,,Za neke se zna gdje su, neki su uništeni, neki su bačeni u smeće, neki se čuvaju na tavanima.“ Iako je Tihana Bertek pričala o spomenicima, ova rečenica može se primijeniti na mnoga ženska imena koja su iz raznih razloga izgubila svoja simbolična mjesta u hrvatskoj povijesti. No Marica Pataky, Katica Dumbović, Silvana Seissel i mnoga druga imena ponovno su ga našle na turi “Fragmenti ženske povijesti Trešnjevke” koja se, po drugi put, održala 17. listopada u organizaciji udruga BLOK i K-zona.
Tura je organizirana u sklopu projekta “Muzej susjedstva Trešnjevka – izgradnja odozdo” kojim se nastoji ukazati na specifičnost povijesti Trešnjevke kroz priče iz zajednica koje nisu dio službene povijesti. Ženska povijest, kako kažu iz muzeja, vezana je velikim dijelom uz svakodnevicu što je odvaja od službenog povijesnog narativa. Ipak, naglašavaju da oni ne nastoje “popuniti rupe” u službenoj povijesti, nego stvoriti alternativne poglede koji će otkriti njenu pristranost.
Autorica i voditeljica ture, Tihana Bertek iz udruge K-zona, naglasila je kako se “ženska povijest” često svodi na odgojno-obrazovne ustanove, te da veliki dio povijesti Trešnjevke čini ,,povijest neznanih radnica, žena koje su obavljale neplaćeni reproduktivni rad, povijest odgajateljica i učiteljica, migrantkinja i seljakinja“. Tako je i urbana tura Trešnjevke započela s Dječjim vrtićem “Potočnica“ koji je službeno otvoren 1965. godine pod imenom - Dječji centar “Marica Pataki”, po trešnjevačkoj komunistkinji. Pataky (kasnije Pataki) je bila aktivna u sindikatu i studentskom kulturnom društvu „Svjetlost“, a njen doprinos Zagrebu uključuje i osnivanje veslačkog kluba u Podsusedu, na kojem su se osim veslanja bavili kulturno prosvjetnim radom, te rad u partijskoj tiskari. Ubijena je kao članica Narodnooslobodilačkog pokreta 1945. godine u logoru u Lepoglavi. Nakon što je vrtić s njenim imenom početkom devedesetih preimenovan u Dječji vrtić “Potočnica”, uklonjen je i spomenik koji joj je bio posvećen.
Sličnu promjenu imena prošao je i dječji vrtić Trešnjevka, značajan zbog doprinosa učiteljica koje su 1932. osnovale Udruženje učiteljica gradskih dječjih skloništa, a 1937. prikupile i objavile podatke o prehrani i uvjetima života radničke djece. Osnovan je 1930. godine kao sklonište za radničku djecu. Društvo "Naša djeca" Trešnjevke osniva Pionirski dom u Badalićevoj ulici a 1962. se naziv Pionirskog doma mijenja u Dječji centar “Kata Dumbović”.
Ime je dobio po sudionici Narodnooslobodilačkog pokreta Kati Dumbović koja je živjela na Trešnjevki, a od milja su je zvali “Mamica”. Njeno ime uklonjeno je s ploča 1978. godine kada se Dječji vrtić “Kata Dumbović” i Dječji vrtić “Marijan Čavić” udružuju u radnu organizaciju i nastavljaju djelovati pod “zajedničkim” imenom Dječji vrtić “Marijan Čavić”. “Ovo je samo jedan primjer da je muški naziv progutao žensko ime”, kaže Bertek. No ime se 1991. na valu sličnih preimenovanja konačno mijenja u Dječji vrtić “Trešnjevka”.
Treća točka urbane ture bio je park IX. Gimnazije koji je dizajnirala Silvana Seissel, zagrebačka krajobrazna arhitektica koja se bavila projektiranjem i izvedbama parkova. Osim što se bavila samostalnim radom, često je surađivala s arhitektima, arhitektonskim biroima i urbanističkim zavodima na projektima vrtne i pejzažne arhitekture. Unatoč ogromnom doprinosu u polju pejzažne arhitekture, Seissel je u hrvatsku povijest upisana samo kao supruga arhitekta i umjetnika Josipa Seissela.
Trešnjevačka povijest obilježena je i na adresi Ozaljska 16 gdje su članice feminističke inicijative Ženska grupa Trešnjevka 1988. godine pokrenule prvi SOS telefon za žrtve obiteljskog nasilja u Istočnoj Europi. Na telefonu je radilo pedesetak žena i bio je dostupan 24 sata dnevno. Omogućile su i tri kreveta u koja bi se mogle smjestiti tri žene žrtve nasilja na 20 dana. Iz Ženske grupe Trešnjevka razvila se prva lezbijska grupa u Hrvatskoj – Lila inicijativa. Prostor Ozaljske 16 zadržao je svoj aktivistički i feministički duh te danas u njemu djeluje društveno-kulturni centar “Šesnaestica”.
Posljednja lokacija koju smo posjetili bila je tzv. “Klub književnica”. Ulice Dragojle Jarnević, Višnje Stahuljak, Sunčane Škrinarić, Dore Pfanove i Zvjezdane Ladike imena su dobile 2015. godine. Tih pet naziva ulica ukazuje na manjak pozornosti za značajne žene, posebice ako se uzme u obzir činjenica da su ulice dugo ostale neimenovane te je ideja o ženskim nazivima bila tek naknadna misao - pokušaj balansiranja maskuliniteta zagrebačkih javnih površina. Unatoč velikom broju ženskih povijesnih figura, javne površine u Hrvatskoj rijetko nose njihova imena - u Zagrebu samo 1,8 posto. Izuzetak od pravila predstavljaju arhetipski prikazi, pri čemu postoji Ulica “Neznane junakinje”, a spomenici ženama često su skulpture neimenovanih majki ili mitskih ličnosti. Iz Muzeja susjedstva Trešnjevka kažu da minimalna predstavljenost stvarnih žena u imenima javnih površina ukazuje kako “implikacija da povijest pišu muškarci o muškarcima dobiva i konkretnu materijalnu artikulaciju.”
Žene su se kroz povijest često imale mogućnost baviti isključivo odgojno-obrazovnim radom, koji je, unatoč svom utjecaju na nove generacije, izrazito podcijenjen. Iako su pridonijele svijetu u jednakoj mjeri kao i muškarci, njihov doprinos uglavnom ostaje obilježen u imenima odgojno-obrazovnih ustanova, a nekad im se i to oduzme.
Autorica je ovom turom i svojim istraživanjem stvorila novu mapu koja iako se, kako kaže, ,,oslanja na već poznatoj povijesti koju su ispisali muškarci, ona ujedno otvara prostor za nova čitanja kvarta, ali i potiče drugačiju, pravedniju i potpuniju historiografiju u budućnosti.“
Za sve zainteresirane za Urbanu turu “Fragmenti ženske povijesti Trešnjevke” koji nisu mogli prisustvovati uživo, postoji online verzija na www.muzejsusjedstvatresnjevka.org sa brojnim drugim lokacijama koje su obilježile žene.
Autorica fotografija: Matea Božić
Tekst napisala:
Preporučite članak: