Large 51769757 1119701898208838 1366662557842014208 n

Da su uvjeti rada u zaštitarskoj branši među najgorima u Hrvatskoj, mnogo se pisalo. No kako opisuje radnik koji nam se javio pismom, načini na koje privatne zaštitarske tvrtke slamaju bilo kakav pokušaj radnika da te uvjete poboljšaju bacaju novo svjetlo na to koliko poslodavci kod nas mogu kršiti zakone i prava radnika, bez ikakvih posljedica.

Problemi radnika zaposlenih u zaštitarskoj djelatnosti, u kojoj usluge dominantno pružaju privatne zaštitarske tvrtke, su mnogobrojni. Neki od tih problema relativno su lako uočljivi,  npr. vrlo niske plaće i grozni uvjeti rada, ali neki su skriveni i nije ih toliko lako uočiti ako nisi zaposlenik u privatnoj zaštitarskoj tvrtki. Ti prikriveni problemi također strahovito loše djeluju na zaposlenike zaštitarskih tvrtki.

Krenut ću redom i pokušati nabrojati sve glavne probleme - lako vidljive i one prikrivene:

Plaće – zaštitarstvo je branša u kojoj su plaće među najnižima u RH, a možda čak i na samom dnu od svih postojećih djelatnosti. To stvara strahovitu materijalnu nesigurnost i silan strah za egzistenciju, jer su zbog mizernih plaća radnici u zaštitarskoj djelatnosti u nemogućnosti stvoriti bilo kakvu novčanu zalihu. A to zaposlenike u privatnim zaštitarskih tvrtkama čini izuzetno ranjivima na ucjene svih vrsta. Iz kuta sindikalnog organiziranja – ljudima koji imaju tako male plaće kakve imaju zaštitari u privatnim zaštitarskim tvrtkama je plaćanje bilo kakve sindikalne članarine značajno otežano.

Odrađivanje ogromnog broja prekovremenih sati – jako niske plaće dovode do toga da privatni zaštitarski poslodavci u pravilu imaju manjak radnika u odnosu na broj objekata koje drže. Zbog toga nezakonito prisiljavaju svoje radnike da odrađuju golemi broj prekovremenih sati. Ima radnika koji na to čak i dobrovoljno pristaju, zato što im je to prilika da im plaća bude nešto veća od minimalca. Ali to onda proizvodi nove probleme, jer uz odrađivanje golemog broja prekovremenih sati u režimu smjenskog rada radnicima strahovito trpi privatni život, tako da su radnici u zaštitarstvu praktički robovi svojih poslodavaca.

Uvjeti rada – unatoč tome što postoje neka mjesta na kojima radni uvjeti nisu jako loši, daleko je veći postotak lokacija na kojemu su ti uvjeti grozni. Konkretno, nije uopće neobično da je radni proces koncipiran tako da zaštitar cijelo radno vrijeme stoji vani na otvorenom, što znači da je neposredno izložen svim nepovoljnim vremenskim uvjetima. Ako se radno mjesto zaštitara nalazi u zatvorenom prostoru, to je vrlo često nekoliko kvadrata prostora u kojemu se cijelo radno vrijeme stoji praktički na jednom mjestu. A tu je i čitav niz drugih „divota,“ kao što je primjerice nepostojanje ormarića u kojima bi zaštitar mogao držati svoje stvari (npr. civilnu odjeću tijekom radnog vremena, i uniformu kada nije na poslu), nedostupnost wc-a i mjesta gdje bi na miru mogao nešto pojesti, smještaj u prostoru u kojem je velika vrućina, hladnoća ili buka, strahovito loši higijenski i zdravstveni uvjeti u tom prostoru (npr. smještanje u prostor koji je predviđen za pušače ili prostor u kojem postoji velika opasnost od Covid-19 zaraze), i još puno toga drugog. Važno je napomenuti da zaposlenici zaštitarskih tvrtki u pravilu uopće ne mogu utjecati na to da se njihovi radni uvjeti poprave, jer komitent kod kojeg rade obično nema nikakvog sluha za njihove probleme isto kao i njihov nominalni poslodavac tj. privatna zaštitarska tvrtka.

Masovno kršenje svih zakona, ugovora i dokumenata kojima je reguliran rad zaposlenika u zaštitarskoj djelatnosti – iako radnicima u toj djelatnosti Zakon o radu, Zakon o zaštiti na radu, Zakon o privatnoj zaštiti, Ugovor o radu i radni nalog (unatoč tome što su oni loši i nedorečeni) daju nekakva prava, oni su u praksi zapravo mrtvo slovo na papiru. Mislim da se niti u jednoj drugoj djelatnosti toliko ne krše propisi, ugovori i nalozi kao što je to slučaj u privatnoj zaštitarskoj djelatnosti. Toj pojavi naročito pogoduje umreženost poslodavaca u zaštitarstvu s političkom elitom i organiziranim kriminalom, a i potpuna neučinkovitost i korumpiranost inspekcijskih službi. Ali mislim da je možda najgore to što se beskrupulozno gazi zakonska odredba koja poslodavcima zabranjuje onemogućavanje sindikalnog organiziranja i djelovanja zaposlenika. Zbog bezobzirnog je gaženja te zakonske odredbe broj radnika u zaštitarskim djelatnostima učlanjenih u sindikat mizeran, a mizeran je i broj sindikata koji se primarno bave zaposlenicima u privatnim zaštitarskim tvrtkama. Kako se to manifestira u praksi? Tako da radnici bespogovorno odrađuju ogroman broj prekovremenih sati, bespogovorno prihvaćaju raditi i poslove koji uopće nisu obuhvaćeni njihovim ugovorom o radu i radnim nalogom - kao najeklatantniji primjer navodim tjeranje zaštitara da mjere temperaturu svim zaposlenicima komitenta u sklopu provođenja mjera protiv Covid-19 pandemije. Bespogovorno prihvaćaju i mobingiranje, kako od strane poslodavca, tako i od strane komitenta.

Potpuna otuđenost radnika u privatnim zaštitarskim tvrtkama – koja primarno ide u tri smjera. Prvi smjer otuđenja je onaj prostorni. Budući da su radnici u zaštitarskoj djelatnosti u najvećem broju slučaja outsourcani radnici, tj. pružaju uslugu tvrtki koja je s njihovim poslodavcem sklopila ugovor o pružanju usluge fizičke zaštite, oni su zapravo razbacani po stotinama i tisućama prostorno vrlo udaljenih lokacija. To onemogućava njihovo okupljanje u nekom imalo respektabilnijem broju. Osim toga, zbog te prostorne razbacanosti veliki broj tih ljudi se međusobno i ne poznaje, čak niti unutar iste privatne zaštitarske tvrtke.

Drugi smjer otuđenja je onaj međuljudski, dakle onaj između radnika koji se u nekom manjem broju zajedno nalaze na istoj lokaciji i rade isti posao. To otuđenje se primarno provodi putem metode koju ja zovem „politika stalne oskudice.“ O čemu se radi? O umjetnom stvaranju atmosfere u kojoj se ljude dovede u stanje da vjeruju da neko svoje pravo ne mogu ostvariti drugačije nego da to isto pravo otmu nekome od svojih kolega. A to „pravo“ može biti stimulacija na plaću, ostanak na „dobrom“ radnom mjestu, dobivanje radnog mjesta u blizini mjesta stanovanja, dobivanje godišnjeg odmora u sedmom ili osmom mjesecu, dobivanje slobodnog dana kada je to radniku potrebno, ukratko, sve ono što bi u nekom normalnom radnom kolektivu trebalo biti dostupno svim radnicima, bez ikakve borbe među njima zbog tobožnje „oskudice.“ Takva „podijeli pa vladaj“ politika međusobnog otuđivanja radnika je vjerojatno još i veći problem od prostorne razbacanosti.

Radno mjesto jednog zaštitara, Foto: Sindikat zaposlenih u zaštitarskoj djelatnosti


Treći smjer je otuđenje radnika od svog radnog mjesta, tj. od radnog kolektiva. Zaštitari nemaju radno mjesto kod nominalnog poslodavca (tj. privatne zaštitarske tvrtke) nego su iznajmljeni komitentima. Budući da je uobičajeno da ih sele s objekta na objekt, od komitenta do komitenta, i da se zbog činjenice da su outsourcani svugdje osjećaju kao zaposlenici drugog reda, ne treba čuditi da niti jedno od tih radnih mjesta na kojem borave tijekom karijere u zaštitarstvu ne mogu doživljavati kao svoje, a isto tako niti jedno poduzeće kojem su iznajmljeni ne mogu doživljavati kao svoje. Većina radnika je zbog toga vrlo nesretna.

Posebne veze između privatnih zaštitarskih tvrtki i komitenata, i između privatnih zaštitarskih tvrtki međusobno – iako bi veze između privatnih zaštitarskih tvrtki i njihovih komitenata trebale biti strogo poslovne, one to u praksi nisu. Pa često dolazi do „slizavanja“ uprave zaštitarske tvrtke s upravom komitenta kojem pružaju zaštitarsku uslugu. To „slizavanje“ omogućava privatnim zaštitarskim tvrtkama da se na elegantan način riješe svih buntovnih radnika, a pogotovo onih koji bi poželjeli biti ozbiljni sindikalni povjerenici. Jednostavno se dogovore s nekoliko komitenata da komitenti izmisle neki ozbiljan prekršaj zaštitara koji je outsourcan kod njih. A nakon što se zaštitarska tvrtka u kojoj je nepoželjni zaštitar zaposlen opskrbi s tri-četiri pisana očitovanja više različitih komitenata o navodnim ozbiljnim prekršajima i propustima tog nepoželjnog zaštitara, istome uruče otkaz ugovora o radu skrivljen ponašanjem zaposlenika. Nesretni zaštitar će kasnije na sudu jako teško dokazati svoju nedužnost, obzirom na to da ga je nekoliko komitenata pismeno teretilo da je napravio ozbiljne prekršaje i propuste za vrijeme dok je radio na njihovom objektu. A postoje i „posebne veze“ između privatnih zaštitarskih tvrtki međusobno. Iako su međusobni konkurenti, spremni su vrlo predano surađivati jedni s drugima ako je potrebno da se iz zaštitarske branše npr. otjeraju buntovni ljudi željni sindikalnog organiziranja. Pa će jedna privatna zaštitarska tvrtka koja je dala takvom buntovnom radniku otkaz na temelju lažnih optužbi svojih komitenata promptno obavijestiti i ostale privatne zaštitarske tvrtke da ne zaposle tog „obilježenog“ radnika.

„Specijalne“ metode i taktike – koje su razvijane tijekom tridesetogodišnjeg postojanja privatnih zaštitarskih tvrtki u RH, sastoje se od nezakonitih i nemoralnih psiholoških, a ponekad čak i fizičkih metoda usmjerenih na to da se radnika zbuni, uplaši i ponizi, i da ga se na taj način učini apsolutno poslušnim i spremnim izvršavati sve želje poslodavca i komitenta. U praksi se to provodi tako da se radnike na prepad zbuni i navede da potpišu nešto što je za njih iznimno nepovoljno, ne dajući im priliku da razmisle o tome žele li to potpisati ili ne. Isto tako ih se zastrašuje pozivima na kojekakve „informativne razgovore,“ gdje je jedan radnik podvrgnut ispitivanju od strane nekoliko rukovoditelja istovremeno, i to iza zatvorenih vrata kancelarije u sjedištu zaštitarske tvrtke. A postoje i ozbiljne indicije da na takvim „informativnim razgovorima“ zna biti i ozbiljnog fizičkog zlostavljanja.

Ogromna fluktuacija zaposlenika u privatnoj zaštitarskoj djelatnosti – zbog svih gore navedenih razloga, fluktuacija zaposlenika u zaštitarskoj je djelatnosti ogromna. Već to samo po sebi ima loš utjecaj, ali još gore je to što je ta jako velika fluktuacija zapravo metoda negativne selekcije. Negativne selekcije u smislu da mnogo hrabrih i sposobnih ljudi odlaze iz branše. Od onih koji ostaju, neki su kolaboracionisti, ali većinu čine ljudi koji unatoč lošim uvjetima rade jer moraju od nečeg živjeti, a često i misle (i to ne bez osnove) da nigdje više u zaštitarskoj branši neće dobiti posao ako dobiju otkaz u privatnoj zaštitarskoj tvrtki u kojoj su zaposleni. I kojima zbog toga ne pada na pamet bilo kakva pobuna ili ozbiljno sindikalno organiziranje.

I za kraj, pokušaj odgovora na pitanje je li (obzirom na sve gore navedeno) moguće sindikalno organiziranje i djelovanje u zaštitarskoj djelatnosti? Možda je i moguće, ali smatram da bi to zahtijevalo jako velike resurse, i ljudske i financijske. Kao prvo, trebalo bi (u dovoljnom broju) pronaći hrabre i poštene ljude, koji bi uopće željeli biti sindikalni povjerenici u zaštitarskoj djelatnosti. A nakon toga bi sve te ljude trebalo zaposliti u samom sindikatu (a ne da budu zaposlenici poslodavaca u zaštitarskoj djelatnosti), što već samo po sebi graniči s nemogućim. Ali jednostavno ne vidim način na koji bi ljudi koji su zaposleni kod privatnih poslodavaca u zaštitarskoj djelatnosti uopće mogli na učinkoviti način obavljati posao sindikalnog povjerenika. Zato što bi bili izloženi takvim pritiscima i takvim podmetanjima kakve je gotovo nemoguće dugoročno izdržati. Jer, kao što sam već naveo, zaštita radnika u zaštitarskoj djelatnosti (pa tako i sindikalnih povjerenika koji bi bili zaposleni kod privatnih poslodavaca u zaštitarstvu) od strane državne vlasti i državnih institucija i službi u praksi ne postoji.

Možda bi najprije sve snage trebalo usmjeriti na državnu vlast, i državne institucije i službe, da ih se pokuša natjerati da napokon profunkcioniraju i počnu oštro kažnjavati nezakonite postupke privatnih poslodavaca u zaštitarskoj djelatnosti. I da se na taj način konačno otvori put za početak procesa ulaska sindikata u zaštitarsku djelatnost na velika vrata. Ali za to su potrebni još veći resursi od prethodno navedenih, zar ne?


Izvor naslovne fotografije: Sindikat zaposlenih u zaštitarskoj djelatnosti
Autor pisma: 

Živko Žižak


    Preporučite članak: