu gradsku infrastrukturu. Uljanik je prije nekih 100 godina imao tramvaj, a u tom periodu sagrađena je i bolnica kao i manje-više sve zgrade koje danas imamo. I u novije vrijeme, turistička naselja, stadioni, sve je to napravljeno kroz Uljanik. Danas se to zaboravlja pa se značaj brodogradnje kao i ostale industrije na ovim prostorima obezvređuje. Međutim, to nije samo lokalni problem. Sustavno gašenje industrijske proizvodnje je hrvatski problem.
U Uljanik ste došli 1984. god. Možete li opisati kakva je tada bila situacija po pitanju poslovanja? Tko su bili glavni naručioci brodova?
Posla je bilo jako puno jer se poslovalo na drugačiji način. Bila je Jugoslavija, bili smo nesvrstani i imali smo veze s istokom. Poslovi nisu uvijek bili bazirani isključivo na ekonomskoj politici, već i na političkoj. Mi smo radili brodove, a oni su nama davali naftu. Ne mislim da je to loše jer je cijela priča na neki način bila ukomponirana, a danas su svi prepušteni sami sebi. Nitko ne vodi brigu da poslovanje bude uklopljeno u neki zajednički interes. Najviše smo proizvodili za bivši Sovjetski Savez koji je bio neiscrpno tržište, kao i za manje-više sve nesvrstane, ali imali smo naručioce i na europskom tržištu. Primjerice Švedska, vjerojatno znate za priče o Berge Istri. Uljanik je u tom trenutku prvi u svijetu spajao brodove u moru. Dvije polovice od 180 m su se spajale u moru što je bila inovacija na svjetskoj razini.
Koliko je proizvodnja, što se tiče sirovina i poluproizvoda, bila oslonjena na jugoslavensku privredu?
Puno. Ne smijemo zaboraviti da Jugoslavija nekad nije Hrvatska danas: imali smo crnu metalurgiju i proizvodnju brodskih limova koje u Hrvatskoj danas nema. Doduše i brodovi su bili drugačiji, tražilo se manje sofisticirane tehnologije. Danas naručitelj u velikoj mjeri uvjetuje gdje će se naručivati oprema. Ne možete naručivati gdje vi želite jer on daje novce, ima svoje poslovne veze i svoje želje radi ostvarivanja zamišljene kvalitete, a nekada se puno više proizvodilo ovdje. U svakom slučaju, nacionalna politika je uništila proizvodnju, pa i brodogradnju. Brodogradnja ili brodogradilišta sama po sebi ne mogu biti niti je potrebno da budu visoko profitabilna. Njihova profitabilnost bi trebala biti u tome da izvoze proizvode ostalih industrija. Problem je što je i sva ostala proizvodnja u Hrvatskoj uništena, iako je do prije par godina kroz Uljanik posao imalo oko 2.000 poduzeća.
Jesu li u Uljaniku osim primarne djelatnosti postojale i druge, npr. znanstvena ili obrazovna djelatnost? Koliko su bile vezane uz primarnu proizvodnju? Što je bilo s djelatnostima koje nisu usko brodograđevnog tipa?
Meni je to teško reći, ali sigurno je jedan značajan dio obrazovanja u Hrvatskoj bio vezan za brodogradnju, od brodograđevnih fakulteta i elektrotehnike do projektantskih biroa. Brod ne rade samo varioci, on traži i druga znanja, treba ga osmisliti, posebno ako se radi o prototipu, a mi smo napravili velik broj prototipa. Tada je cijelo školstvo bilo vezano uz proizvodnju. Imali smo privredne škole koje su obrazovale ljude za proizvodna zanimanja. Danas nažalost nemate školovanog proizvodnog radnika. Imate priučenog, imate doškolovanog, ali školovanog nema i to nedostaje.
Što se tiče ostalih djelatnosti, nekad smo imali tvornicu dizel motora koja nije klasična brodograđevna proizvodnja i koja se nažalost danas pomalo gasi. Imali smo i tvornicu električnih strojeva i uređaja, koja je nekad bila u sastavu Uljanika, također motorogradnju i elektroproizvodnju te projektantski odjel. To su bili svjetski odjeli koji su radili inovativne poslove i proizvode. Nažalost, sve se pomalo gasi s obzirom da su se, kad je došlo do ogoljenog ekonomskog poslovanja, sve djelatnosti koje nisu core biznis, izmještale. Sada se pomalo nazire da to baš i nije bio najpametniji potez. Puno se proizvodnje dalo u malu privredu, što nije loše, ali kad dođe do ovakvog kriznog razdoblja, onda se vidi da je bolje imati to pod kontrolom. Zato se sada dosta toga vraća u Uljanik.
Rat i devedesete
Što se događa s Uljanikom i proizvodnjom za vrijeme rata?
Iako smo imali velikih problema, Uljanik je za razliku od ostatka brodogradnje još u to doba imao dobru zaposlenost. Problem je bio u novcu jer je to bilo doba velikih promjena, ne samo kod nas nego i na svjetskom tržištu. Bilo je doba velikih kursnih razlika, cijene su skakale. Brodogradnja je industrija koja je jako podložna takvim procesima budući da djeluje vani, u ono vrijeme pogotovo, jer su se brodovi ugovarali isključivo u dolarima, a materijali i oprema se kupovala u eurima. Ako ugovorite brod od 50 milijuna dolara pa vam kurs padne za 1 kunu, vi ste u minusu 50 milijuna kuna bez da ste išta radili i išta napravili. Zadnjih se godina to malo amortiziralo, ali nekada je to bilo vrlo intenzivno. To se ne može zanemariti, jer kad se radi o milijunima, o desetinama ili stotinama milijuna, svaki pomak je jako osjetljiv.
Kakva je bila situacija s brojem zaposlenih u periodu 90-tih?
Do polovice 90-ih nas je bilo preko 8.000 zaposlenih neposredno u Uljaniku, plus 2.500 – 3.000 kooperanata, što znači maksimalno 12.000 ljudi. Danas smo znatno ispod tog broja. Uljanik bez 3. MAJ-a ima otprilike 2.600 zaposlenih, a u razdoblju pune zaposlenosti oko 1.500 kooperanata. Sredinom 90-ih je Uljanik, možda prije od ostalih, izdvojio neke djelatnosti koje nisu isključivo brodograđevne. Odvojio se i značajan dio privrede te se Uljanik pretvorio iz jednog poduzeća u holding pri čemu je Uljanik vlasnik svih ostalih poduzeća. 1996. je otprilike 1.000 ljudi otišlo uz otpremnine koje su bile oko 20.000 maraka. U ovom novom restrukturiranju je isto otišao jedan dio, nekih 250 ljudi u Puli. To su najveći valovi, ali ipak je najveći dio otišao kroz privatizacije firmi.
Sindikalno djelovanje unutar Uljanika
Uljanik se dijeli na nekoliko društava koja su unutar Uljanik grupe, a dio nekadašnje proizvodnje Uljanika se privatizira i nastaju pojedinačne firme?
Da, Uljanik se iz jednog poduzeća 1993. podijelio na brodogradilište, strojogradnju i tvornicu električnih strojeva i uređaja. U početku je bilo 12 poduzeća od kojih je dio privatiziran. Danas imamo 6 poduzeća plus 3. MAJ. Uljanik je 100 posto vlasnik svih poduzeća unutar grupe, jedino nije 100 posto vlasnik 3. MAJ-a.
Što se događa s razinom radničkih prava i uvjeta rada u procesu razdvajanja i kasnije privatizacije pojedinih poduzeća?
U matičnom društvu i u velikim društvima koja su se odvojila nije bilo velikih problema. Imamo kolektivni ugovor od 1998. godine za sva društva koja su u tom trenutku bila dio Uljanika, mislim da je to najdugovječniji kolektivni ugovor u Hrvatskoj. On je danas na snazi i za neka društva koja su se odvojila jer su u trenutku sklapanja kolektivnog ugovora bila potpisnici, tako da su unutar zidina Uljanika sva poduzeća, osim par manjih od nekoliko ljudi, pokrivena istim kolektivnim ugovorom. U tom se smislu nije dogodilo nešto stresno. Kada govorimo o usporedbi s privatiziranim firmama, naravno da se stupanj radničkih prava razlikuje između njih i Uljanika.
Koliki je postotak radnika u Uljaniku sindikalno organiziran te kako su raspoređeni između 3 sindikata koja djeluju u Uljaniku?
U Uljaniku djeluju Sindikat metalaca, Sindikat Istre i Kvarnera i Jadranski sindikat koji je osnovan prije godinu dana. U njima je organizirano otprilike 2.000 radnika, dok ih je oko 600 neorganiziranih. Uvijek je bilo 500-600 radnika koji nisu sindikalno organizirani i to je žalosno. Problematično je što nije nužno da radnici budu članovi sindikata kako bi ostvarili prava koja sindikati ugovore. Nije mi žao što ti ljudi imaju prava, ali to uništava sindikalizam. Ako nemaš želju biti član, a imaš svu korist od toga, onda sindikat ne može biti jak. Porazno je što će se čovjek doći učlaniti tek kad ima veliki problem. Ljudi bi i u drugim situacijama trebali biti članovi sindikata. Čini mi se da u Hrvatskoj ne postoji radnička svijest i to je veliki ograničavajući faktor sindikatima. Osim toga, naravno, postoje i problemi u samim sindikatima.
Možete li opisati način na koji ste sindikalno djelovali u procesu privatizacije te kakav je odnos bio između pojedinih sindikata unutar Uljanika?
SIK je prilikom zbrinjavanja tisuću ljudi 1996. imao veliki utjecaj budući smo sve stvarno držali pod kontrolom. U samoj privatizaciji, odnosno odvajanju firmi, smo imali vrlo malo utjecaja jer su to, nagovoreni ili ne, bili dobrovoljni odlasci radnika pa samim time nije postojala mogućnost nekog upliva. U novom procesu privatizacije i restrukturiranja smo također imali veliku ulogu jer je sindikat nastupao zajedno s upravom prema ministarstvu te odredio uvjete pod kojima ljudi mogu kupovati dionice, cijene dionica i način otplate. Otvorene su kreditne linije za kupovinu, ugovorena je cijena od nekih 50 kn po dionici, ugovoreni su popusti za staž. Čini mi se da smo napravili dobar posao budući je u privatizaciji sudjelovalo 2.700 od 3.100 – 3.200 ljudi. Čak smo i u ovom zadnjem programu zbrinjavanja utjecali na način da smo dogovorili sve uvjete i otpremnine. Pitanje ostaje jesmo li uopće mogli napraviti više, no mislim da posao koji smo odradili u svakom slučaju nije bio na štetu radnika. Unutar konteksta privatizacije ne mogu reći ništa loše o odnosima SIK-a, drugih sindikata i uprave, no bilo je i drugačijih primjera kroz povijest. Primjerice, Sindikat Istre i Kvarnera je 2 puta masovnim tužbama istjerivao prava radnika Uljanika.
O kakvim se tužbama konkretno radilo?
Imali smo situaciju 90-ih kada smo zbog neisplate regresa za godišnji i neisplate prijevoza podigli oko 400 ili 500 tužbi. To smo dobili i to je isplaćeno. 2004. smo imali tužbe zbog neusklađivanja plaća s troškovima života, što je po kolektivnom ugovoru obaveza. Oko 800 ljudi je diglo tužbu, međutim spor je trajao šest godina iako je zakonska obaveza da se radni sporovi rješavaju u 6 mjeseci. Imali smo pet prvostupanjskih presuda i šest vještačenja u korist radnika. Kad bi spor došao na drugostupanjski sud, samo bi ga vratili nazad, dok jedna sutkinja drugostupanjskog suda nije presudila u korist poslodavca s obrazloženjem od dvije rečenice. Kako je Županijski sud u tom slučaju bio vrh, presuda je bila konačna.
Dakle jedan tip sindikalnog djelovanja su bili pregovori, drugi tip je odrađivan uz pomoć pravnih mehanizama, kroz tužbe, a što je bilo s akcijama poput štrajkova i sl. i jesu li bile potrebne?
Unutar Uljanik brodogradilišta nismo imali takve akcije, ali unutar zidina Uljanika jesmo. Radi se o Uljanik TESU, jednom Uljanikovom bivšem poduzeću koje danas ima oko 130 zaposlenih. To je firma koja je nekad u sastavu Uljanika imala 800 - 900 radnika, koja je 100 posto izvozno orijentirana i koja danas radi potpuno nove proizvode. Prije 4 godine Uljanik TESU je bio pred raspadom. Ne znam koliko smo puta izlazili na ulice, radili javne prosvjede po Puli, išli smo gradskim i županijskim vlastima, organizirali štrajkove unutar Uljanika, djelovali kroz novine. Jedno vrijeme je sindikat i materijalno pomagao tim ljudima koji 6 mjeseci nisu dobili plaću. Na kraju smo preko Hrvatskog fonda za privatizaciju uspjeli dobiti neke kreditne linije koje su omogućile da Uljanik TESU opstane i da danas normalno funkcionira. Čak smo i smijenili upravu i imenovali drugu. Kompletno smo revitalizirali to poduzeće što je bila jedna ozbiljna sindikalna aktivnost. No država i dalje nastavlja isti maćehinski odnos prema tom poduzeću. Daju im kredit od 16 milijuna kuna s kamatom od 12,5 posto i istovremeno više od pola tog kredita moraju uplatiti natrag državi kao poreski dug. Iako poduzeće danas podmiruje sve svoje tekuće potrebe, vjerovnike su riješili, i dalje ne uspijeva riješiti taj veliki kredit prema državi - svom vlasniku. I sad ga država, koja je njegov stopostotni vlasnik, tjera u predstečajnu nagodbu. Shvaćam da je TESU na nekoj nacionalnoj razini mala firma, ali ako podmiruje tekuće poslovanje, a država je glavni vjerovnik, ne bi joj trebalo biti u interesu uništiti firmu zbog nekih poreznih dugova od prije.
Privatizacija i ESOP model
Kako je provedena dokapitalizacija Uljanika? Na koji se način situacija u Uljaniku razlikovala od ostalih brodogradilišta u trenutku kad se krenulo u dokapitalizaciju i zašto je Uljaniku dozvoljen privatizacijski model radničkog dioničarstva (ESOP), za razliku od ostalih brodogradilišta?
Ne bih se složio da je dozvoljeno Uljaniku, a da drugim brodogradilištima nije. Pitanje je jesu li drugi željeli krenuti tim smjerom. Za razliku od drugih brodogradilišta, Uljanik je imao kontinuitet upravljanja i proizvodnje. U svim brodogradilištima – od Kraljevice do Brodosplita - se svake 2 godine mijenjala i uprava i pristup, a to nije bio slučaj s Uljanikom. Uljanik je i ranije imao drugačiju vlasničku strukturu jer smo još početkom 90-ih kao radnici otkupili jedan dio vlasništva pa su već prije ovog procesa radnici imali oko 17 - 18 posto vlasništva, što također nije bio slučaj kod drugih brodogradilišta. Također, ne treba zaboraviti da prema Europskoj komisiji nije preuzeta obaveza odnosa države prema jednom brodogradilištu, već prema brodogradnji kao takvoj. Preuzela se obaveza smanjenja kapaciteta kao i obaveza otpuštanja određenog broja radnika i to se nažalost platilo, primjerice Kraljevicom. Ona je sasvim sigurno otišla zbog tih kompenzacijskih mjera, a ne zato što brodogradilište njihovog tipa nije moglo opstati. S obzirom na okolnosti, Uljanik je zaključio da ako već ne može biti u državnom vlasništvu, situaciju pokuša riješiti u vlastitoj kući, što je i državi odgovaralo. Investitora u Hrvatskoj za tako veliku investiciju nema, a mi nismo bili za to da nam dođe netko izvana, vlasnik s novcem koji može raditi što hoće. Sindikati to nisu htjeli, a očito nije ni uprava.
Otkud dolazi ideja da se Uljanik privatizira po ESOP modelu?
Ideja je došla od sindikata. Uprava i sindikati su pregovarali s Vladom s kojom su dogovoreni uvjeti pod kojima će se privatizirati Uljanik. Cijena dionice za zaposlenike i bivše zaposlenike bila je 50 kn, a uz popust, ovisno o godinama staža, pojedinci su mogli kupiti dionice i za 10 kn. Utvrđeno je ograničenje od max 500 dionica uz popust, a tko je htio mogao je kupiti još do max 5.000 dionica. Uz ovo ograničenje, nitko, uključujući upravu i direktora, nije mogao kupiti više od 5.000 dionica. U privatizaciji je sudjelovalo 2.700 radnika. Otkupljeno je 57 posto vlasništva čemu je pridodano ono što smo imali prije. Dakle, mali dioničari su u tom trenutku bili vlasnici 77 posto dionica. Nakon toga je slijedila dokapitalizacija, odnosno izdana je nova emisija dionica koja se na domaćem tržištu ponudila firmama koje žele dokapitalizirati Uljanik. Dokapitalizirali smo još 50 posto vlasništva. U vlasničku strukturu su uglavnom ušli fondovi. Kad se sve zbroji, danas oko 7.100 radnika i malih dioničara, malih fizičkih osoba imaju 46 posto vlasništva Uljanika, dok je ostatak u vlasništvu fondova, što je jedna dobra struktura. Nitko nema vlasništvo pomoću kojeg bi samostalno mogao donositi odluke, a s druge strane, u suvlasništvu su razni fondovi koji ipak imaju sredstva za ulaganje.
S obzirom da su privatizacijom Uljanika radnici otkupili dio dionica i time postali mali dioničari, može li se govoriti o ESOP modelu u klasičnom obliku?
U Hrvatskoj ne postoji ESOP model, niti je u zakonodavnom obliku omogućen i oblikovan. Ne postoji ni u Uljaniku jer bi ESOP model trebao imati neku organizaciju, poduzeće ili udrugu koja bi imala pravo upravljanja. Toga u Hrvatskoj nema nigdje. Mi smo prije ovog modela imali udrugu malih dioničara, međutim kad bi se sad osnovala neka udruga koja objedinjuje ili organizira iznad 25 posto vlasništva, ona bi po zakonu morala ponuditi preuzimanje, odnosno deponirati određena sredstva. Iako postoji i ideja i interes od strane sindikata, bilo bi jako teško imati poduzeće koje će upravljati vlasništvom, to jest napraviti udrugu ili poduzeće kao što bi ustvari trebalo biti po ESOP modelu. Da se razumijemo, ESOP program u svijetu nije uopće osmišljen za upravljanje uspješnim firmama, on je osmišljen za pokušaj spasa propalih firmi. Smisao ESOP programa jest da se radnicima u situaciji u kojoj nitko ne želi kupiti određeno poduzeće omogući da ga sami spase. Dosta ih uspije jer su tada ljudi spremni na neke postupke za koje nisu spremni dok im je netko drugi vlasnik.
Dakle ESOP program u upravljačkom smislu nije saživio, niti može saživjeti dok se ne stvore zakonski okviri. Postoji samo vlasništvo i iz tog vlasništva proizlaze eventualno neka prava, primjerice pravo na dividende čega kod nas nema. Jedan od uvjeta prilikom kupovine dionica bio je da se one ne mogu prodavati 5 godina. Ovakvo ograničenje smo uveli kako bi se situacija u Uljaniku posložila i kako bi izbjegli mogućnost da netko za sitne novce kupi firmu dok je ranjiva. To možda ne bi bilo toliko strašno da se radilo o kupcu iz brodograđevne branše, ali kupac je mogao biti bilo tko, netko kome opstanak Uljanika i proizvodnje nisu ni na kraj pameti. To je bila stvarna opasnost, jer smo unazad 10 - 12 godina mogli čuti izjave političara kako bi Uljanik trebalo zatvoriti u korist visokog turizma u koji se brodogradnja ne uklapa. Donešen je i GUP grada Pule u kojem je područje Uljanika proglašeno turističkom zonom, što je na inzistiranje Sindikata Istre i Kvarnera izbačeno 2005. Bilo je svakakvih priča i zato nam ovo daje najveću sigurnost za opstanak djelatnosti i za opstanak brodogradnje, što je nama kao radnicima od primarne važnosti. Kao prvo, turizam ne zapošljava toliko ljudi, kao drugo, on ne zapošljava ni taj profil ljudi, a kao treće, ni lokalna zajednica ni stanovništvo od turizma nemaju koristi koliko imaju od brodogradnje.
Koja je uloga radnika, odnosno malih dioničara u upravljačkim strukturama Uljanika?
Svi su članovi skupštine i svi imaju pravo sudjelovanja. Kad se priprema skupština mi nudimo radnicima opunomoćivanje pojedinaca kako bi se to omasovilo, da na skupštini ipak sudjeluje veliki broj tih radnika u nekom vlasničkom smislu. Ne organiziramo skupštine na način da svi dođu jer bi ih morali organizirati na stadionu, ali nudimo da radnici pojedincima daju punomoć pa da kroz 10, 20 ili 50 ljudi velik dio vlasnika bude prisutan na skupštini. Dakle, vlasništvo se od skupštine do skupštine ukrupni tako da na skupštini učestvuje vlasnička struktura kroz svoje opunomoćenike.
3. MAJ: privatizirati ili likvidirati
Možete li komentirati okolnosti u kojima Uljanik preuzima 3. maj?
3. MAJ se, kao i sva ostala brodogradilišta, nalazio pred činjenicom da pri ulasku u EU više ne može biti državno vlasništvo što je značilo da ga treba ili privatizirati ili likvidirati. Kako nije bilo ozbiljnih kupaca koji bi ga preuzeli, privatiziran je od strane Uljanika. Pritom je jasno da Uljanik ima interesa u ovom ujedinjavanju. 3. MAJ ima određene tehničke prednosti jer može raditi veće i jednostavnije brodove, dok se Uljanik usmjerio u niše visokotehničkih i visokorangiranih brodova što nije u širem smislu preklapanje tržišta. Uljanik je na taj način ojačao, a 3. MAJ je opstao. Naravno, sad smo u situaciji kada tebamo napraviti restrukturaciju, ali u svjetlu otvaranja tržišta, ovo ujedinjavanje vidim kao pozitivnu odluku.
Kako se vrši integracija s obzirom na činjenicu da se ipak radi o dva nekad vrlo jaka brodogradilišta?
Uljanik je otkupio 83,3 posto vlasništva koje je bilo u vlasništvu države. Ostalo je tih 17 posto u vlasništvu radnika i nešto malo drugih vlasnika. Naravno, između Uljanika i 3. MAJA postoje velike razlike: tehnološke, informatičke i organizacijske zbog čega će trebati vremena da se stvari izjednače i poslože na svoje mjesto. Osnovana su nova poduzeća koja bi trebala pružati usluge i Uljaniku i 3. MAJ-u, a ona pokrivaju zajedničku konstrukciju, zajedničku nabavu, zajedničku prodaju, zajedničke projekte, zajedničke poslove u smislu sustava plaća i pravnih poslova. Naravno, ne treba zaboraviti niti zanemariti činjenicu da je 3. MAJ bilo samostalno poduzeće zbog čega je nekima ovo ujedinjavanje vrlo teško prihvatiti, međutim, ukoliko bude poslova, ovo može biti samo dobra odluka. Iako je tržište vrlo upitno, postoje naznake oporavka. Primjerice, ugovoreno je 6 novih brodova za 3. MAJ.
Koja je uloga radnika 3. MAJ-a u vlasničkoj strukturi u usporedbi s modelom koji je pružen radnicima Uljanika?
Radnici 3. MAJ-a su prije imali desetak posto vlasništva u svom poduzeću koje sada zadržavaju. Po kupoprodajnom ugovoru, Uljanik ima obavezu ponuditi radnicima po povoljnim uvjetima otkup do 25 posto vlasništva svog poduzeća, 3. MAJ-a, ali ostaje još za vidjeti kako će se to napraviti. U tom će pogledu vlasnička struktura u 3. MAJ-u biti drugačija jer je brodogradilište Uljanik u stopostotnom vlasništvu Uljanika, a 3. MAJ nije i neće biti budući da će jedan dio vlasništva uvijek biti u rukama radnika, odnosno nekog drugog. S druge strane, radnici 3. MAJ-a nisu vlasnici Uljanika, jer su ušli kasnije. Da su ušli prije, vjerojatno bi učestvovali u cijeloj priči.
Uljanik zapošljava više ljudi nego cijeli istarski turizam
Možete li usporediti brodograđevnu industriju sa sektorom turizma koji unazad nekoliko godina na državnoj razini ima primat nad proizvodnjom, s obzirom na broj zaposlenih, stupanj sindikalne organiziranosti, sigurnost radnih mjesta te općenito ekonomske učinke koje generiraju za lokalnu zajednicu?
Ne vidim zašto turizam i brodogradnja ne bi mogli funkcionirati zajedno. Što se tiče planova da na Katarini budu marina sa suhim vezovima i hotel, ne vidim kako bi Uljanik tome smetao ili kako bi to smetalo Uljaniku budući da bi se to trebalo nalaziti s druge strane. Osim toga, brodogradnja nije nužno prljava djelatnost niti je Uljanik zaprljao zaljev. Zaprljala ga je druga infrastruktura i kanalizacija. Ne mogu uopće vjerovati da bi u Puli - govorim o ovom zaljevu - turizam ozbiljno dobio prednost pred proizvodnjom. Uostalom, Uljanik je prepoznatljiv dio Pule, kao i Arena i sve ostalo. Kada ljudi ulaze u Pulu, vide Arenu i vide Uljanik. Ja ne vidim ružnoću toga.
Što se tiče radnih mjesta, Uljanik zapošljava 2.600 radnika, a u punoj zaposlenosti zaposli oko 1.500 kooperanata. Mislim da cijeli istarski turizam ne zapošljava toliko ako govorimo o stalnoj zaposlenosti, 12 mjeseci u godini, a ne o tri mjeseca sezone. Nije teško uzeti podatke Zavoda za zapošljavanje o nezaposlenima u Istri u 12. mjesecu i 7. mjesecu. Razlika je 7.000 i to je broj ljudi koji samo jedan dio godine može računati na egzistenciju. Da ne govorimo da su u tim uvjetima i plaće male, da su uvjeti u turizmu često ispod svih nivoa, da jedna sobarica mora održavati 30 soba dnevno, što je fizički skoro nemoguće. Također, vrlo je problematično što novac zarađen od turizma ne ostaje tu, a uz strane vlasnike i ne plasiranje domaćih proizvoda kroz turizam to je vrlo teško osigurati. Ono što vidimo danas je da vrlo malo ljudi radi u turizmu, više se ne može proći kraj hotela ili čak kupati na plaži. To je neprihvatljivo. Nemam ništa protiv turizma, ali mislim da se u turizmu mora puno stvari drugačije postaviti.
Pula je specifična jer ima ogromne prostore koji su prije bili u vlasništvu vojske, a kroz zadnjih nekoliko godina su otvoreni. Koliko bi se trebali okrenuti u prenamjeni tih prostora za neku novu proizvodnju, a ne na uslužne djelatnosti?
Što se tiče proizvodnje, kamo sreće kada bi se ona razvijala. Ne mora ona biti na obali, može se proizvoditi i drugdje. Pitanje je koliko se tih novih prostora otvorilo i koliko ih se treba otvoriti građanstvu na način da lokalno stanovništvo ima koristi od toga. Pravi problem je komercijalizacija jer sve što je nekada bilo vojno se sada komercijalizira. Građanstvo nekada nije imalo pristup, a neće imati ni dalje. Vrlo je upitno i na koji način se vrši ta komercijalizacija jer primjerice priča o golfu nije priča o golfu nego priča o apartmanizaciji. Nije problem u igralištu za golf nego što uz jedno igralište za golf s 10 rupa ide 500 vila čime dobivamo 3 km2 trave, a ostalo je sve izgrađeno. Zašto golf igrališta moraju biti baš na najljepšim mjestima kao što su Srđ ili Muzil? Golf se komotno može igrati i pet kilometara u unutrašnjosti.
Konkretno u Puli su aktualna pitanja o raspolaganju zemljom i privatizaciji, gdje se angažirao više-manje civilni sektor. S druge strane imamo sindikat koji je aktivan u radničkoj priči Uljanika. Kako bi si ta dva sektora mogla uzajamno pomoći? Vidite li u kojem bi segmentu podrška civilnog sektora mogla pomoći u inicijativi u Uljaniku, i na koji bi način sindikat iz Uljanika mogao biti podrška nekoj široj priči u borbi protiv privatizacije tih resursa u gradu?
Sindikat je interesna organizacija njegovih članova u smislu osiguranja njihovih prava. Naravno da ne mislim da njihova prava nisu i ovo što vi govorite, samo je to malo širi kontekst. Sindikat bi trebao biti radnička organizacija koja se prvenstveno bazira na zaštiti prava radnika, uz određenu podršku civilnim udrugama. Ne kažem da si ne možemo pomoći, ali u tom slučaju dolazite u situaciju u kojoj se sindikati miješaju u politiku, što apsolutno ne podržavam. Kada govorimo o konkretnim problemima, sigurno se može surađivati i mislim da sindikat treba podržavati takve borbe. Najmanje što možemo učiniti je pozivati svako svoje članstvo da podržava one druge u borbi.
Sindikat Istre i Kvarnera
S obzirom da ste sindikalni povjerenik Sindikata Istre i Kvarnera, možete li nam reći nešto o tom sindikatu? Koliko ima zaposlenih? Kakva je organizacijska struktura? Koliko ima članova?
SIK je nastao krajem 1995., početkom 1996., na jednoj platformi različitoj od drugih sindikata. Mi smo se organizirali kao teritorijalni sindikat koji nije pokrivao samo određenu granu djelatnosti, već određeno područje. Imamo ured u Puli koji pokriva grad Pulu, zatim urede u Pazinu i Buzetu koji pokrivaju središnju Istru, ured u Poreču koji pokriva zapadni dio Istre i ured u Labinu koji pokriva istočnu obalu. Teritorijalno smo organizirani jer smo na taj način u mogućnosti najbrže pružiti usluge. Prvo smo djelovali samo na području Istre, no kasnije smo se proširili i na područje Liburnije pa smo i ime prilagodili području našeg djelovanja. Danas smo došli do Raba, Mljeta i Korenice, što će vjerojatno u nekoj perspektivi iziskivati organizacijske promjene. Upravo stoga smo specifičan sindikat na sceni u Hrvatskoj. Već smo godinama učlanjeni u HURS, koji je otprilike slično organiziran. Imamo sedam zaposlenih i 8.000 članova koji su vrlo šaroliki. Imamo članove u turizmu, predškolskim ustanovama, vatrogasnim poduzećima, industrijskim poduzećima i sl. Vertikalno po djelatnostima, na nacionalnoj razini, djelujemo kroz turizam i brodogradnju.
Možete li opisati prilike u kojima je nastao SIK? Koji su bili razlozi za stvaranje novog sindikata?
Prvenstveno se radilo o nezadovoljstvu sindikalnim radom, odnosno njegovom neaktivnošću. Neki ljudi, kao i ja primjerice, nisu bili time zadovoljni i zato smo išli osnivati nešto drugo. Očito ni radništvo nije bilo zadovoljno jer smo s 24 člana dobili izbore za radničko vijeće nasuprot organizaciji od 2.600 ljudi. Slijedom toga je sindikat napredovao i mi smo u jednom trenutku u Uljaniku došli do 1.200 članova. Danas smo nažalost izgubili nešto članstva zbog pada broja zaposlenih, ali i novog sindikata koji je nastao odcijepivši se od nas.
Radi se o Jadranskom sindikatu?
Da, predsjednik Jadranskog sindikata je bio naš povjerenik u brodogradilištu. To se dogodilo prije godinu dana. Razlozi su, čini mi se, bili osobne prirode. Čovjek koji nije mogao ostvariti svoje ambicije ovdje, jer bi morao rušiti neke druge, išao je svojim putem. Oni trenutno djeluju kao kućni sindikat u Uljaniku, ali mislim da su registrirani kao regionalni sindikat.
Koliko imaju članova u Uljaniku?
Ne znam točno, oko 300. Nažalost, radi se o pogrešnom kadroviranju. Izabrana je osoba koja je organizaciju htjela podrediti sebi, a kada joj to nije uspjelo, odvojila se i povukla za sobom dio ljudi. No, nije toliko bitno što on nanosi štetu SIK-u već to što nanosi štetu sindikalizmu. Danas smo slabiji nego što smo bili jučer. Pokazali smo neke nesloge, neke slabosti koje poslodavac koristi.
Kakvi su odnosi SIK-a i povjerenika s ostalim središnjicama koje imaju ovdje svoja povjerenstva, npr. SSSH?
Sindikat metalaca je u SSSH, mi smo u HURS-u, i surađujemo sasvim u redu. Govorim o Uljaniku. U Istri je SIK daleko dominantniji od drugih sindikata, odnosno središnjica. SSSH ima vrlo malo članstvo, a s obzirom na probleme koje imaju, i kadrovski su jako oslabili. Nekada su ovdje imali sve, danas imaju pravnika koji radi i druge poslove. Razlike postoje, naravno, da ne postoje ne bi bili zasebno, ali vrlo malo je primjera da se u nekim poduzećima ne nađemo na istoj strani. Dvije smo organizacije, ali uglavnom se uspijemo dogovoriti oko najvažnijih stvari.
Jeste li upoznati s primjerima organizacije štrajkova solidarnosti na ovom teritoriju?
Budući da smo mi u zadnjih 15 godina organizirali gotovo sve štrajkove u Puli, solidarnost je mogla doći samo s druge strane, a ne naše. Što se tiče našeg sindikata na nacionalnoj razini, to je jedna sasvim druga priča. Mi smo išli i u Brodosplit s podrškom. Organizirali smo prosvjede u Rijeci za 3. MAJ. U svim prosvjedima u Zagrebu vidite zastavu SIK-a. Ali mislim da bi si sindikati trebali davati puno više međusobne podrške.
Možete li komentirati priču oko generalnog štrajka te općenito politiku sindikalnih središnjica prema novom ZOR-u?
Nisam zadovoljan, mislim da se kompletna sindikalna scena svodi na volju ili interes dva ili tri čovjeka, što apsolutno nije u redu. Sjetimo se potpisa za referendum o izmjenama ZOR-a. Sindikati u Hrvatskoj više nikada neće dobiti toliku snagu koliku su imali u tom trenutku, a koju nisu znali iskoristiti. Mislim da se i priča oko generalnog štrajka svodi na prijetnju u nadi da neće morati ništa napraviti. Mislim da dobar dio sindikalnih problema dolazi od gore. Mislim da bi se moglo raditi daleko više i daleko bolje, ali nažalost ne radi se. Prosvjedi koji okupljaju do 5.000 ljudi proglašavaju se uspješnima. Kako to može biti uspješan prosvjed? Imamo u Zagrebu recimo milijun ljudi, a na prosvjedima se skupi 5.000, od kojih 4.500 dođe autobusima iz različitih dijelova Hrvatske. Moram reći da ne svrstavam Matijaševića u to, ne zato što je predsjednik udruge kojoj mi pripadamo (jer da nije drugačiji, ne bi smo pripadali toj udruzi), nego stoga što je njegova središnjica drugačija od drugih. HURS je središnjica koja, kao i SIK, obuhvaća vrlo širok dijapazon članova, nije usmjerena niti samo na javni sektor, niti na realni. U biti to je jedina središnjica čije je članstvo većinom iz realnog sektora.
Uljanik danas
Kako Uljanik danas posluje i tko su najčešći naručioci brodova?
Zadnjih godina smo imali puno posla s Grimaldi Grupom. Za njih smo radili brodove za prijevoz automobila, 7.000 – 8.000 automobila. To su ogromni brodovi na 12 katova. Zadnje što radimo su brodovi za Kaspijsko jezero s Azerbejdžanom, brodove za prijevoz vagona. To smo radili i prije 30 godina. Ono što je sada možda najvažnije je suradnja s Jan De Nul Grupom, za njih radimo brodove za iskapanje morskog dna. To su tvornice, a ne brodovi. Kažu da za jedan dan iskopaju materijala za nogometno igralište puta 5 metara visine, to je nešto posebno. Osim toga, za njih radimo i rovokopače, brodove za polaganje kablova po morskom dnu. Trenutno radimo i brodove za prijevoz rasutog tereta. Njih radimo za svoje poduzeće u periodu slabije zaposlenosti, da zaposlimo vlastiti kadar. Naše ih poduzeće eksploatira s planom prodaje kad se cijena na tržištu popravi.
Koliko je brodova prodano ove godine i kakve su procjene za budućnost?
Ove godine je Uljanik imao 8 primopredaja. Za neku punu zaposlenost bilo bi potrebno nekih 7 brodova godišnje, otprilike 2 - 3 visokokomplicirana broda i još 3 - 4 jednostavnija. Mi smo za sada zaposleni. Danas u Glasu Istre piše da imamo 9 ugovora za Uljanik, 6 ugovorenih brodova za 3. MAJ i jedno 30 teglenica. Znači nešto postoji, ali mi bismo uvijek trebali imati nekih 15 brodova - samo za Pulu govorim - pod ugovorom, jer ono što se danas ugovori, proizvodi se za dvije godine.
Koji su glavni Uljanikovi konkurenti?
Na europskom tržištu ih ima malo budući da je europska brodogradnja gotovo nestala. Postoji nekoliko brodogradilišta koja grade putničke brodove, zatim nekoliko skandinavskih koja grade slične brodove kao mi za Jan De Nul Grupu i oni su nam konkurencija. Putnički brodovi nam nisu konkurencija jer se mi još ne upuštamo u te niše. U proizvodnju jednostavnih brodova, tankera i kontejnera te brodova za rasute terete niti ne možete ući jer ne možete spustiti cijenu koliko Kinezi mogu. Kina je otkupila kompletnu proizvodnju čelika što znači da možete kupiti čelik samo od njih, a oni sebi to mogu dati u bescjenje. Zato se i ide prema nišama kompliciranijih brodova, što je s jedne strane dobro. Problem je što uvijek morate napraviti novi prototip, a to nije jednostavno. Puno je jednostavnije kada imate seriju od 6 brodova pa i ako prvi bude neisplativ, šesti brod to pokrije. To je namjera, ići barem u neke mini-serije. No to je ono što bih ja htio, a drugo je što kupac hoće.
Nasuprot medijske slike brodogradnje koja u zadnje vrijeme nije baš pozitivna te je prikazana kao isključivo gubitaška industrija, postoji i druga strana. Ako se iščitavaju neki drugi tekstovi, ako se slušaju ljudi koji rade u brodogradnji i znaju o čemu se radi, dolazi se do zaključka da zapravo i nije tako, da brodogradnja na neki način ne može biti uspoređivana s drugim industrijama. Kako bismo mogli definirati neku vrstu uspješne brodogradnje u Hrvatskoj i što bi to značilo?
Uopće se ne slažem da je brodogradnja bila veći teret Hrvatskoj nego netko drugi, a sigurno je mogla biti veća korist nego netko drugi. To što se kroz medije govorilo o velikim opterećenjima i velikim gubicima dobrim dijelom nije istina, jer u krajnjoj liniji nitko nije pokušao izračunati koliko koristi ima od brodogradnje. Svi su govorili samo koliko troškova ima, a pitanje je jesu li ti troškovi uopće toliki. Brodogradnja je ogromna industrija koja obrće ogromne novce. Uljanik je prošle godine imao prihod od milijardu i 200-300 milijuna kuna. Naravno da se ne može poslovati bez kreditnih linija, gdje je država bila jamac i gdje se to što je ona bila jamac prezentira kao trošak. Ali ako nije naplaćeno onda to nije trošak! Ako je firma sama vratila kredit onda nije trošak to što ste bili jamac. Ipak, kada se govori o tome onda se i to računa kao opterećenje. Nitko ne računa koliko je država dobila povrata kroz sve to. Konkretno u Puli, Uljanik je vratio puno više novaca u lokalnu zajednicu kroz prireze i druge uplate, nego cijeli turizam. Čak i sada kada slovi kao problematičan. Nitko to ne spominje, spominje se samo onaj ružniji pogled. Uvjeren sam da je to zato što političari jednostavno ne znaju i nisu zainteresirani za razvoj proizvodnje. Puno je osobno isplativije baviti se, odnosno omogućavati razvoj trgovine i uvoza nego proizvodnjom.
Intervju je nastao kao dio projekta suradnje između Baze za radničku inicijativu i demokratizaciju i lokalnih pulskih inicijativa, uz potporu Rosa Luxemburg Stiftung.
Foto: Sindikat Istre i Kvarnera
Razgovor vodile:
Preporučite članak: