U seriji od tri teksta pozabavit ćemo se pojedinim aspektima sestrinstva. U prvom tekstu donosimo kratki pregled razvoja sestrinstva kao profesije, promjena u sustavu sestrinskog obrazovanja i drugih čimbenika koji su utjecali na izgradnju sestrinske struke. U idućim tekstovima pozabavit ćemo se različitim oblicima organiziranja medicinskih sestara - stručnim društvima, sindikatima i komorama - koji su također utjecali na razvoj sestrinstva, ali iz druge perspektive. Posljednji tekst u seriji bavit će se utjecajem privatizacije na sestrinstvo.
U povijesnom kontekstu, sestrinstvo je nastalo i razvijalo se iz potrebe pružanja njege bližnjima, a na razvoj sestrinstva utjecali su mnogi čimbenici, osobito razvoj znanosti i tehnologije, društvena zbivanja, odnosi i vrijednosti u društvu. Razne (ne)mogućnosti poput ekonomskih prilika ili političke volje da se riješi situacija te pokušaji da se ostvari suradnja sa srodnim strukama, prvenstveno liječnicima, također su utjecale na razvoj struke.
Sestrinstvo se postupno razvijalo do stupnja samostalne djelatnosti. Sve složeniji oblici bolesti te, sukladno tomu, uvođenje zahtjevnijih metoda i postupaka u zdravstvenu njegu te razvoj sestrinske znanosti uvjetovali su promjene u sestrinstvu i postupni razvoj sestrinstva u smjeru znanstvene discipline.
Zanimljivo je pratiti povijesni razvoj sestrinstva jer nam on pokazuje koliko su društvene, ekonomske i političke okolnosti utjecale na oblikovanje ove važne sfere u zdravstvenom sustavu.
Povijest i razvoj profesije (1)
Službeni razvoj profesije možemo pratiti od 1882. godine kada se u Beču otvara prva škola za medicinske sestre u Austrougarskoj, koju su pohađale i medicinske sestre iz Hrvatske. Lokalno, profesionalni sustav obrazovanja utemeljen je 1921. godine kada se u Zagrebu otvara Škola za sestre pomoćnice koju je osnovao tadašnji Zdravstveni odsjek za Hrvatsku, Slavoniju i Međimurje, a čime je dokinuta tadašnja praksa priučenih bolničarki, a sestrinstvo se podiglo na novu razinu. Također, stvoreno je profesionalno osoblje koje preuzima važnu ulogu u tadašnjem javnozdravstvenom radu. Školu su od početka polazile civilne osobe i redovnice, a tadašnje sestre pomoćnice dobro su se uklopile u potrebe zdravstvenog sustava 1920-ih i, općenito, u cijeli onodobni koncept medicine koji se počinje modernizirati, izlaziti iz institucija i obilaziti teren prema pravilima socijalne medicine. To jest, u tom periodu zdravstveni sustav počinje pratiti kako ljudi žive i rade te kako to utječe na njihovo zdravlje. Sve do 1947. to je bila i jedina škola za obrazovanje sestara u Hrvatskoj, a popularizaciji škole i njenom radu posebno je doprinjeo dr. Andrija Štampar, promičući javno zdravstvene akcije i preventivnu medicinu te ulogu obrazovane sestre u tadašnjem sustavu. Popularizaciji sestrinstva doprinijele su također i pojedine sestre; primjerice prva nadstojnica Škole sestra Jelka Labaš te sestra Lujza Janović Wagner (2), jedna od osnivačica sestrinstva u Hrvatskoj.
Škola za sestre pomoćnice bila je smještena u Zakladnoj bolnici (3) i Dispanzeru za plućne bolesti u Zagrebu. Obrazovanje je u početku trajalo jednu godinu, od 1923. dvije godine, a od 1930. traje tri godine. Sestre pomoćnice trebale su biti specijalizirane za rad na suzbijanju tuberkuloze, no s obzirom da se odmah javio interes za zanimanje bolničarke, 1924. godine uvedeno je i bolničko usmjerenje. Također, od 1923. škola se službeno zove Državna škola za sestre pomoćnice u Zagrebu. Diplomirane sestre iz građanstva zapošljavale su se u antituberkuloznim dispanzerima, školskoj poliklinici, Dječjem ambulatoriju i seoskim zdravstvenim stanicama, a redovnice u unutarnjem dispanzerskom radu i bolnicama. Godine 1927. dolazi do promjene: osniva se Škola narodnog zdravlja (ŠNZ) te je 1929. godine Državna škola za sestre pomoćnice pripojena ŠNZ-u.
Promjene
U narednom periodu dolazi i do promjene naziva ove mlade profesije. Naime, naziv sestre pomoćnice postajao je sve neprikladniji jer su dužnosti i obveze sestara obuhvaćale i poslove koji su uključivali i samostalnost u djelovanju, posebice prilikom direktnog rada s pacijentima i praćenju njihovih životnih i socijalnih prilika, pa sestre pokušavaju pronaći novi, koji bolje odgovara njihovoj ulozi, edukaciji i statusu. Rasprave o nazivu bile su najintenzivijne 1940-ih (4). Ondašnje Društvo diplomiranih sestara pomoćnica predlaže naziv «zdravstvena sestra» ili «zdravstveno-zaštitna sestra», a traži se da se i naziv škole promjeni u Državna srednja zdravstvena škola. Niti jedan od predloženih naziva nije uhvatio korijena, a nakon Drugog svjetskog rata počele su se nazivati medicinskim sestrama, a taj naziv održao se i do danas.
Poslije II. svjetskog rata dolazi do promjena te povećanog interesa za sestrinsko zanimanje. Kao prvo, osniva se niz škola za medicinske sestre, a zaslugom Andrije Štampara godine 1953. zagrebačka škola za medicinske sestre pripaja se Medicinskom fakultetu te se osniva Viša škola za medicinske sestre. U suradnji s Višom školom, Štampar je razvio program postdiplomskog obrazovanja za medicinske sestre u ŠNZ-u. Postdiplomsko školovanje omogućilo je medicinskim sestrama da budu glavne sestre zdravstvenih i socijalnih ustanova, odjelne sestre velikih odjela, nastavnice, instruktorice u medicinskim školama, a završeni studij davao je medicinskim sestrama rang završenog fakulteta.
Hvalevrijedan podatak jest da od 1959. godine postoji pet viših škola u Zagrebu, Osijeku, Puli, Rijeci i Splitu. Od 1960. više škole se pretvaraju u srednje, u četverogodišnjem trajanju. U Zagrebu se 1966. osniva nova Viša škola za medicinske sestre i zdravstvene tehničare u trajanju od dvije godine, sa smjerovima medicinskih sestrama bolničkog i dispanzersko-patronažnog usmjerenja, a kasnije se uvode i ginekološko-opstetričko, oftalmološko te dijetetičarsko usmjerenje. Ova škola od 1980. godine ima dislocirane studije u Splitu i Osijeku, a 1984. godine se udružuje s Medicinskim fakultetom Sveučilišta u Zagrebu.
Visoka zdravstvena škola započinje s radom 1997., a 1999. godine uvodi se trogodišnji program obrazovanja medicinskih sestara. Odlukom Vlade RH škola se 1996. odvojila od Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu u samostalnu ustanovu.
Zdravstveno veleučilište u Zagrebu u akademskoj godini 2006./2007. uvodi specijalistički diplomski stručni studiji. Prva generacija studenata Sveučilišnog diplomskog studija sestrinstva upisana je na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Osijeku u 2010./2011. godini, a svakako treba naglasiti da su 2016. godine obranjeni prvi doktorati znanosti iz sestrinstva na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Osijeku.
Borbu za bolju poziciju medicinskih sestara te njihovu profesionalizaciju u RH među prvima je prepoznala i podržala organizacija Zonta klub Zagreb, članica svjetske mrežne udruge poslovnih i stručnih žena Zonta International. Naime, Zonta klub Zagreb izabrao je posvetiti svoj prvijenac upravo sestrinstvu. Radi se o knjizi „Sestrinstvo u akciji“, izdanoj 1994. godine, koja je svojim sadržajem upućivala medicinske sestre što mogu učiniti unutar EU kako bi oblikovale svoju profesiju. Određeni broj knjiga (1.100) doniran je Hrvatskoj udruzi medicinskih sestara, koja je bila snažan pokretač pozitivnih promjena u hrvatskom sestrinstvu. Ubrzo nakon toga, 1999./2000. godine, studij sestrinstva produljuje s dvije godine na tri, 2006./2007. uvode se specijalistički diplomski studiji pri veleučilištu, a 2011./2012. godine otvara se sveučilišni diplomski studij sestrinstva na Medicinskom fakultetu Sveučilištu u Zagrebu. Daljnja profesionalizacija struke potpomognuta je i Zakonom o sestrinstvu koji je usvojen 2003. godine, a iste godine se osniva Hrvatska komora medicinskih sestara (HKMS) (5).
Standardi i problemi u sestrinstvu
Obzirom na to da svaka profesija mora imati jasno postavljene standarde, smjernice za rad i etičke standarde te institucije koje sankcioniraju nepridržavanje istih, profesionalizacija sestrinstva donijela je sa sobom dobrobiti za struku i pacijente. Uvođenjem licenciranja medicinskih sestara i tehničara uveo se red u sustav. Činjenica je da su prije uvođenja licenci, na raznim radilištima unutar zdravstvenog sustava na radnim mjestima koja su zahtijevala sestrinsko obrazovanje, često radile osobe koje po obrazovanju nisu medicinske sestre. Danas to nije moguće upravo zahvaljujući licencuri.
Pacijenti su donošenjem Zakona o sestrinstvu dobili obrazovaniji kadar, ali i mogućnost pritužbe na isti, obzirom da pri HKMS-u djeluje Sud komore koji izriče disciplinske mjere prema medicinskim sestrama i tehničarima ukoliko postoji dokazana osnova za to. Svaka medicinska sestra i tehničar dužni su biti članovi HKMS da bi mogli obavljati svoj posao, a licencura je sa sobom donijela i obvezu cjeloživotnog učenja.
Ovaj kratki pregled pokazuje koliko se uspješno ova struka razvijala i što je sve postigla, ali joj danas prijeti velika derogacija i urušavanje u profesionalnom i u društvenom smislu. Medicinske sestre u svijetu i RH prošle su dalek put od pomoćnica do profesionalki. Radi se o struci koja je izrasla na krilima empatije, brižnosti te posvećenosti potrebitima. Medicinska sestra kao pomoćnica liječnika bila je izvršitelj naloga bez kritičnog promišljanja o poduzetim postupcima. Sestrinstvo je od početka bilo ženska struka te je kao takva bila marginalizirana i nedovoljno cjenjena. Marginaliziranost sestrinstva smanjivala se s povećanjem stupnja obrazovanja te postavljanjem jasnih standarda rada. Viši stupanj obrazovanja donio je veću ekonomsku moć medicinskim sestrama. Na taj način, dobile su veće mogućnosti na putu samoostvarenja, u različitim životnim ulogama. Osim toga, obrazovanje je postalo ulaznica medicinskim sestrama u tim visokoobrazovanih zdravstvenih djelatnika, koji brinu o potrebama pacijenta. Iako je postignuta ravnopravnost ( unutar tima), većim dijelom deklarativna nego praktična, učinjen je pomak u odnosu na prethodna razdoblja sestrinstva u RH. Medicinske sestre, sve više, postaju suradnice, a sve manje pomoćnice liječnicima. Sklonost poslodavaca da zapošljavaju medicinske sestre putem ugovora na određeno radno vrijeme onemogućava žene-medicinske sestre u planiranju majčinstva i/ili kupnje prve nekretnine u kojoj bi zasnovale vlastiti dom. Nesigurnost koju donosi rad na određeno vrijeme, neusklađenost radnog vremena dječjih vrtića sa smjenskim radom medicinskih uz nedostatne porodiljne i rodiljne naknade onemogućavaju emancipaciju žena-medicinskih sestara u punom smislu te riječi. Emancipacija žene u sestrinstvu je proces koji zahtjeva kontinuirano ulaganje napora da bi urodio plodom u praktičnom smislu. Medicinske sestre podigle su vlastitu kvalitetu no preostao im je napor promocije vlastite struke te borbe za vrednovanje iste.
Iako je sestrinstvo pretežno ženska profesija, vrijedno je napomenuti kako danas na polju sestrinstva u RH radi oko 11 posto muškaraca i to ne samo u sklopu onih grana sestrinstva koje su i tradicionalno bile vezane uz medicinske tehničare, poput hitne medicinske pomoći, već i u patronažnoj službi te primaljstvu.
Povijesni put koji je imalo sestrinstvo, od osporavane i marginalne struke do društvenog priznanja kao zasebne profesije, bio je težak, pogotovo ako se imaju na umu borba za smisao i značenje sestrinstva u suvremenom društvu općenito, kao i u zdravstvenom sustavu.
Bitka sestrinstva nije završila. Radi se o kontinuiranom procesu koji ponekad nalikuje na Sizifov posao. Hrvatska je donekle uspjela uskladiti obrazovni sustav sestrinstva s obrazovnim sustavom EU. Otvaranje europskog tržišta rada dovelo je do masovnog iseljavanja medicinskih sestara i tehničara. Mnogi od njih kao razlog odlaska navode, osim bolje zarade, i bolje uređen sustav. Isto tako, dok se hrvatsko sestrinstvo usmjerilo ka obrazovanju visokoobrazovanih profesionalaca, ostatak sustava je zakazao u integraciji istih. Zdravstveni sustav ne prepoznaje medicinske sestre s višim stupnjem obrazovanja kao potrebne, nije ih spreman dovoljno platiti, niti prepoznaje njihove vještine kao vrijedne za cjelokupnu zajednicu. Trenutno se sustav sestrinskog obrazovanja nalazi u situaciji gdje mladi učenici iz Srbije i BIH dolaze u Hrvatsku, završavaju petogodišnju školu za medicinske sestre i tehničare, uče njemački i engleski jezik te nakon mature odlaze u EU gdje ih čeka siguran i relativno dobro plaćen posao. Takav scenarij pronalazimo i kod hrvatskih učenika.
Unatoč brojnim problemima s kojima se suočava hrvatsko sestrinstvo, još uvijek ne postoji Nacionalna strategija za razvoj sestrinstva za nadolazeće godine, kao ni ozbiljnije analize koje bi služile izradi iste, iako je HKMS izradila nacrt Strateških smjernica za razvoj sestrinstva u RH za razdoblje 2017.-2027. godine u srpnju 2017. godine. Obzirom da u narednim danima očekujemo izglasavanje novog Zakona o zdravstvenoj zaštiti, ostaje pitanje kakav će on biti za hrvatsko sestrinstvo, koje i dalje čini najbrojniju struku u zdravstvenom sustavu.
(1) Korišteni su podaci iz tri teksta:
Lupieri, T., 2017. Stoljetna tradicija razvoja obrazovanja medicinskih sestara u Hrvatskoj (1882.-2017.) "Od medicinske sestre pomoćnice do doktora znanosti", Zbornik radova za medicinske sestre, str. 14-20.
Mrnjec, V., 2014., Povijesni pregled obrazovanja medicinskih sestara u Republici Hrvatskoj, SG/NJ 2014;19:246-9
Kalauz, V., Obrazovanje medicinskih sestara - Osamdeset godina tradicije, MEDIX, str. 69
(2) Za više informacija pogledati Grković –Janović, S., 2008., Lujzin dnevnik: Dnevnički zapisi Lujze Janović-Wagner iz Drugoga svjetskog rata, Zagreb: Srednja Europa.
(3) Zakladna bolnica se nalazila na Trgu bana J.Jelačića u Zagrebu, ali je zgrada srušena 1930., a bolnica premještena. Puno ime je bilo Javna opća bolnica Milosrdne Braće.
(4) Dugac, Ž., 2015., O sestrama, siromašnima i bolesnima, Srednja Europa: Zagreb.
(5) Tadašnja predsjednica HKMS Dragica Šimunec, prilikom intervjua, objavljenog u Plavom fokusu tijekom lipnja 2017. godine, navodi kako je prilikom izrade Zakona o sestrinstvu „osobno proživjela nebrojena poniženja, osporavanja i osobne uvrede a sve zbog pokušaja da sestrinstvo uđe u društvo, kako se to tada nazivalo visoke stručne spreme“. Iz njezinih riječi lako se može iščitati koliko je težak bio put hrvatskog sestrinstva ka profesionalizaciji.
Izvor naslovne fotografije: Wikimedia Commons/ Jože Gal
Autorice teksta:
Preporučite članak: