Od 10. studenog do 10. prosinca na H-Alteru objavljujemo seriju tekstova pod nazivom 'Zagreb, iznova'. Vodimo vas u neobične šetnje kroz zagrebačke kvartove, okretišta i skvotove, u prašnjave prostore u kojima se spajaju utopija i distopija, otkrivamo zaboravljeno i zanemareno, maštamo o budućem i drugačijem.
Na bivšem Lenjinovom, danas Krešimirovom trgu, nalazi se oronula zgrada Radničkog doma 'Đuro Salaj'. Zgrada u koju se danas većinom dolazi na koncerte u Tvornicu, ili eventualno popne na 1. kat, do knjižnice, od iznimne je važnost za radnički pokret, a taj pokret, od iznimnog je značaja za našu svakodnevicu.
No toponim Radničkog doma gotovo je neprisutan, a tome i sam doprinosim svaki put kad na pitanje 'gdje radiš' odgovaram - 'iznad Tvornice'. Taj odgovor djelomično proizlazi iz manjka volje za objašnjavanjem, ali i iz toga što ni sam nisam znao gotovo ništa povijesti zgrade u kojoj radim već više od godinu dana.
Kako bi ispričali priču o Radničkom domu, i duhovima koji ga nastanjuju, potrebno je malo zagrebati u njegovu povijest.
Iako nemamo prostora detaljnije ulaziti u povijest radničkog pokreta Jugoslavije, procesi koji su je obilježili, prelamali su se kako unutar zgrade, tako i na njenom pročelju. Izgrađena 1937., ona postaje sjedištem Radničke Komore i Radničke biblioteke i čitaonice. No budući da su za uspostavljanje kontinuiteta važne organizacije koje su u njoj smještene i ideje koje su je oblikovale, idemo još malo dalje u prošlost, u iznimno turbulentni period oko 1919, period štrajkova, demonstracija i revolucionarnih gibanja.
Jedan od centralnih događaja za radnički pokret međuratnog perioda svakako je Obznana, odnosno zabrana Komunističke partije, treće najjače partije u zemlji, i revolucionarnih sindikata koji tada okupljaju oko 300 000 radnika. Unatoč represiji i zabranama, revolucionarne ideje nastavile su nastavile pronalaziti put do onih kojima su bile namijenjene - bilo kulturno prosvjetnim djelatnostima, djelima Cesarca, Krleže i drugih, bilo ilegalnim putem.
S obzirom da snagu organiziranog radništva nije bilo moguće ignorirati, Kraljevina ga nastoji institucionalizirati i kontrolirati - centrumaški i reformistički sindikati nastavljaju s radom, kao i socijaldemokratske stranke kao političke predstavnice umjerenog krila radničkog pokreta.
Na tom tragu, Vlada (1921.) izdaje uredbu o osnivanju radničkih komora kao samoupravnih tijela radnika i namještenika čiji su zadaci i djelokrug - 'unapređenje ekonomskog socijalnog i kulturnog položaja radnika u koju svrhu mogu svojim sredstvima osnivati i ustavnove'1. Unutar radničkih komora, osnivaju se kulturno-prosvjetni odsjeci, a njihove aktivnosti postaju centralne za okupljanje, edukaciju i politizaciju radnika - što je bilo od velike važnosti budući da nakon Obznane KPJ i SKOJ više nisu mogli politički obrazovati i organizirati radnike.
Na čelo tog odsjeka, 1927. dolazi Božidar Adžija, tada jedan od najvažnijih članova Socijaldemokratske stranke koji je neumornim radom na prosvjetno-kulturnom uzdizanju radnika, obilježio međuratni Zagreb.
Dio njegova idealizma sastoji se u tome, da je u doba represije, cenzure i žestokih rascjepa unutar radničkog pokreta, neumorno radio na stvaraju temelja za kulturno prosvjećenje radničke klase - "borcem za socijalističko, odnosno komunističko društvo može biti samo jaka, organizovana i socijalistički prosvjećena radnička klasa" - vjerujući da se takvom kulturnom akcijom mogu ujediniti razjedinjene radničke partije u zemlji.
U sklopu tih nastojanja Adžija osniva Radničku čitaonicu i biblioteku koje danas nose njegovo ime. Riječi kojima se obratio na svečanom otvorenju vrlo jasno govore o karakteru i svrsi tog osnivanja. Istovremeno, one sadrže nadu u mogućnost prevazilaženja razlika i ujedinjenja pokreta (citira Mira Kolar Dimitrijević, u knjizi Djelovanje Božidara Adžije na kulturno‐prosvjetnom uzdizanju zagrebačkih radnika):
"Kakova ima da bude kultura, o kojoj mi ovdje govorimo? Radnička kultura; ističući riječ radnička, mi hoćemo da označimo kako ta kultura treba da bude klasna, to jest usmjerena prema klasnim interesima radničke klase. Radništvo, koje kao jedna društvena klasa stoji danas u oštroj protimbi sa ostalim društvenim klasama, treba da putem prosvjete u prvom redu upozna svoj društveni položaj. (...)
Prilike su u našem radničkom pokretu takove, da ovoga puta i inicijativu i samu akciju kulturno prosvjetnu uzimlje u svoje ruke radnička komora, naravno ne isključujući time i ne čineći suvišnom bilo koju akciju - koja je već započeta ii koja će se započeti - unutar kojeg god djela našeg radničkog pokreta. Nasuprot bude li razumijevanja i dobre volje te akcije mogu ići paralelno i one će se savršeno nadopunjavati."
No njegovu namjeru da radnike okupi i educira, vlast je iskoristila da iste identificira i procesuira - policija tada redovno dolazi u čitaonicu i pravi pretrese u potrazi za sumnjivim revolucionarnim elementima. Komunisti i napredno radništvo počinju izbjegavati čitaonicu, a u njoj se počinju skupljati kockari i preprodavači sumnjive robe.
Unatoč svim Adžijinim nastojanjima – spušta članarinu, prilagođava radno vrijeme kako bi odgovaralo radnicima, štampa propagandne letke, posjećuje i druge radničke biblioteke u potrazi za rješenjima - odaziv radnika ostaje dosta slab.
Jedinu metodu privlačenja šire publike koju je izričito odbijao (a drugdje se koristila), bilo je uvrštavanje 'šunda' u fond - nabavlja se isključivo socijalna i marksistička literatura te beletristika koja se bavi radničkom tematikom, a do 1931. knjižnica posjeduje 6108 knjiga te ima 817 članova. Da je vladao ozbiljan red svjedoči i mala crtica - plaćanje zakasnine je provođeno toliko rigorozno da je naplaćena i svojedobnom predsjedniku komore - Vilimu Haramini, kome je iznos oduzet s plaće.
Komora je za knjižnicu izdvajala znatna sredstva dovoljna za kupnju 1000 svezaka godišnje. To je bila jedina narodna knjižnica u Zagrebu tog doba i dala je infrastrukturu i prostor okupljanja u kojem su širi slojevi stanovništva po prvi puta dolazili u dodir s naprednom i socijalističkom literaturom. Radnici knjižnice rekli su mi da je dio originalnog fonda i danas javno dostupan i pohranjen u arhivima knjižnice - jedan od njih rado mi je pokazao primjerke i pronašao čak i knjige koje je Adžija donirao knjižnici.
Iako danas nije povezana sa sindikatima - što se dobro oslikava u činjenici da knjižnica Božidara Adžije danas plaća rentu središnjici SSSH koja je uknjiženi vlasnik zgrade - i dalje je jedina narodna i znanstvena knjižnica u gradu Zagrebu. Darko iz SSSH mi kaže, da iako nema formalne veze između knjižnice i sindikata, "oni još uvijek imaju u nekim svojim pravilnicima da bi trebali prikupljati građu koja je vezana uz radnički pokret".
Također, kada smo na književno-političkom kružoku Motor mijene tražili literaturu međuratnog Zagreba radničke tematike - upravo se Knjižnica Božidara Adžije isticala kao rijetka koja u arhivima ima ta marginalizirana dijela. U knjižnici su mi ukazali i na to da se kontinuitet ističe i u tome što je upravo ova knjižnica specijalizirana za društveno-humanistička područja, tj. ta njezina današnja odrednica proizlazi iz njene povijesti.
Doduše, danas se, osim prema građi te imenu, ne razlikuje mnogo od ostalih knjižnica u Zagrebu - programski sadržaji više nisu vezani uz radničku povijest biblioteke, a njezin radnički identitet se istopio.
Radnike u zvjezdarnicu, radnike na Sljeme
Iako je knjižnica danas najkonkretniji primjer nasljeđa koje je ostavio, one je bila samo jedan segment Adžijinog rada u sklopu Komore, a opseg aktivnosti, gledajući ih u kontekstu suvremenog sindikalnog i radničkog pokreta, djeluje pomalo utopijski.
Kasnih 20-tih, pokreću se i radnički tečajevi. Adžija okuplja predavače, uglavnom prijatelje, kako bi držali besplatna predavanja za radnike u području znanosti i umjetnosti, te im približili važnije političke i teoretske probleme što su oblikovali njihovu svakodnevicu - 'sindikalni pokret' , 'kolektivni ugovori kod nas i u svijetu', 'pravo i radništvo' , 'Liga naroda' ' prijedlozi rješavanja stambenih pitanja, ' socijalno osiguranje, 'opažanja o financijama', 'O životu i radu u americi,' 'civilizacija i kultura', 'praktična filozofija', ' radio i film'...
Također, planirani su i radnički izleti (naravno ne bez edukativne dimenzije), u zvjezdarnicu, na Sljeme s predavanjem o životu bilja, u Krapinu s predavanjem o pračovjeku ili u Ljubljanu, gdje se pričalo o nastanku ugljena i njegovoj važnosti.
Putem sindikata, 1926. Adžija je proveo je i anketu među radništvom kako bi ustvrdio postoji li interes za gledanje predstava sa socijalnom tematikom - radnici su htjeli gledati Krležu, Hasanginicu Milana Ogrizovića, Diogeneša Tituša Brezovačkog... A kada je suočen s time da je ponuda Narodnog kazališta bila preskupa za sredstva komore, stao je posjećivati kazališnu kavanu u potrazi za glumcima i scenskim radnicima koji bi bili spremni osnovati slobodnu teatarsku grupu i izvoditi jeftine predstave socijalne tematike za radništvo - u tome je i uspio te je 1.10. 1927., u Tuškanačkom kazalištu, održana predstava Sluga Jernej i njegovo pravo.
No sva ta nastojanja imala su vrlo mali doseg i kroz rad na terenu uvidio je strukturnu ograničenost nastojanja da kulturno-prosvjednom djelatnošću značajnije doprinese poboljšanju života radnika. Također, dolaskom krize, diktature, usponom fašizma, zaoštravaju se suprotnosti, kako u društvu, tako i unutar radničkog pokreta. Dosadašnju strategiju, među ostalim na temelju iskustva terenskog rada, okreće naglavačke:
"Prvo moramo ostvariti formulu 8-8-8 i dati kulturnu plaću, jer radnik je željan kulture, ali je činjenica to, da u bijedi, bolesti, u skučenom i nezdravom stanu i sa gladnim želucem ne mogu ni osjetiti kulturne potrebe, a ako se osjete ne može im udovoljiti".
Ipak, kako navodi Kolar Dimitrijević u već spomenutoj knjizi, njegovo shvaćanje uloge kulture u novom društvu ostaje neizmijenjeno: "Borba radničke klase i radničkog pokreta za materijalne interese samo je preduslov za kulturni napredak: ona proističe iz spoznaje da čovjek nije i ne smije biti rob ekonomsko-materijalnih vrednota, već naprotiv materijalna dobra imaju služiti svrsi, da ljudski život učine ljepšim, sretnijim i slobodnijim, jer primim vivere, dein philosophari".
Uslijed neuspjeha unutar okvira reformističkog pokreta utjelovljenog u radničkim komorama, priključuje se komunističkoj partiji, a taj čin također je odraz postepenog pomicanja radničkog pokreta ka revolucionarnijim pozicijama.
Komunistička partija postepeno preuzima vodstvo u borbi za emancipaciju radništva, vodi uspješni rat protiv fašizma, provodi revoluciju i preuzima vlast. Spomenuta transformacija ostavila je trag i na pročelju zgrade Radničkog doma. Kao simbolički prikaz uspjeha KP i njene prevlasti nad socijaldemokracijom, ističe se i imenovanje Radničkog doma po Đuri Salaju, komunistu s bogatim sindikalnim iskustvom naspram imena Vilima Bukšeka, starog reformističkog sindikalnog kadra, čije je ime nosio 30-tih.
Prvi puta u životu vidjeti more
Za vrijeme socijalizma, zgrada postaje sjedište Saveza sindikata Hrvatske, te centar sindikalnog pokreta u republici. Pošto je vlast načelno bila u rukama radničke klase, karakter i uloga sindikata neminovno se izmijenila. Oni su tada obavljali širu socijalnu funkciju, a veliki naglasak stavljan je na organiziranje slobodnog vremena radništva.
"Moja mama i baka su prvi put u životu vidjele more, zato što je baka kao dobra radnica u Končaru dobila za nagradu da ide tjedan dana na Brač... i to u vrijeme prije radničkih odmarališta, u vrijeme kad je njena firma jednostavno zakupila 5,6 kuća u selu za cijelo ljeto i tamo odvodila svoje radnike, dovela kuhara koji im je kuhao i nekog ekonoma koji je sa čamcem išao svaki dan u split po hranu jer je nije bilo u selu”, Darko iz SSSH prepričava iskustvo svoje obitelji.
No sasvim je pogrešno svoditi, a tako se danas dominantno gradi slika o sindikatima u socijalizmu kao dio šireg projekta diskreditiranja postignuća tog razdoblja, djelovanje sindikata na odmarališta i 'svinjske polovice'. Darko ističe kako se specifičnost Jugoslavenskog modela samoupravnog socijalizma očitovala i u tome da su postojali samoupravni sporazumi koji su imali dodirnih točaka s kolektivnim pregovaranjem.
Dakle, sindikati su pomagali sastavljati te sporazume, pregovarati s upravom i to ne samo o stvarima koje bi se ticale radničkih prava, već reguliranja cijelog poslovanja poduzeća. A dovoljno je i baciti samo površan pogled (ili se prisjetiti) na štrajkačke aktivnosti 80-tih i priča o svinjskim polovicama pada u vodu.
Ono što je potisnuto, sastavni je dio povijesti
Raspadom bivše države i socijalizma, transformirao se i Radnički dom te ono što predstavlja. SSSH, kao službeni nasljednik socijalističkog sindikata, iako uknjižen kao vlasnik, danas oko toga vodi sporove s državom. Horizonti djelovanja suženi su s obzirom na novonastale okolnosti i poraz ideje i projekta kojeg su i sindikati u SFRJ bili sastavni dio.
U situaciji restauracije kapitalizma, uloga i ideologija sindikata također se promijenila - on je preuzeo reformsku poziciju te se prvenstveno bavi, kao i sindikati većine zemalja na zapadu, kolektivnim pregovaranjem i pravnom zaštitom članova.
Naravno, postojala je realna potreba distanciranja od komunističke prošlosti u situaciji dolaska HDZ-a na vlast, koji je na nastojanja sindikata da ublaže katastrofu tranzicije i pljačke, odgovarao optužbama da su sindikati komunisti. Objašnjavajući te momente, Darko ipak s veseljem ističe da je sindikat na kraju barem uspio sačuvati crvenu boju, što mnogim drugim središnjicama nije uspjelo.
U šizofrenoj situaciji prisilnog zaborava povijesti, Darko ističe zanimljive momente kada 90-tih dolaze predstavnici sindikata iz zapadnih zemalja kako bi podučavali sindikaliste o radničkim vijećima. Stariji kadar tad se osjećao uvrijeđeno - "pa mi smo imali, prije 7, 8 godina, ne samo to što vi imate u Njemačkoj, nego su ta naša radnička vijeća imala puno veće ovlasti".
U toj situaciji distanciranja od nasljeđa, velik dio povijesti je nestao, knjige i slike koje su se nalazile u prostorijama socijalističkog sindikata, završile su u podrumu, arhivima, a možda i u smeću. Danas se ostaci te povijest nalaze skriveni po zakutcima.
Hodajući hodnicima, osobito navečer kad se zgrada isprazni, može se osjetiti teret nasljeđa, sablasnost prostora. Osjeća se da se nešto prikriva, da je nešto potisnuto. Da nedostaje pamćenje zgrade, da ona sadrži više nego što nam se prikazuje. Stari natpis 'Đuro Salaj' na pročelju, bista Adžije lišena konteksta, prazni zidovi hodnika, velika dvorana na petom katu s koje zgrada Ministarstva obrane izgleda majušnom... Općenito, starost i velebnost zgrade - bude sumnju.
Ono što je potisnuto upravo je sastavni dio njene povijesti. Bez te povijesti ne bi ni postojala, kako zgrada, tako ni društvo u kojem danas živimo. A u njemu i dalje ima značajnu ulogu. Naravno, to je ujedno i pravi moment za zapitati se - na koji način, i da li uopće, to iskustvo dijele i drugi koji u tom prostoru borave i rade?
Mi koji držimo krpu u ruci, mi koji dežuramo na ulazima
Kad dođem na posao prvo uzimam ključeve od jednog od naša dva portira, koji od prvog dana uspješno odbijaju svesti naš odnos na čistu mehaniku te primopredaje. Čim je Boris (koji je tad bio u smjeni) vidio da fotografiramo i čuo da se piše tekst o domu, odmah nas je uveo u svoj ured. Poveo nas je entuzijastično i u skrivene hodnike, kroz podrume zgrade, arhive i kotlovnice, otkrivajući kako ponekad i sam rado zaviri u te labirinte.
No, o tome kako je raditi u domu, pričao sam s njegovim kolegom Aleksandrom (od milja Sašom), starijim gospodinom, fanom SF romana koji se uvijek nalaze na njegovom radnom stolu. Objašnjavajući mi kako vidi ulogu sindikata, kako je skupljao potpise za referendumsku inicijativu i išao na Trg podržati štrajk u obrazovanju – govorio je u prvom licu množine, iako nije zaposlenik Sindikata, već AKD-a. "Bili smo na trgu nedavno - mi smo bili tam, i podržali smo i mi iz AKD-a i kolege iz središnjica. Ja sam iz druge firme, ali dio sam ovoga", kaže.
Nakon razgovora o povijesti doma, o čemu zna podosta, na pitanje o tome je li nešto od toga danas prisutno odgovara: "Normalno da nosi nasljeđe. Kad je trenutak ljudi izađu, kažu, naprave i organiziraju. Kao i ovaj referendum, kao i podrška obrazovanju. Ili metalcima u Đuri Đakoviću - naš je predsjednik otišao tamo i dao podršku. Daje se podrška radnicima, osjećam to".
Kao što je izmjena par rečenica s portirom sastavni dio ulaska u zgradu, tako je razgovor s čistačicom Marijom, neizostavan dio ostajanja u uredu do kasnijih sati. Čim sam joj spomenuo da pišem članak i da me zanima kako je njoj ovdje - odmah s osmijehom odgovara: "Ja ću reć samo najbolje, meni je ovdje super, misla sam do mirovine tu radit".
Unatoč lijepim riječima o radu u sindikatu, nakon par dana došla je ljuta u ured. "Aj napiši još i to da mislim da bi i mi mali bi trebali imati veću plaću, i ako nemamo fakultete, mi koji držimo krpu u ruci!", rekla je. Pritom nisam siguran je li ta potreba proizašla iz nedavnog izigravanja nenastavnog osoblja od strane sindikata u obrazovanju ili je htjela nešto poručiti svom sindikatu kao poslodavcu.
Iako očito nezadovoljna s plaćom, tijekom razgovora je izrazila podršku i pripadnost sindikatu. "Kad me pitaju gdje radim - kažem, u sindikatu, tamo se bore za radnike i za radnička prava i ja to podržavam", priča Marija. S entuzijazmom se prisjeća kako je svaki dan tijekom ovogodišnje referendumske kampanje skupljala potpise - vikendom po osam sati, a kroz tjedan po četiri.
"A i da mi neće platit bi i ja vikendom to odradila, možda ne bi mogla osam sati, ali bi zaš' ne. Bilo kome, nije to važno jel' meni, tebi il nekom kom će pomoć", objašnjava. Sjećam se tog perioda, kad sam jednom izražavao skepsu prema tome da ćemo skupiti dovoljno potpisa, samo me pogledala i odlučno rekla - "pa naravno da ćemo skupiti, mi smo sindikat!"
Ovo nije savez izradio, ovo su izgradili radnici
Period kampanje meni je osobno bio prvi put da sam vidio živu povezanost između nasljeđa prostora Radničkog doma i rada nas koji ondje trenutno obitavamo - plakati i letci bili su posvuda, postavljen je i improvizirani štand ispred ulaza, a hodnici su vrvjeli uzbuđenjem - glavna tema razgovora bila je - referendum i borba protiv Vlade.
Zajednički rad oko referenduma me (među ostalim) zbližio i s Darkom i Nedom, zaposlenicima SSSH, koji su također pristali biti dio ovog teksta. Oboje se prisjećaju svog doživljaja Radničkog doma, trenutka kada su prvi puta stupili u njega.
"Sjećam se tog dolaska kad sam predavala molbu, škripavog poda i tepiha koji sam prolazila ovim hodnicima i bilo mi je... Onako. Kao da je to zastalo u nekom vremenu. Sada kad vidim Radnički dom... Ovo nije savez izgradio, ovo su izgradili radnici, sa svojom participacijom. I ta neka ideja da ti ulažeš u nešto za budućnost, nadam se da ćemo i mi ostaviti nešto u nasljeđe drugima", priča Neda.
Uz entuzijazam koji ima za borbu, vjeruje da je potrebna strukturna reforma sindikata. Taj cilj ima na umu kada radi s mladima. "Vjerujem u potencijal mladih radnika i radnica organiziranih u sindikate koji će graditi i promijeniti sindikat iznutra, to je moj osobni ideal", zaključuje.
Trenutno izvršni koordinator za projekte, Darko ovdje radi više od 11 godina. Kad smo pričali o nasljeđu prostora, kaže da ne razmišlja o tome cijelo vrijeme, ali da je svjestan da je ova lokacija već dugo centar radničkog pokreta u Hrvatskoj. "Bez obzira na sve što se može zamjeriti sindikatima, ipak u ovoj zgradi ima jako puno ljudi koji su istinski posvećeni borbi za radnička prava. Bez obzira što neki od njih tu borbu doživljavaju drugačije. Osjeti se to nešto, pripadništvo jednom pokretu", kaže.
Zanimalo me, pošto sam vrlo često romantiziram ovaj prostor i mimo nasljeđa koje nosi, je li njegova zastarjelost i derutnost, možda i izvor frustracija za nekog tko tu radi već dugo. Perspektiva Marije, čija ruka već deset godina svakodnevno prolazi po svim površinama 4. kata, malo je drugačija. "Da, trebalo bi to renovirati. Bilo bi nam svima ljepše, a i lakše bi nam bilo čistiti. Ovak se ništa ne vidi kad počistiš - kak' ćeš vidjet na tom starome da je čisto, ništ' ne vidiš", priča Marija.
Unatoč nekim nefunkcionalnostima i generalnoj zapuštenosti, Radnički je i mjesto slobodnije intervencije u prostor. S prevladavajućeg stajališta o 'nužnosti racionalizacije i maksimizacije korisnosti, pa tako i prostora', određeni aspekti organizacije izazvali bi nekom infarkt. U ogromnoj zgradi s najsporijim liftom kojim sam se vozio postoji i drugi lift, koji je zapečaćen i zbog manjka prostora koristi se kao arhiva s registratorima.
To daje prostoru dodatni šarm – primjerice, hodnici u nekim dijelovima mozaika od dvadesetak sindikata i udruga, služe kao odlagalište starog namještaja. Kad sam tek došao mislio sam da te stare stolice poslagane uz duž zida služe kao čekaonice, kao u domovima zdravlja. Mogao sam svako malo u ured odvući drugu stolicu, birati između desetaka starih, odbačenih primjeraka koji se više ne proizvode - nikome nije smetalo.
Kroz tu slobodnu interakciju s prostorom, opremili smo i vlastiti ured, a kasnije na vatrogasnom stubištu napravili lounge. Naravno, svaka stolica je drugačija – stavili smo neki prastari, davno odbačeni tepih, a stol improvizirali od starih ladica.
Velebna zgrada velebno se raspada
Iako možda u BRID-u nemamo frustracije vezane uz gore navedeni tip funkcionalnosti prostora, Nikola koji tu radi pet godina, navodi druge probleme vezane uz Radnički dom i sindikate. Pričajući o zgradi i sindikatima danas, naspram mojim euforičnim predavanjima o povijesti i nasljeđu zgrade, više ga obuzima depresija - "velebnost zgrade i njenog nasljeđa pada u sjenu činjenice da se zgrada raspada".
Taj raspad vidi kao slikovit odraz nemoći i izgubljenosti sindikata u nesretnoj tranziciji. Nikola danas zgradu ne doživljava kao zgradu radnika, već kao zgradu sindikalne birokracije. Ističe kako se ne sjeća kad je tu bio neki program organiziran od strane sindikata, a da je bio šire najavljen, da se na njega moglo upasti, a da je bio namijenjen radnicima. Kad sam na to spomenuo nedavno održane radionice o radničkim pravima za mlade, i generalno istupanje sindikata prema školama i mladima - složio se da to predstavlja pomak u dobrom smjeru.
Komentirajući grafit 'vratite 700 000' potpisa na pročelju zgrade koju svaki dan gledamo iz ureda, kaže da mu je drago što je taj grafit još uvijek tamo. Podsjetnik na to da, s jedne strane, kakvi god jesu, sindikati i dalje ponekad imaju ogromnu snagu da u kratkom roku mobiliziraju ljude za radničke ciljeve. "Al' s druge to redovito završi tako da to bude bljesak, i onda to splasne. Ili se kompromitira uspjeh, ili se ne kapitalizira nego ono ostvare se miniciljevi, i onda stane sve, do sljedeće akcije", kaže Nikola.
Nikoline riječi, iako ne dijelim tu gorčinu, dolaze kao dobrodošao šamar. U kontekstu nedavno okončanog štrajka radnika/ca u obrazovanju, sad već polako stvarajući i vlastita razočaranja, obuzdavam svoj pretjerani entuzijazam domom i ganutost pronalaskom nekog kontinuiteta tog nasljeđa kroz razgovore sa sugovornicima.
Lako je pasti pod utjecaj vlastitih maštarija i romantiziranja - malo zaviriš u knjigu koja slavi svijetle trenutke prošlosti, malo, uz nenamjerno sugestivna pitanja, porazgovaraš s dragim ljudima unutar svog balona. Iako je entuzijazam i maštarenje nužno, ne smije se dopustiti da zbog njih smetnemo s uma s čime imamo posla i kakva je borba permanentno pred nama.
Nema prostora za odustajanje - na to obvezuje prijeđeni put
Uz veliku sreću što radim u mjestu s ovakvom povijesti i u čiji značaj i danas vjerujem, ipak me, pod utjecajem društvenih kretanja oko mene, često obuzme osjećaj da prostor postoji kao relikt.
Tada se moja sreća svodi na to što još uvijek, privremeno, mogu funkcionirati unutar tog drugačijeg prostora. Prostora kojeg krasi drugačije ozračje/ideje, prije nego što konačno sve od tog nasljeđa propadne. Svaki dan je kao privilegija, ali istovremeno obilježen anksioznošću pred očekivanom propasti - kako mog posla, tako i zgrade, i ideje koju sadrži. Svaki dan sam zahvalan na to još malo vremena koje sam dobio - do trenutka kada taj, stalno prisutni kraj, ne dođe.
Naravno, taj se kraj ne mora očitovati u stvarnom rušenju/nestanku zgrade (ona je na kraju, zaštićeno dobro nulte kategorije, zato ju je i skupo renovirati), već može biti i simboličan - moment kada se potencijalno više ni na koji način neću moći povezati s tom zgradom i sindikatima unutar nje.
Kada na sindikalnom prosvjedu vidim kićenje nacionalističkom retorikom, ili na pozornici vidim ekstremno desnog katoličkog političkog aktivista - strepnja se intenzivira. Hoće li sljedeći korak biti usmjeren kontra migrantskih radnika ili izbjeglica? Gdje ću i hoću li na vrijeme povući crtu?
S druge strane, vjerujem da su duhovi ljudi koji su u tim prostorima boravili, te prostore stvarali i osvajali, na temelju ideja koje s njima djelim(o) - ostavili neizbrisivo nasljeđe. Ono ipak ne može nestati transformacijom nekog prostora. Prostori se stalno gube i ponovno osvajaju, ne smijemo ih fetišizirati.
Nasljeđe je upisano u sve naše interakcije, u svaki vikend koji uspijemo provesti radeći ono što volimo, u svaki neplaćeni liječnički pregled, u svaku nepostojeću školarinu, u svaki izraz solidarnosti, izboreni kolektivni ugovor, u svako zamišljanje drugačijeg i boljeg svijeta...
Tok tih i takvih povijesnih kretanja nepovratno je upisan u našu sadašnjost i budućnost. Nema prostora za odustajanje. Na to obvezuje prijeđeni put. A hoće li Radnički dom nastaviti biti jedna od postaja na njemu, nije ni toliko važno.
Članak je objavljen u sklopu projekta "Vladavina prava" koji sufinancira Agencija za elektroničke medije (Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija).
Fotografije: Ivana Perić
Tekst napisao:
FOTO GALERIJA
Preporučite članak: