U knjizi Mirages and Miracles: The Crisis of global Fordism, Alain Liepitz (1987) tvrdi da restrukturiranje i djelomična razgradnja uspostavljenog fordističkog sustava proizvodnje u starim industrijaliziranim centrima ne znači nužno i kraj fordizma kao takvog, ili tejlorizma, njegova tipičnog sustava industrijske organizacije i menadžmenta. Oni prije znače njihovu internalizaciju i parcijalnu transformaciju kroz proces relokacije. Klasični fordizam i tejlorizam, unatoč tome što su slabili u starim industrijskim centrima, fundamentalno su se reproducirali kroz izvoz i rekonstituciju u perifernim ili poluperifernim dijelovima globalne političke ekonomije; ipak, poprimili su druge, različite, oblike, koji su ovisili o specifičnim političko-ekonomskim uvjetima i zakonskim okvirima pojedine društvene formacije. Dakle, različite varijante tzv. perifernog fordizma, po mnogo čemu jeftinije kopije starog sustava industrijskog fordizma, razvijaju se u nekadašnjim poluperiferijama, primjerice dijelovima Jugoistočne Azije, dijelovima Latinske Amerike i dijelovima južne Europe. Tamo se dogodio sveobuhvatan proces industrijalizacije, kojega je pratila konstrukcija neke vrste socijalne države i pojava lokalnog tržišta za masovnu potrošnju.
Neka je verzija industrijskog tejlorizma u svakom od ovih slučajeva činila integralni dio paketa, ali je bila zauzdana blagotvornim učinkom postojećih oblika regulacije u ovim novoindustrijalizirajućim zemljama. Liepitzov ilustrativni pojam “krvavi tejlorizam”, koji aludira na Marxov sumorni opis tzv. prvobitne akumulacije u doba rađanja kapitalizma u Engleskoj, rezerviran je za one slučajeve u kojima se nova industrijska mjesta formiraju u marginaliziranim prostorima (Trećeg) svijeta, u kojima eksploatacijski industrijski odnosi jedva da su ublaženi postojećim ili nastajućim regulacijskim okvirima.
No, postojeće kategorije nacionalnih i regionalnih političkih ekonomija, poput “centar-periferija” ili “sjever-jug”, koje se baziraju na općoj kvaliteti industrijskih odnosa, postaju sve više sporne. Klasteri tehnologije, znanosti, financija i korporativne kulture, za koje se konvencionalno drži da su najnapredniji te da intrinzično pripadaju starim industrijskim centrima, u posljednjoj su se četvrtini dvadesetog stoljeća formirali u velikim gradovima onoga što se nekad nazivalo zemljama Trećeg svijeta. Usporedno s ovim procesom, izraz “Treći svijet u Europi” (Blaschke i Greussin g1980) postao je krilatica kojom se opisuje priroda novih deprivilegiranih ekonomskih enklava i lokalnih zajednica u kojima prevladava prisutnost imigranata i novih etničkih manjina smještenih u samome srcu starih europskih metropola. Međutim, kao što pokazujuprimjeri dinamike podugovaranja (subcontracting), navedeni niže u tekstu, ova prisutnost adekvatnije se dâ objasniti naprednim korporativnim strategijama koje trenutno predvode restrukturiranje političke ekonomije i društava EU-a, nego intruzijom elemenata iz Trećeg svijeta, intrinzično stranih prirodi Prvoga.
Umjesto ponovnog izvoza u “centar” nečega poput“klasičnog tejlorizma” – koji obično uključuje velike, formalne i znanstveno nadgledane radne procese – rast novih degradiranih i neformalnih sektora tržišta rada koje popunjavaju društveno marginalni migranti stvara privid predmoderne regresije u organizaciji i menadžmentu. Međutim, procesi unutar kojih se ovo odvija sastavni su dio naprednih kapitalističkih strategija de-regulacije, koje služe povećanju “fleksibilnosti” u umreženoj ekonomiji, društvu i fragmentiranom tržišta rada. No, “umreženost” koja je ovdje u pitanju ne odgovara vrsti “tokova” koji bi se odvijali unutar horizontalnih mreža lišenih aktera, u postojećem diskursu nazivanim “umreženim društvom” (Castells 1996), nego je tu prije riječ o karikama podugovaranja u hijerarhijskom lancu kojega kontroliraju centralni korporativni akteri.
Ovo pitanje, na koje ćemo se vratiti u završnoj diskusiji, dobro je ilustrirano sljedećim primjerima industrijskog restruktiriranja u Ujedinjenom Kraljevstvu, Nizozemskoj, Španjolskoj i Portugalu. Ti primjeri prikazuju procese restrukturiranja tipične za različite sektore, ali isto tako pokazuju utjecaje različitih cjelokupnih institucionalnih konteksta i socijalnih režima u kojima su se strategije restrukturiranja odvijale. Umjesto opisa artikulacije različitih oblika isključivanja u pojedinim zemljama, usredotočit ćemo se na političku ekonomiju postfordističke transformacije kako je ona izražena u specifičnom tipu procesa koji smo uočili u nizu odabranih zemljama.
Restrukturiranje industrije odjeće u Ujedinjenom Kraljevstvu i Nizozemskoj
Proliferacija sweatshopova, koje je Saskia Sassen (1991, 1998) analizirala na primjeru “globalnih gradova”, New Yorka i Londona, kao važan aspekt tzv. novih ekonomija i tržištâ rada segmentiranih po etnicitetu i rodu, igrala je važnu ulogu u restrukturiranju industrijskog kapitala u cijelom svijetu (Mitter 1986). Ujedinjeno Kraljevstvo je tipičan primjer, ali sweatshopovi i kućna radinost predstavljaju važne oblike feksibilizacije i kazualizacije rada unutar cjelokupnog, iako, u odnosu na te ekonomije, sve manjeg sektora industrijske proizvodnje diljem Europske unije. Ovdje je riječ o procesima industrijskog restrukturiranja koji su tijekom osamdesetih i devedesetih obuhvatili stotine tisuća radnika iz brojnih zemalja EU-a (npr. Morokvasic 1986, 1987, 1993). Obično su bili instrumentalizirani kroz strukturiranje i restrukturiranje novih podjela rada, kombiniranjem klase, “rase” i roda kao kvalitativno različitih, ali međuovisnih oblika organizacije i dominacije (e.g. Anthias 1992, 2001; Bonacich 1993; Wallerstein 1991).
Sve veće oslanjanje na male sweatshopove i domaću radinost karakteristično je za proizvodnju niza industrijskih dobara, poput obuće, različitih vrsta odjeće i tekstila, električnih dobara, igračaka itd. Oni nam nude niz očiglednih primjera feminizacije i “rasizacije” tržišta rada koji se u postfordističkim režimima fleksibilnosti odvijaju usporedno s degradacijom rada. Jedan od najuočljivijih i dosta proučavanih primjera u nekolicini zemalja i gradova Europske unije (npr. Mitter 1992; Morokvasic 1993; Raes 2000a; Rath 2002) je primjer industrije odjeće. Velik broj nacionalnih i lokalnih studija slučaja sadržava komparativne materijale koji detaljno prikazuju ne samo opće trendove na globalnoj razini, nego i specifična obilježja nacionalnog institucionalnog okvira, regionalne ekonomije većih gradova, te partikularne oblike organizacije različitih manjinskih etničkih skupina. U daljnjem tekstu razmotrit ćemo aspekte ovih općih promjena, oprimjerenih iskustvom iz Ujedinjenog Kraljevstva i Nizozemske. Ova dva slučaja pokazuju neke bitne sličnosti, ali otkrivaju i neke razlike.
U oba slučaja, razvoj industrije odjeće povijesno je bio usko povezan s imigracijom te radom i poduzetništvom manjinskih etničkih skupina: primjerice, imigracijom uzastupnih generacija židovskih imigranata i izbjeglica iz Istočne Europe koji su radili u toj industriji od sedamnaestog pa sve do dvadesetog stoljeća (Panayiotopoulos i Dreef, 2002; Raes 2000a; Raes i dr. 2002). Nakon Drugog svjetskog rata, industrija je postala magnet za nove radnike migrante iz niza zemalja izvan kruga sjeverozapadne Europe, koji su sve do sedamdesetih godina sačinjavali značajan dio radne snage u ovoj tradicionalno radno intenzivnoj industriji. Tijekom sedamdesetih i ranih osamdesetih godina, industrija odjeće gospodarski razvijenijih zapadnoeuropskih zemalja posvuda je doživjela tešku krizu i nagli pad.Outsourcing proizvodnje u zemljes niskim nadnicama te zatvaranje brojnih tvornica odjeće posebno je pogodilo imigrantsku radnu snagu. Na stotine tisuća radnika proglašeno je viškom (Raes000a; Raes et al. 2002; Mitter 1986). Ova se situacija promijenila u Velikoj Britaniji i Nizozemskoj, kao i u još nekoliko sjevernih europskih zemalja, osamdesetih godina, kada je došlo do pojave novog sweatshop sektora, kojim su upravljali i u kojem su radili imigranti ili poduzetnici i radnici iz redova etničkih manjina. To je u Ujedinjenom Kraljevstvu uključivalo primarno ciparske, indijske, pakistanske i bangladeške manjine, a u Nizozemskoj uglavnom migrantske grupe turskog porijekla.
Ovakav razvoj događaja, uvelike sličan onome u Sjevernoj Americi, zapravo je uključivao vraćanje dijelova donedavno autsorsane proizvodnje odjeće u razvijene sjevernoatlantske ekonomije, ali se odvijao u potpuno izmijenjenim ekonomskim uvjetima i unutar novih organizacijskih okvira distinktivno postfordističkog karaktera. Priroda ovakvog postfordističkog zaokreta odgovara onome što Stephan Raes (2006b) opisuje kao procesregionalizacije, koji “sačinjava konkretnu spacijalnu manifestaciju globalizacijskog procesa za Europsku uniju”. Tu dolazi do interakcije brojnih globalnih i lokalnih faktora. Jedan važan faktor je priroda tržišta mode, koje je od šezdesetih obilježeno sve kraćim odjevnim ciklusima, i sve bržom i većom diferencijacijom, individualizacijom i hirovitošću potrošačkih zahtjeva. Drugi faktor je državna politika prema sektoru u odnosu na stupanj protekcionizma ili liberalizacije uvoza.
No, ključno pitanje je pitanje odnosa rada i kapitala, a njega je, tvrdi Raes (2000b: 32ff), potrebno analizirati unutar različitih konteksta postfordističkog globalizacijskog procesa, što u ovom slučaju uključuje nove slabo plaćene proizvođače u Istočnoj Aziji, obližnje proizvođače u Istočnoj Europi i na Mediteranu, kao i zemlje stare industrijske jezgre iz Zapadne Europe. Unatoč ulasku tejlorističkih tehnika masovne proizvodnje u gotovo sve njezine dijelove, industrija odjeće ostala je jedna od radno najintenzivnijih industrija. Međutim, priroda visokih plaća fordističke države blagostanja dala je sedamdesetih godina velik zamah autsorsanju proizvodnje u dalekoistočne zemlje, što je bilo povezano s krizom fordizma koja se tih godina odvijala u zemljama jezgre. Uz to je došlo do uvođenja novih tehnologija i promjene oblika organizacije i menadžmenta u preostalim dijelovima industrije. Istovremeno, nova međunarodna podjela rada, koja je rezultat izvoza kapitala iautsorsanja proizvodnje, vratila se u sâme zemlje industrijske jezgre, slabeći tako pregovaračku poziciju rada i posljedično degradirajući samu prirodu odnosa rada i kapitala. Visoke stope nezaposlenosti, u kombinaciji sa smanjenim socijalnim davanjima za radnike koji su proglašeni viškovima, posljedično su stvorile novu potencijalno jeftinu radnu snagu. Ovo je omogućilo zemljama industrijske jezgre da ponovno ožive neke dijelove industrije odjeće, prvenstveno usmjerene na one dijelove tržišta koji najviše ovise o fleksibilnosti ijust in time proizvodnji. Imigranti i etničke manjine su tijekom fordističke proizvodnje posvuda u zemljama industrijske jezgre činili značajan dio radne snage. Kriza i njome stvoreni viškovi radne snage najviše su pogodili upravo ovu skupinu. Istovremeno, zajednice i obitelji nekih etničkih skupina postale su resurs zaorganizaciju loše plaćene sweatshopproizvodnje u novoj skrivenoj ekonomiji zemalja industrijske jezgre; sweatshopovi su ispunili zahtjeve za fleksibilnošću i smanjenjem troškova velikih trgovaca koji su opskrbljivali lokalna ili susjedna tržišta.
Kućna radinost u "silikonskom dobu" - sjecište "rase" i roda u novoj etničkoj niši: Slučaj Ujedinjenog Kraljevstva
Swasti Mitter (1986) proučavala je odnos između velikih britanskih maloprodajnih kompanija odjećom i manjinskih etničkih podugovaratelja u industriji odjeće Londona i Midlandsa osamdesetih godina. Njezin rad sagledava kompleksnu artikulaciju rase i roda pri upravljanju jeftinom i fleksibilnom radnom snagom, iako se ne bismo mogli složiti s njezinim jednostranim lociranjem institucionalne osnove izrabljivačkog “seksizma” unutar tzv. “etničkih manjina”:
Ekspanzija etničkog biznisa, u zoni sumraka izmeđuregulirane i neregulirane ekonomije, posljedica je hijerarhije eksploatacije i kompleksnog međuodnosa između etniciteta i seksualne podjele rada. Manjinski etnički podugovaratelj često je i sâm u slaboj poziciji u odnosu na velike maloprodajne trgovce i proizvođače... Njegov opstanak često ovisi o mogućnosti da eksploatira vlastitu obitelj ili rad zajednice. Žene iz etničkih manjina, zarobljene između rasizma zajednice domaćinai seksizma vlastite zajednice, pružaju prednosti radaTrećeg svijeta usred Prvoga.” (Miter 1986: 63)
Pokretačke sile takvih procesa prije svega su strategije restrukturiranja korporacijskog kapitala i diskriminatornih praksi koje pripadaju “zajednici domaćina”. Od 1970-ih, menadžment, dizajn i marketing postali su jako koncentrirani u nekolicini velikih i visoko kapitaliziranih britanskih maloprodajnih kompanija odjeće, koje su se u velikoj mjeri koristile informacijskom tehnologijom i visokokvalificiranom radnom snagom (Mitter 1986). Istovremeno, domaća proizvodnja odjeće naglo je opala, a dominantna strategija koju su usvojili londonski maloprodajni trgovci sastojala se od uvoza tekstila za domaće tržište od proizvođača s niskim troškovima proizvodnje. To je rezultiralo time da su velike skupine imigranata koji su radili u industriji odjeće u Londonu i Midlandsu postale viškom. Tijekom 1960-ih i 1970-ih godina, imigrantska radna snaga zaposlenau industriji odjeće sastojala se od muških imigranata prve generacije: Pakistanaca, Indijaca, Bangladežana i drugih. Većina je radila u tvornicama koje su bile organizirane prema “rasiziranoj” podjeli rada, u kojoj su imigranti bili koncentrirani u loše plaćenim sektorima s nekvalificiranom radnom snagom, u kojima se radni i socijalni propisi često nisu poštivali. Uglavnom su pojedinci iz redova bivših radnika u tekstilnoj industriji postali ugovaratelji velikih odjevnih kompanija, tako što su osnovali male formalno nezavisne sweatshopove, koji su se uglavnom bazirali na uporabi rabljenih strojeva i jeftine radne snage etničkih manjina ili imigrantskih obitelji.
Te nove neobične “kućne radinosti” i njihova supereksploatacija ženskog rada, koji podsjećaju na povijesno djetinjstvo industrijalizma, proizvodi su naprednog “silikonskog doba” (pojam Ambalavanera Sivanandana, 1979). Nedavna povijest i trenutno iskustvo ukazuju na postojanu prirodu ograničenja korisnosti novih tehnologija kao jednostranog rješenja za krize uzrokovane globalnom konkurencijom i padom profitnih stopa u tradicionalnim industrijskim sektorima. Kombinacija dviju glavnih strategija upravljanja krizom koje je Marx (1976 (1885)) objasnio u Kapitalu – podizanje produktivnosti kapitala uvođenjem nove tehnologije i oblika organizacije, te jednostavno intenziviranje eksploatacije živog rada – opet su se nadali kao rješenje, na način koji uvelike odgovara teorijskim anticipacijama RoseLuxemburg (1923).
Ranih osamdesetih godina proces spajanja obitelji je u većini britanskih migrantskih zajednica bio uvelike dovršen, a žene-migrantkinje, mnoge tek pridošle, činile su velik dio radne snage u novim šivačnicama koje su počele nicati u Londonu i Midlandsu. Velike maloprodajne kompanije dizajnirale su i nadgledale svaki model i svaki šav koji se u ovim novim sweatshopovima etničkih manjina proizvodio, tvrdi Mitter, dok su istovremeno svaki gubitak uzrokovan hirovitošću tržišta u ime “fleksibilnosti” prebacivale na male proizvođače. Nadnice i radni uvjeti u kojima su radile žene za strojevima sweatshopova bili su užasavajući, a postotak nesreća i ozljeda na radu konstantno visok. Mnoge radionice nisu poštivale normalne radne propise, a radnici nisu imali zakonski određene socijalne povlastice.
Redukcija troškova velikim je dijelom ostvarena zbog prirode ovog sektora kao skrivene ekonomije, u kojoj je većina radionica i radnika bila izvan vidljivosti bilo kakvog javnog registra (ta činjenica je također pomogla proizvođačima da izbjegnu plaćanje poreza). Takav status neformalnosti jednako je odgovarao ekonomskim interesima velikih maloprodajnih kompanija, kao i muškim manjinskim etničkim ugovarateljima, koji su uspjeli držati svoju žensku radnu snagu pod kontrolom uz pomoć obiteljskih veza, vjernosti etničkoj zajednici i dominacije. Konstantna potreba za izmicanjem javnoj kontroli u mnogim je slučajevima dovela do daljnje fragmentacije proizvodnje, koja je uvelike premještena u male ustanove koje su se mogle lako sakriti ili prenijeti s jednog mjesta na drugo; ili je pak poprimila oblik kućne radinosti. No, britanska ekonomska politika i politika tržišta rada, kao i prevladavajuće prakse lokalnih vlasti, stalno su stimulirale rast malog etničkog poduzetništva, kako u sektoru proizvodnje odjeće tako i drugdje (Panayiotopoulos i Dreef 2002). Kontrola tržišta rada, kao i socijalni i zdravstveni propisi bili su slabi. Sve u svemu, trajno stanje neformalnosti doprinijelo je preživljavanju sweatshop proizvodnje u Velikoj Britaniji tijekom devedesetih, te diferencijaciji “etničkog” biznisa u sektoru odjeće (Panayiotopoulos i Dreef 2002, na raznimmjestima), unatoč tome što je nakon pada Berlinskog zida u Istočnoj Europi porasla konkurentnost proizvođača s niskim troškovima proizvodnje. Takvo je stanje također dovelo do toga da su britanski ugovaratelji za proizvodnju odjeće iz redova etničkih manjina postali konkurentni u odnosu na sweatshopproizvodnju koja je postojala drugdje u srcu EU-a – kao što to pokazuje sljedeći primjer Nizozemske.
Potencijali i ograničenja neprijavljenog rada: Slučaj Nizozemske
Iako se razvijalo u isto vrijeme na temelju jeftinog imigrantskog rada te bilo ovisno o sličnim globalno-lokalnim okolnostima, nizozemsko iskustvo se na nekoliko načina razlikuje od engleskog. To naglašava nekoliko detaljnih istraživanja o razvoju i padu turske ekonomije sweatshopova u Amsterdamu, glavnom gradu za proizvodnju odjeće i trgovinu odjećom na malo u Nizozemskoj (pogotovo Raes 2000a; 2000b; Raes i dr.2002). Kao što je to bio slučaj i u Londonu i Midlandsu, prvi ugovaratelji za velike maloprodajne kompanije koji su otvorili sweatshopove ranih osamdesetih u Amsterdamu bili su muškarci imigranti, uglavnom bivši tekstilni radnici turskog podrijetla koji su uslijed restrukturiranja i globalizacije sedamdesetih godina proglašeni viškom.
Sve lošija socijalna davanja, povezana s rastućim liberalnim ekonomskim reformama potaknula su mnoge nezaposlene imigrante s iskustvom rada u tvornicama odjeće u Nizozemskoj ili u proizvodnji odjeće u Turskoj prije emigracije, da otvore šivačnice čiji je vijek trajanja varirao. Ipak, nizozemski socijalni sustav ostao je velikodušniji od britanskog, pa je učinio malo vjerojatnom mogućnost da se nezaposleni imigranti s legalnom boravišnom dozvolom ili nizozemskim državljanstvom regrutiraju na loše plaćene, nestabilne i opasne poslove u rastućem sektoru “etničke” proizvodnje odjeće. Umjesto toga, dok su menadžeri dolazili izredova stabilizirane nizozemske turske manjine, velik broj radne snage sastojao se od nedokumentiranih turskih migranata regrutiranih izravno iz Turske vezama etniciteta, mjesta i srodstva. Oni nisu imali formalna potraživanja prema nizozemskom socijalnom sustavu, a zbog svog neprijavljenog statusa bili su pod potpunom kontrolom svojih poslodavaca.
Kao i u slučaju Velike Britanije, neformalna društvena kontrola u etničkim zajednicama i mrežama obitelji i srodstva postala je ključ za reproduciranje jeftine i pokorne radne snage, što je bilo u zajedničkom interesuvelikih maloprodajnih kompanija i servilnih “etničkih” ugovaratelja. Kao i u britanskom slučaju, razvoj profitabilne sweatshopproizvodnje u Amsterdamu ovisio je ouvjetima neformalnosti, koji su omogućili zaobilaženje plaćanja poreza, sindikalnog djelovanja, radnih propisa, i socijalnih troškova koje bi trebao snositi poslodavac. To je uvelike bio sine qua non za prosperitet i postojanje cijele industrije tokom osamdesetih godina.
No, ograničenja nametnuta drukčijom prirodom nizozemskog socijalnog sustava, koja se odnose na sprječavanje regrutacije i reprodukcije dovoljno jeftine radne snage u zemlji, postala su ozbiljan problem za tursku industriju odjeće u Amsterdamu. To je uvelike pridonijelo njezinom propadanju i gotovo potpunom nestanku devedesetih godina, kada je ovisnost industrije o nedokumentiranim ili ilegalnim imigrantima prerasla u javni skandal i dovela do pojačane i žestoko sankcionirane javne kontrole nad imigracijom i propisima tržišta rada. Kako su ostali bez glavnog izvora jeftine radne snage, turski ugovaratelji za industriju odjeće izgurani su s tržišta zbog nemogućnosti da se nose sa sve većom konkurencijom istočnoeuropskih proizvođača, ali i jakim pakistanskim i indijskim trgovcima odjećom na veliko, koji su iz Ujedinjenog Kraljevstva ušli na nizozemsko tržište odjeće (Raes et al. 2002: 79ff.).
Umrežavanje u građevinskoj industriji: Slučajevi Španjolske i Portugala
Dualnost postfordističke fleksibilnosti o kojoj smo ranije govorili posebno je dobro prikazao Ubaldo Martinez Veiga u važnoj raspravi (1999) o podugovaranju i migraciji u rastućoj španjolskoj građevinskoj industriji. Studija pokazuje da se klasična tejloristička podjela rada na intelektualni i manualni te tejlorizmu svojstveno razbijanje radnog procesa s ciljem uspostavljanja veće kontrole nad radnikom nalaze u fazi modifikacije i dodatnog pogoršavanja učinaka otkad su integrirani u praksu “krvavog podugovaranja”, usko povezanu s postfordističkim industrijskim “umrežavanjem”.
U Španjolskoj i drugim zemljama Južne Europe tijekom 1980-ih i 1990-ih dogodio se ubrzan i korjenit proces industrijalizacije koji je bio popraćen velikom de-kvalifikacijom imigranata i strukturiranjem podjele rada po logici etničke pripadnosti (Veiga 1999: 106ff.). Imigranti iz zemalja izvan Europske unije – pogotovo iz afričkih zemalja, Istočne Europe i Azije – koji rade u Španjolskoj često dolaze s visokim kvalifikacijama. No, unatoč raznovrsnosti kvalifikacija imigranata, usmjerava ih se putem praksi regrutacijskih mreža u vrlo ograničen broj zanimanja u kojima obavljaju najjednostavnije poslove u vrlo reduciranom broju poslovnih niša; obavljaju nespecijalizirane i slabo plaćene poslove, često u vrlo lošim radnim uvjetima. Među najvažnijim zanimanjima su službe u kućanstvima, poljoprivreda, turizam i građevina. Kanaliziranje radnika u ove sektore španjolske ekonomije i tržišta rada odvija se uglavnom kroz etnički specifične mreže regrutacije i posredovanja. Tržište rada se strukturira putem mreža koje čine članovi iste etničke zajednice koji već obavljaju neku vrstu nekvalificiranih poslova, neovisno o njihovim formalnim kvalifikacijama i ranijem radnom iskustvu.
Kao i u slučaju restrukturiranja tekstilne industrije o kojem smo govorili ranije, promjene u organizaciji građevinskog sektora obilježava izraziti dualizam. Srednje karike u industrijskom lancu proizvodnje imaju tendenciju nestajanja, što sektor sve više reducira na dva oprečna pola. S jedne strane, mali broj visokotehnoloških velikih poduzeća postaje centrima financijske i pravne ekspertize, dizajna, vještina, projektnih koncepcija i monitoringa. S druge strane, sva manualna proizvodnja i troškovi povezani s njezinim izvršavanjem, socijalno osiguranje i zapošljavanje predaju se putem podugovaranja velikom broju sve manjih poduzeća koja su prisiljena snositi sve veće rizike čestih, periodičkih i neprevidivih poslovnih fluktuacija.
Polarizacija između velikih i malih firmi istovremeno postaje scena polarizacije poslova, koju karakteriziraju re-kvalifikacija i povoljne ljestvice poslovnog napredovanja i plaća u dominantnim firmama te upadljiva de-kvalifikacija u malim podugovarateljskim firmama. U potonjem slučaju poslovi su podložni obescjenjivanju i po pitanju nadnica i razine kvalifikacije koja je potrebna za njihovo obavljanje, a najčešće ih obavljaju imigranti iz zemalja izvan EU-a, poput Istočne Europe i Afrike.
Svaki rast u građevinskom sektoru dodatno pogoršava “sve veću eksternalizaciju poslova koje vode “menadžerske firme” i doprinosi procesu podugovaranja aktivnosti prema sve manjim firmama” (Veiga 1999:115). Podugovaranje se često odvija putem nekoliko ulančanih karika, pošto mnogi srednji podugovaratelji dio svojih zadataka prenose na još manje podugovaratelje. Posljednje karike u lancu često su vrlo male firme čiji su vlasnici i sami imigranti, posrednici u kompleksnoj mreži podugovarateljskih odnosa. Poslove koji obavljaju mali podugovaratelji na kraju lanca obično podrazumijevaju privremeno zapošljavanja bez formalnog ugovora i opasan radni okoliš. Za takve poslove je karakteristično izvođenje izoliranih radnih zadataka unutar fragmentiranog procesa proizvodnje, s izrazito niskim stupnjem horizontalne koordinacije. Sve veća poslovna fragmentacija dodatno je pogoršana proliferacijom lažnih oblika “samozapošljavanja”, iza čega se zapravo kriju radnici zaposleni podugovorom kao da su doista “samozaposleni”, a s isključivim ciljem smanjenja troškova za firmu. Opasni radni uvjeti, u kombinaciji s nedostatkom horizontalne koordinacije radnih zadataka između različitih uključenih profesija i podugovaratelja, rezultiraju visokim postotkom nesreća u ovom sektoru.
Prakse restrukturiranja koje je zabilježio Veiga zajedničke su raznim zemljama Europske unije, no poseban značaj imaju u Južnoj Europi, s obzirom na opseg sekundarnog tržišta rada, koje se sastoji od relativno nedavno pristiglih, ali socijalno isključenih radnika migranata. Malheiros (1999: 177ff.) opisuje slično stanje stvari u Portugalu, u kojem je građevinski sektor u devedesetima doživio veliki boom. Malheiros istražuje način na koji je presijecanje formalnih i neformalnih ekonomskih strategija povezano sa strategijama akumulacije kompleksne mreže interesnih strana koje čine banake, građevinske firme i javne agencije. I u ovom su slučaju velike firme razvile strategije podugovaranja s ciljem redukcije rizika i troškova. Podugovaranje služi i minimalizaciji odgovornosti za osiguranje kontrole nad radnim timovima. Sektor u cjelini obilježen je “sve većim brojem firmi, većim brojem radnika i sve većom prekarnošću” (Malheiros 1999:178). Strategija podugovaranja, u kombinaciji s obilnim dotokom imigranata, posebno iz bivših portugalskih kolonija u Africi, osigurava fleksibilnu radnu snagu, što je zbog jakih fluktuacija u potražnji u ovom sektoru posebno važno. Specifičan sustav regrutacije, što ga čine složena mreža podugovaratelja i agenti za regrutaciju iz istih etničkih zajednica, doprinosi ranjivosti položaja radnika imigranata. Agenti za regrutaciju (engajadores) podrijetlom iz Zelenortske Republike ili iz Gvineje održavaju izravne veze s lokalnim zajednicama u Africi, ali razvijaju regrutacijske sustave i u imigrantskim četvrtima u Lisabonu. Svaki agent nastoji akumulirati što je više moguće kapitala iskorištavanjem svoje pozicije u lancu, dok radnike njihova ovisnost oengajadoresima stavlja u poziciju izrazite ranjivosti, koju karakteriziraju česte prevare, raskidi najčešće usmenih ugovorai slične pojave.
Sličan lanac ovisnosti i kompleksnih presijecanja formalnih i neformalnih sektora i akumulacijskih praksi isprepletenih oko eksploatacije radnika imigranata zabilježeni su i u drugim sektorima ekonomije i drugim dijelovima Europe. Važan aspekt je takozvana ilegalnost, odnosno nedokumentirani status, još uvijek velikog dijela radnika imigranata u Južnoj Europi. U diskusiji o strategijama tržišta rada u Grčkoj, koja je i dalje jedan od najekstremnijih primjera nedokumentirane imigracije, Fakiolas (2000: 61ff.) ukazuje na zamršena sjecišta formalnog i neformalnog sektora. S jedne strane, sama neprijavljena prisutnost radnika imigranata preduvjet je stupnja “fleksibilnosti” koji oni osiguravaju, pa se stoga i njihova neprijavljena prisutnost taktički tolerira. S druge strane, ova funkcija pretpostavlja postojanje kontinuirane represije koja zadobiva oblik periodičnih policijskih racija i masovnih izbacivanja. To također doprinosi tipičnoj distribuciji neprijavljenih radnika imigranata u hijerarhijama firmi i poduzeća. Kao i u drugim slučajevima o kojima smo govorili, neprijavljeni radnici migranti rade na lošim i malo cijenjenim poslovima u manjim firmama. Velikim je firmama nešto teže zaposliti neprijavljene radnike zbog “strogog nadzora države, unutarnjih birokratskih procedura, sindikalnih pritisaka, no i zbog vođenja računa o ugledu firme” (Fakiolas 2000: 64). Manje firme je teže kontrolirati, no one često potpisuju podugovore svećim i utjecajnijim firmama, tako da se u poduzetničkoj hijerarhiji akumulirana vrijednost od supereksploatacije neprijavljenih radnika prenosi prema gore.
Korporativno umrežavanje i globalne metode isključivanja
Fokusirali smo se na formaciju rasiziranih podjela rada povezanih sa strategijama podugovaranja u dvama industrijskim sektorima. Premda je takav rad organiziran unutar drukčijeg okvira od onih u klasičnim velikim firmama, tekuće prakse korporativnog restrukturiranja, smatra Veiga (1999: 116) naslanjajući se na Harryja Bravermana (1974), prije reafirmiraju nego što dokidaju osnovna načela tejlorizma, a jedno od tih načela je i “odvajanje projektiranja i izvedbe”, pa ove prakse zapravo predstavljaju usavršavanje Taylorovih načela. U kontekstu postfordističkog restrukturiranja radne organizacije nalazimo “razdvajanja unutar same firme u kojoj postoji interna podjela između menadžera i manualnih radnika, ali i na podjelu među različitim firmama, pri čemu neke preuzimaju ulogu menadžmenta i projektiranja, dok druge postaju izvođači radova”(Veiga 1999: 114ff.).
Ovaj je argument dvojben. Generalizacije građene na analogijama s klasičnim “fordističkim” modelima akumulacije i industrijskih odnosa postaju sve neadekvatnije za opis takozvanih “disorganskih razvoja”(Sivanandan 1979) kapitalizma. Takav razvoj označen je vremenskom i prostornom koegzistencijom suprotnih načina rada, proizvodnje i života u onome što se nekad zvalo “periferijom”, kao i onome što se nekad zvalo “centrom” (alternativni nazivi su “prvi” odnosno “treći”, kao i gotovo nestali “drugi” svijet), no sada smješten unutar novog makrookvira i s nekim novim kvalitativnim karakteristikama.
Tejlorizam se razvio u prvoj polovici dvadesetog stoljeća kao sustav za organizaciju proizvodnje relativno homogenih robâ za masovnu potrošnju u zemljama kapitalističke jezgre. U kategorijama industrijskih ili klasnih odnosa, klasični tejlorizam ciljao je na razbijanje monopola dobro organiziranih kvalificiranih radnika koji su dotad obavljali integralne, kompleksne i visokokvalificirane radne zadatke i procese na jednostavne, monotone, nekvalificirane i mehanički kontrolirane operacije. Osnovni tehnološki instrument pritom je bila pokretna traka. Tako je mnoštvo polukvalificiranih ili nekvalificiranih radnika organizirano u centraliziran i izrazito hijerarhijski industrijski sustav, što ga karakterizira razdvajanje intelektualnog i manualnog rada, kao i razdvajanje planiranja, kontrolnih funkcija i proizvodnih zadataka, koji su svi bili bazirani na prostorno koncentriranim jedinicama proizvodnje velikih razmjera. Širi politički kontekst tejlorizma kretao se u okvirima homogene, ili barem institucionalno i kulturno homogenizirajuće nacionalne države, pri čemu su industrijske korporacije uvelike bile ovisne o tržištima unutar granica pojedine nacionalne države. Unutar tog okvira, tejlorizam se proširio u tandemu s fordizmom,koji ga je pratio, s relativno visokim nadnicama nacionalne industrijske radničke klase i rastućim tržištem za masovnu proizvodnju.
Otad nadalje, usvajanjem kejnzijanskih ekonomskih politika, tejlorizam i fordizam postali su jedinstveni okvir koji je tvorio kralježnicu nacionalne socijalne države u razdoblju neposredno nakon Drugog svjetskograta i njezinih dominantnih oblika civilnog, političkog i socijalnog građanstva. Time je ujedno stvorena osnova za dominantnu ulogu nacionalne države u uspostavi i upravljanju razrađenim sustavom za regulaciju radnihuvjeta, industrijskih odnosa i funkcioniranje tržišta rada, uklopljenog u kompleksan društveni sporazum kapitala i rada. Ipak, sve bolje organizirane radničke klase, koje svoju moć grade na temeljima demokracije i socijalnog državljanstva u okvirima nacionalne socijalne države, počele su zahtijevati ne samo veće udjele u profitima te ekonomsku i industrijsku demokraciju, nego i rastakanje dehumanizirajućih tehnoloških i industrijskih odnosa samog sistema. Tako je sâm veliki uspjeh fordističkog modela, u sâmome središtu industrijalizma, na vrhuncu svoje vladavine posadio sjeme vlastitog uništenja.
Sjedinjavanje zahtjeva nove radničke klase sa zahtjevima takozvanih novih socijalnih pokreta u sedamdesetima postalo je primarni motivacijski faktor kapitalu da puteve izlaska iz krize potraži u radikalnom restrukturiranju nacionalnih i globalnih odnosa moći. To se dogodilo zajedno s novim historijskim sazrijevanjem globalnih uvjeta, s obzirom na dostupnost novih potencijalnih industrijskih radnika i tržišta u standardnim “periferijama” svjetskog kapitalizma, kao i simultani osvit informacijsko-tehnološke revolucije. Tako su uspostavljeni esencijalni uvjeti za ono što se počelo nazivati “globalizacijom” te, kao što je to iznio Manuel Castells u The Informational City (1994, prvi put objavljeno 1989), za nastanak “umreženog društva”. Ipak, čini se da oblici umrežavanja o kojima smo govorili kao o hijerarhijskim lancima industrijskog podugovaranja, dijele samo površnu sličnost s onim fluidnim horizontalnim mrežama, naizgled bez centralnih aktera, kakve dominiraju Castellsovim scenarijima (1996) o Usponu umreženog društva na kraju dvadesetog stoljeća. Smatramo da je Castellsova ranija analiza u The Informational City, koja je mnogo bliža njegovom originalnom marksističkom misaonom okviru, u ovom kontekstu analitički mnogo snažnija. U toj ranijoj analizi Castells opisuje podugovaranje kao omiljenu novu organizacijsku formu koju implementiraju velike multinacionalne korporacije:
“Za razliku od tendencije industrijskog načina razvoja prema oligopolnim koncentracijama, u informacijskojeri velike korporacije stvaraju pojedinačne saveze za određene proizvode, procese i tržišta: ovi savezi variraju s obzirom na vrijeme i prostor, a ne rezultiraju monolitnim hijerarhijama imperijalnih konglomerata, nego varijabilnom geometrijom korporativnih strategija koje slijede logiku višestrukih mreža u koje su uključeni... Restrukturiranje kapitalizma iskoristilo je adaptivni potencijal organizacijskih mreža kako bi osiguralo slobodni prostor za svoju “kreativno-destruktivnu”energiju, dotad sputanu socijalnim i političkim ograničenjima koje je nametnulo društvo koje se odbijalo svesti isključivo na robni oblik. Libertarijanski duh kapitalizma napokon se našao na domaćem terenu, kao posljednjoj granici na kojoj organizacijske mrežei tokovi informacija rastaču prostore i istiskuju društva. Informacionalizam i kapitalizam historijski su sestopili u proces tehno-ekonomskog restrukturiranja, čije će socijalne posljedice trajati duže od društvenih događaja i političkih okolnosti koje su potaknule odluke koje su dovele do njegova razvoja u osamdesetimgodinama dvadesetog stoljeća.” (Castells 1994, prvi put objavljeno 1989: 32)
Ipak, promatrano iz perspektive “globalizacije”, kao sveprožimajućeg i raznolikog procesa, naša zadaća je postići sintezu Liepitzove perspektive o “krvavom tejlorizmu” i Castellsove perspektive o korporativnim strategijama umrežavanja, umjesto odbacivanja prvog kao esencijalno “zastarjelog” u korist drugoga. Kako je tejlorizam uspješno “izvezen” iz starih dominantnih ekonomsko-industrijskih centara u dijelove “periferije”, tako su si i radni odnosi, koji lažno podsjećaju na takozvane postkolonijalne načine proizvodnje, a temelje se na neizravnom spajanju s kapitalističkim radnim procesima oblika rada koji su uklopljeni u tradicionalne obiteljske, rodne i etničke mreže, prokrčili široke puteve prema “centrima”.
Ovo dvostruko kretanje nedvojbeno ovisi o istom općem principu “globalizacije” u smislu slabljenja nacionalnih država (u “centru” kao i na “periferiji”, pa čak i “poluperiferiji”, iako u svima njima poprima bitno drukčije oblike), zatim o sve propusnijim granicama i snažnijem potencijalu za upravljanje globalno disperziranim i stalno promjenjivim sustavima proizvodnje, otjelovljenom u informacijskim i komunikacijskim tehnologijama. No, potrebno je otići korak dalje i iz dinamičke i dijalektičke perspektive analizirati promjene upojedinačnim političkim ekonomijama, kako na “periferiji” tako i u “centru”.
Tejlorizam, kojega se smatralo neodrživim zbog promjene odnosa moći između kapitala i rada u centruna vrhuncu fordizma i nacionalne države blagostanja, mogao se ponovno uspostaviti na “periferiji” u okviru političko-ekonomskih postavki na mjestima gdje su sindikati bili slabi ili čak nepostojeći. Takav egzodus industrijskog kapitala i omiljenog mu tehnološkog sustava proizvodnje postao je zauzvrat uvertirom dramatičnom slabljenju industrijske radničke klase “centra”, a doveo je do kraha društvenog ugovora s kapitalom i uspona nove profesionalizirane “srednje klase” do uloge dominantnog političkog faktora. Kako je izložio Raes(2000b), relokacija sweatshopova ili kućnih radinosti natrag u “centre”, baš kao u prvoj industrijskoj revoluciji, trebala bi se promatrati s obzirom na iste faktore koji su uopće doveli do internacionalizacije.
Internacionalizaciju su, među ostalim, pokrenuli jaki sindikati. “Krvavi tejlorizam” na periferijama i “krvavo podugovaranje” u centru mogu se promatrati kao dvije strane istog novčića. Posljednjih trideset godina krize i restrukturiranja – kako su veliki dijelovi “izvorne” stare fordističke radničke klase i njezinih potomaka iz redova “etničko-nacionalnih većina” postupno odlazili u mirovine, postali novom “radničkom aristokracijom” ili napredovali u postindustrijske ešalone “simboličkih specijalista” (Reichov termin, 1991) – težište onoga što smo nazvali “krvavim podugovaranjem” premjestilo se na rasizirane etničke manjine i imigrante.
Prema Gabrielli Lazaridis i Jordanisu Psimmenosu(2000), ove i slične strategije “organiziranog korporativnog umrežavanja” (Castellsovom terminologijom rečeno), imaju dvije velike strukturne komponente. One se nalaze “između deregulacije i gubitka sposobnosti radnika da interveniraju u ekonomski prostor te između fleksibilizacije radnog mjesta i zapošljavanja radnika imigranata”; pri čemu je njihova dvojna svrha “redukcija troškova proizvodnje i ... razbijanje kolektivnog identiteta radnika te povećanje nadzora od strane poslodavca” (Lazaridis i Psimmenos 2000:174). Radnici imigranti su fleksibilni, jer njihovo “isključenje” nije povezano samo s deregulacijom radnog procesa, nego i s općenitijom političkom ekonomijom koja “povezuje tehnike proizvodnje s politikom kontrole rada radnika migranta s kontrolnim praksama koje nisu usko vezane uz rad”. Ovdje je “dualnost fleksibilnosti dodatno povećana kako bi uključila područja izvan radnog mjesta,poput socijalnih beneficija, statusa državljana i političke participacije” (Lazaridis i Psimmenos 2000: 174).
No, kako smo pokazali, te su strategije i prakse postfordističke fleksibilizacije u različitim mjerama prisutne u različitim stupnjevima i artikulirane na različite načine, ovisno o režimima socijalne države, načinima regulacije tržišta rada i oblicima industrijskih odnosa pojedinih zemalja. Južna Europa zaista predstavlja dualan sustav. Tu konzervativni korporativni režimi socijalne države, koji su još uvijek relativno netaknuti, i regulirano tržište rada za etničke većine stoje u jukstapoziciji spram velikog neformalnog sektora koji služi kao utočište diferenciranom neformalnom tržištu rada za “strance” (koji dolaze iz zemalja izvan EU-a i OECD-a), migrante koji u najboljem slučaju imaju rudimentarna građanska prava.
Tradicionalna prisutnost velikog neformalnog sektora u kombinaciji s tradicionalno hijerarhijskom i ustoličenom strukturom državljanstva ono je što omogućava dodatnu eksploataciju nedokumentiranog migrantskog rada s ciljem povećavanja postfordističke fleksibilnosti u Španjolskoj, Potrugalu, Italiji i Grčkoj. No, slični su rezultati postignuti i u slučaju britanskog neoameričkog (neo)liberalnog režima putem organizacije subordiniranih umreženih ekonomija među građanima koji pripadaju etničkim manjinama. I u ovom slučaju je slabljenje državljanstva ono što omogućava takve strategije eksploatacije i kontrole. U britanskom slučaju, međutim, ovo se događa kroz artikulaciju etničkih procesa rastakanja socijalnog državljanstva, deregulacije i kazualizacije rada kroz etničku diskriminaciju i rasizaciju. Etničke mreže rasizacije “profesijskih geta” (Feuchtwang 198) postala su mjesta za reprodukciju slabo plaćene radne snage, koja je zaglavila u stanju “krnjeg državljanstva” (Cross 1998a) i isključena je iz sustava socijalnih davanja i kojoj je otežan pristup građanskim i političkim pravima.
Procesi rasizacije postaju bolnim manifestacijama načina na koji se isključivanje iz institucije državljanstva može iskoristiti za oblikovanje novih oblika organizacije. Usporedba Velike Britanije i Nizozemskerazotkriva i rodnu dimenziju subordinacije u radu umreženih ekonomija i podugovaranju te pogotovo u kompleksnoj artikulaciji “rase” i roda u konkretnim strategijama organizacije umreženih oblika eksploatacije. U Velikoj Britaniji, u kojoj eksploatacija neprijavljenih radnika migranata donedavno nije bila moguća u većim razmjerima, rastakanje državljanstva kombinirano je s procesom re-tradicionalizacije obitelji i rodnih odnosa koji su uklopljeni u umreženost enklava etničkih manjina. To je stvorilo jeftinu, podređenu i pretežito žensku radnu snagu dostupnu za rad u ekonomijisweatshopova. To je u manjoj mjeri slučaj u Nizozemskoj, koja ima veću i razvijeniju državu blagostanja i relativno robusnu politiku “različitosti” i antirasizma. U Nizozemskoj korporacije nisu uspjele u istoj mjeri kao u Velikoj Britaniji isključiti i rasizirati rezervnu armiju radne snage koja se sastoji od migranata i žena koje pripadaju etničkim manjinama, uz pomoć kojih bi organizirale nove fleksibilne podekonomije. No, kako je neprijavljeni rad postajao sve dostupniji, tako je slabila i motivacija za kombiniranje rasizirane irodne eksploatacije.
No, u svim tim slučajevima nastaju novi uvjeti s tendencijom prema modifikaciji ili transformiraciji postojećih strategija. U britanskom slučaju dostupnost dovoljno jeftine, podređene, etnički manjinske ženske radne snage (dovoljno jeftine za proizvodnju usweatshopovima) ovisila je o postojanju velikog viška radnika i značajno rasizirane rezervne armije radne snage koja je bila sveprisutna u osamdesetim i ranim devedesetim godinama, ali počinje iščezavati s približavanjem novog tisućljeća. To je vjerojatan razlog rastuće važnosti nedokumentiranog migrantskog rada, premda se time ozbiljno dovodi u pitanje temelje desetljetne britanske imigracijske i integracijske politike. U Nizozemskoj su izazovi koje nedokumentirani migrantski rad predstavlja za instituciju državljanstva i državu blagostanja bili među najvažnijim faktorima koji su potaknuli iznenadne izljeve reaktivnog i razuzdanog nacionalističkog populizma na prijelazu u novo tisućljeće. Neprijavljeni rad je zbog takvih procesa postalo sve teže koristiti kao polugu fleksibilizacije.
Usprkos drukčijem karakteru južnoeuropske države blagostanja i tradicionalnog političkog toleriranja velikog neformalnog sektora, sličan se razvoj trenutno odvija i u Južnoj Europi, nedokumentirani rad se kriminalizira, pa stoga sve više postaje politički neprihvatljiv otkako EU gradi svoj “Mediteranski zid”, a neprijavljeni radnici postaju omiljenom žrtvenom janjadi lokalnih nacionalističko-populističkih pokreta.
Predvođeno Njemačkom, diljem Unije se realizira alternativna strategija (re)implementacija sustava novih privremenih radnika (“gostiju”), u različitim oblicima. S obzirom na naglasak Europske komisije na privremenosti radnih dozvola za nove radnike migrante koji stižu iz zemalja Istoka izvan granica EU-a, moguće je da se ovo pokaže široko primjenjivim rješenjem za sve stariju populaciju Europske unije, kojoj prijeti demografska kriza, a u budućnosti i mogući nedostatak radne snage. Sve ovo događa se u vrijeme kada za problem rasne ekskluzije rastućih, trajno naseljenih imigrantskih populacija i etničkih manjina ni u jednoj zemlji članici nije pronađeno održivo rješenje, zbog čega ta pitanja postaju najvećim socijalnim i političkim problemima EU-a. Dok nova imigracija i socijalna ekskluzija stalno nastanjenih populacija etničkih manjina postaju nacionalnim problemima, koji su prije svega rezultat loših političkih odluka u pojedinačnim zemljama članicama,političke inicijative na području migracija, “integracija”i “upravljanja različitošću” korak po korak se prebacuju na nadnacionalnu razinu institucija Europske unije i novih politika regulacije.
S engleskoga prevele Jelena Miloš i Andrea Milat
Tekst je preuzet iz knjige Carl-Ulriek Schierup, PeoHansen i Stephen Castles (2006),Migration, Citizenship, and the European Welfare State: A European Dilemma, Oxford: Oxford University Press.
Literatura
Anthias, Floya (1992), Ethnicity, Class, Gender and Migration: Greek-Cypriots in Britain. Aldershot: Avebury.
Blaschke, Jochen i Kurt Greussing (ur.) (1980), Dritte Welt in Europa: Probleme der Arbeitsmigration, Frankfurt am Main:Syndikat.
Bonacich, E. (1993), "The Other Side of Ethnic Entrepreneurship: A Dialogue with Waldinger, Aldrich, Ward and Associates", International Migration Review, 27(3): 685–92.
Braverman, Harry (1974), Labor and Monopoly Capital: The Degradation of Work in the Twentieth Century, New York: Monthly Review Press.; hrvatski prijevod: Braverman, Harry (1983), Rad i monopolistički kapital: Degradacija rada u dvadesetom stoljeću, Zagreb: Globus.
Castells, Manuel (1992), European Cities, the Informational Society, and the Global Economy, Amsterdam: Amsterdam University, Centrum voor Grootstedelijk Onderzoek.(1994, prvi put objavljeno 1989), The Informational City: Information Technology, Economic Restructuring and the Urban Regional Process, Oxford, UK/Cambridge, MA: Blackwell.
Castells, Manuel (1996), The rise of the Network Society, Oxford: Blackwell.; hrvatski prijevod: Castells, Manuel (2000), Uspon umreženog društva, Zagreb: Golden marketing.
Cross, Malcolm (1998a ), Migrants and the Generational Transition in European Cities. The Interaction of Economic, Spatial and Social Factors in the Generation of Social Exclusion, with Particular Reference to Young People, Application to the Fourth Framework Programme of the European union (TSer),TSer II.3/II.4SC, Utrecht: ERCOMER, Utrecht University.
Fakiolas, Rossetos (2000), "Migration and Unregistered Labour in the Greek Economy", u: Russell King, Gabriella Lazaridis, i Charalambos Tsardanidis (ur.), Eldorado or Fortress? Migration in Southern Europe, Basingstoke/London: Macmillan.
Lazaridis, Gabriella i Jordanis Psimmenos (2000), "Migrant Flows from Albania to Greece: Economic, Social and Spatial Exclusion", u: Martin Baldwin-Edwards i Joaquin Arango (ur.),Immigrants and the Informal Economy in Southern Europe, London/Portland: Macmillan.
Luxemburg, Rosa (1923), Die Akkumulation des Kapitals, Berlin: Vereinigung Internationaler.
Malheiros, Jorge Macaísta (1999), "Immigration, Clandestine Work and Labour Market Strategies: The Construction Sector in the Metropolitan Region of Lisbon", u: Martin Baldwin-Edwards i Joaquin Arango (ur.), Immigrants and the Informal Economy in Southern Europe, London/ Portland: Frank Cass, 19–85.
Marx, Karl (1976[1885]), Capital: A Critique of Political economy, Vol. I, Harmondsworth: Penguin Books.; srpskohrvatski prijevod: Karl Marx (1974), Kapital I, Beograd:Prosveta.
Mitter, Swasti (1986), "Industrial Restructuring and Manufacturing Homework: Immigrant Women in the UK Clothing Industry", Capital and Class (27): 37–80.
Mitter, Swasti (1992a), Computer-Aided Manufacturing and Women’s Employment: The Clothing Industry in Four EC Countries, London/Berlin: Springer-Verlag. 294 References
Moch, Leslie P.(1992b), Moving Europeans: Migration in Western Europe since 1650, Bloomington, IN: Indiana University Press
Morokvasic, Mirjana (1986), "Small Firms and Minority Groups: Contradictory Trends in the French, German and British Clothing Industries", International Sociology, 1(4): 397 419.
Morokvasic, Mirjana (1987), "Immigrants in the Parisian Garment Industry",Work,Employment and Society, 1(4): 441–62.
Morokvasic, Mirjana (1993), "Immigrants in Garment Production in Paris and Berlin", u: I. Light i P. Bhachu (ur.), Immigration and Entrepreuneurship: Culture, Capital and Ethnic Networks, New Brunswick/London:Transaction Publishers.
Panayiotopoulos, Prodromos i Marja Dreef (2002), "Economic Differentiation and Policy-making in the London Garment Industry", u Jan Rath (ur.), Unravelling the Rag Trade, London: Verso.
Raes, Stephan (2000a),Migrating Enterprise and Migrant Entrepreneurship: How Fashion and Migration have Changed the Spatial Organisation of Clothing Supply to Consumers in the Netherlands, Ph.D. thesis, Utrecht: Utrecht University.
Raes, Stephan (2006b), "Regionalisation in a Globalising World: The Emergence of Clothing Sweatshops in the European Union", u: Jan Rath(ur.), Immigrant Businesses: The Economic, Political and Social environment, Basingstoke/London: Macmillan, 20-36.
Raes, Stephan i ostali (2002), "Stitched Up: The Rise and Fall of the Turkish Garment Industry in Amsterdam, u: Jan Rath (ur.), Unravelling the Rag Trade, London: Verso, 71–86.
Rath, Jan (ur.) (2002), Unravelling the Rag Trade, London: Verso.
Reich, Robert B. (1991), The Work of Nations, London: Simon & Schuster.
Sivanandan, A. (1979), Imperialism and DisorganicDevelopment in the Silicon Age,
Race and Class, 21(2): 111–26.
Veiga, Ubaldo Martinez (1999), "Immigrants in the Spanish Labour Market", u: Martin Baldwin-Edwards i Joaquin Arango(ur.), Immigrants and the Informal Economy in Southern Europe, London/Portland: Frank Cass, 105–29.
Wallerstein, Immanuel (1991), "The Ideological Tensions of Capitalism: Universalism Versus Racism and Sexism", u: Etienne Balibar i Immanuel Wallerstein, Race, Nation, Class: Ambiguous Identities, London: Verso.
Tekst napisali:
Preporučite članak: