Grički top, zvižduk i žamor na Cvjetnom trgu u podne je naglo stao. Odjeknula su crkvena zvona - potom, dugih osam minuta šutnje. Okupila nas je tragedija. Suze, zagrljaji, muk, kamere, novinari.
Otkad smo saznali za Kristianovu smrt, bilo je suza, teško smo spavali, bili smo bijesni. Neki od nas, koji smo bili hospitalizirani i imali razne susrete sa psihijatrijama, dijelili smo svoje priče, često horore, s posebnom gorčinom i pitanjem - što da su ubili nas? Sada smo tu, za one koji ne mogu.
Kristian Josip Periš ubijen je 21. listopada, nakon osam minuta mučenja kojeg je izvršilo osmero medicinskih tehničara u Klinici za psihijatriju Sveti Ivan. Prve vijesti u javnost izlaze tek 8. studenoga, prve snimke izlaze u narednim danima. U međuprostoru je punih osamnaest dana u kojima vlada šutnja, a kada javnost saznaje prve informacije nakon pokušaja zataškavanja (i to samo zato što su Kristianovi roditelji posumnjali u službenu priču i angažirali odvjetnika), psihijatrija objašnjava da se ubojstvo može učiniti s imunitetom i uniformom kao alibijem. Dr. Ivana Bakija izjavljuje:
"Podržavam medicinske sestre i tehničare, izložene stravičnom progonu, neutemeljenom. Oni su samo radili svoj posao. "
Na osam minuta šutnje pozvala je grupa Vrijeme za promjene preko svojega Instagram profila. Cijeli ovaj slučaj jako me pogodio i danima nisam mogao doći k sebi. I sam sam bio hospitaliziran na psihijatriji. Zato, nažalost, ne mogu reći da sam iznenađen.
Kada sam psihijatru rekao da imam traume zbog obiteljskog nasilja, pitao me "zašto to ne mogu zaboraviti, to je kod nas često". Kada sam se na kontrolnom pregledu žalio da prolazim kroz teško razdoblje rečeno mi je da moram raditi. Međutim, moja dijagnoza anksiozno-depresivnog poremećaja utjecala je na pronalazak posla. A kako naše društvo gleda na ljude sa psihičkim oboljenjima? Meni je gospođa na medicini rada rekla da "možda bolje da se opet hospitaliziram". Zbog dijagnoze zapravo nisam smio niti voziti. Jednom sam dobio i preporuku da se javim na Jankomir.
Moj prijatelj Pavao odlučio je s vama podijeliti svoje iskustvo hospitalizacije:
"Doživljavali smo svakodnevno zlostavljanje u Kukuljevićevoj (Psihijatrijska bolnica za djecu i mladež u Zagrebu, op.a). Kada sam imao napad panike, doslovno su me bacili u sobu, zaključali me, gledali kroz staklo na vratima i smijali se... Isto su napravili jednom neverbalnom dečku kod kojeg je bilo očito da je imao teži oblik autizma. Od straha je izvodio zvukove koji su tehničarima bili jako smiješni, a kada se od straha i upišao, ostavili su ga u popišanim hlačama. Kada sam opet imao napad panike, vezali su me za krevet i rugali mi se da će mi nabiti injekciju u dupe..."
Na Cvjetnom trgu
Ovu subotu sam još kroz prozor tramvaja vidio da se Cvjetnom trgu približava dosta ljudi. Hodajući, vidio sam da ih po kafićima ima još više. Ispred kipa Petra Preradovića došao sam kakvih pola sata prije podneva. Gospođe pored mene su ogorčeno komentirale kako netko mora snositi odgovornost, o sramoti, ali i o vlastitim iskustvima - s nekim zaključkom da je to u sustavu sasvim normalno. Spomenule su i imena psihijatrijskih bolnica koja su mi itekako poznata.
Moram priznati da sam donekle izdao svoju "novinarsku dužnost" pošto sam i sebi i uredniku obećao da ću nekoga od okupljenih pitati za komentar. Međutim, Vrijeme za promjene je jasno zahtijevalo "ne politika". Bez transparenta, poruka, povika i stranačkih obilježja. Potpuno jasno i vrijedno poštovanja jer kod nas svaka tragedija postane medijsko-političko lešinarenje i na kraju se ništa ne promijeni. Zdravorazumski da je od toga običnom čovjeku puna ona stvar.
Imao sam i knedlu u grlu jer mi je okupljanje bilo emotivno. Sve u svemu, mogu reći da je okupljanje prošlo dostojanstveno. U podne su odjeknula crkvena zvona, a potom dugih osam minuta šutnje koje nitko nije prekinuo, čak su i mala djeca bila tiha. Mladi par pored mene je i duže od osam minuta bio u nepokretnom zagrljaju.
Pred kraj šutnje, pored kipa se stvorio neki gospodin i snimao mobitelom. Primijetio sam da su mu obrazi puni tragova suza. Redar se popeo na stepenicu kipa, zazviždao i to je bilo to. Bilo mi je drago što sam došao i primijetio sam koliko je zapravo osam minuta dugo, pa sam se s morbidnom misli o dužini Kristianove agonije krenuo dalje svojim putem. Obuzet potrebom završetka ovog teksta.
Prosvjed medicinara
Predsjednik sindikata Zajedno za psihijatriju Arian Jarić Dauenhauer je na prosvjedu kod psihijatrije Sveti Ivan 9. studenoga izjavio da su tehničari ponekad primorani koristiti "improvizacije". U narednim danima, te izjave su podržavatelji tehničara provlačili, ne znajući sve informacije. Osim medijskog debakla, taj prosvjed je došao prekasno. Potrebno je bilo preventivno odbijanje rada kako ne bi došlo do ubojstva u ustanovi.
Činjenica da se radnici jedne zdravstvene ustanove mogu tako lakoumno staviti na stranu uprave, a hostilno spram pacijenata, u nastupu gdje od javnosti zahtijevaju "dostojanstvo za svoj mukotrpan rad" (a ispada kako smatraju da njihov rad ne može biti ništa drugo no mukotrpan, i time zaslužuje božanstveni standard zahvalnosti) pokazuje samo jedno - da kao radnici niti nemaju svijest da samo kroz klasnu borbu mogu izboriti bolje uvjete na svojim radnim mjestima. Ali pitanje je žele li to uopće? Ili, bolje pitanje - je li to uopće moguće u psihijatriji, a da se ne sagleda njena uloga unutar kapitalističkog sustava?
Psihijatrija kao politički projekt
Razvoj moderne psihijatrijske profesije može se objasniti kao posljedica promjena u društvenoj organizaciji koju je izazvala industrijalizacija. Naglom urbanizacijom, u gradove dolaze valovi doseljenika bez imovine, što dovodi do potrebe za stvaranjem institucija koji mogu fizički razdvojiti "zdrave" i "nezdrave", odnosno radno sposobne i nesposobne. Bruce M. Z. Cohen definira sustav mentalnog zdravlja kao "u svojoj srži politički projekt", s ciljem:
"Individualizacije društvenih i ekonomskih problema, patologizacije političkog neslaganja, nadziranja i kažnjavanja problematičnih i devijantnih skupina te reproduciranja dominantnih normi i vrijednosti vladajuće elite kroz psihijatrijski diskurs [...] Psihijatrija zahtijeva poslušnost i dolično ponašanje pacijenata. Nepoštivanje pravila drastično narušava pacijentov društveni status, institucionalne povlastice i osobnu dobrobit prisilnim premještajem na udaljenije te manje ugledne i udobne odjele" — Psychiatric Hegemony, Bruce M. Z. Cohen.
Što, funkcionalno, čini psihijatrijskog stručnjaka policajcem, a psihijatrijsku ustanovu zatvorom te u cjelini tvori sustav u kojem se može postupati s praktičnim imunitetom spram "duševno bolesnih", koji su zapravo "društveno nepoželjni", a koje se treba "odgojiti" (batinama). Uloga psihijatrije je u biti alat regulacije disciplinirane radne snage, koja reproducira klasne odnose te fizički razdvaja bolesne, osobe s invaliditetom, siromašne, alkoholičare, skitnice i starije osobe od "zdravog društva", a da se ne sagledaju i saniraju uzročnici koji dovode do "nezdravlja". Time izjave iz psihijatrije Sveti Ivan da tamo svi "samo rade svoj posao i to profesionalno" zapravo nisu laži.
Također, nemoguće je odvojiti razvoj psihijatrije od sustavne diskriminacije žena. "Ženska histerija" je dijagnoza koja se službeno koristila sve do 1980-ih (riječ histerija dolazi od grčkog hystera, maternica), a danas, iako promijenjenom terminologijom obrazac ostaje. Procjenjuje se da se granični poremećaj ličnosti (BPD) u 75% slučaja dijagnosticira ženama.
Žensko ponašanje se i dalje nerazmjerno patologizira i stigmatizira kao "psihotično" bez adekvatnog sagledavanja uzročnika trauma i nasilja. HZJZ procjenjuje da je svaka četvrta žena u Hrvatskoj proživjela nasilje u intimnoj vezi.
Farmaceutska industrija ima ogroman utjecaj na definiranje i oblik tretmana dijagnoza postavljenih u DSM-5 priručniku (koji služi kao globalni standard za postavljanje dijagnoza). Prema istraživanju objavljenom 2024. godine u znanstvenom časopisu BMJ, gotovo 60 posto američkih liječnika koji su sudjelovali u izradi revidiranog dijagnostičkog priručnika DSM-5-TR i bili obuhvaćeni analizom primilo je novac od industrije.
Ukupno su u razdoblju od 2016. do 2019. godine primili 14,2 milijuna dolara. Stručnjaci ne postoje u vakuumu — čak i ako nisu direktno "potkupljeni", i dalje djeluju unutar okvira uvelike konzervativne znanosti, gdje propitkivanje "normi struke" može dovesti do rezanja sredstava i gubitka zaposlenja, što pak dovodi do konstantne stagnacije razvoja psihijatrije.
Ponovno na Cvjetnom
Nakon okupljanja, zadržao sam se blizu Cvjetnog i popio kavu. Kada sam ponovno prošao pored kipa, već je bilo oko pola dva. Sada je tamo bilo još više cvijeća i lampaša (iznad njih, ironično, zamolba da se sve pokupi nakon kraja okupljanja), i nekoliko papira na kojima su ispisane posljedice fizičkog vezanja pacijenata.
Grupa ljudi se okupila i tiho promatrala prizor. Dojmilo me se kao da sam na groblju.
Otišao sam tiho od kipa, u uobičajeni metropolski štih inače lijepog i sunčanog dana — na Cvjetnom puni kafići, gosti u razbibrizi, prekriženih nogu polako ispijaju kave.
Na Ilici osoba bez noge u kolicima pjeva i prosjači. Na Trgu bana Jelačića izložba gljiva. Gospođa koja usamljeno stoji s transparentom koji zahtijeva ukidanje vatikanskih ugovora. Grupa turista. Sviraju tamburaši. Subota je. Posve obična i prolazna.
Foto: Pavao Rotim
Honorar našem suradniku omogućili ste upravo vi svojim donacijama. Od srca vam hvala na tome! Ako želite da i dalje objavljujemo više ovakvih kvalitetnih članaka, možete donirati — a sva prikupljena sredstva idu izravno na honorare autorica i autora.
Preporučite članak: