Izlaganje koje je održano na panelu Socijalizam na izmaku, 6. listopada 2016. u Galeriji Nova, u sklopu istraživanja i izložbe Kome treba poduzeće? Borovo 1988.-1991.
Iz šireg istraživačkog programa o genealogiji društvenih znanosti od Jugoslavije do danas, koji razvijam s Karin Doolan i Mislavom Žitkom, večeras ću se fokusirati na dijelove koji su vezani s dvije teze iz istraživanja o Borovu. Prva je ona koja odbacuje općeprihvaćeni stav u domaćim društvenim znanostima prema kojem 1990. predstavlja svojevrsni ground zero, kritičnu točku preokreta koja svaku analizu ovog prostora cijepa na prije i poslije 1990, i koja nasuprot tome tvrdi da osamdesete već predstavljaju vrijeme post-socijalizma. Druga je teza o kojoj želim nešto reći, na koju Cvek, Ivčić i Račić (2015) indirektno upućuju, o smjeni socijalizma liberalnom demokracijom. Ta teza u sebi nosi određenu asimetriju, u onom smislu u kojem smrt socijalizma obično nije praćena usklikom o dolasku kapitalizma, već zagovorom demokracije.
Ako akademsko polje 1990. dakle tretira kao ground zero, bavljenje njegovim povijesnim razvojem znači neminovno se suočiti s diskurzivno-ideološkim ponorom kroz koji je sve prije 1990. u velikoj mjeri delegitimirano. Rane devedesete su još svojevrsni liminalni prostor-vrijeme, ili kako je rekla Mirjana Kasapović, življena kontradikcija, jer si morao u istoj rečenici izjaviti da prije devedesetih nije bilo akademske slobode, a onda, kako bi opravdao njihov opstanak, istovremeno tvrditi da su društvene znanosti u bitnom ipak konstituirane prije devedesetih. U međuvremenu je dakako povijest Hrvatske prije 1990. u mainstream diskursu uspješno svedena na karikaturu, na slike totalitarizma i crnog mraka.
Nasuprot toj tezi o radikalnom rezu, Cvek, Ivčić i Račić (2015) argumentiraju da već osamdesete godine predstavljaju vrijeme post-socijalizma; vrijeme u kojem je iscrpljeno povjerenje u postojeće socijalističke režime i, još važnije, vrijeme u kojem su napravljeni presudni koraci ka transformaciji Jugoslavije prema kapitalizmu.
Naše analize akademskog polja podupire tu tezu. U Istočnoj Europi, u zemljama poput Češke, Mađarske, Poljske i Jugoslavije, već se u šezdesetim godinama oblikuje snažna reformska agenda. Ti su režimi dopuštali čitavu lepezu argumentacija i interpretacija dok god su se one inicijalno legitimirale kao marksističke. Analizirajući mađarsko akademsko polje u utjecajnoj studiji Intellectuals on the Road to Power (1979), Konrad i Szeleny reformiste razvrstavaju u dvije struje – na humaniste, koji kritiziraju sustav s lijevih pozicija, te revizioniste-empiričare, čija je agenda modernizacija po zapadnom modelu.
Kao primjer reformističke lijeve kritike možemo navesti utjecajni rad češkog ekonomista Ota Šika, Treći put iz 1976. – gdje on argumentira, slično kao i Branko Horvat, da režimi nastali na prostoru Istočne Europe predstavljaju državni kapitalizam ili etatizam, ali nikako socijalizam. Za ovu struju poželjni smjer reformi je u demokratizaciji poduzeća i samoupravljanju.
S druge strane su reformisti-empiričari koji razvijaju liberalnu kritiku tih režima. Županov (1995) tako na primjer sebe opisuje kao dio intelektualne struje u Jugoslaviji koja se obrazovala na Zapadu, pratila američku literaturu i postupno odbacivala “ezopovski jezik” kojim se trebalo pokloniti “socijalističko-samoupravnoj utopiji”, odnosno “progutati žabu” da bi se moglo iznijeti ideje koje izmiču službenoj ideologiji. Najveći dio liberalne kritike razvijen je i objavljen u osamdesetim godinama, afirmiran u devedesetima, s tim da svoju pravu vindikaciju doživljava nakon 2000.
Jedna od temeljnih diskurzivnih figura te liberalne kritike je „devijantna modernizacija“. Prema Županovu, u komunističkoj je Hrvatskoj postignuta svojevrsna materijalna modernizacija: urbanizacija, nova podjela rada, rast obrazovanosti, industrijska stratifikacija, rast životnog standarda (1995:168), ali je “politička kultura bila i ostala mješavina seljačkog egalitarizma i plemenskog autoritarizma” (ibid.: 57). S takvim vrijednosnim sustavom “cjelokupni se socijalistički projekt može shvatiti kao velika povijesna aberacija na putu modernizacije” (ibid.: 171).
Prije nego kažem par riječi o ovoj utjecajnoj tezi, dozvolite mi jedan eksurz, svojevrsni CSI za knjiške moljce. Na drugom mjestu Županov koristi pojam polumodernosti (2001), a za tu kovanicu tvrdi da je inspirirana tekstovima beogradske povjesničarke Latinke Perović. Latinka Perović pak koristi termin modernizacija bez modernosti (1996), referirajući isto na distinkciju između materijalnog napretka koji nije praćen kulturološkim promjenama. Iako ga nigdje ne citira, prilično sam sigurna da je tu sintagmu preuzela od Ralpha Dahrendorfa, čiji je tekst „Čudan kraj socijalizma“ objavljen u Književnim novinama u Beogradu 1989. Ista ideja se od tada nadalje pojavljuje kod brojnih domaćih autora, u sintagmama kao što su osujećena, nedovršena, negativna modernizacija; neuspjeli eksperiment; denormalizacija, nepovoljna kulturna matrica; paradoksalna, devijantna, blokirana modernizacija (uskoro će izaći rad u kojem navodim pomniju bibliografiju). Gotovo da nema važnijeg sociološkog imena u Hrvatskoj, pa i Srbiji, koje se ne oslanja na neku od ovih izvedenica.
Onda pogledate neke druge zemlje istočne Europe i nađete vrlo slične stvari. Ranije spomenuti Konrad i Szeleny (1979) pokazuju kako liberalni reformatori kritiziraju vlastito društvo kao suboptimalno u odnosu na zapad. Gagy i Eber (2015) pokazuju kako u Mađarskoj postoji trajno prisutna gesta „dvostrukosti“, koja proizlazi iz promatranja mađarskog društva kroz zapadnjački obrazac, u odnosu na koji se mnoge karakteristike društva percipiraju kao zaostalost. Nama je to poznato kroz sintagmu Druga Srbija, koja se jednako oslanja na dihotomiju Zapad (civilizacija, racionalnost i napredak) ili Balkan (zaostalost, nasilje i otpor modernizaciji) (Todorova 1997).
Prema tome, akademsko polje na europskoj poluperiferiji analitički bolje zahvaćamo ukoliko uzmemo u obzir da se ono u velikoj mjeri strukturira kroz svoj odnos prema Zapadu (Warczok i Zarycki 2014). Tome je tako dijelom i zato što su ovakve orijentalističke premise ugrađene u temelje modernizacijske teorije. Ključna je osobina Parsonijanske teorije evolucionistička perspektiva društvenog razvoja, koja sva ljudska društva postavlja na razvojni kontinuum prema modelu Zapada. Parsons je neuvijeno smatrao SAD normativno superiornim modelom razvoja, a za širenje modernizacije izvan europskog kruga smatrao je da je moguće jedino kroz proces kolonijalizacije (1971: 2, citiran u Harrison 1988: 35). Napredak se kod njega nedvosmisleno sastoji u postajanju „više poput“ zapadne Europe i SAD-a. Ostala društva mogu ili pristupiti tom općem trendu, posebno kroz napore vlastitih elita, ili ostati u nekakvim nišama, svojevrsnim „vremenskim crnim rupama“ (Harrison 1988).
Drugim riječima, akademsko polje u Jugoslaviji, kao i drugim spomenutim zemljama, već je kroz sedamdesete i osamdesete oblikovalo liberalnu kritiku tih režima koja je legitimirala političke i ekonomske odluke u smjeru razvoja kapitalizma. Ono što mi se čini važnim istaknuti jest da je tobožnja neumitnost ekonomske liberalizacije zaogrnuta mantilom zapada, modernizacije, civilizacije i napretka – odnosno upakirana u kulturološki argument, čime postaje značajno moćnija i utjecajnija.
Nadalje, teza o devijantnoj modernizaciji pomaže rasvijetliti onu asimetriju koju sam spomenula na samom početku, gdje nakon socijalizma ne dolazi kapitalizam, nego demokracija. Cvek, Ivčić i Račić (2015: 30) o gašenju samoupravljanja i uvođenju višestranačja govore kao o „prilagodbi forme demokracije potrebama kapitala“, sugerirajući da izmještanje demokratskog procesa iz sfere rada u parlamentarnu arenu ne trebamo nužno promatrati kao korak naprijed. Čak i ako se ne složimo s ovom odvažnom formulacijom, ona nas izaziva da se pitamo – doista, što smo dobili, a što izgubili?
Kad se socijalizmu suprotstavlja liberalna demokracija, a ne kapitalizam, sugerira se da ćemo zamijeniti autoritarni poredak s demokratskim, skinuti okove i grliti slobodu. Devijantna modernizacijska putanja se prema Županovu u Jugoslaviji održava zahvaljujući klasnom kompromisu – dogovoru između političke elite i radništva, u kojoj su radnici dobili egzistencijalnu sigurnost, a elita podršku za režim (1983, 1984, 1987). Drugim riječima, radnici su ekonomsku sigurnost platili političkom slobodom, a rezultat je devijantan sustav.
Ta teza na prvoj razini sugerira da poželjan cilj predstavljaju političke i građanske slobode, pluralizam i višestranačje. No, smatram da se radi samo o tobožnjem zagovoru demokracije. Srž liberalne kritike je zapravo usmjeren na ne-efikasnost ekonomskog sustava Jugoslavije, odnosno na nedovoljno oslanjanje na ekspertizu, na stručnjake, na znanje – drugim riječima, radi se o zagovoru meritokracije, a ne demokracije. To je posebno dobro vidljivo u Županovljevom tekstu u časopisu Ekonomika iz 1984, gdje kontrastira taj, kako ga on vidi, klijentelistički odnos između fizičkog radništva i političke klase, situaciji u SAD-u, gdje društvo oblikuje koalicija između vlasnika kapitala i znanosti, odnosno znanost kapitalu osigurava legitimaciju.
Za transformaciju vođenu ekspertizom demokracija je nevažna, odnosno predstavlja smetnju i prepreku. Da navedem još jedan primjer, politolozima će biti poznata sintagma „dilema simultanosti“ s početka devedesetih. Ona ide otprilike ovako: ekonomska liberalizacija je neizbježna, a s njom i pad životnog standarda i nastanak novih skupina gubitnika; nezgodno je što istovremeno ti gubitnici dobivaju demokratsko pravo glasa jer bi mogli poželjeti zaustaviti te neizbježne ekonomske reforme.
No, zazor od demokracije nije poruka koju liberalni kritičari mogu otvoreno komunicirati, pa umjesto toga posežu za onom figurom koja tvrdi da su sloboda i jednakost međusobno isključivi, kao svojevrsna “Phillipsova krivulja političke filozofije” (Brown, 1995), gdje više jednakosti nužno znači manje slobode, odnosno u Županovljevoj izvedenici, da radnici egzistencijalnu sigurnost plaćaju političkom slobodom. No, da bi to diskurzivno držalo vodu, prvo se jednakost svede na uravnilovku, odnosno na poravnavanje prema dole, lose-lose scenario u kojem gube svi, ali najviše oni koji su najsposobniji. U drugom koraku se kaže da takav sustav nužno implicira neslobodu i autoritarni poredak.
Karikaturalnu redukciju pojma jednakosti tako slijedi jednako karikaturalna redukcija pojma slobode, budući da u liberalnoj koncepciji slobodu uživamo zapravo jedino u potrošačkoj sferi. Kao što sugeriraju Cvek, Ivčić i Račić (2015), u Jugoslaviji smo imali mogućnost utjecaja na mjestu koje doista određuje naše životne šanse – na radnom mjestu; to je zamijenjeno političkim izborom u višestranačju, za koji se pokazalo da ima mali ili nikakav utjecaj na naše životne šanse. U tom smislu čini se opravdanim ponovno se upitati što smo dobili, a što izgubili.
Preporučite članak: