Između 11 i 15 posto zaposlenih u privatnom sektoru pokriveno je kolektivnim ugovorima. U mnogim privatnim tvrtkama ne smije se ni spominjati sindikat. Jer valjda poslodavci znaju što je najbolje za radnike. Koliko poslodavcima ne odgovara sindikalno udruživanje radnika možda najbolje pokazuje primjer INA-e.
Na konferenciji za medije u povodu Dana dostojanstvene plaće predsjednica Nezavisnog sindikata radnika Hrvatske Marina Palčić iznijela je zanimljive podatke o redistribuciji dobiti nacionalne naftne kompanije u većinskom vlasništvu mađarskog MOL-a.
Kaže tako da je 2023. INA ostvarila neto dobit od oko 250 milijuna eura, dok je 2024. taj rezultat i dalje bio preko 180 milijuna eura. Članovi Uprave primaju 10. 000 eura, a uz značajne bonuse i do 20.000 eura mjesečno (7 do 11. 000 eura neto).
Istovremeno, više od polovice radnika u maloprodaji radi za bruto plaće od 980 do 1300 eura – većina ih je tek za 10 eura iznad minimalne plaće koja iznosi 970 eura bruto, te ispod medijalne plaće, koja iznosi 1.400 eura bruto. U netu je to od 700 do 1000 eura.
"Radi se o sramotnom nesrazmjeru u kompaniji u kojoj država i dalje ima više od 44% vlasništva. To znači da Vlada Republike Hrvatske nije samo promatrač, već i suodgovorna za ovakvu raspodjelu bogatstva u tvrtki koja je izgrađena zahvaljujući javnim ulaganjima i radu generacija radnika", rekla je.
Na konferenciji za medije, koja je organizirana zajedno sa strankom Možemo, Marina Palčić je apostrofirala kako u privatnom sektoru u Hrvatskoj postoji velik prostor za rast plaća, posebno u granama poput energetike, telekomunikacija, trgovačkih lanaca, u bankarskom sektoru.
"Ako to ne napravimo, nastavit će se spirala iseljavanja, daljnje urušavanje socijalne kohezije i reprodukcija nejednakosti. Vrijeme je da država aktivno preuzme odgovornost, ojača sustav kolektivnog pregovaranja i osigura da radnici dobiju pravedan udio u bogatstvu koje stvaraju", upozorila je.
Njezin sindikat vodi ozbiljnu borbu u INA-a kako bi uopće bili u mogućnosti zastupati interese radnika. Naime, radnicima nije bilo omogućeno neposredno glasanje za izbor članova u Radničko vijeće pa su po pravdu morali na sud.
Za RP objašnjava kako su bili (ne)organizirani izbori u cijeloj INA grupi. "Godinama se kandidiraju isti sindikati koje poslodavac smatra podobnima. Ovaj put smo se kandidirali pa su oni odbacili našu listu u dva društva unutar grupacije (INA d.d. i INA maloprodajni servisi) i onemogućili da sudjelujemo u izborima.
U STSI d.o.o. imali smo listu, ali i tu su poništeni izbori jer su radnicima listići poslani običnom poštom, nije se moglo utvrditi jesu li listići i došli do njih, zanemariv broj radnika je uopće i glasao. Sud je utvrdio da su nezakonitosti toliko velike da su utjecale na rezultate izbora pa su i oni poništeni", rekla je i dodala kako je uvjerena da će se poslodavac žaliti na odluke suda.
Na pitanje zašto smetaju poslodavcu odgovara: "Zato što se ne zadovoljavamo povećanjem osnovne plaće od 10 eura iznad minimalca jer smatramo da INA može isplatiti puno veće plaće i trebaju težiti tome da isplaćuju poštene plaće, a ne da je povećaju za pet eura neto mjesečno iznad minimalne plaće. Čak iplaće koje su veće od minimalne su i dalje nedostatne i uvredljivo niske ako se uzme u obzir kvalifikacija radnika i složenost poslova koje obavljaju."
Što je Radničko vijeće?
Radničko vijeće je predstavničko tijelo radnika kod poslodavca koje radnici biraju na slobodnim i neposrednim izborima, tajnim glasovanjem, radi zaštite i promicanja njihovih prava i interesa. Osniva se kod poslodavaca koji zapošljavaju najmanje 20 radnika (osim u tijelima državne uprave). Broj članova ovisi o veličini poslodavca.
Uloga i ovlasti radničkog vijeća obuhvaćaju: redovito informiranje i savjetovanje s poslodavcem o pitanjima važnima za položaj radnika (npr. organizacijske promjene, uvođenje novih tehnologija, kolektivni višak radnika, prijenosi ugovora), davanje mišljenja ili suglasnosti gdje to zakon traži (npr. posebna zaštita članova RV-a i kandidata od otkaza), nadzor nad primjenom Zakona o radu, pravilnika o radu i kolektivnih ugovora, pokretanje pitanja sigurnosti i zaštite zdravlja na radu, traženje potrebnih podataka od poslodavca, organiziranje zborova radnika te imenovanje i opoziv predstavnika radnika u nadzornim/upravnim tijelima društava i ustanova gdje je takav predstavnik predviđen.
Ako kod poslodavca nije izabrano radničko vijeće, sindikalni povjerenik preuzima sva prava i obveze radničkog vijeća, osim imenovanja predstavnika radnika u tijela poslodavca.
Država nema hrabrosti zaštititi radnike u privatnom sektoru
Dok se je u javnom sektoru uzima gotovo zdravo za gotovo članstvo u sindikatu, u privatnome je često sindikat zabranjena riječ! Saborski zastupnik Možemo Marin Živković na konferenciji za medije naglasio je kako su upravo način na koji se tretiraju sindikati u tvrtkama, posljedice koje često trpe sindikalno aktivni pojednici glavni uzroci niske sindikalne pokrivenosti i relativno slabih sindikata.
“S druge strane, Vlada Republike Hrvatske i dalje nema hrabrosti oporezovati ekstra profite banaka, trgovačkih lanaca i nekretninskih špekulanata. I dalje nam osnovni troškovi, hrana i stanovanje rastu po najvišim stopma u EU, a plaće, pogotovo onih s nižim primanjima, ni približno ne prate te trendove. Zato nam unatoč rastu BDP siromaštvo već par godina raste”, rekao je.
Iva Ivšić, sindikalistica i predsjednica kluba Možemo u zagrebačkoj Gradskoj skupštini, upozorila je da je inflacija u pet godina kumulativno dosegla 30 posto, troškovi stanovanja skočili su za 35 posto, a cijena hrane za gotovo 40 posto.
Pojasnila je da problem privatnog sektora nisu „previsoke plaće“, nego preniski udjeli rada u ukupnoj raspodjeli dobiti. Konkretno, u mnogim sektorima – od energetike i telekomunikacija do maloprodaje – kompanije bilježe rekordne profite, ali vrlo mali dio toga završava kod radnika.
Udio rada u BDP-u Hrvatske (oko 46%) ispod je prosjeka EU (oko 53%), što znači da radnici u Hrvatskoj dobivaju manji dio stvorene vrijednosti od europskog prosjeka. Primjer INA-e to najbolje pokazuje.
Ali to je posljedica upravo činjenice da radnici u privatnom sektoru nisu zaštićeni kolektivnim ugovorima, unatoč tome što EU Direktiva o adekvatnim minimalnim plaćama propisuje da države članice moraju stvoriti uvjete da najmanje osamdeset posto, odnosno četiri od pet radnika budu obuhvaćeni kolektivnim ugovorima.
“Ako ne osiguramo adekvatnu predstavljenost i zaštitu radnika”, poručila je Ivšić, “Hrvatska će ostati zemlja jeftine radne snage i masovnog iseljavanja, koje je već sada jedan od ključnih demografskih i ekonomskih izazova”.
Digitalna prisila umjesto povećanja plaća
Marina Palčić vratila se na situaciju u INA-i. Posebnu zabrinutost izaziva i aplikacija E-Smile, službeno alat za edukaciju, a u stvarnosti sustav nadzora nad radnicima. Radnici moraju svakodnevno odgovarati na kvizove, otvarati poruke koje glorificiraju kompaniju, a sve se bilježi – uključujući vrijeme čitanja i reakcije. Kritike se brišu, a radnici koji ih iznesu pozivaju se na razgovor.
"To je digitalna prisila, ne motivacija. Radnici INA-e nemaju slobodu govora. Od radnika se očekuje da aplikaciju instaliraju na svoje privatne telefone i da je koriste svaki dan – bez obzira jesu li na godišnjem odmoru, slobodnom danu ili bolovanju. Drugim riječima, E-Smile je aplikacija koja briše granicu između posla i privatnog života. To je digitalni oblik prisile koji podsjeća više na mehanizam kontrole nego na motivacijski alat", rekla je.
Sustav kolektivnog pregovaranja u Hrvatskoj izrazito je fragmentiran. Gotovo da nema sektorskih ili granskih kolektivnih ugovora; pregovori se uglavnom vode na razini pojedinih tvrtki. Posljedica toga je da radnici u malim i srednjim poduzećima – gdje radi većina zaposlenih – ostaju gotovo potpuno nezaštićeni.
Jeste li vi sindikalno organizirani na svom radnom mjestu?
Foto: Wikimedia, Pexels
Preporučite članak: