Kako Zakon o radu normira prekovremeni rad?

Prema čl. 65. Zakona o radu, prekovremeni rad podrazumijeva rad duži od punog, odnosno nepunog radnog vremena, a moguć je u slučaju više sile, izvanrednog povećanja opsega poslova i u drugim sličnim slučajevima prijeke potrebe. Poslodavac je dužan radniku uručiti pisani zahtjev, ali iznimno ako priroda prijeke potrebe onemogućava poslodavca da prije početka prekovremenog rada uruči radniku pisani zahtjev, usmeni zahtjev poslodavac je dužan pisano potvrditi u roku od sedam dana od dana kada je prekovremeni rad naložen.

Prekovremeni rad pojedinog radnika ne smije trajati duže od sto osamdeset sati godišnje, osim ako je ugovoren kolektivnim ugovorom, u kojem slučaju ne smije trajati duže od dvjesto pedeset sati godišnje, dok je prekovremeni rad maloljetnika zabranjen. Također, ako radnik radi prekovremeno, ukupno trajanje rada radnika ne smije biti duže od pedeset sati tjedno.

Trudnica, roditelj s djetetom do osam godina života te radnik koji radi u nepunom radnom vremenu kod više poslodavaca mogu raditi prekovremeno samo ako dostave poslodavcu pisanu izjavu o dobrovoljnom pristanku na takav rad, no, ako se radi o višoj sili, navedenim osobama poslodavac može naložiti prekovremeni rad i bez pisane izjave o dobrovoljnom pristanku na takav rad.

Radniku koji radi kod više poslodavaca u pravilu prekovremeni rad može naložiti samo matični poslodavac uz radnikovu pisanu izjavu o dobrovoljnom pristanku na takav rad, osim u slučaju više sile, a poslodavac kod kojeg navedeni radnik obavlja dodatan rad(poslodavac koji nije matični) ne smije naložiti prekovremeni rad, osim u slučaju više sile.