Transnacionala nezamjenjivih autonomnih borbi (E.A.S.T.) objavila je listu zahtjeva feminističke borbe povodom 8. marta.
Prošle su dvije godine otkad smo započeli život u smrtonosnoj pandemiji. Već se dvije godine rad koji obavljamo proglašava esencijalnim, dok se istovremeno naši životi i dalje smatraju potrošnom robom. U tom kontekstu, stojimo pred izazovom da ususret 8. martu 2022. ukažemo na veze između neoliberalnih i ultrakonzervativnih agendi koje stoje u pozadini i profitiraju od europskih i nacionalnih planova oporavka te da izgradimo vlastite kapacitete kako bismo odbacili njihove uvjete.
Mnoge vlade Srednje i Istočne Europe (CEE) te susjednih zemalja kombinirale su tehnokratske mjere oporavka sa sve autoritarnijim metodama. Koristeći pandemiju kao izgovor za otvoreno nasilje države, zagovarale su politike koje štete ženama i seksualnim i etničkim manjinama. Evo nekih od njih:
- Mađarska je predložila obiteljski zakon koji nameće podložnost žena unutar obitelji i društva, zabranila je trans ljudima da mijenjaju dokumente te je uvela zakon kojim se u medijima i obrazovanju zabranjuju LGBTQIA+ sadržaji;
- Poljska je uvela zabranu abortusa, koja je već odnijela živote žena i opasnost je za još njih mnogo;
- Turska se povukla iz Istanbulske konvencije, eskalirala je svoju represiju, uhićenja i ubojstva kurdskih i feminističkih aktivista_kinja te planira ukinuti alimentacije za razvedene žene.
U ovom su neprijateljskom kontekstu žene, LGBTQIA+ osobe te etničke manjine, kao i antifašistički aktivisti diljem regije, suočeni s neutemeljenim uhićenjima, a u državama poput Bugarske i Gruzije doživjeli su i napade grupacija s ekstremne desnice. Ovaj ultrakonzervativni val u regiji i njenom susjedstvu pokazao je dvoličnost neoliberalnih rješenja koje predlaže „progresivna” Europska unija. U suradnji s nacionalnim vladama, uspostavila je nove uvjete za eksploataciju, rasizam i seksističku podjelu rada te opresiju, i to kroz planove oporavka.
Neoliberalni planovi oporavka ustvari proizvode i učvršćuju domaće, regionalne i transnacionalne hijerarhije koje imaju samo jednog pobjednika na vidiku: veliki kapital. Esencijalni radnici isključeni su iz tih mjera oporavka. Žene su suočene s nezaposlenošću i nesvojevoljnim zaposlenjem na nepuno radno vrijeme, često kako bi obavljale neplaćeni rad skrbi u kućanstvu. Migrantske radnice u sektoru skrbi izostavljene su iz socijalnih naknada i imigracijskih kvota. Tržištem pogonjena zelena tranzicija stvara viškove radne snage, a liberalizacija energetskih izvora povećava troškove komunalija, ugrožavajući naš opstanak. Energetska obnova stambenih jedinica i gentrifikacija urbanih prostora uzrokuju pogoršanje životnih uvjeta, prenapučenost, više najamnine i masovne deložacije, dok socijalni stambeni fond ne može doskočiti povećanoj potražnji.
Povrh toga, Strategija za rodnu ravnopravnost Europske unije predstavlja se kao alternativa konzervativizmu, ali promiče neoliberalnu agendu, reproducirajući eksploatacijske, rasističke i patrijarhalne hijerarhije. Ova europska strategija – koju kopiraju i zemlje izvan Unije – propisuje kako zemlje članice moraju implementirati: smanjenje korporativnih poreza kako bi se potaknulo zapošljavanje žena; rezove u javnoj socijalnoj skrbi, prisiljavajući žene da uđu na tržište rada za bijedne plaće; doplatke za plaćanje dadilja i rada skrbi u onim zemljama koje su još zadržale socijalu.
Strategija uspostavlja razliku između žena koje bi trebale više vremena posvetiti produktivnom radu i onih koje bi trebale obavljati rad skrbi za plaće od kojih ne mogu preživjeti. Uzima se zdravo za gotovo da će ove druge žene, uglavnom migrantkinje, brinuti za reproduktivno breme uz plaće koje će ih zadržati u siromaštvu. Potonje to često čine uz ucjenjivanja oko dozvole za boravak, zlostavljanja pretpostavljenih i konstantnu prijetnju gubitka nadnica i mjesta za stanovanje, napuštajući pritom vlastite obitelji. Implicitni je cilj toga podrška ženama srednje klase, dok se istovremeno proizvode nove hijerarhije i produbljuju postojeće među ženama svih klasa, rasa i geografskih lokacija. U ovakvom transnacionalnom kontekstu, zemlje Srednjoistočne Europe funkcioniraju kao rezervoar jeftinog produktivnog i reproduktivnog rada, pri čemu korist izvlače Zapad i lokalni kapital. Ultrakonzervativna ideologija buja na ovakvom sustavu: ustrajanje na tradicionalnim obiteljskim vrijednostima pretpostavlja seksističku podjelu rada prema kojoj su žene te koje pružaju esencijalni rad skrbi unutar kućanstva.
Unatoč različitim kontekstima svjedočimo potrebi za otporom prema prevladavajućoj patrijarhalnoj opresiji, kapitalističkoj eksploataciji, rasizmu i homofobiji. Posljednjih mjeseci pridružili smo se i svjedočili bujanju protesta, štrajkova i borbi diljem Europe i izvan nje, poput marševa i akcija održanih 25. studenog protiv rasta patrijarhalnog nasilja; štrajkova službenika socijalne skrbi u Gruziji; protesta rudara u Bugarskoj; štrajkova vozača metroa i autobusa u Rumunjskoj; demonstracija protiv neoliberalne “zelene” tranzicije na Balkanu i pobuna protiv viših cijena energenata u Kazahstanu.
Postavlja se pitanje kako naše borbe možemo transformirati u kolektivnu transnacionalnu moć, njegujući političku komunikaciju i stvarajući uvjete za zajednički socijalni štrajk. Inspirirani borbama koje su u tijeku, objavljujemo naš plan za feminističku obnovu prilikom 8. marta i kasnije! 8. mart važan je trenutak za transnacionalno udruživanje snaga na sljedećim poljima borbe:
Patrijarhalno i fašističko nasilje
Za patrijarhalne države i fašističke organizacije, žene su podređene i trebale bi biti svedene na ulogu inkubatora i pružateljica skrbi, dok se LGBTQI+ osobe, migranti, religijske i etničke manjine tretiraju kao suvišni. Nećemo dopustiti da fašistički ili konzervativni naleti osnaže ideju nuklearne obitelji i patrijarhalnih institucija. Dosta je napada na naše postojanje i na naše seksualna i reproduktivna prava!
Eksploatacija rada
Naša društva ne bi preživjela da nije bilo rada esencijalnih radnika – radnika u zdravstvu, socijalnih radnika i radnika u skrbi (plaćenih ili neplaćenih), učitelja, radnika u logistici i poljoprivredi, radnika u trgovini, sanitarnih radnika. Ipak, nacionalni planovi oporavka i onaj Europske unije uopće ih ne spominju, kao ni druge radnike čija prava nisu prepoznata, poput seksualnih radnica. Odbacujemo kapitalistički imperativ koji kategorizira ljude kao esencijalne samo ako je njihov rad podložan eksploataciji! Zahtijevamo oporavak koji stavlja socijalnu reprodukciju, javno i socijalno stanovanje, kao i rad skrbi i sektore koji ih pružaju u sam centar pažnje. Želimo: više i jednake europske nadnice, slobodu kretanja i socijalna prava za sve, bez obzira jesu li migranti, beskućnici ili ljudi koji nemaju plaćene ili “formalne” poslove!
Rasističke institucije i režimi granica
Migrantima i etničkim manjinama često je uskraćen pristup sustavu socijalne skrbi i drugim resursima. Oni su podvrgnuti institucionalnom rasizmu i ucjenjivanju oko dozvola za boravak. Zahtijevamo bezuvjetne europske dozvole za boravak i socijalnu skrb za sve migrante, izbjeglice, tražitelje azila i manjine!
Zelena kapitalistička tranzicija
Kapitalistički režimi žele nas uvjeriti da su za klimatsku krizu odgovorni „ljudi općenito”, a ne eksploatacijski uvjeti proizvodnje i ekstrakcije. Žele da povjerujemo kako siromašni trebaju platiti cijenu zelene tranzicije. Zahtijevamo osiguravanje radnih mjesta u sektorima gospodarstva koji su u tranziciji te ulaganja u dostojanstvena radna mjesta koja doprinose zajednicama i ekosistemima. Financijska sredstva za oporavak trebala bi osnažiti žene, LGBTQIA+ osobe, migrante i radnike te druge marginalizirane skupine, a ne privatni sektor.
Stambena kriza
Zahtijevamo zaustavljanje svih prisilnih deložacija i momentalno osiguravanje stanovanja za beskućnike i one koji žive u toksičnim okruženjima ili prenapučenim kućanstvima. Zahtijevamo antirasističke stambene politike, kao i pravedne uvjete stanovanja za izbjeglice i tražitelje azila. Zahtijevamo podršku za one koji su preživjeli obiteljsko nasilje i mogućnosti preseljenja na zahtjev. Zahtijevamo da financijska sredstva za oporavak budu usmjerena na izgradnju i osiguravanje javnog i socijalnog stanovanja. Želimo sigurno i priuštivo stanovanje za sve, a ne da se stanovanje tretira kao roba sa svrhom stjecanja profita.
Ovim temeljnim zahtjevima odbacujemo neoliberalnu i konzervativnu obnovu, i sve pozivamo da se uključe u borbu za feminističku obnovu tijekom 8. marta i dalje! Porazimo patrijarhalni i rasistički kapitalizam i zahtijevajmo postpandemijski svijet gdje će, ne samo naš rad, nego i naši životi biti važni!
Preporučite članak: