O tekućem pokretu nastavnika, njihovim prosvjedima, zahtjevima i štrajkovima može se informirati iz mnogo izvora, ali s obzirom koliko je većem dijelu javnosti nejasna priča oko spornih koeficijenata poraslih plaća, a manjem dijelu okorjelo srce prema svakom tko se buni, nužno je spustiti se na teren i saslušati ljude koji su svakodnevno uključeni u napore o kojima se govori kao da svi znaju bolje od njih.
Ovaj tekst je svojevrsna reportaža tih susreta i sinteza svega rečenog. Pokret nastavnika nipošto nije nevažan, ali je u opasnosti da splasne ako ostane neshvaćen. Ako ga shvatimo - da se tako izrazim – mogli bi diplomirati školu stvarnosti i zaposlit se u akciji.
Ne pričamo o malim plaćama. Pričamo o tome da su učitelji su umorni ljudi, umorni odlaze s posla i umorni dolaze na posao, ali i dalje najvažnija su djeca. K. A.
Kolege povijesti
U šest godina otkad su nastavnici pokrenuli svoju najveću štrajkašku akciju i prosvjed, sva je Hrvatska zaboravila njihov slogan: „Hrvatska mora bolje!“. U svakom slučaju, to je bio (vjerojatno nenamjerno) mudar odabir riječi. „Hrvatska može bolje“ je nažalost puno upitniji izraz. Nakon šest godina, bolje nije. I 2019. je bilo nepravednih koeficijenata, skupljene mase, pametnih transparenata i gorljivih govora. Tad je također bio raspiren pravedni gnjev jednog segmenta radnog naroda čiji se posao uporno odbija razumjeti i sustavno nastavlja ponižavati. No nakon svega, izvještaj može glasiti: tresao se trg, rodio se miš.
Ranog svibnja ove godine, nastavnici su morali ponovno zatresti trg. Devetog svibnja u centru je odjekivalo skandiranje nastavnika: „Trg je pun!“ i „Ne damo se gaziti!“. I po svemu sudeći bio je to sasvim korektan prosvjed, možda malo zagasitiji nego 2019., ali u ozračju veće hitnosti i napetosti u društvu. No dijelovi javnosti su zbunjeni takvim buntom.
Dok su nastavnicima plaće dignute za 14% (a drugim školskim radnicima još manje) državnim tajnicima su bile dignute za 74% (u odnosu na 2023). Jedan od tajnika, Stipe Mamić, stao je na barikade uz drugove iz državno-tajničke klase i progovorio protiv nepravde što im plaće nisu rasle deset godina, potom je objasnio da je razumljivo što buntovna rulja (parafraziram) ne shvaća zašto je to potrebno. Da se dobije bolji dojam što to sve znači, ministar obrazovanja Radovan Fuchs, de facto poslodavac nastavnicima, u godinu dana doživio je da mu plaća poraste za 2000 eura. Uvjeravao je javnost da je to pravedno jer kako će usavršavati hrvatsko obrazovanje ako ne održava svoje teško stečeno nasljedstvo nekretnina, vinograda i voćnjaka u vrijednosti od cca. 35 000 eura.
I premijeru je ispravljena nepravda. Andrej Plenković se svojom povećanom bruto plaćom od 9367 eura svrstao u četiri najbolje plaćena premijera u Europskoj Uniji, vjerojatno po zaslugama koje je napravio u svojoj simulaciji moderne Hrvatske. No treba uzeti u obzir da je nastavnicima, ipak, faktički dignuta plaća. Povišica je stigla. Neki radnici ne dobivaju ni toliko. Znajući to, dežurni gurui internetskih komentara podijelili su svoju mudrost s ostatkom svijeta bacajući koncizne jeremijade protiv „niškorisnih“ profesora što traže kruh kraj pogače svojih povišica i dlaku u jajetu dobrog sustava.
Među njihovim stihovima ističu se prijekori poput: „Pa kolike su im to plaće ako su nezadovoljni toliko?“, „Nikad manje radnih dana imaju, nikad gori obrazovni sustav što pokazuju rezultati djece na maturi, apsolutno nisu zaslužili ništa više nego što imaju. Svojim radom nisu pokazali da zaslužuju išta više nego što imaju trenutno“ i „Profesori šta ste napravili od mladih niste zaslužili ništa“ kojem je odgovoreno ovako: „Profesori moraju raditi onako kako im sistem kaže. Obične ovce kao i svi u ovoj državi.“ Pametnom dosta, čini im se.
I pametni i nepametni u današnjem svijetu imali su iskustvo slušanja nastavnika, prema tome se mnogi osjećaju samouvjereno u svom neznanju o njihovom životu i radu koji ih zbog nametnutih uvjeta današnjice tjera iz učionice na trgove. Tako su izišli i devetog svibnja. Taj je ugodni dan svanuo četiri mjeseca od početka Trumpovog drugog trampovanja, pola godine od nezamislive tragedije u Prečkom, pune dvije godine od uvođenja eura i jedne od najjačih inflacija u Europi, nepune dvije godine od početka genocida u Gazi, tri godine od početka rata u Ukrajini, pet godina od svjetske epidemije, jedanaest godina od ulaska Hrvatske u Europsku uniju, trideset godina od izlaska Hrvatske i Bosne iz rata.
Povijest, ako je učiteljica života, tog se dana trebala naći na Jelačićevom trgu sa svojim kolegama i kolegicama. Ne treba čuditi odakle im ogorčenost - nastavnici svoj posao poučavanja pokušavaju raditi u svijetu koji desetljećima odbija išta naučiti.
Ne damo se gaziti
Daleko od bespuća internetskih komentara, na valovima stvarnog svijeta, ujutro devetog svibnja, tri prebukirana autobusa pošla su iz Splita vozeći nezadovoljne nastavnike. Zle želje Vlade i trolova materijalizirale su se tri puta na putu tri nastavnice koje sam sreo na prosvjedu, koje su ranom zorom, zbog prebukiranosti, uhvatile bus iz Makarske samo da stignu u Zagreb na prosvjed. Potom se u Splitu zbio lančani sudar zbog kojeg su čekale dva sata u koloni. Potom su čekale dodatna dva sata u Kaštelu Lukšić zbog još jednog prometnog čepa koji je inaugurirao turističku sezonu.
Tri nastavnice nisu bile spriječene. Uzet im je dan godišnjeg, i dvije dnevnice su im odbijene. Zabilježene su kod ravnatelja koji s nepovjerenjem doživljava sindikalnu aktivnost. Izložene su osudi kolega i kolegica koji prioriteziraju poslušnost ili strah (koji je, prema onom što sam čuo, stvaran čimbenik odluke nastavnika na sindikalne akcije).
Osim osude onih u njihovim školama i zajednicama, uvedene su u svijet javnih osuda poput onih internetskih i kafanskih, gdje svatko može isplesti narativ i ocrniti ih iz nekakve vlastite frustracije. Sa svime tim u vidu, tri su nastavnice došle na prosvjed i skandirale: „Ne damo se gaziti!“. Njihov glas je bio pritok plimi nezadovoljstva koja je potopila glavni grad. Njihovi zahtjevi i planovi poput revizije koeficijenata, parničenja protiv Fuchsa i Piletića, prijava Međunarodnoj organizaciji rada te novih štrajkova pri kraju školske godine, odvažni su bez sumnje, ali su izgovoreni u mikrofon kroz njihovog predstavnika, sindikalnog veterana Željka Stipića.
Želio sam čuti nastavnicu, ne brojku ili koeficijent
Iako je dah koji je nosio govore i skandiranja bio gnjevan i strastven, riječi koju je prenosio bile su ponešto tehničke i apstraktne. Meni je falio pojedini glas nastavnika. Zaželio sam čuti glas svake od te tri nastavnice, bez skripte, bez parola, bez natuknica i ponajviše – bez straha, obećavajući anonimnost. Zaželio sam čuti što oni i one imaju za reći i Vladi, i svojim sindikatima, i svojim kolegama i javnosti. Zaželio sam čuti osobu koja je više od brojke u koeficijentu i kategorije u javnom mnijenju. Točnije rečeno; zaželio sam čuti radnika da govori o svom radu, radu koji je toliko specifičan i drugačiji od ostalih vrsta rada, po tome što smo ga svi doživjeli, a rijetki razumjeli. Zaželio sam razumjeti.
„Došle smo na prosvjed“ rekle su mi „jer treba probati. Nama je ovo važno čak i samo simbolički.“ „Zašto?“ upitao sam „Jer se ne radi o plaćama i koeficijentima već o obrazovanju… a Vlada zna da je lakše gaziti po neobrazovanim ljudima.“ Drugim riječima – ne daju se gaziti. Eto ga. Internetski trolovi – saslušajte ih, priznale su. Imaju skriveni motiv, agendu ispod samih zahtjeva oko specifičnih brojki i odredbi. No to nije cinična manipulacija javnosti i Vlade niti krivi prioritet u slanju poruke.
Ne pokušavaju nikoga prevariti iz neke pohlepe (između njih i državnih tajnika vidi se tko je pohlepan), a još manje sakriti svoju pravu poruku ispod konkretnih zahtjeva. Mislim da mogu govoriti u njihovo ime kad kažem da se sav bunt doista ne vrti oko cifre plaće. Poneseni su tokovima i virovima koji su i njima samima nejasni stoga oni, kao utopljenici, nemaju izbora nego da se trgaju da se udave, prvo bar simbolički, a dalje – tko zna.
Obrazovanje i kapitalizam
Ti su tokovi iznimno kompleksni. U svojoj želji da izravna čovječanstvo kako bi ga lakše obuzdalo, model nacionalne države osmislio je univerzalni sustav obrazovanja kojim bi pripremio sljedeće naraštaje na dobro funkcioniranje u ostatku sustava. Sustav koji je rastavio svaku organsku zajednicu, koji je raskomadao društvo na pojedince i pojedince na krhotine psihe, koji je komodificirao znanje, koji je dao motivaciju za njim samo probranoj manjini, koji je učinio novac vrijednosnim sudom, koji se svim snagama trudi prenijeti princip tekuće tvorničke trake u svaki aspekt života – isti taj sustav očekuje da škole funkcioniraju i da se znanje prenosi.
Zbog svega toga škole i nastavnici stavljeni su u iznimno nezahvalnu poziciju. S jedne strane, ono što poučavaju je standardizirano i uniformirano. Štivo je učinjeno rigidnim tako da bude općem primjenjivo pa time i totalizirajuće. S druge strane, način na koji se poučava još uvijek ovisi o organskoj interakciji između ljudskih bića, sa svim nepredvidljivostima, mušicama i mukama što to podrazumijeva. U instituciji gdje su strpljenje i ljudskost prema učenicima ključni za uspjeh te institucije, doći će do trenja sa sustavom u kojem je ključna užurbanost i tehničnost.
U instituciji gdje je intuitivna mudrost kako raditi s ljudima neophodna za rad, doći će do bunta protiv neznalačke arogancije vladajućih. Što je najvažnije – u društvu gdje institucije postaju bespomoćne naspram izrabljivačkih i lopovskih nagona, postoji jedna institucija – škola - koja živi isključivo od volje, pa čak i jedne vrste rafinirane naivnosti svih nastavnika koji su bili inspirirani idejom da će ljubavlju i savješću prenositi znanje.
Funkcija lošeg školstva
Ekonomisti Samuel Bowles i Herbert Gintis objašnjavaju da školski sustav u kapitalizmu čini tri stvari:
1. reproducira nejednakost kroz prednosti koje nekim učenicima daje bogatstvo njihovih roditelja
2. legitimizira nejednakost kroz pritisak za dobrim ocjenama, svaljujući krivnju nejednakosti na učenike
3. usađuje vrijednosti radnog mjesta u mjesto učenja, specifično – vrijednosti nekritičke poslušnosti i vanjskih nagrada (ocjena i diploma umjesto usvajanja i razmišljanja, analogne plaćama i pozicijama).
Sociolog Michael Apple produbljuje kritiku razmatrajući kako univerzalni kurikulum proleterizira nastavnike, tj. otuđuje ih od njihovog rada i ljudski, intuitivni aspekt poučavanja mijenja tehničkim, mašinskim principom koji je mjerljiv i hijerarhiziran. No škola, unatoč svim naporima sustava, nije uspješno pretvorena u tvornicu. Zbog svoje univerzalizirajuće uloge (što je zajedničko tvornici) ostavljena je kao sekundarno sredstvo reprodukcije sustava, a nakon ulazaka u nesuglasja sa sustavom, škola se nađe zaobiđena i kastrirana.
Prema tome, jedini ljudski aspekt koji je na početku rada nepromjenjiv, a to je sama želja nastavnika za svim radostima i naporima svog posla (realno, nitko u njega ne ulazi zbog novaca ili prestiža) postaje istobitna želji za dobrim obrazovanjem, jer u najboljim slučajevima, njihovo nezadovoljstvo je linija rasjeda između onog kakav bi sustav trebao biti i kakav jest. U školi se uči poslušnost, priznanje vlastitog neznanja i disciplina za napuštanje neznanja.
Nemojte biti poslušni!
No na trgu nastavnici su sve samo ne poslušni, samouvjereni su u ono što znaju i stihijski plivaju u moru strasti i nekad nesuglasnih ideja i zahtjeva. To znači da ono što je naučeno u lošem sustavu mora biti zaboravljeno. Trgovi su nova škola za odrasle odakle i djeca mogu naučiti da poslušnost sama po sebi nije vrlina ako nije poslušna legitimnom autoritetu, da priznanje neznanja nije umjesno kad najveći neznalice s vlasti sole pamet onih s više iskustva, znanja i poštenja od njih, te da disciplina nije prisutna kad svačija slabost sili na konformizam i dehumanizaciju.
Razškolovanje
Svojim prosvjedom nastavnici prakticiraju ono što hrvatsko-austrijski filozof Ivan Illich zove razškolovanje društva u istoimenoj knjizi. Zaboravlja se sve loše naučeno u školi, otvaraju se novi putevi obrazovanju i oslobođenju. Prema Illichevim tezama, ulaganje vlasti u škole ne može biti rješenje jer doprinosi bespomoćnosti i zavisnosti učenika, radnika i sirotinje o sustavu. Nastavnici na trgu iskazuju želju za neovisnošću da bi mogli svoje radno mjesto i svoju zajednicu učiniti boljima, a ne samo efikasnima, jer oni čiji je to posao (Ministarstva i Vlade) samo ih čine gorima i još manje efikasnima. Kao što religija treba biti zahvalna na pročišćenju kroz sekularizaciju, tako i obrazovanje treba pročišćenje kroz raspad obrazovnog sustava.
Što dalje?
Jedan od najjačih dojmova kroz razgovore koje sam vodio s nastavnicama i nastavnicima bila je intuicija kojoj dugo nisam vjerovao poistovjetivši je sa svojom radikalističkom fantazijom, a to je da radnici doista ne trebaju poslodavce. „Tko na brdu čak i malo stoji/ Više vidi no onaj pod brdom“. Njegoš je za promjenu u krivu; oni pod brdom su bolje vidjeli. Tko predugo gleda šumu odozgo, zaboravi da u njoj ima drveća. Kad sam shvatio da nastavnici iz svoje osobne perspektive daju jasniju sliku od slika s kule Ministarstva, postalo mi je jasno da nitko ne razumije poderotine u sustavu poput njih. Prema tome, nitko do njih ne bi mogao bolje pokrpati rupe u sustavu ili još bolje – skrojiti novi.
Illich piše: „Neuspjeh škola…“ (o kojem govore i trolovi) „…uzima se kao dokaz da je obrazovanje skup, kompleksan, mističan i gotovo nemoguć podvig.“ Nije stoga čudno da su učenici i radnici zadojeni osjećajem bespomoćnosti te dozvoljavaju ili čak odobravaju Vladi da gazi nastavnike i obezvrjeđuje obrazovanje. Čak i neki nastavnici izmoreni bespomoćnošću odustaju od svog poziva, makar ne od posla, time postajući upravo ono što trolovi prozivaju. No takvi ne izlaze na prosvjede zato što je samo takvima dobro. Oni koji izlaze dobro razumiju svoj posao i ne odustaju od ideje da je dobro obrazovanje moguće čak i u Hrvatskoj, čak i u 21. stoljeću.
„Šta su nezadovoljni toliko?“
Odlučivši napisati članak o nastavnicima, nisam najiskrenije imao pojma iz kojeg bi kuta gledao situaciju. Mnogo stručniji novinari su bolje popratili slijed događaja i kontekst Vladine nekompetentnosti u uređivanju koeficijenata. Priznajem da sam se izgubio u brojkama i sindikalnim natezanjima dok me urednik nije mudro uputio na teren popričati sa štrajkašima. Glas terena je jedini glas, a nadgradnje poput Vlade trebale bi biti samo megafon. Umjesto toga, megafon Vladinih presica siluje uši štrajkašima, na njima ih se omalovažava, krivo predstavlja i šalje u kaznu kao da su djeca, a u nekim tišim momentima prijete im.
Znajući sve to, na početku svakog razgovora s njima sam napomenuo da želim čuti samo njihovu perspektivu, podijeliti njihovu viziju onkraj pukih informacija i parola. Pitanje s kojim sam počinjao razgovore je bilo: kako odgovaraju na optužbe javnosti i Vlade. Odgovor se uvijek svodio na ono što su mi rekle tri nastavnice na prosvjedu; riječima profesorice M. Z. – „Zahtjevi članova sindikata nisu samo materijalne prirode već i oni koji se odnose na kvalitetniji sustav obrazovanja za učenike.“ Plaće „Dobro“, rekli bi neki, „no kakve to veze ima s koeficijentima i vašim plaćama?“
Prema svemu što mi je rečeno, nastavnici nemaju među sobom jednaku plaću, kamo li u usporedbi s drugim djelatnostima. Njihove plaće ovise o stažu i predmetu koji uvjetuje njihovu satnicu i dostupnost (jer primjerice nastavnica likovnog mora predavati u tri škole da si ispuni raspored za razliku od nastavnice hrvatskog ili matematike). Sugovornica koja me upozorila na to mi je dala do znanja da, kada ne bi živjela u obiteljskom stanu, ne bi sa svojom nastavničkom plaćom za pun raspored mogla plaćati stanarinu i normalno živjeti.
Druga sugovornica koja je učiteljica razredne nastave, K. A., govoreći za sebe, rekla je „Može se živjeti, ali se ne može uštedjeti. Neću se bunit, neću se žaliti, ali s onim što mi radimo plaće nisu dovoljne.“. H. A. na tom tragu napisala mi je: „Jedan neplaćeni dan može nam stvoriti veliki problem“ i nastavlja „Tek uz dodatni posao i supružnika koji dobro zarađuje može se pristojno živjeti.“.
Damo li riječ đavoljem advokatu, možemo reći da je procjena dobrog života subjektivna (pogotovo ako se usporedimo s Ukrajincima, Palestincima ili ljudima u slamovima) i da je možda razumljivo, ali ne toliko opravdano iskazivati takav bunt i dizati toliko prašine za povećanje plaća. Na moje pitanje „Koji problemi opsjedaju nastavnike u Hrvatskoj“, H. A. je odgovorila „Ne bih rekla da nas opsjedaju problemi. Problemi su konstantni.“. Pomislio sam da je nekako herojski stupiti u profesiju koja u najboljem sustavu zahtjeva golemu otvorenost (ranjivost spram učenika) i mudrost (komunikacija između njih i štiva), a u ovom sustavu ta je profesija toliko prožeta problemima da ni dobar nastavnik sam ne može ništa.
Ljubav prema poslu je, čini se, prvotna motivacija, često niče iz rane inspiracije vlastitim nastavnikom. Herojstvo ipak dolazi debelo kasnije, kad se suoči s problemima i odluči se s njima hrvati.
Ocjenjivanje
Što se tiče problema, koeficijenti su samo površina. U pitanju je i novi koncept ocjenjivanja nastavnika koji je prema njima, makar nastao iz legitimne potrebe nadzora i kontrole kvalitete, krajnje neispitan i zloupotrebljivan model. U najboljem slučaju je neprecizan; kako mi je rekla M. M.: „Tko meni ima pravo ocjenom reći da sam prosječna (…) nije stvar koliko rad nosi plaću već koliko sebe daješ.“ u smislu da se ni plaćom ni ocjenom ne može pokriti pravi ulog nastavnika u svoj rad. Uostalom, ima nastavnika koji mogu dobivati dobre ocjene glumom i vezom, a ne radom. U najgorem slučaju koji se navodno zaista dogodio u jednom mjestu u provinciji, sustav ocjenjivanja nastavnika bio bi pretvoren u mehanizam kojim politički umrežen ravnatelj može marginalizirati politički nepoželjne nastavnike.
Modularna nastava
Osim toga, velika se prašina podigla i oko pitanja modularne nastave koja se uvodi školske godine 2025./2026. Neki su nastavnici podržali ideju u principu, no nikako u ovom nedovršenom prijedlogu, dok su neki to vidjeli kao napad na svoje satnice kao i sužavanje znanja i iskustva strukovnjaka. Motivaciju iza te reforme odao je Hrvatski koven poslodavaca (HUP) čija je glavna direktorica Irena Weber rekla: „Zaustavljanje reforme strukovnog obrazovanja, kao preduvjet osiguravanja kvalitetne i dobre radne snage, to je kao da idemo zaustaviti digitalizaciju jer doma imamo pisaće mašine.“.
Sindikalac Siniša Košić nastavlja: „Kada osoba u Hrvatskoj dobije znanje, onda će biti produktivna kao i radnik u Njemačkoj, ali činjenica je da naše školstvo treba puno brže mijenjati strukturu i ona zanimanja koja treba. Puno znanja ima i mijenjanju se, a naše školstvo je tromo i zato podržavamo stranu poslodavaca.“
Sergio Galošić iz izvršnog odbora HUP-a zatražio je: „(…) da se reforma strukovnog obrazovanja čim prije obavi i da krenemo s time kako bi nam osigurala da što brže unaprijedimo naše gospodarstvo“.
Sindikalci u školstvu brzo su reagirali. Među njima je najkonciznije zabrinutost izrazila Tanja Štampar: „Politička pismenost naših maturanata je katastrofalna (…) imaju vrijednosti koje su protivne demokraciji (…) Oni nisu samo radnici, oni su ljudi.“.
Treba zahvaliti HUP-u na njihovoj otvorenosti glede kolonijalnog obožavanja Njemačke i priznanja da se obrazovanje treba potpuno podložiti zahtjevima tržišta i pretvoriti učenike u spremne radilice bez znanja o društvu i interesa za ičim osim svog posla. U osnovi su sve to rekli bolje nego ijedan marksist. HUP-ova naglo sazvana konferencija kao reakcija na štrajkove može biti samo kompliment nastavnicima jer odaje dozu straha od mogućnosti njihovog pokreta. Drugim riječima: vladajuća klasa osjeća opasnost i kesi zube.
Između Vladinih deluzija o apsolutnoj poslušnosti naroda i HUP-ovih deluzija o gospodarskoj efikasnosti reforme, samo nas nastavnici mogu spustiti na zemlju i predočiti stvarnost po ovom pitanju. Tim više, zasad su samo nastavnici ti koji brane učenike od buduće dehumanizacije na tržištu rada, sve dok poslodavci za nju navijaju.
Dodatni rad
Među najvećim prijeporima između javnosti i nastavnika (da ne govorimo samo o Vladi i kapitalistima) nesumnjivo stoji romantična ideja o nastavničkom poslu koju mogu imati samo nenastavnici. U toj ideji; to je posao koji je odrađen u nekoliko sati brbljanja i švrljanja pred pločom, nakon čega je cijeli dan oslobođen za planiranje tromjesečnog godišnjeg tijekom ljeta. Nastavnici bi vjerojatno rado živjeli u toj verziji svog posla da mogu birati između nje i stvarnosti.
U stvarnosti pak postoji samo jedan izbor – savjestan ili nesavjestan rad. Tko bira nesavjestan rad može reći da se njegov rad sastoji samo od neposredne nastave, no vjerujem da takav nastavnik ne bi uopće mogao dugoročno voditi nastavu. S druge strane, većina savjesnih nastavnika (i među njima ima gradacije) svjesna je da, osim samih okvira školskih sati postoji i dodatni rad – evidencija, natjecanja, mentoriranje, praktični rad, organizacija, priredbe, psihološka pomoć, kontakt s roditeljima, kućanski rad itd.
Vikendi su rezervirani za pomno planiranje svakog predavanja, a ljeta za sve drugo. To što ne rade direktno s učenicima ne znači da ne rade. Nastavnici bez žice za organizaciju će se raspasti, a za nju moraju žrtvovati slobodno vrijeme i ljeto. „I da je najjednostavniji posao, za tu količinu posla je plaća premala, a posao je jako kompleksan.“ rekla mi je R. Ž. Osim svega toga, tu je i stres (M. M. smatra da su zbog njega sve češći karcinomi u nastavnika), izgaranje, posao kojeg se nosi kući, neodgovornost roditelja i povrh svega – neprijateljstvo Vlade.
Zamislite da radite posao kojeg ste odabrali jer ga volite ili bar jer volite predmet kojeg predajete. Zamislite da vam ispunjava svaki sat dana intelektualnim i emotivnim zahtjevima. Potom zamislite da na djeci vidite sve žigove suvremene krize, od mentalnih bolesti do siromaštva, nasilja i rezignacije, i kao priznanje vašeg napora i ljubavi vaši poslodavci odluče sami sebi povećati plaću za 70%. Nije pitanje zašto su nastavnici toliko nezadovoljni, pitanje je zašto su još tako mirni nakon toliko godina gaženja?
Korijeni problema
Promislivši o svemu tome, ukazala mi se tragična narav te naše specifične hrvatske i balkanske neslobode. Narod živi u distopiji nakon izgubljenih ratova koje je radnička klasa vodila između redaka povijesnih udžbenika. Svaka raspršena demonstracija, svaki ugušen ustanak i svaka propala revolucija doveli su do tog da je svaka generacija radnih ljudi rođena s manje slobode, ali s više tolerancije tlačenja, tako da se dođe u anestezirano stanje gdje nam se nepravda više toliko i ne gadi.
I u distopiji ljudi imaju snove, projekte i slutnje te se mogu fokusirati na njih. Želje su im iz prilagodbe usklađene s onim što im sustav može dati. Svako daljnje poniženje ne može elektrizirati ljude na akciju, može samo otkriti koliko nemaju pravo glasa i koliko su zapravo zgaženi. Živimo u dobu kad zapravo nema pogoršanja, samo otkrivenja koliko su stvari zapravo loše i to već neko vrijeme. Zbog toga se ljudi uzdaju u reformu, u obećanje države, u idole ambicije, populizma ili revolucije koja neće doći. Nemaju ni taj rječnik ni tu gramatiku da bi izrekli svu dubinu i širinu svog nezadovoljstva. Ipak treba imati na umu da je to nezadovoljstvo svjetlost prosuta kroz pukotine sustava, slično boli kad se krv vraća u utrnutu nogu; prodor istine u svakodnevicu.
Željko Stipić mi je u intervjuu dao do znanja da: „Propust (Vlade) je dublji od postotka. I postotak i poruka su problem – poanta je da rad mora biti tretiran drugačije“. O tretmanu rada govore i moje tri sugovornice s juga: „Živimo u materijalističkom društvu gdje se sve vrednuje kroz novac. Ovakvim povećanjima plaća pokazuje se koliko nas se (ne) vrednuje. Time Vlada daje dozvolu ljudima da gaze po nastavnicima.“
Ovo nije pretjerivanje. Zbog Vladinog bezobrazluka i lakomislenosti dijela javnosti, roditelji se osjećaju ohrabreni da interveniraju gdje ne bi trebali, tužeći nastavnike, ne slušajući njihove zabrinutosti i zaklanjajući djecu od odgovornosti kao i od institucionalne pomoći ili opravdane kazne. Stoga kad nastavnici izlaze na ulice i trgove samo sa zahtjevima za cifre i dogovore, artikuliraju svoju neslobodu. Zahtijevanje cifre i dogovora je jedino što im je dozvoljeno, ali nisu zbog njih došli. Došli su zbog onog što ne smiju tražiti, a to je sloboda. Konkretno – to je sloboda da sami započnu obnovu svoje profesije i sustava u kojem rade. Tu se otkriva i ograničenje sindikalizma.
Stipićev citat iz moje bilježnice glasi: „Sindikat je interesna skupina, ne popravljač društva“, pa ipak s tim u vidu, pretežno raspoloženje prosvjednika je želja za popravkom društva. Izlaze pod izlikom, a ne motivacijom plaća, jer su plaće jedino o čemu još smiju govoriti, budući da su to ipak sakramenti koje financijska religija još ozbiljno shvaća. Ono za što se nastavnici zaista bore ne mogu dobiti ni od vlasti ni od poslodavaca. Tužno je igrati igru čije je pravilo da ne možeš pobijediti. Savjet radikala je uvijek – promijeni pravila, ako treba i igru.
Nepodnošljiva socijalna situacija
Koja je to onda sila spomenutih nejasnih tokova i virova, koja čini da ljudi dobivaju jedinice od učiteljice Povijesti? Kontekst. Društvo. Socijalna situacija. Oni neizbacivi kamenčići u čizmama rasprave, oni humci problema pometenih pod tepih lijenog razmišljanja. Srednjovjekovni teolozi su pričali o strahu od praznine, horror vacui, danas postoji amor vacui, sudeći po tome koliko ljudi vole izvlačiti stvari iz konteksta i gledati probleme izdvojene u vakuumu.
Nastavnici, i da žele, ne mogu pobjeći široslikarstvu. Svako jutro pred njima se nadimaju valovi socijalne stvarnosti zapjenjeni u klupama. Nastavnici su klisure prve na udaru. Ipak su oni ljudi i ne može svatko od njih cijeli svoj staž samo stajati „postojano kano klisurine“ bez da dožive eroziju svog duha pod sve većim naletima nepodnošljivih socijalnih uvjeta.
Koliko je tragedija (ne)potrebno da se nešto počne mijenjati?
Pravi šamar uslijedio je prošle godine kad se trend iz SAD-a prelio kod nas i otkrio školu kao potencijalno poprište nasilja. Pokušaji uvođenja sigurnosnih rješenja od strane Ministarstva stvorili su samo dodatan neplaćeni rad nastavnicima, a u proračunima zasebnih škola nema dovoljno ni da zaposle nove čistačice, kamo li zaštitare i nove protokole. To je sve flaster preko prostrijelne rane, liječenje tumora aspirinom. Prethodni pokolj osnovnoškolaca u Beogradu 2023. i ubojstvo u Prečkom primjer su užasne istine da takve tragedije nisu izolirani slučajevi nego otrovni cvatovi kapitalističke krize koja se zataškava u javnom diskursu.
Koliko puta moraju biti ponovljeni dok se ne shvati da nisu izolirani i dok se ne prizna da niču iz istog tla? I to je karakteristično za našu regiju – čeka se tragedija da se nešto učini. Tako je bilo u Grčkoj 2023., Srbiji 2024. i ove godine u Makedoniji. Hrvatska čeka iduću tragediju da se pokrene, ali je svakom tragedijom sve slabija. Koliko još tragedija dok se ne pokrene, i koliko još tragedija dok ne utrne zauvijek?
No moramo se uhvatiti ukoštac s opasnim pitanjem odakle te tragedije dolaze? Naravno, i vrapci na grani znaju cvrkutati o korupciji i nuditi svakakva polovična rješenja. Čak se i mrštim od navike da se u nekim krugovima kaže „Kapitalizam je kriv za sve“, što ne mora išta značiti. Nastavnici, koji su po vlastitom opisu ogledalo društva i prvi slute mreškanja u njemu, moraju gledati tu ružnu stvarnost u očima svojih učenika.
„Ne bi vjerovali koliko djeca trebaju zagrljaj. Društvo im ne da biti djeca.“ rekla mi je M. M. i nastavila: „Privatni sektor iskorištava i roditelji nemaju vremena za djecu. U kvartovima i igralištima nema djece što je uvjet socijalnog razvoja.“. Iz škole daleke budućnosti gledat će na to što se danas radi djeci kako mi danas gledamo drevne Spartance i njihove brutalne metode odgoja.
Mentalno zdravlje
H. A. mi piše: „Solidarizacija nije dovoljna. Previše su svi okrenuti zadovoljenju osobnih potreba i interesa. Više nikoga ne zanima opće dobro.“. To sve stoji, ali ona je svjesna i da postoji element preživljavanja i ne treba se nastavnike i druge radnike teretiti dužnošću na radikalne poteze dok se cijelo društvo ne solidarizira i odabere neizvjesnost radikalne akcije. No po pitanju korijena ovih problema, nastavnici su jednoglasni: korijen je epidemija mentalnih bolesti, usađen u otrovno tlo socijalne situacije.
Britanski autor Mark Fisher (i sam tragična žrtva mentalnih bolesti) piše u svojoj knjizi Kapitalistički realizam: „Nastavnici su danas izloženi neizdrživom pritisku da posreduju između postpismene subjektivnosti kasnokapitalističkog potrošača i zahtjeva disciplinarnog režima.“ Psihička zahtjevnost nastavničkog posla proizlazi iz nagle izmjene raznih uloga u jednom danu – disciplinator i zabavljač, učitelj i čuvar, pružatelj utjehe i propisivač kazne. U susretu s djecom i mladeži koja se kao nikad u povijesti suočava s epidemijom usamljenosti, tjeskobe, depresije, a u krajnjim slučajevima nasilnosti (prema sebi i drugima) daje se deprimirajuća, ali realna slika situacije.
Klasno porijeklo učenika također igra suptilnu ulogu, makar u usporedbi sa Zapadom i nije toliko izraženo. R. Ž. mi daje primjer kako radi i u privatnoj školi i u školi na periferiji. Po njenom opažanju, obrazovanje je svima manje bitno, ali bogatiji učenici su ti koji ne vide u njemu intrinzičnu vrijednost. Naposljetku je i razumljivo da izvan nekih samoniklih interesa (npr. za umjetnost ili znanost), učenici su pavlovljevski uvjetovani priznati svemoć tržišta u odabiru interesa i karijera te osjetivši njegov pritisak biraju između rezignacije i grozničave zabrinutosti, dok oni kojima je budućnost materijalno osigurana mogu biti bezbrižni.
Za siromašniju djecu je pak trpljenje sadašnjosti i iščekivanje budućnosti sve nepodnošljivije. Kombinirajući sve to s iskustvom pandemije, digitalnih medija, disfunkcionalnih obitelji i društvene nestabilnosti, ovaj sustav DOKLE funkcionira čini više štete učenicima nego nastavnici koji ga nakratko koče štrajkom. Živo je čudo da neki od njih još imaju intuitivnu sposobnost u toj emotivnoj šumi stvoriti krčevine na kojima bi se nešto moglo i poučiti.
U psihijatrijskoj i psihologijskoj struci kao i u filozofskim spekulacijama već je istražena tema o uzročnoj vezi kapitalističke dinamike i mentalnog (ne)zdravlja (mahom od 70-ih, tj. nastankom neoliberalizma). Fisher sumira: „(…) nužno je preformulirati rastući problem duševne napetosti (i poremećaja) u kapitalističkim društvima. (…) umjesto da prihvaćamo nepregledne privatizacije duševne napetosti (…) trebamo se pitati: kako je postalo prihvatljivo da je toliko mnogo ljudi, a osobito toliko mnogo mladih ljudi, bolesno?“
Ono na što Fisher poziva je uviđanje da depresija nije rezultat kemijske neravnoteže u mozgu kako bi to htjela farmaceutska industrija, već uvjeta života u društvu gdje se nameće grižnja zbog (i jedne minute) neproduktivnosti, zbog neambicioznosti (da se postane milijarder), zbog izoliranosti koju stvara prekarni rad, nestabilno zaposlenje i individualiziran opis posla. To je društvo pretvaranja svake interakcije u prijenos sredstava, prodavanja svog vremena i osobnosti šefu, življenja sa znanjem da su ratovi, klimatske promjene i smrt organskih zajednica neminovni.
U kapitalizmu se nema čemu radovati osim ljudima, koji su maknuti iz naših života zbog posla, zbog toga nam se nameće radovanje idućem proizvodu i ciklusu potrošnje. Sve poslije toga je smetlište gdje povijest završava da krene ispočetka.
Gdje si ti tu, čitatelju, radniče, nastavniče, kolego? Društvo ti neverbalno govori da nisi nikom važniji od iduće obaveze, od satnice i stavke u životopisu. Ne čeka te ništa osim još izrabljivanja, nestabilnosti i starenja. No treba se sjetiti - odrasli smo ljudi. Narod smo koji je usavršio umijeće trpljenja i opstanka. Prihvaćamo da je život borba. Ali što je s djecom? Kako u njima pomiriti te dvije poruke – s jedne strane, imaju svu tehnologiju i nauku da prerano shvate tmurnost svijeta, ali s druge strane, ne uči ih se voljeti sebe, sabirati ljude, opirati se i opstati. Uči ih se da budu zahvalni što ne žive u srednjem vijeku ili komunizmu, a zatim ih se uči da je najveća uvreda prilici koju im je ovo stoljeće dalo – da završe kao radnici.
Škola - posljednja zajednica koju kapitalizam nije uništio, još.
Fisher nastavlja: „Pošast mentalnog zdravlja u kapitalističkim društvima dala bi naslutiti da je kapitalizam, umjesto da bude jedini društveni sustav koji djeluje, inherentno disfunkcionalan te da je vrlo visoka cijena privida kako on djeluje.“ Taj je privid plaćen svakom tjeskobom, depresijom i manjkom ljubavi prema sebi. Nastavnici nemaju luksuz tog privida; učenici ga narušavaju svakodnevno. Opažanja M. M. i K. A. o emotivnoj isprepletenosti svih u školi dala su mi do znanja da je škola de facto posljednja zajednica koju kapitalizam dozvoljava, posljednje poslovično selo koje treba za odgoj djece.
U dobu kad je sve individualizirano i stavljeno na prodaju, škola je posljednje mjesto koje nas (poput obitelji prije nego se raspala) prisiljava doći u direktni kontakt s osobama, stvarati prijateljstva i klike, doživjeti neugodnosti i nefleksibilnosti života od kojih nas brani bijeg u virtualno. Škola je posljednja zajednica koju kapitalizam još nije uništio (mada je korona dobrano nagrizla temelje).
Nastavnički bunt prema tome svima postavlja pitanje: hoće dječje iskustvo druženja i učenja u školi te nastavničko umijeće poučavanja i odgajanja opstati u zavjetrini državnih i tržišnih pritisaka ili će kapitalizam poništiti svaku zajednicu dok svačiji identitet ne postane samo kmet-potrošač? U Hrvatskoj taj je razvoj nešto sporiji i još ima mnogo nijansi prema pozitivnom, ali s obzirom kakav imamo pritisak od europske kolonijalne uprave i poslodavaca, hvatamo korak sa psihosocijalnom katastrofom u koju Fisher u svojoj knjizi ulazi dublje, pišući o nesvetom braku tržišnih imperativa i birokratskih norma koje izjedaju obrazovanje i psihe na Zapadu.
Prema tome, borba nastavnika za obrazovanje je ujedno i borba za zdravlje i budućnost siromašne i radničke djece!
Obrazovanje i oslobođenje
Komentar o tome da su nastavnici „obične ovce kao i svi u ovoj državi“ na jako površan način može imati smisla. Kako sam utvrdio, funkcija školstva jest reprodukcija trulog sustava i ideologije kapitala. Nastavnici se mogu činiti kao provoditelji indoktrinacije, poručnici vlasti i autoritarne babaroge što tjeraju djecu na beskorisno bubanje. Malo blaži ustupak toj optužbi mogao bi reći da su oni samo poluge u stroju, bez previše krivnje, ali s previše službovanja svemu lošem. Vidimo da su sile pritiska i na učenike i na nastavnike višestruke, s tim da ih različito pritišću, ali u osnovi uvijek dolaze odozgora. Vrhovništva, vlasti i zli duhovi po nebesima iz Efežana, tj. impersonalni otuđujući procesi kapitala i nasilja spuštaju se u personalnu krv i meso oblikujući ljudima prioritete na svim razinama društvene hijerarhije ne bi li se nastavilo njihovo parazitiranje nad ljudskim željama i sudbinama.
Možda se čini da plaće stižu (čak i rastu), vlakovi voze i godišnji se planira, ali onog neupoznatog s krizom tko misli da stvari nisu tako loše čeka hladan tuš kad se situacija razvije. Zakoni kompeticije na blokovskim, državnim, poduzetničkim i radničkim razinama vode svijet u spiralne cikluse sve gorih kriza. Kao ovisnicima nam se postavlja pitanje kako razbiti te cikluse?
Argentinski filozof Enrique Dussel, u knjizi Filozofija oslobođenja, mudro predlaže da se prvi korak fokusira na obrazovanje, počevši od pedagogije: „Pedagogija se ne bavi samo odgojem djece, odgajanjem djece u obitelji, već i omladinom, narodom u školskim, univerzitetskim, znanstvenim i tehnološkim institucijama i sredstvima komunikacije. To je ideološko i kulturno pitanje.“. Budući da obrazovne institucije nisu nezavisni momenti već dijelovi sustava, jedne su od najvažnijih pogona za formiranje običnog čovjeka. Obični ljudi periferije i radničke klase su prema Dusselu „eksteriornost ili Drugost u vlastitoj naciji“ ili kako bi se u Hrvatskoj moglo reći: tuđi na svome.
Izazov pedagogije je sjediniti se s Drugim, ne kroz ukidanje Drugosti (to bi bilo polaganje prava na Druge, što ženama rade patrijarhalni muškarci, radnicima izrabljivači i Trećem svijetu imperijalisti) već kroz ljubezno afirmiranje Drugosti, što ljubavnik radi kad je zaljubljen u partnerovu neponovljivu osobitost. U toj afirmaciji nastaje erotika kojom par prenosi stvarnost nečem čega još nije bilo u stvarnosti, a to je dijete tog para. Pedagogija erotiku u tom smislu spaja s politikom jer prenosi stvarnost nečem što se tek mora roditi – slobodan čovjek.
Zbog neljudskih pritisaka uz koje neki ljudi pristaju i bivaju nagrađeni (konkurenti na tržištu), moderni neslobodni čovjek je, prema Dusselu: „(…) plod modernog obrazovanja, šovinističkog, individualističkog, koje zapravo formira vuka koji je potreban Hobbesu; čovjeka spremnog da se uvijek i na svakom mjestu upusti u borbu kako bi mogao opstati u svijetu gdje vlada 'competition'.“. Čovjek je čovjeku vuk, ne nužno jer je takav banuo iz džungle, nego jer je naučen u školi da se tako opstaje u civilizaciji.
Savjesni rad i bunt
Mada zvučimo pametni mi koji se pozivamo na Fishera i Dussela, nastavnicima s kojima sam ja pričao zaista nije trebala opskurna filozofija da mi sve ovo predoče. Na učenicima vide negativne posljedice bivanja u takvoj civilizaciji, a na sebi vide teškoću solidarizacije naspram kompeticije unutar svojih škola, profesije, nacije i klase. Na prosvjedu u svibnju je nekoliko građevinara na Ilici sišlo sa skele da plješće prosvjednicima u prolazu, makar mi nisu mogli artikulirati kako se dovode u vezu s njima. Vjerojatno na sličan način osjećaju nezadovoljstvo. Klasna braća i sestre instinktivno se prepoznaju, pogotovo kad su ljudi strasno nezadovoljni, ali kad je u pitanju zbijanje redova i uzajamna pomoć, vukovi prevladaju. Tako nas se bar uči.
No često i sami nastavnici zanemaruju solidarnost koju imaju ili trebaju imati s učenicima. Najmoćniji uvid kojeg sam dobio kroz razgovore došao je od K. A. (kojeg sam spomenuo) – izbor između savjesnog i nesavjesnog rada. Mada su kritičari nastavnika donekle u pravu kad kažu da škole prenose konformizam i nastavnik doista može biti autoritarna figura, takav pristup radu nastavnik ne stječe svojom inicijativom nego predajom – kad se on sam pokorava autoritetu sila iznad njega i prosljeđuje tlačenje učenicima.
R. Ž. me također upozorila koliko nastavnicima prijeti izgaranje ako dobro rade svoj posao i ustraju, a često rezultati razočaraju (dakako ne po pitanju ocjena nego po pitanju koliko se želje za znanjem probudilo i koliko je izazova prevladano u samom učeniku). Govoreći o rezultatima, nužno je sjetiti se monumentalnog djela brazilskog edukatora Paula Freirea, Pedagogija potlačenih, gdje se iznosi koncept takvog dehumanizirajućeg modela obrazovanja nazvanog „bankarskim modelom“.
U tom modelu, u učenika se ulažu određene cifre i apstrakcije s očekivanjem da će ulog biti vraćen rezultatima koji su također u ciframa i apstrakcijama. Kad učenik ne uspije u tome, na njega je svaljena krivnja jer nije imao dobre ocjene ili natuknice za životopis. Ako je učenik kritičan i ne želi sudjelovati u takvom umrtvljenju svoje strasti i kreativnosti, prijeti mu se neimaštinom ili ga se ponižava kao primitivca. Što ocjena zapravo garantira u vidu obrazovanja, tj. usvajanja znanja i formiranja ličnosti? Što je tu naučeno osim svoje bezvrijednosti naspram brojki i natuknica?
U nekim se krajevima zna reći: „Obraz je skuplji od glave“. Bankarski model ulaže u glavu, a ne u obraz jer 1. teže je obrazovati ljude da imaju obraz (u značenju poštenja i znanja) i 2. glava se lako kupuje propagandom, obećanjima i površnim nagradama, za glavu se vodi dražba, a tko ima obraz ne može ga prodati niti bi ikad htio.
Nastavnici se trebaju boriti da korijen riječi obrazovanje ne bude obrezivanje obraza nego stjecanje obraza. Zbog toga, nastavnik se može predati sustavu i postati vodič kroz kojeg teče dehumanizacija s vrha. On je taj koji se može složiti sa sustavom da je učenik samo brojka, a obrazovanje samo jednadžba. Time dozvoljava da kroz njega sustav poništi Drugost i njega i učenika, jer dozvoljava totalizaciju sustava, prodor principa i praksi sustava u sve razine i sfere. Kao što nastavnik onda nije ništa nego poluga u stroju, tako mu i učenik nije ništa nego utor. Nema Drugosti, individualnosti i rasta, svi su ista spljoštena masa kad su zgaženi.
Kako dalje?
Na neobičan način, savjestan nastavnik je svojevoljna žrtva koja tlačenje zaustavlja na sebi, upija sav stres, izgaranje i rizik da se ne prenesu na učenika, da se ne spuste za prečku niže. Čizma staje na njegovim leđima da ne gazi dalje. To je velika pouka svima kojima je dovoljno dobro da se mogu buniti (stranim radnicima sigurno nije), a dovoljno loše da osjete zašto se uopće treba buniti. Savjesni rad i bunt je štit od spuštanja tlake na one kojima je teže, ali zahtjeva žrtvu vlastitog komfora. Baš smo malo naučili ako nismo svjesni da je izlazak iz komfora je prvi preduvjet oslobođenja. U iščekivanju epiloga Prosvjed je prošao. Bili smo naljućeni, bili smo izderani, bili smo zabavljeni.
Nakon što je Stipić predstavio daljnje planove, raspršili smo se, svatko natrag u svoj ćošak neizvjesnosti. Tri nastavnice s juga čekao je povratak istim putem kojim su došle, istim putem kojim su odlazile i 2019. s pomisli da će se najvjerojatnije morati vraćati na ovaj trg i ponovno prkositi Jelačićevoj sablji. „Dogodine isto mjesto, isto vrijeme?“ pomislio sam. Doista ništa ne učimo. Pitao sam se: jesam li trebao poći s njima i udovoljiti svojoj fantaziji koju sam vrtio u glavi otkad sam sanjario u gimnazijskim klupama? U njoj bih sazvao veliko okupljanje radnika, pročitao svoja genijalna pisanija i poveo narod natrag na trg, ali ovog puta bez povratka… sve dok se ne probudimo u drugom svijetu (na zemlji ili drugdje). Doista nisam ništa naučio. Čeka me još mnogo sati u životnim klupama do diplome (ne samo u parku nakon izlazaka).
Sposobnost pozornosti
Simone Weil, francuska filozofkinja koja je zamijenila učiteljsku katedru s poslom u tvornici auta, dala nam je uvid kako zapravo funkcionira učenje. Može se činiti prejednostavnim; tajna je u sposobnost pozornosti (franc. l'attention), poput one koju je htjela uperiti u fizičke radnike pa im se pridružila u potlačenosti. To nije ona vrsta koncentracije koja se uspoređuje s mišićnim naporom. U tome se najčešće ništa ne nauči. Pozornost o kojoj ona priča ima beskonačne mistične dimenzije. U eseju Refleksije o valjanoj upotrebi školske nauke s Božjom ljubavi u vidu piše: „Svaki put kad ljudsko biće uspije uložiti trud pozornosti isključivo s idejom povećanja shvaćanja istine, stječe veću sposobnost za shvaćanje, čak i kad njegov trud ne daje vidljivi plod.“
Koliko je ovo heretično sadašnjem školskom sustavu! Za nju, objektivni rezultati poput ocjena nisu nikakvi plodovi. „Ispada paradoksalno…“ Weil zaključuje u eseju „…da latinska proza ili geometrijski zadatak, čak i ako se rade krivo, mogu biti od velike koristi jednog dana ako se njima posveti dovoljno pozornosti. Ako se ukaže prilika, jednog nas dana mogu učiniti sposobnim da nekom u nevolji damo točnu onakvu pomoć koja mu je potrebna da se spasi.“ To je ista vrsta pozornosti koju savjesni nastavnik ima za specifične uglove iz kojih svaki učenik individualno pristupa nekom problemu, te se stavlja u taj ugao da bi mu uspješno predao znanje.
Još bitnije, to je naša sposobnost za pozornost na stvarnost koju nastavnici pokušavaju iskomunicirati svojim buntom, i po pitanju uvjeta njihovog rada i po pitanju socijalne situacije koja se ogleda u njima i u učenicima.
Pedagogija potlačenih
Priređujući ovaj članak, imao sam privilegiju čuti perspektivu druga S., nastavnika povijesti iz Srbije. Prema njegovom svjedočanstvu, tamo je nastavnički pokret imao najdulji niz štrajkova i drugih akcija još od pokreta protiv Miloševića, a intenzificirao se uslijed tragedije u svibnju 2023. I tada su bili ukliješteni između napada vlasti i optužbi dijela javnosti, ali kad je iduća tragedija u Novom Sadu digla cijelu Srbiju na noge, njihov se pokret pokazao kao preteča, uvod u novo poglavlje srbijanskog društva. No problem ostaje. Sad ih se tapše po ramenu, ohrabruje i govori „Svaka čast vi ste naši heroji!“, ali to ne pomaže kad su kažnjeni oduzetim dnevnicama, smanjenim plaćama i fizičkim prijetnjama (S. je zbog svojih aktivnosti u jednom mjesecu dobio plaću od devet eura).
Kakvu bih samo poeziju, parole i sve cigletine od knjiga mogao izrecitirati kao rješenje na taj problem! Ništa od tog ne bi vrijedilo. Ljudi koji su u gimnaziji zamišljali da postanu revolucionari imaju nezreli bankarski model revolucije – uložit ćemo filozofiju u narod pa će nam narod dati revolucionarne rezultate. Freire i Weil su na istom tragu neovisno jedno o drugom– pozornost koju učitelj upire u učenika, a učenik u zadatak time se učeći pozornosti, mora biti obostrana.
Freire u Pedagogiji potlačenih konstantno se vraća na koncept dijaloga koji je moment kad je pozornost uzvraćena: „Dijalog je susret između ljudi koji imenuju svijet; on ne smije biti takav da jedni imenuju u ime drugih. Dijalog je čin stvaranja i ne smije služiti kao prikladan instrument za dominaciju jedne osobe nad drugom. Dominacija implicitna dijalogu dominacija je onih koji vode dijalog o svijetu. To je osvajanje svijeta za oslobođenje ljudskog roda.“
Taj dijalog nije samo između učenika i učitelja nego i između učitelja i ostatka društva. Prema tome učitelji i učenici, filozofi i radnici, revolucionari i narod, dobročinitelji i siromasi ne smiju između sebe uspostaviti još jednu hijerarhiju dominacije gdje je pretpostavka jednog da Drugi ništa ne zna. Ući u dijalog znači obratiti pozornost na stvarnost osobe i njenog svijeta, taj svijet podijeliti s njom te u idealnom slučaju - poboljšati.
R. Ž. mi je rekla: „Treba se aktivirati na bilo koji ponuđen način.“. Mi možemo nuditi bolje načine, ali ne izmjenom doktrina i propagande – samo u dijalogu, samo u susretu. S tim u vidu, umjesto da zahvala bude post scriptum, u duhu dijaloga bih se srdačno zahvalio svim nastavnicima i nastavnicima s kojima sam razgovarao kako bih naučio više o stvarnosti.
Vjerujem da imamo još puno toga za naučiti jedni od drugih i nadam se da će ovaj članak otvoriti te dijaloge. Neka vaš bunt postane zarazan, a ne cijepljen. Hrvatska mora obratiti pozornost; nema čekanja do iduće tragedije!
Objavu ovog teksta podržala je Agencija za elektroničke medije sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Foto: Nezavisni sindikat znanosti i visokog obrazovanja, Pexels
Preporučite članak: