Samo nekoliko dana prije nego što je Vlada uputila prijedlog Zakona o studentskom radu na javnu raspravu, Mreža mladih Hrvatske objavila je svoje istraživanje o studentskom radu, izostanku kvalitetne regulacije i efektima koje taj izostanak ima po kvalitetu studiranja i život studenata. Istraživanje je istaknulo probleme s kojima se studenti koji rade susreću već godinama.
U Hrvatskoj se oni koriste kao jeftina, neorganizirana i obespravljena radna snaga, satnica im je vrlo niska (trenutni propisani minimum je 16 kuna po satu), a doprinosi na njihov rad iznose samo 17,5 posto. Kao ključni problem ističe se neadekvatna pravna regulacija pa tako studentski rad ne podliježe Zakonu o radu koji ipak pruža određenu razinu zaštite prava radnika, ali propisuje i obveze za poslodavca. Jedini dokument kojim se regulira studentski rad jest Pravilnik o posredovanju pri zapošljavanju redovitih studenata koji nije supstancijalno mijenjan od 1996. godine.
Ovakvo deregulirano stanje, koje je na snazi već više od dvadeset godina, odgovara materijalnim interesima ključnih aktera ― studentskim centrima i poslodavcima. Studentski centri kao posrednici u zapošljavanju dobivaju 12 posto od svake isplate preko studentskog ugovora, što iznosi više od 130 milijuna kuna godišnje. Istovremeno, zapošljavanjem jeftine studentske radne snage poslodavci znatno smanjuju troškove poslovanja. Protiv takvog stanja značajnije se nisu bunili ni studenti kojima je studentski rad najčešće jedini način da osiguraju potrebna sredstva za život. S jedne strane, troškovi studiranja rastu (stan, hrana, režije, fakultetski troškovi…), a s druge strane nema adekvatne podrške studentima. Sustav javnog stipendiranja je nerazvijen, a studentski domovi, kao oblik subvencioniranog smještaja, zadovoljavaju samo 8 posto smještajnih kapaciteta. Tako je, budući da se ne mogu u potpunosti osloniti na financijsku podršku roditelja, većina studenata prisiljena raditi. Ovakve okolnosti, koje prisiljavaju studente da tijekom cijelog studiranja ovise o potpuno dereguliranom tržištu rada, poslodavci eksploatiraju ne samo plaćanjem niskih satnica nego i korištenjem studenata kao zamjenske radne snage, čak i za poslove koji zahtijevaju rad na puno radno vrijeme.
Kad uzmemo u obzir sve navedeno jasnije nam je zašto je zapošljavanje putem studentskog ugovora o djelu najbrže rastući oblik zapošljavanja u RH. Prema podacima koji su izneseni u prezentaciji Ministarstva znanosti i obrazovanja, u 2016. preko ugovora o djelu redovitog studenta radilo je 84.517 (68,73 posto od ukupnog broja ) studenata koji su ukupno zaradili 1.145.014.967,55 kn. Ukoliko taj iznos podjelimo s brojem studenata koji rade, pod pretpostavkom da je prosječna satnica 20 kn, ispada da prosječni student koji radi, na poslu provede 677 sati. Dakle, uz studij, prosječni student koji radi provede 4 mjeseca pod punim radnim opterećenjem (40 sati tjedno), a pritom mu se ne priznaje niti dan radnog staža. Suočena s podacima o veličini tržišta studentskog rada, mnogobrojnim primjerima njegove zlouporabe, ali i sve većim pritiskom sindikata, civilnog sektora i nekih studentskih udruga, Vlada je početkom 2017. najavila, a 9.11. stavila prijedlog Zakona o studentskom radu na javnu raspravu.
Prijedlog zakona
Najvažniji pozitivni pomaci u prijedlogu zakona odnose se na poboljašnje materijalnih uvjeta rada i na preciznije definiranje mehanizma zaštite studenata i kontrole poslodavaca. Tako bi se minimalna studentska satnica trebala vezati uz minimalnu plaću te bi u ovom trenutku iznosila 20,47 kn po satu, a poslodavac bi imao obvezu plaćati 50 posto veću naknadu za prekovremeni i noćni rad te rad blagdanima. Studenti bi također dobili naknadu za topli obrok, putne troškove i pravo na pauzu ukoliko rade 6 sati ili više.
Poslodavac bi morao isplatiti naknadu za obavljeni posao najkasnije 15 dana od završetka istoga te ne bi imao mogućnost iz poslovno uvjetovanih razloga otkazati ugovor o radu za vrijeme obavljanja studentskog posla. Definiraju se i jasniji uvjeti koje posrednici u zapošljavanju trebaju zadovoljiti te im se nalaže da vode evidencije o izvođačima, naručiteljima posla, izdanim ugovorima i računima te evidenciju o visini naknade izvođaču. Jedna od ključnih odredbi je da se ovlasti inspektora rada proširuju i na studentski rad a kazna za prekršitelje odredbi ovog zakona (poslodavce i posrednike) iznosi 100.000kn.
Zakon nastoji stati na kraj i kupoprodaji ugovora pa obavezuje studenta da osobno obavlja preuzeti posao, a onima koji tu stavku prekrše prijeti zabrana korištenja usluga posredovanja do jedne godine. No zaoštravanje sankcija neće utjecati na činjenicu da su studentski ugovori često jedini način da se ugovore dostupni poslovi. Potražnja poslodavaca za jeftinim studentskim ugovorima i nedostatak radnih mjesta koje ta potražnja stvara ovom mjerom ostaju neokrznuti.
Iako prijedlog zakona donosi pozitivne pomake u smjeru povećanja prava studenata i propisivanja jasnijih obaveza posrednicima i poslodavcima, on ne adresira ključni problem ― studentski rad u praksi postaje zamjena za redovne oblike zapošljavanja. Studenti postaju redovna radna snaga a zakonski prijedlog takvo stanje formalizira, ukratko: student = radnik. To što zakon deklarativno definira studentski rad kao povremeni (Čl. 11. st.1.) u praksi neće imati velikog efekta budući da izostaje definicija što bi to konkretno značilo “povremeni” rad. Uz to se ne propisuje nikakvo vremensko ograničenje studentskog rada a doprinosi ostaju minimalni. Na taj način studenti ostaju nelojalna konkurencija koju će poslodavci i dalje moći iskorištavati kao jeftinu zamjenu za radnike.
Razmjerima koje je taj trend poprimio svjedoči podatak da u velikom broju trgovačkih lanaca s više od tisuću zaposlenih studenti predstavljaju polovicu ili više od polovice radne snage, i to često rade godinama pod punim radnim opterećenjem. Sličan primjer, koji precizno oslikava trend supstitucije radne snage, su call centri u kojima je nekoć radila kvalificirana, ugovorom o radu zaštićena radna snaga, a danas u njima rade isključivo studenti (na što godinama upozorava i sindikat HT-a).
Navedeni trendovi doprinose stvaranju strukturnog antagonizma između studenata i ostatka radne snage. U kontekstu fleksibiliziranog tržišta rada i visoke nezaposlenosti poslodavcima taj antagonizam otvara mogućnost dodatne eksploatacije kroz snižavanje cijene rada i pogoršavanje uvjeta pod kojima se on obavlja. Vladin prijedlog zakona teško će riješiti ovaj problem. Smislena reforma trebala bi ići u smjeru smanjivanja ovisnosti studenata o radu i ublažavanja negativnih efekata koje on ima po uvjete rada i mogućnosti zaposlenja ostatka radne snage.
Zašto su studenti nelojalna konkurencija?
Povremeni karakter studentskog rada u praksi je samo slovo na papiru. No budući da je on za većinu okosnica financiranja studija i osiguranja materijalne egzistencije, njegovom ograničavanju moralo bi se pristupiti vrlo pažljivo. Broj radnih sati može se ograničavati do te mjere da nikome ne ugrozi mogućnost studiranja, odnosno studentu mora biti omogućeno da pokrije osnovne troškove studiranja čak i ako se financira isključivo preko studentskog ugovora (prema Eurostudentu prosječni troškovi studiranja iznose 2.700kn mjesečno, što bi značilo da je egzistencijalni minimum nešto ispod tog iznosa).
Povećanje minimalne satnice nužno je povezano s vremenskim ograničavanjem rada. Njezinim povećanjem smanjio bi se broj sati koje su studenti prisiljeni odraditi i oslobodilo vrijeme za fakultetske obaveze. Paralelno se tim, ublažio bi se efekt rušenja cijene rada i zamjene redovne radne snage onom studentskom. Povezivanje minimalne satnice s minimalnom hrvatskom plaćom koje zakon najavljuje ujedno je i njegov najpozitivniji moment jer direktno povezuje radničke i studentske interese i stvara temelje za zajedničku borbu. S druge strane, to neće znajačnije utjecati na realnu cijenu rada budući da, prema istraživanju MMH baziranom na analizi oglasa za posao zagrebačkog SC-a, medijanska satnica već iznosi oko 20 kn.
Paralelno s ovim mjerama potrebno je uložiti veća sredstva u razvoj sustava stipendiranja koji bi se temeljio na socioekonomskim kriterijima i time novac usmjeravao prema studentima koji su najpotrebitiji kako bi se smanjila njihova ovisnost o radu. Uzimajući u obzir postojanje snažne korelacije između socioekonomskog statusa i uspjeha na studiju, evidentno je da postojeći sustav, usmjeren na izvrsnost, samo perpetuira klasne nejednakosti budući da stipendije dodjeljuje onima koji ostvaruju najbolje rezultate (a to su najčešće studenti koji nisu prisiljeni raditi kako bi si omogućili studiranje). Slična je stvar s kriterijima dodjeljivanja smještaja u studentskim domovima, među kojima bi socioekonomski status trebao imati prioritet umjesto kriterija izvrsnosti, s time da je potrebno i hitno povećanje smještajnih kapaciteta jer trenutni, kao što je već rečeno, zadovoljavaju samo 8% potreba studenata.
Dakle, ublažavanje negativnih efekata koje je stvorio dosadašnji neregulirani sustav rada zahtijeva simultano djelovanje. Potrebno je istovremeno ograničiti studentski rad kako bi se ublažio proces njegovog pretvaranja u stalni rad, povećati minimalnu satnicu te razviti pravedniji i obuhvatniji sustav stipendiranja i dodjele smještaja u studentskim domovima. Rad u punom radnom opterećenju (u koji spada i sezonski rad) trebao bi se obavljati isključivo preko ugovora o radu, na koji se onda plaćaju i odgovarajući doprinosi, a ne da se putem poslodavcu poželjnijih/jeftinijih studentskih ugovora, potplaćena (sezonska) radna snaga supstituira još jeftinijim potplaćenim studentima. S jedne bi strane navedeni koraci bili put ka stvaranju sustava u kojem bi studentima bilo omogućeno kvalitetno i dostupno studiranje kao i dodatna zarada na poslovima koji doista jesu povremeni, a s druge bi ublažili praksu njihovog korištenja kao jeftine radne snage kojom se ruše cijene rada na poslovima u punoj satnici.
Izvanredni studenti
No, problem sa zakonskim prijedlogom nije samo taj da ne propisuje nikakva vremenska ograničenja za studentski rad. Ključna novost koja se predlaže je da bi od 1.1.2018. izvanredni studenti dobili pravo rada preko studentskih ugovora (pod uvjetom da nisu u radnom odnosu). Na taj bi se način studentsko tržište rada potencijalno uvećalo za 40 000 izvanrednih studenata što bi samo pojačalo razmjere gore opisanih problema.
Prema Zakonu o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju, izvanredni studenti su “oni koji obrazovni program pohađaju uz rad ili drugu aktivnost koja traži posebno prilagođene termine i načine izvođenja studija u skladu s izvedbenim planom nastave”. Dakle, razlikovanje u pravima između redovnog i izvanrednog studenta ima jasnu logiku budući da im obaveze također nisu istovjetne (izvanredni studenti oslobođeni su velikog dijela nastavnih obaveza). Izvanredno studiranje je u načelu pozitivna kategorija, budući da visoko obrazovanje čini dostupnim svima onima (radnicima, osobama s djecom….) koji nemaju uvjete za redovno i svakodnevno pohađanje nastave.
Problem nastaje jer su po Zakonu izvanredni studenti oni koji studiraju uz rad, a u Hrvatskoj većinu izvanrednih studenata čine oni koji studij nisu uspjeli redovno upisati. Ta se kategorija, dakle, u praksi većinski zloupotrebljava, na što potiče i sam sustav. S jedne strane, fakulteti su potaknuti da upisuju što veći broj izvanrednih studenta kako bi povisili prihode od školarina a s druge, tu mogućnost masovno koriste oni koji se nisu uspjeli upisati kao redovni studenti jer su se našli “ispod crte”. Ta praksa može biti razumljiva i iz perspektive uprave fakulteta u državi koja je po izdvajanjima za visoko obrazovanje na začelju EU i iz perspektive mladih ljudi u društvu u kojemu je diploma često jedini način “uzdizanja” na socioekonomskoj ljestvici, ili se takvom prikazuje.
No problem nedostupnosti obrazovanja i osiromašenih institucija visokog školstva ne može se riješiti na taj način, osobito jer se tako princip meritokracije (koji ovdje nemam prostora kritizirati) zamjenjuje komercijalnim principom. Fakulteti su u potrebi za novcem spremni primiti i one studente koji nisu zadovoljili uvjete upisa a studenti im za tu “privilegiju” plaćaju punim iznosom školarine i tako im se, unatoč tome što nisu zadovoljili uvjete upisa, omogućuje studiranje.
Uzimajući u obzir stanje na tržištu rada i činjenicu da u Hrvatskoj 1/4 studentske populacije čine izvanredni studenti možemo anticipirati negativne efekte koje bi imalo omogućavanje izvanrednim studentima da rade pod istim uvjetima kao i redovni.
Sažetak učinaka prijedloga zakona
Novi zakon će, umjesto da ih riješi, samo pojačati negativni efekt ključnih problema:
1) dodatno pogodovati poslodavcima koji će uz 120 000 redovnih sada na raspolaganju imati i desetke tisuća izvanrednih studenata koji gotovo na nemaju fiksne obaveze na fakultetu (ili to imaju u daleko manjoj mjeri od ostalih redovnih studenata). Izvanredni studenti tako postaju nelojalna konkurencija redovnim studentima za koje je studentski rad izvorno i omogućen.
2) dodatno doprinijeti pretvaranju studentskog rada u stalni rad, odnosno sklapanju stalnog radnog odnosa pod uvjetima onog privremenog/studentskog (izvanredni studenti imaju omogućene sve uvjete da rade puno radno vrijeme, “od 9 do 5”)
3) dodatno potaknuti zloupotrebu kategorije izvanrednog studenta jer će dodatno poticati ljude da se upišu na fakultet bez da ga imaju namjeru studirati samo kako bi ostvarili studentska prava i mogli raditi, što je u situaciji nezaposlenosti i porasta potražnje za studentskim ugovorima racionalna cost-benefit kalkulacija
4) dodatno opteretiti nestudentsko tržište rada jer će povećati potražnju za radom preko studentskih ugovora, pogotovo jer će puno veći broj studenata moći obavljati stalne poslove
5) dodatno oštetiti i državni proračun kroz još manja izdvajanja za doprinose budući da će se izvanredni studenti, koji bi se inače mogli zapošljavati putem klasičnog ugovora o radu (za razliku od redovnih), sada zapošljavati putem studentskih ugovora. Studentski rad, zbog svojih iznimno niskih doprinosa (5 posto za mirovinsko i 0,5 posto za zaštitu na radu) osiromašuju mirovinski i zdravstveni sustav, čija je stabilnost već ozbiljno narušena neoliberalnim ekonomskim politikama koje hrvatske vlade beziznimno slijede.
Izvor naslovne fotografije: Wikimedia Commons/Sharique.m3em
Tekst napisao:
Preporučite članak: