U seriji tekstova o borbi medicinskih sestara za položaj struke unutar zdravstvenog sustava, Snježana Ivčić piše o odnosu medicinskih sestara i liječnika, koji nikada nije bio miran i jednoličan. Fokus ovog teksta je na pedesetim i šezdesetim godinama prošlog stoljeća, kada se rasprave stručnih tijela počinju zrcaliti i unutar sestrinske zajednice.

Medicinska sestra Norma Emili, članica potkomisije Savezne narodne skupštine (SNS) i Saveznog izvršnog vijeća (SIV) za izradu nacrta Opšteg zakona o medicinskim školama, 1957. godine u Vjesniku medicinskih sestara objavila je otvoreno pismo naslovljeno «O problemu zdravstvenog osoblja». Pismo je primarno upućeno dr. Pavlu Gregoriću, predsjedniku Odbora za narodno zdravlje SIV-a, ali zbog aktualnosti sadržaja, u pokušaju da se medicinske sestre masovnije angažiraju u raspravi o obrazovanju zdravstvenih radnika, uredništvo Vjesnika je pismu posvetilo cijelo jedno izdanje.

Naime, iako nastalo u kontekstu rada specifične komisije, Emilino pismo ustvari adresira nezadovoljstvo stavovima prema medicinskim sestrama koji su duboko ukorijenjeni u zdravstvenom sustavu. Među ostalim, Emili govori o tome kako liječnik Danić, drugi suradnik potkomisije, u svojim razmišljanjima o reformi srednjoškolskog obrazovanja zdravstvenih radnica, medicinske sestre (kao i druge ne-liječničke kadrove) svodi na puke liječničke pomoćnice – upravo suprotno onome što se barem formalno pokušali provesti na radnim mjestima. Emilina reakcija ukazuje na neophodnost drugih zdravstvenih struka i probleme do kojih u praksi dolazi zbog organizacije sustava u čijem je središtu isključivo liječnik. Takav stav, naravno, ne dolazi do izražaja samo na radnim mjestima, već se sustavno provlači kroz sve aspekte zdravstvenog sustava, uključujući i strukovno obrazovanje.

Strukovno obrazovanje koje ne odgovara potrebama

Ovdje Emili posebno ističe nesklad između znanja i vještina koje je tadašnji sustav omogućavao zdravstvenim radnicama i onih koje su bile potrebne za unapređenje zdravlja ljudi i funkcioniranja sustava. Recimo, razina obrazovanja srednjeg (npr. medicinske sestre, tehničari, laboranti, itd.) i nižeg medicinskog kadra (npr. bolničari, dječje njegovateljice, dezinfektori i babice), često nije bila usklađena s vrstom zadataka koje su oni obavljali. Nadalje, do problema je dolazilo i zbog izraženog nedostatka stručnog kadra svih stupnjeva obrazovanja. Prema procjenama za 1955. godinu, na području FNRJ zdravstvena služba, za idealno funkcioniranje, trebala je 33 tisuće radnica srednje medicinskog kadra, ali ih je u praksi bilo svega 7.256, k tome još nejednako raspoređenih u pojedinim republikama.

S obzirom da su tadašnje 23 škole za srednje medicinsko osoblje mogle osposobiti otprilike tisuću zdravstvenih radnica godišnje, kaže Emili, nije bilo teorije da se sustav kapacitira prema realnim potrebama bez prelaska na novi sustav stručnog obrazovanja, ali i ozbiljnog pristupa dugoročnom planiranju na ovom polju. Pritom napominje kako je problem broja stručnjaka znatno manji kada su u pitanju liječnici, nego kada su u pitanju druge zdravstvene struke: prema njoj, liječnika ima dovoljno – 1 liječnik na 2000 stanovnika –  ali se oni nažalost nose s drugim problemima: „njihovo shvaćanje medicine i svoje uloge u zdrav. službi, njihov razmještaj, i drugi slični problemi, ali problem ovdje ne leži u broju.“




Emili smatra da su stajališta opisana u Danićevom referatu slika i prilika načina na koji se liječničke zajednice odnose prema drugim zdravstvenim radnicama, odnosno mišljenja kako je njihova funkcija isključivo pomoćnička i, u pravilu, nesamostalna u odnosu na liječnike. S obzirom na povlaštenu poziciju liječnika u zdravstvenom sustavu i rasprostranjenosti tih stavova, opisuje Emili, čak i oni liječnici koji načelno cijene doprinos drugih zdravstvenih radnika u praksi često zapadaju u zablude. Kao primjer toga, referira se na opasku jedne liječnice da «medicinska sestra nije samo desna ruka doktorova, nego i njegove obje noge.» Iako je ta opaska dobronamjerno iznesena, kako naglašava Emili, dio medicinskih sestara u prostoriji ironično je dobacio kako je doktoru lijeva ruka ostavljena valjda da ubire honorare. U pismu Emili kasnije ističe: „Nisu naši zdrav. radnici-neliječnici ničija ruka ni noge, a isto tako oni nisu ni malodobni ni slaboumni, da netko drugi treba da odgovara za njih i njihov rad. Oni će odgovarati samostalno za svoj rad u okviru svoje funkcije, a liječnici neka odgovaraju također samostalno za vlastiti rad u okviru svoje funkcije.“

Teorija i praksa timskog rada u zdravstvu

Primjeri iz iskustva na koje se Emili u pismu prilično često poziva pokazuju do koje su mjere teorija organskog timskog rada u zdravstvu i njeno provođenje u praksi bile udaljene. Tako kaže da, unatoč tome što skoro pa svi liječnici rado govore o važnosti doprinosa drugih zdravstvenih radnika, 95% njih druge zdravstvene struke vide kao sebi podčinjene. Za razliku od toga, Emili sestre ne vidi kao liječničke pomoćnice, već ih smatra ravnopravnim članicama ekipe „koje onaj dio poslova i zadataka, što ih izvršavaju, vrše samostalno, naravno u okviru svojeg stepena i obima stručnosti i u okviru postavljenog plana rada ekipe“. Uvođenje promjena na tragu njenih ideja nužno dovodi do promjena na polju organizacije rada i kadrovske politike, ali ima i implikacije po šire shvaćene društvene odnose. Ističe da

… nosioci borbe za nove odnose u proizvodnji nisu i ne mogu biti izrabljivači, nego izrabljivani, upravo tako i borci za nove odnose i za mnoge nove stavove u zdrav. službi nisu i ne mogu biti liječnici, nego oni drugi, oni „potlačeni“, oni bezlični i bezbojni „lekarski pomoćnici svih vrsta“, oni tzv.  srednje-medicinski kadrovi, koji su po nuždi objektivnih zakona razvitka počeli dobivati svoj određeni lik i svoje specifično stepenovanje i javljati se na historijskoj pozornici kao nova snaga, koja postaje sve borbenija, kako postaje svjesnija svoje uloge u procesu te borbe.

U ovom procesu Emili vidi priliku za poboljšanje položaja zdravstvenih radnica i radnika u Jugoslaviji, ali samo ako se problemi do kojih dolazi u praksi otvoreno priznaju i počnu rješavati. Isto tako, smatra kako jačanje drugih zdravstvenih struka u odnosu na liječničku ne znači nužno da se uloga liječnika umanjuje, već da ga se dovodi na mjesto „koje on treba da zauzme u naprednom društvu i u naprednoj organizaciji službe zdrav. zaštite naroda.“

Kao što se moglo i očekivati, javni istup Norme Emili nije bio u potpunosti pozitivno prihvaćen, pri čemu joj se prvenstveno predbacivalo da su se nesuglasice trebale riješiti na službenim tijelima, unutar potkomisije i zajedničke komisije te Izvršnog vijeća i Narodne skupštine. Međutim, Emilinu želju da se sve zdravstvene profesije počnu adekvatno cijeniti prepoznala su neka stručna tijela, među kojima i Savez srednje medicinskih radnika Jugoslavije, koji je ujedno bio i distributor Vjesnika. Naime, paralelno borbi za priznanje ne-liječničkih zdravstvenih struka na razini donošenja politika, strukovne i radničke organizacije zdravstvenih radnika i dalje su se suočavale s poteškoćama u strukovnom i radničkom organiziranju te atomizacijom vlastitih organizacija, ali ta tema bit će obrađena u idućem tekstu.

Neriješena pitanja

Pisma sestre Norme Emili ukazuju na neke od problema koji nastaju u odnosu liječnika i drugih zdravstvenih radnika, od kojih mnogi do danas nisu riješeni. Prateći povijest sestrinstva vidimo da se sestre od trenutka kada se prvi put organiziraju kao stručno društvo, stalno bore za profesionalizaciju struke te svoj položaj unutar zdravstvenog sustava i društva općenito. Na tom putu nailaze na mnoge prepreke, a osim (nemirnih) odnosa sa sindikatima i ostalim stručnim udruženjima, dio te borbe je i uspostavljanje ravnopravnog odnosa s liječnicima unutar medicinskog tima, kao što u svojim pismima ističe sestra Emili. Istup Norme Emili puno govori o čvrstom stavu i borbi medicinskih sestara za svoju profesiju. Vidimo da se od svog osnivanja sestre ne boje se zauzeti stav, makar to značilo ući u sukob s nadležnim vlastima ili djelovati mimo njih.

Iako je u tekstu fokus na pedesetima i šezdesetim godinama prošlog stoljeća, slične borbe vode se i danas. Odnos liječnika i drugih zdravstvenih radnika popravio se u mnogobrojnim segmentima, ali povremeni sukobi i razmimoilaženja javljaju se i dalje. Takve nepoklapanja u interesima  ponajbolje se vide u štrajkovima za poboljšanje radničkih prava koji se i dalje vode zasebno, a ne zajedničkim snagama.


Izvor fotografija: Vjesnik medicinskih sestara 1957

Autorica teksta:

Snježana Ivčić


Preporučite članak: