Prema informacijama sa stranice Sveučilišta u Zagrebu, doznajemo da od ukupno 70 000 studenata koji studiraju na Sveučilištu, svega je oko 400 studenata s invaliditetom koji primaju neki od oblika potpore ili realiziraju prava putem svojega statusa. Kroz ovaj intervju, student kojega ćemo za potrebe istoga nazvati Mihael budući da želimo zaštiti njegov radni odnos s trenutnim poslodavcem, iznosit će svoja iskustva studentskog rada i života kao osobe s invaliditetom.
Mihael, koliko su svakodnevne aktivnosti koje možda često uzimamo zdravo za gotovo otežane u tvojoj situaciji kao studentu i visoko slabovidnoj osobi?
Postoje neke aktivnosti koje su mi teže, većina ih je zapravo teže, a neke su mi jednako teške premda to ovisi o kojim aktivnostima je riječ. Na primjer ako govorimo o aktivnostima kao što su održavanje vlastitog doma ili kuhanje, to su neke aktivnosti koje su mi poprilično u redu iako pomalo jesu otežane jer se primjerice moram približiti, duplo provjeriti, a za neke se stvari moram koristiti povećalom ili zumirati kamerom ako na primjer čitam upute na proizvodu. Kada je riječ o čitanju tekstova koji su sitniji, također se koristim opcijom zumiranja na mobitelu.
Dakle, u tom smislu se ipak moram snalaziti i na neki način su mi takve aktivnosti otežane. S druge strane, neke aktivnosti poput oblačenja, hodanja, trčanja, pjevanja ili sviranja gitare relativno su mi jednako teške kao i većini ostalih ljudi.
Kakva je situacija kada je u pitanju posao, koliko su ti tu određene aktivnosti otežane?
Kada govorimo o poslu, i tu su mi neke aktivnosti otežane. Ali sam stava da uz dobru komunikaciju, malo strpljenja i volje ja mogu zapravo puno toga naučiti. Ponekad čak i bolje nego neki ljudi sa zdravim očima iz razloga što baš zbog svog invaliditeta ću uvijek puno više pažnje posvetiti nekakvoj kontroli ili kvaliteti obavljenog posla. I baš zato što znam da mi se može dogoditi propust, ne želim tu ostaviti manevarskog prostora za propuste.
Kakvo ti je bilo iskustvo osnovnoškolsko i srednjoškolskog obrazovanje? Sjećaš li se svog prvog dana na fakultetu? Prvog predavanja, kako si se osjećao?
Osnovna i srednja škola su mi bile odlične, s jako puno prijatelja i s profesorima koji su velikom većinom stvarno bili idealni. Na fakultetu bih rekao da je bilo solidno i sjećam se prvog dana. Došao sam na predavanje i već sam poznavao neke cure iz svog grada, a vrlo brzo sam se počeo družiti i s nekoliko dečki. Na kraju smo postali jako dobra ekipa. Jedino mi je bilo preplavljujuće doći u dvoranu s puno ljudi, odnosno njih 80, jer meni je to izgledalo kao da je milijun ljudi zato što su svi bili nepoznati. Nepoznata lica, nepoznati glasovi, a i anksioznost zbog upoznavanja svih tih ljudi i pamćenja njihovih imena.
Koliko je u studentskom životu izazovno nabaviti literaturu prilagođenu tvojim obvezama na fakultetu ili pisanju diplomskog? Postoji li tu nekakva prepreka?
Zapravo za literaturu ne bih rekao da ju je danas izazovno nabaviti. Postoje razne udruge koje se bave isključivo prilagodbom literature, dakle pretipkavanjem tekstova na Brailleovo pismo ili uvećavanjem teksta, ili čak skeniranjem literature da ju možemo čitati na računalu pomoću govorne jedinice. Stoga mi osobno taj dio nije toliko izazovan. Na Filozofskom fakultetu, gdje ujedno i studiram, također imamo mogućnost kao slabovidne osobe zatražiti, za bilo koju knjigu, skeniranje i slanje na računalo.
Ovo je baš pohvalno. Zanima me kakav je odnos s kolegama na fakultetu kada je riječ o nekakvom međusobnom pomaganju? Za knjižnicu na fakultetu si nam ispričao ovo iskustvo gdje zaista izlaze u susret slabovidnim studentima kako bi olakšali izvršavanje njihovih zadataka. No, recimo kada tražiš pomoć od kolega, koliko su tu oni susretljivi ako ti je nešto potrebno?
Bilo je nekoliko situacija gdje su se iskazali, no generalno sve ovisi o tome koliko si blizak i dobar s nekim. Ja sam imao uglavnom pozitivna iskustva. Naravno, postojali su kolege od kojih sam očekivao da će me nekad pitati „Hej, mogu ti pomoći kako?“ pa me nisu nikada pitali, a to su mi bili neki od ljudi za koje sam mislio da su mi jedni od najbližih prijatelja na fakultetu. S druge strane, bilo je kolega na fakultetu s kojima nisam bio toliko dobar ali su mi uvijek pomogli. Čini mi se da to ipak ovisi od osobe do osobe.
Sjećam se jedne situacije s fakulteta na prvoj godini za vrijeme kolegija Percepcija i pamćenje gdje je jedna kolegica na inicijativu profesora ponudila da mi zapisuje bilješke za vrijeme predavanja jer je bilo baš puno teksta. Meni je bilo malo neugodno, no pristao sam i zahvalio joj. Na kraju se ta ponuđena pomoć nije nikada obistinila, ali tako je kako je.
Kako si se osjećao zbog toga?
Nisam joj ništa zamjerio, malo mi je to bilo čak i komično, jer svjestan sam da ponekad svi zagrizemo veći zalogaj nego što ga možemo progutati. Moguće da je to bio slučaj i kod nje. Bilo mi je zapravo žao nje, jer znam kada nekome nešto obećamo i onda to ne možemo ispuniti da je to zapravo nelagodan osjećaj. Samo mi je bilo žao nje što si je sama nametnula taj zadatak.
Kakva je situacija inače bila na predavanjima kada je riječ o zapisivanju dugih izlaganja profesora i profesorica? Jesu li vam možda slali svoje prezentacije ili dozvolili da snimate predavanja mobitelom?
Profesori su uglavnom slali prezentacije ako bi ih ja to zatražio, međutim bilo je i nekoliko situacija gdje jednostavno nije bilo dozvoljeno dobiti prezentaciju zbog autorskih prava. Neka su se predavanja mogla snimati, neka ne. Generalno, uspijevao sam pratiti predavanja jer bih se snašao na način da bih ili od nekog kolege posudio bilješke ili bih skinuo skriptu s interneta, a svakako bih i slušao predavanja i zapisivao svoje bilješke koliko sam mogao.
Koliko si često koristio opciju snimanja predavanja kako bi ti olakšalo za kasnije?
Minimalno sam koristio tu opciju jer na žalost na to se nije gledalo blagonaklono, pa se nije ni poticalo.
Zašto? Što im je bila izlika da ti ne daju da snimaš?
Možda je to tada bila neka njihova politika, ali ono što hoću reći da se na snimanje predavanja kod većine profesora nije ni poticalo, a manji dio profesora jednostavno nije bio za to.
Kako ti gledaš na to što su osobe s invaliditetom automatski u lošijem položaju, ali ne zbog svoje invalidnosti, nego zbog sustava? Zašto misliš da je tako?
Općenito govoreći, nedostaje nam univerzalni dizajn u Hrvatskoj. Znači to je način gradnje i način arhitekture koji je pristupačan svima, i osobama u kolicima, ali i drugim vrstama invaliditeta - slabovidnima, slijepima, gluhima, gluho-slijepima, nagluhima. Zbog toga su osobe s invaliditetom automatski u nepovoljnom položaju, to je istina, jer nije cijela država, cijeli sustav i grad u kojem živimo prilagođen osobama s invaliditetom. Recimo ako krenemo od prometa koji je meni najveći izazov zbog nedostatka zvučnih semafora na izrazito bitnim križanjima i duplim prijelazima, pa do nekakvih nepristupačnih dijelova grada za hodanje ako si sam, dijelova grada koji uopće nisu osvijetljeni… Dakle, tu sam opisao samo poteškoće kada je u pitanju promet.
Ako govorimo o nekakvim administrativnim radnjama, recimo kada kao osoba s invaliditetom ideš obaviti nešto administrativno (podizanje dokumenata, ispunjavanje obrazaca), najčešće ideš s nekakvom pratnjom pogotovo kao slijepa osoba. Ali onda se događa da se osoba na šalteru obraća samo tvojoj pratnji i razgovara samo s njom, umjesto da razgovara s tobom jer te automatski nekako degradira i deklasira. Kao da te ne vide zbog tog bijelog štapa. To bi recimo bili neki od prvih sustavnih problema koji mi odmah padaju na pamet.
S druge strane, postoje stvari koje su prilagođene. Na primjer, lijekovi su svi na prilagođeni na Brailleovom pismu, sve više se postavlja rampi za osobe u invalidskim kolicima, sve više se radi na trakama vodiljama za slijepe osobe. Nisam siguran može li se sustav uopće dovoljno urediti da bi mi svi bili u jednakoj poziciji. Čini mi se da ipak nikada nećemo biti u toj poziciji i ja sam u redu s tim.
Zašto si se pomirio s činjenicom da nećeš biti ravnopravan član društva?
Zato što sam realan, koliko god da sustav čovjeku omogući i približi da se nekako svi osjećamo jednako, nikada mi netko neće moći ničim nadomjestiti moj invaliditet. I isključivo iz tog razloga ne mogu biti ravnopravan, koliko god da sustav pomogne. Recimo nikada neću moći voziti auto, samim time sam u neravnopravnom položaju. To je jednostavno tako.
Što radiš ako si na semaforu bez zvučnih signala ili recimo sam?
Pa kao što sam spominjao, na nekim izrazito bitnim križanjima i avenijama nema dovoljnog broja semafora sa zvučnim signalom, kao na primjer na križanju Avenije Većeslava Holjevca i Slavonske avenije ili na križanju Avenije Dubrovnik i Avenije Većeslava Holjevca što je jako frustrirajuće pogotovo iz razloga jer ih nisu postavili zato da zvukovi ne bi smetali stanarima u zgradama poslije 22 sata jer bi ljudi tada spavali. Zbog svega toga, primorani smo ili pitati nekoga ili pretrčati ako smo sami, a nema semafora sa zvučnim signalom. Zapravo na neki način iskušavam sreću i pokušavam si pomoći drugim osjetilima tako što osluškujem i procjenjujem kolika je prijetnja za prijeći. Daleko mi je lakše orijentirati se prema drugim ljudima, no ponekad ljudi prijelaze i na crveno pa to nije sigurno za mene. Snalazim se na sve načine kako mogu.
Kakva je situacija kod osoba sa stopostotnom sljepoćom?
Većina ljudi koje ja poznam da su sa stopostotnom sljepoćom zapravo imaju psa vodiča koji im onda olakšava kretanje jer su ti psi dresirani za snalaženje u prometu. Psa je moguće dobiti preko udruge Silver bez plaćanja, dakle samo je potrebno uputiti zahtjev i proći taj proces.
Kako pronalaziš posao kao student s invaliditetom, a kako to vidiš kasnije kada se budeš zapošljavao na ugovor o radu?
Ja kao student tražio sam posao preko student servisa, na stranicama zagrebačkog i karlovačkog studentskog centra. Karlovački student servis pokazao mi se puno kraći kada je riječ o procedurama i sve se nekako jednostavnije riješilo, a jednako je bio povezan sa svim firmama s kojima sam do sada poslovao. Konkretno sadašnji posao sam pronašao na isprintanom oglasu na vratima studentskog doma. Kasnije kada ću tražiti posao na ugovor o radu, vidim to dosta slično jer me isto čeka javljanje na oglase, natječaje i slanje otvorenih molbi.
S koliko si godina počeo raditi, o kakvom je poslu bilo riječ, koliko ga je bilo teško dobiti?
Baš prvi posao počeo sam raditi već sa 16 godina, kao perač prozora na benzinskoj postaji, i bilo mi je izazovno ali i zanimljivo raditi takav posao.
Koji je tvoj posao iz snova koji bi volio raditi?
Pa zapravo bih volio raditi u svojoj struci, a to je kao psiholog i kasnije kao psihoterapeut.
Što prvo gledaš u oglasu kako bi procijenio možeš li taj posao raditi te zadovoljiti njihove kriterije? Koliko je teško pronaći posao?
Ono što prvo čitam je uvijek opis posla jer ono što me najviše zanima je hoću li biti u mogućnosti fizički odraditi ono što je traženo. Dakle, ako je to posao koji iziskuje određeni standard preciznosti, brzine, uočavanja detalja, odmah znam da fizički nisam kvalificiran za obavljanje tog posla. Ako je to posao s jako puno brojeva ili tablica, to mi je također problem raditi zbog vida jer mi je to teško i gubim se u tome. Ne bih se osjećao ugodno kada bih se javio na takav oglas. Ono što isto gledam je lokacija radnog mjesta, jer ne mogu voziti auto kao visoko slabovidna osoba pa mi je bitno da je radno mjesto u prometnom dosegu povezan tramvajem ili autobusom. Isto tako, da ne moram promijeniti tri autobusne linije da bih došao do posla pa na takve stvari također pazim kao i lokacije radnih mjesta koje su u nekim zavučenim uličicama jer mi je teže snalaziti se i pronaći ih. Lokacija radnog mjesta mi je zbog toga presudna.
Sada kada si nam objasnio način na koji ti pristupaš oglasima, zanima nas koliko je takav način uspješan za visoko slabovidne osobe? Koliko su oglasi prilagođeni?
Sa samim iščitavanjem i razumijevanjem oglasa nisam imao problema, osim ako je bio baš nerazumljivo napisan. Kolika je uspješnost pronalaska posla zapravo ovisi o tome mogu li ja taj posao uopće raditi, dakle stvar je u tome što je zapravo malo tih poslova koje ja mogu obavljati tako da sam vrlo sretan što radim ovaj posao koji radim trenutno. Čak i za neke poslove za koje sam siguran da bih ih mogao besprijekorno obavljati, poslodavci nisu baš sigurni i nerijetko pristupaju s nekakvim strahom i sumnjom jer žele zaposliti što efikasnijeg i bržeg radnika.
Koliko ti se na temelju takvog iskustva čini da bi poslodavci trebali biti educiraniji na temu invaliditeta kod ljudi i uključivanja takvih osoba u posao?
Pa čini mi se da bi definitivno trebali biti educiraniji, iako je to medalja s dvije strane. Koliko bi se poslodavci trebali educirati, toliko bi se i mi kao osobe s invaliditetom trebali angažirati i inicirati edukacije za poslodavce te se na taj način gurati da nas se čuje i primijeti. To što mi ne vidimo ne znači da nas ne bi trebao netko vidjeti.
Jesi li imao nekakva neugodna iskustva da se prema tebi kao studentu s invaliditetom odnosilo kao nefer i s manjkom razumijevanja?
Imao sam neugodna iskustva, da. Radio sam u jednom restoranu gdje sam bio u kuhinji i poslodavac se ponašao na jedan vrlo nekorektan i ponižavajući način. Pored toga, nije osigurao osnovne uvjete za obavljanje tog posla kao što je topla voda i sredstva s kojima sam trebao obavljati taj posao. Nakon toga, doživio sam da mi je dan ranije rečeno da me od sutra više ne trebaju.
Kako si ti u toj situaciji reagirao? Kako si se osjećao s obzirom na to da se ne možeš već sutra na bilo koji oglas prijaviti?
Osjećao sam se šokirano i jako neugodno iznenađeno, a reagirao sam na način da sam se zauzeo za sebe. Po meni je to jedna jako bitna stvar. Pri tome ne mislim na nekakav bahat i arogantan način nego asertivnošću i pokušajem da drugoj strani objasnim, u ovom slučaju poslodavcu, da se ne može tako odnositi prema osobama s invaliditetom. U ovoj mojoj situaciji, to je rezultiralo time da mi je pronađen drugi posao istog dana.
Drago mi je čuti da je tvoja situacija rezultirala pozitivnim ishodom, no zanima me jesi li imao kada neugodna iskustva s poslodavcem ili student servisom u vezi kašnjenja isplate ili iznosa koji je bio umanjen?
Konkretno, sa student servisom nisam imao neugodna iskustva u vezi isplate. No, imao sam neki dan neugodno iskustvo s poslodavcem kada sam uočio da mi je uskraćen dio moje zarade. Dakle, prezentirano mi je da sam odradio manje sati nego što jesam, a sukladno tome mi je isplaćena i manja plaća. Ja sam na to reagirao tako što sam otišao do šefa i zauzeo sam se za sebe jer mi to nije bilo u redu. I moji šefovi, a i ja, smo bili svjesni da oni mene trebaju više nego ja njih budući da im stalno nedostaje zaposlenika. Mislim da im nikako ne bi išlo u korist kada bi se saznalo da se takve stvari rade osobama s invaliditetom. Šef se kasnije došao ispričati i rekao mi sljedeći mjesec dati duplo.
S obzirom na studentska prava unutar student servisa i neke manjkavosti kao što je nepostojanje otkaznog roka te otkazivanje smjene isti dan bez plaćanja studentu jer isto nije moguće dokazati, kako ti se čini ta praksa poslodavaca općenito? Što misliš o tome što je svakom poslodavcu dano na volju da može dati otkaz bilo kada i bez bilo kakve najave studentu? Misliš li da bi bilo korisnije da postoji nekakva najava o završetku posla?
Mislim da bi humanost trebala nadilaziti nekakva prava poslodavca da daje izvanredni otkaz. Polazeći od sebe, niti ja ne bih volio da mi netko danas kaže „Sutra je gotovo, ne trebamo te više.“ Dodatno, ako je osoba po prirodi plašljiva i introvertirana, to bi dodatno otežalo prilagodbu novonastaloj situaciji i traženju novog posla. A kod osoba s invaliditetom situaciju dodatno otežava i to što su troškovi tih osoba veći, a kako je mogućnost poslova koji oni mogu raditi manji, situacija je zapravo jako nepovoljna za njih. Svakako mislim bi bilo poželjno ako je to moguće i izvedivo barem deset dana unaprijed studentu javiti da će doći do otkaza.
Objavu ovog teksta podržala je Zaklada Rosa Luxemburg – Southeast Europe sredstvima Ministarstva za vanjske poslove Savezne Republike Njemačke.
Foto: Pixabay ilustracija
Preporučite članak: