Mnogi su u SAD-u prije 3 godine proteste radnika u lancima brze hrane, to se primarno odnosi na radnike McDonaldsa, koji su tražili podizanje minimalne plaće po satu na $15 promatrali, blago rečeno, s otvorenim podsmijehom. Komentari su bili da se njihovi zahtjevi mogu opisati kao „nova američka utopija“, separirana od realnosti američke političke scene i trendova u američkim radnim odnosima.

 

Danas, kada stvari pogledamo u retrospektivi, možemo zaključiti dvije stvari: (1) dežurni politički analitičari „profulali su ceo fudbal“ u svojim procjenama o realnostima SAD-a i (2) ovaj primjer se može koristiti kao studija slučaja o tome koliko uspjeha  mogu polučiti organizirani radnički zahtjevi i akcije.

 

Borba za $15 je započela tako što su radnici restorana brze hrane 2012. godine stupili u prvi štrajk u povijesti ove industrije u SAD-u i njih 200 izašlo na ulice New Yorka sa zahtjevom da se minimalna plaća podigne na $15 po satu i na taj način omogući da radnici u restoranima brze hrane mogu živjeti iznad granice siromaštva. Pritisak je polučio uspjeh. Grad za gradom i savezna država za saveznom državom krenuli su podizati minimalnu plaću na $15: Seattle, San Francisco, Los Angeles i, sada, savezna država New York. Iako je ovo tek početak, profesor industrijskih odnosa sa Sveučilišta Clark Gary Chaison komentira: „Ovo je trend koji se ne može zaustaviti. Vjerujem da će za deset godina gotovo svaka savezna država, s izuzetkom možda saveznih država Mississippi i Alabame, implementirati minimalnu plaću od $15. Ako se ovo provede na Zapadnoj obali i New Yorku, vjerujem da ćemo vidjeti jednake pokušaje i u srednjem dijelu države – u mjestima kao što su Chicago i Atlanta. Vjerujem da Republikanci neće biti u stanju zaustaviti ovo. Ovo je plimni val.“ Chaisonov optimizam je na neki način podvukao guverner savezne države New York Andrew Cuomo: „Kada New York djeluje, tada ostatak države prati“.

 

Kako se Amerikanci trenutačno nalaze u prvoj fazi zakuhavanja predsjedničke kampanje, potrebno je istaknuti koliko je Borba za $15 imala utjecaja na formiranje tema političkog ringa. Iako je Obamina administracija pokazivala znakove za prihvaćanje ideje od $10,10 minimalne plaće, nedavno je Demokratska stranka prihvatila $15 minimalnu plaću kao sastavni dio svoje političke platforme. S druge strane, svi potencijalni predsjednički kandidati Republikanske stranke principijelno odbijaju ideju povećanja minimalne plaće.  

 

Međutim, pobjede nisu pravolinijske i nisu bez otpora. Lijeve političke i aktivističke snage, zajedno sa sindikatima, pokušavaju u St. Louisu progurati, prateći Kansas City, minimalnu plaću od $13 po satu u sektoru brze hrane. Treba napomenuti da su republikanske snage u legislativnim tijelima savezne države Missouri, čiji je St. Louis sastavni dio, pokušali uvesti „preventivni“ paket zakona koji bi zaustavio potencijalna podizanja minimalne plaće, no guverner Missourija je stavio svoj veto na njihove prijedloge zakonskih izmjena. Konzervativne snage i kapital najveći otpor i najoštrije zube pokazuju na američkom Jugu. U tom se smislu borba u Birmingham City-u kreće oko brojke od $10,10, dok je Louisville u saveznoj državi Kentucky podigao minimalnu plaću na $9, međutim predstavnici interesa kapitala  podigli su tužbu protiv ovog poteza s argumentima da je savezna država a ne grad nadležna za podizanje minimalne plaće.

 

Vratimo se na izvorište i povod Borbe za $15. Sve je počelo s organiziranjem radnika u McDonaldsu. Kakva je situacija danas? Borba za $15 dolara sve više surađuje sa Service Employees International Union (sindikatom radnika u uslužnim sektorima) kako bi dodatno povećali pritisak na McDonalds. Nažalost, McDonalds još nije spreman sjesti za stol sa svojim radnicima. Scott Courtney iz Borbe za $15 komentira: „Naša je kampanja dizajnirana da im pomogne da sjednu za stol i učine pravu stvar za radnike. Mi ne želimo uništiti McDonalds. Ova je kampanja pokazala da radnici koji su spremni pobuniti se i štrajkati, koji su potpomognuti od strane neke organizacije koja posjeduje određene resurse mogu učiniti ogromne razlike u životima ljudi. Ovaj je pokret podignuo plaće za 11 do 12 milijuna ljudi od 2012. godine.“

 

Iako sve nije ružičasto, ipak je nešto učinjeno za radnike u sektoru brze hrane koji su radili pune sate i zarađivali ispod granice siromaštva. Velika su nadanja rada da će se ovaj primjer i ovaj trend preliti i u druge slične sektore u SAD-u. Iako sve nije ružičasto, danas je let ptica ipak nešto povoljniji nego što je bio samo nekoliko godina ranije.

 

 

 

 

Izvor naslovne fotografije: Service Employees International Union

 

zv