Radnici i godišnji odmor - prvi dio, (1969.)

Radnici i godišnji odmori, drugi dio   Moderna vremena hrvatskim su radnicima donijela set izmjena Zakona o radu, za koje neki "slobodarski" mediji tvrde da im se treba veseliti: lako raskidivim ugovorima o radu, promoviranju potpuno nenadziranog agencijskog rada i mnogim poslodavcima milim ovlastima koje se ugrađuju bez suglasnosti sindikata u ZOR. U današnjem svijetu privatnog poduzetništva, kao što smo mogli vidjeti toliko puta do sad, radnici u pravilu mogu samo stajati sa strane i promatrati bogaćenje svojih vlasnika i uništavanje svog poduzeća dok ne završe na ulici. Zato vas vodimo u prošlost, 45 godina unazad, kada je profit poduzeća pripadao svima koji su ga stvarali. Od tog su profita građena i radnička odmarališta ili se ulagalo u stambeni fond, povećanje plaća.

"Do šezdesetih godina (20. stoljeća) sustav socijalnog turizma je bio tako dobro uspostavljen da je tjedni odmor radnika koštao manje od tjedne plaće", pišu Elke Beyer, Anke Hagemann i Michael Zinganel u knjizi "Holidays after the Fall" izdanoj lani. Kako je to funkcioniralo u praksi govori nam i dokumentarac "Radnici i godišnji odmor" Radiotelevizije Zagreb iz 1969. godine, gdje je autor razgovarao s radnicima i sindikalcima u Zagrebu, a obišao je i punktove na Jadranu i rijeci Korani gdje se odmarala radnička klasa.

To je vrijeme graditeljskog booma, kada su na Jadranu nicale stotine hotela i kada jugoslavensko priobalje postaje top destinacija. Većinu njih si radnici nisu mogli priuštiti, ali su zato sama poduzeća, poput Gredelja, vodila računa da 80-ak posto zaposlenika ima gdje ljetovati unatoč relativno skromnim plaćama. Saznajte koliko im je trebalo novca, koliki su bili regresi, kako su im pokrivani troškovi putovanja na more, koja su prava tada ukidana i koliko su radnici bili zadovoljni.

Ana Benačić, 26. veljače 2014.

Ovaj tekst nastao je u sklopu serije "Kako smo izgubili pravo na jeftin i dostojanstven odmor", koja se bavi sudbinom, odnosno nestankom radničkih odmarališta izgrađenih zahvaljujući izdvajanjima radničke klase u vrijeme socijalizma. Projekt je podržalo Ministarstvo kulture, a tekstovi se izvorno objavljuju na neprofitnom portalu www.lupiga.com.