O tekućem pokretu nastavnika, njihovim prosvjedima, zahtjevima i štrajkovima može se informirati iz mnogo izvora, ali s obzirom koliko je većem dijelu javnosti nejasna priča oko spornih koeficijenata poraslih plaća, a manjem dijelu okorjelo srce prema svakom tko se buni, nužno je spustiti se na teren i saslušati ljude koji su svakodnevno uključeni u napore o kojima se govori kao da svi znaju bolje od njih.
Ovaj tekst je svojevrsna reportaža tih susreta i sinteza svega rečenog. Pokret nastavnika nipošto nije nevažan, ali je u opasnosti da splasne ako ostane neshvaćen. Ako ga shvatimo - da se tako izrazim – mogli bi diplomirati školu stvarnosti i zaposliti se u akciji.
Ne pričamo o malim plaćama. Pričamo o tome da su učitelji umorni ljudi, umorni odlaze s posla i umorni dolaze na posao, ali i dalje najvažnija su djeca. K. A.
Kolege povijesti
U šest godina otkad su nastavnici pokrenuli svoju najveću štrajkašku akciju i prosvjed, sva je Hrvatska zaboravila njihov slogan: „Hrvatska mora bolje!“. U svakom slučaju, to je bio (vjerojatno nenamjerno) mudar odabir riječi. „Hrvatska može bolje“ je nažalost puno upitniji izraz. Nakon šest godina, bolje nije. I 2019. je bilo nepravednih koeficijenata, skupljene mase, pametnih transparenata i gorljivih govora. Tad je također bio raspiren pravedni gnjev jednog segmenta radnog naroda čiji se posao uporno odbija razumjeti i sustavno nastavlja ponižavati. No nakon svega, izvještaj može glasiti: tresao se trg, rodio se miš.
Ranog svibnja ove godine, nastavnici su morali ponovno zatresti trg. Devetog svibnja u centru je odjekivalo skandiranje nastavnika: „Trg je pun!“ i „Ne damo se gaziti!“. I po svemu sudeći bio je to sasvim korektan prosvjed, možda malo zagasitiji nego 2019., ali u ozračju veće hitnosti i napetosti u društvu. No dijelovi javnosti su zbunjeni takvim buntom.
Dok su nastavnicima plaće dignute za 14% (a drugim školskim radnicima još manje) državnim tajnicima su bile dignute za 74% (u odnosu na 2023). Jedan od tajnika, Stipe Mamić, stao je na barikade uz drugove iz državno-tajničke klase i progovorio protiv nepravde što im plaće nisu rasle deset godina, potom je objasnio da je razumljivo što buntovna rulja (parafraziram) ne shvaća zašto je to potrebno. Da se dobije bolji dojam što to sve znači, ministar obrazovanja Radovan Fuchs, de facto poslodavac nastavnicima, u godinu dana doživio je da mu plaća poraste za 2000 eura. Uvjeravao je javnost da je to pravedno jer kako će usavršavati hrvatsko obrazovanje ako ne održava svoje teško stečeno nasljedstvo nekretnina, vinograda i voćnjaka u vrijednosti od cca. 35 000 eura.
I premijeru je ispravljena nepravda. Andrej Plenković se svojom povećanom bruto plaćom od 9367 eura svrstao u četiri najbolje plaćena premijera u Europskoj Uniji, vjerojatno po zaslugama koje je napravio u svojoj simulaciji moderne Hrvatske. No treba uzeti u obzir da je nastavnicima, ipak, faktički dignuta plaća. Povišica je stigla. Neki radnici ne dobivaju ni toliko. Znajući to, dežurni gurui internetskih komentara podijelili su svoju mudrost s ostatkom svijeta bacajući koncizne jeremijade protiv „niškorisnih“ profesora što traže kruh kraj pogače svojih povišica i dlaku u jajetu dobrog sustava.
Među njihovim stihovima ističu se prijekori poput: „Pa kolike su im to plaće ako su nezadovoljni toliko?“, „Nikad manje radnih dana imaju, nikad gori obrazovni sustav što pokazuju rezultati djece na maturi, apsolutno nisu zaslužili ništa više nego što imaju. Svojim radom nisu pokazali da zaslužuju išta više nego što imaju trenutno“ i „Profesori šta ste napravili od mladih niste zaslužili ništa“ kojem je odgovoreno ovako: „Profesori moraju raditi onako kako im sistem kaže. Obične ovce kao i svi u ovoj državi.“ Pametnom dosta, čini im se.
I pametni i nepametni u današnjem svijetu imali su iskustvo slušanja nastavnika, prema tome se mnogi osjećaju samouvjereno u svom neznanju o njihovom životu i radu koji ih zbog nametnutih uvjeta današnjice tjera iz učionice na trgove. Tako su izišli i devetog svibnja. Taj je ugodni dan svanuo četiri mjeseca od početka Trumpovog drugog trampovanja, pola godine od nezamislive tragedije u Prečkom, pune dvije godine od uvođenja eura i jedne od najjačih inflacija u Europi, nepune dvije godine od početka genocida u Gazi, tri godine od početka rata u Ukrajini, pet godina od svjetske epidemije, jedanaest godina od ulaska Hrvatske u Europsku uniju, trideset godina od izlaska Hrvatske i Bosne iz rata.
Povijest, ako je učiteljica života, tog se dana trebala naći na Jelačićevom trgu sa svojim kolegama i kolegicama. Ne treba čuditi odakle im ogorčenost - nastavnici svoj posao poučavanja pokušavaju raditi u svijetu koji desetljećima odbija išta naučiti.
Ne damo se gaziti
Daleko od bespuća internetskih komentara, na valovima stvarnog svijeta, ujutro devetog svibnja, tri prebukirana autobusa pošla su iz Splita vozeći nezadovoljne nastavnike. Zle želje Vlade i trolova materijalizirale su se tri puta na putu tri nastavnice koje sam sreo na prosvjedu, koje su ranom zorom, zbog prebukiranosti, uhvatile bus iz Makarske samo da stignu u Zagreb na prosvjed. Potom se u Splitu zbio lančani sudar zbog kojeg su čekale dva sata u koloni. Potom su čekale dodatna dva sata u Kaštelu Lukšić zbog još jednog prometnog čepa koji je inaugurirao turističku sezonu.
Tri nastavnice nisu bile spriječene. Uzet im je dan godišnjeg, i dvije dnevnice su im odbijene. Zabilježene su kod ravnatelja koji s nepovjerenjem doživljava sindikalnu aktivnost. Izložene su osudi kolega i kolegica koji prioriteziraju poslušnost ili strah (koji je, prema onom što sam čuo, stvaran čimbenik odluke nastavnika na sindikalne akcije).
Osim osude onih u njihovim školama i zajednicama, uvedene su u svijet javnih osuda poput onih internetskih i kafanskih, gdje svatko može isplesti narativ i ocrniti ih iz nekakve vlastite frustracije. Sa svime tim u vidu, tri su nastavnice došle na prosvjed i skandirale: „Ne damo se gaziti!“. Njihov glas je bio pritok plimi nezadovoljstva koja je potopila glavni grad. Njihovi zahtjevi i planovi poput revizije koeficijenata, parničenja protiv Fuchsa i Piletića, prijava Međunarodnoj organizaciji rada te novih štrajkova pri kraju školske godine, odvažni su bez sumnje, ali su izgovoreni u mikrofon kroz njihovog predstavnika, sindikalnog veterana Željka Stipića.
Želio sam čuti nastavnicu, ne brojku ili koeficijent
Iako je dah koji je nosio govore i skandiranja bio gnjevan i strastven, riječi koju je prenosio bile su ponešto tehničke i apstraktne. Meni je falio pojedini glas nastavnika. Zaželio sam čuti glas svake od te tri nastavnice, bez skripte, bez parola, bez natuknica i ponajviše – bez straha, obećavajući anonimnost. Zaželio sam čuti što oni i one imaju za reći i Vladi, i svojim sindikatima, i svojim kolegama i javnosti. Zaželio sam čuti osobu koja je više od brojke u koeficijentu i kategorije u javnom mnijenju. Točnije rečeno; zaželio sam čuti radnika da govori o svom radu, radu koji je toliko specifičan i drugačiji od ostalih vrsta rada, po tome što smo ga svi doživjeli, a rijetki razumjeli. Zaželio sam razumjeti.
„Došle smo na prosvjed“ rekle su mi „jer treba probati. Nama je ovo važno čak i samo simbolički.“ „Zašto?“ upitao sam „Jer se ne radi o plaćama i koeficijentima već o obrazovanju… a Vlada zna da je lakše gaziti po neobrazovanim ljudima.“ Drugim riječima – ne daju se gaziti. Eto ga. Internetski trolovi – saslušajte ih, priznale su. Imaju skriveni motiv, agendu ispod samih zahtjeva oko specifičnih brojki i odredbi. No to nije cinična manipulacija javnosti i Vlade niti krivi prioritet u slanju poruke.
Ne pokušavaju nikoga prevariti iz neke pohlepe (između njih i državnih tajnika vidi se tko je pohlepan), a još manje sakriti svoju pravu poruku ispod konkretnih zahtjeva. Mislim da mogu govoriti u njihovo ime kad kažem da se sav bunt doista ne vrti oko cifre plaće. Poneseni su tokovima i virovima koji su i njima samima nejasni stoga oni, kao utopljenici, nemaju izbora nego da se trgaju da se udave, prvo bar simbolički, a dalje – tko zna.
Obrazovanje i kapitalizam
Ti su tokovi iznimno kompleksni. U svojoj želji da izravna čovječanstvo kako bi ga lakše obuzdalo, model nacionalne države osmislio je univerzalni sustav obrazovanja kojim bi pripremio sljedeće naraštaje na dobro funkcioniranje u ostatku sustava. Sustav koji je rastavio svaku organsku zajednicu, koji je raskomadao društvo na pojedince i pojedince na krhotine psihe, koji je komodificirao znanje, koji je dao motivaciju za njim samo probranoj manjini, koji je učinio novac vrijednosnim sudom, koji se svim snagama trudi prenijeti princip tekuće tvorničke trake u svaki aspekt života – isti taj sustav očekuje da škole funkcioniraju i da se znanje prenosi.
Zbog svega toga škole i nastavnici stavljeni su u iznimno nezahvalnu poziciju. S jedne strane, ono što poučavaju je standardizirano i uniformirano. Štivo je učinjeno rigidnim tako da bude općem primjenjivo pa time i totalizirajuće. S druge strane, način na koji se poučava još uvijek ovisi o organskoj interakciji između ljudskih bića, sa svim nepredvidljivostima, mušicama i mukama što to podrazumijeva. U instituciji gdje su strpljenje i ljudskost prema učenicima ključni za uspjeh te institucije, doći će do trenja sa sustavom u kojem je ključna užurbanost i tehničnost.
U instituciji gdje je intuitivna mudrost kako raditi s ljudima neophodna za rad, doći će do bunta protiv neznalačke arogancije vladajućih. Što je najvažnije – u društvu gdje institucije postaju bespomoćne naspram izrabljivačkih i lopovskih nagona, postoji jedna institucija – škola - koja živi isključivo od volje, pa čak i jedne vrste rafinirane naivnosti svih nastavnika koji su bili inspirirani idejom da će ljubavlju i savješću prenositi znanje.
Funkcija lošeg školstva
Ekonomisti Samuel Bowles i Herbert Gintis objašnjavaju da školski sustav u kapitalizmu čini tri stvari:
1. reproducira nejednakost kroz prednosti koje nekim učenicima daje bogatstvo njihovih roditelja
2. legitimizira nejednakost kroz pritisak za dobrim ocjenama, svaljujući krivnju nejednakosti na učenike
3. usađuje vrijednosti radnog mjesta u mjesto učenja, specifično – vrijednosti nekritičke poslušnosti i vanjskih nagrada (ocjena i diploma umjesto usvajanja i razmišljanja, analogne plaćama i pozicijama).
Sociolog Michael Apple produbljuje kritiku razmatrajući kako univerzalni kurikulum proleterizira nastavnike, tj. otuđuje ih od njihovog rada i ljudski, intuitivni aspekt poučavanja mijenja tehničkim, mašinskim principom koji je mjerljiv i hijerarhiziran. No škola, unatoč svim naporima sustava, nije uspješno pretvorena u tvornicu. Zbog svoje univerzalizirajuće uloge (što je zajedničko tvornici) ostavljena je kao sekundarno sredstvo reprodukcije sustava, a nakon ulazaka u nesuglasja sa sustavom, škola se nađe zaobiđena i kastrirana.
Prema tome, jedini ljudski aspekt koji je na početku rada nepromjenjiv, a to je sama želja nastavnika za svim radostima i naporima svog posla (realno, nitko u njega ne ulazi zbog novaca ili prestiža) postaje istobitna želji za dobrim obrazovanjem, jer u najboljim slučajevima, njihovo nezadovoljstvo je linija rasjeda između onog kakav bi sustav trebao biti i kakav jest. U školi se uči poslušnost, priznanje vlastitog neznanja i disciplina za napuštanje neznanja.
Nemojte biti poslušni!
No na trgu nastavnici su sve samo ne poslušni, samouvjereni su u ono što znaju i stihijski plivaju u moru strasti i nekad nesuglasnih ideja i zahtjeva. To znači da ono što je naučeno u lošem sustavu mora biti zaboravljeno. Trgovi su nova škola za odrasle odakle i djeca mogu naučiti da poslušnost sama po sebi nije vrlina ako nije poslušna legitimnom autoritetu, da priznanje neznanja nije umjesno kad najveći neznalice s vlasti sole pamet onih s više iskustva, znanja i poštenja od njih, te da disciplina nije prisutna kad svačija slabost sili na konformizam i dehumanizaciju.
Razškolovanje
Svojim prosvjedom nastavnici prakticiraju ono što hrvatsko-austrijski filozof Ivan Illich zove razškolovanje društva u istoimenoj knjizi. Zaboravlja se sve loše naučeno u školi, otvaraju se novi putevi obrazovanju i oslobođenju. Prema Illichevim tezama, ulaganje vlasti u škole ne može biti rješenje jer doprinosi bespomoćnosti i zavisnosti učenika, radnika i sirotinje o sustavu. Nastavnici na trgu iskazuju želju za neovisnošću da bi mogli svoje radno mjesto i svoju zajednicu učiniti boljima, a ne samo efikasnima, jer oni čiji je to posao (Ministarstva i Vlade) samo ih čine gorima i još manje efikasnima. Kao što religija treba biti zahvalna na pročišćenju kroz sekularizaciju, tako i obrazovanje treba pročišćenje kroz raspad obrazovnog sustava.
Što dalje?
Jedan od najjačih dojmova kroz razgovore koje sam vodio s nastavnicama i nastavnicima bila je intuicija kojoj dugo nisam vjerovao poistovjetivši je sa svojom radikalističkom fantazijom, a to je da radnici doista ne trebaju poslodavce. „Tko na brdu čak i malo stoji/ Više vidi no onaj pod brdom“. Njegoš je za promjenu u krivu; oni pod brdom su bolje vidjeli. Tko predugo gleda šumu odozgo, zaboravi da u njoj ima drveća. Kad sam shvatio da nastavnici iz svoje osobne perspektive daju jasniju sliku od slika s kule Ministarstva, postalo mi je jasno da nitko ne razumije poderotine u sustavu poput njih. Prema tome, nitko do njih ne bi mogao bolje pokrpati rupe u sustavu ili još bolje – skrojiti novi.
Illich piše: „Neuspjeh škola…“ (o kojem govore i trolovi) „…uzima se kao dokaz da je obrazovanje skup, kompleksan, mističan i gotovo nemoguć podvig.“ Nije stoga čudno da su učenici i radnici zadojeni osjećajem bespomoćnosti te dozvoljavaju ili čak odobravaju Vladi da gazi nastavnike i obezvrjeđuje obrazovanje. Čak i neki nastavnici izmoreni bespomoćnošću odustaju od svog poziva, makar ne od posla, time postajući upravo ono što trolovi prozivaju. No takvi ne izlaze na prosvjede zato što je samo takvima dobro. Oni koji izlaze dobro razumiju svoj posao i ne odustaju od ideje da je dobro obrazovanje moguće čak i u Hrvatskoj, čak i u 21. stoljeću.
„Šta su nezadovoljni toliko?“
Odlučivši napisati članak o nastavnicima, nisam najiskrenije imao pojma iz kojeg bi kuta gledao situaciju. Mnogo stručniji novinari su bolje popratili slijed događaja i kontekst Vladine nekompetentnosti u uređivanju koeficijenata. Priznajem da sam se izgubio u brojkama i sindikalnim natezanjima dok me urednik nije mudro uputio na teren popričati sa štrajkašima. Glas terena je jedini glas, a nadgradnje poput Vlade trebale bi biti samo megafon. Umjesto toga, megafon Vladinih presica siluje uši štrajkašima, na njima ih se omalovažava, krivo predstavlja i šalje u kaznu kao da su djeca, a u nekim tišim momentima prijete im.
Znajući sve to, na početku svakog razgovora s njima sam napomenuo da želim čuti samo njihovu perspektivu, podijeliti njihovu viziju onkraj pukih informacija i parola. Pitanje s kojim sam počinjao razgovore je bilo: kako odgovaraju na optužbe javnosti i Vlade. Odgovor se uvijek svodio na ono što su mi rekle tri nastavnice na prosvjedu; riječima profesorice M. Z. – „Zahtjevi članova sindikata nisu samo materijalne prirode već i oni koji se odnose na kvalitetniji sustav obrazovanja za učenike.“ Plaće „Dobro“, rekli bi neki, „no kakve to veze ima s koeficijentima i vašim plaćama?“
Prema svemu što mi je rečeno, nastavnici nemaju među sobom jednaku plaću, kamo li u usporedbi s drugim djelatnostima. Njihove plaće ovise o stažu i predmetu koji uvjetuje njihovu satnicu i dostupnost (jer primjerice nastavnica likovnog mora predavati u tri škole da si ispuni raspored za razliku od nastavnice hrvatskog ili matematike). Sugovornica koja me upozorila na to mi je dala do znanja da, kada ne bi živjela u obiteljskom stanu, ne bi sa svojom nastavničkom plaćom za pun raspored mogla plaćati stanarinu i normalno živjeti.