“Najveći problem je to da radnici nisu svjesni svoje snage… [oni] ne moraju puno izmišljati ili raditi u svojoj borbi, dosta je da stave ruke u džepove na radnom mjestu i vrlo brzo će ostvariti svoja prava.” poručio je Siniša Miličić, predsjednik Regionalnog industrijskog sindikata od njegovog osnivanja 2006. godine. Povodom njegovog nedavnog odlaska u mirovinu, razgovarali smo o iskustvu sindikalnog rada, problemima s kojima se susretao te o savjetima koje može dati budućim sindikalistima koji dolaze iza njega.
Iza tebe je golemo sindikalno iskustvo, ali prije toga si bio “običan radnik”. Kako to da si se počeo baviti sindikalnim radom?
Radio sam u Sloveniji i onda sam se igrom slučaja vratio u Varaždin i 1986. zaposlio u jednoj firmi koja se bavi niskogradnjom. Tamo sam radio do 1996., doživio pretvorbu i privatizaciju tijekom koje je firma zapala u krizu. Mislim da nam firma čak nije uplaćivala nekoliko godina mirovinsko osiguranje, to smo tek kasnije saznali. Bilo je mnogo nezadovoljnih radnika, a ja sam bio jedan od glasnijih pa su me igrom slučaja odabrali za sindikalnog povjerenika. Poklopilo se da je baš 1996. na snagu stupio prvi Zakon o radu, pa sam organizirao izbore za radničko vijeće, a u međuvremenu bio aktivan i u Sindikatu graditeljstva Hrvatske (SGH) čiji sam bio i član. Tih godina, a posebno 1996-te došlo je do raslojavanja i osipanja u Savezu samostalnih sindikata Hrvatske (SSSH) pa se ispraznilo mjesto županijskog povjerenika profesionalca, a ja sam se kandidirao za to mjesto, bio prihvaćen i postao profesionalac. U Savezu sam radio 10 godina kao županijski pa regionalni povjerenik i tu sam onda stjecao i iskustva konkretno na terenu po raznim poduzećima gdje su radnici uglavnom imali problema. Paralelno sam stjecao znanja školujući se po seminarima koje je organizirao Savez – u to vrijeme je SSSH bio najbolja središnjica u Hrvatskoj. Međutim tamo je onda došlo do previranja, a s obzirom da je na terenu vladalo veliko nezadovoljstvo, 2006. su nezadovoljni povjerenici iz Autobusnog prometa (AP) i Ivanečke tvornice alatnih strojeva (ITAS) i ja, osnovali Regionalni industrijski sindikat (RIS).
Tako je sve krenulo, a 2007. sam se u RIS-u i zaposlio. I bilo je burno svih tih godina. Interesantno je da kad smo osnovali novi sindikat, nitko kome je bilo dobro nije htio doći k nama jer ljudi kojima je dobro nisu skloni promjenama. K nama su dolazili samo oni koji su izgubili svaku nadu, to su bila vremena kad su se još uvijek snažno vidjele posljedice pretvorbe i privatizacije, a firme su propadale. U to vrijeme je mene i Dragutina Vargu (prvog tajnika RIS-a) bio glas "gdje oni 2 dođu tu trava ne raste". Nismo ni mi, ni radnici bili krivi za to. Jednostavno su nam došli ljudi koji su izgubili svaku nadu i kod bivših i kod ondašnjih sindikata, a mi smo bili poznati kao ljudi koji su spremni pomoći. Nažalost, uglavnom im pomoći nije bilo jer su firme već bile na izdahu, pa su primjerice Pekarna Ivanec i Industrija mesa Ivanec završile u stečaju. Za to nisu bili krivi radnici, već vlasnici.
Zašto su firme propadale, koji je to proces bio u pozadini?
Zato što su poslodavci izvlačili novac. To su uglavnom bile firme koje su im bile poklonjene kroz privatizaciju i nisu imali osjećaj za vlasništvo, izvukli su u prvih par godina nakon privatizacije sve što je vrijedilo i firme su se slamale, doslovce su uništene. Njihovi novopečeni vlasnici su ostali bogataši, a radnici su završili na burzi.
Ali kroz to sam stekao dosta iskustva koje mi je dobro došlo kasnije u sindikalnom radu, na primjer u stečaju firme Autobusni promet d.d. Mi smo kao RIS imali svojeg predstavnika radnika u odboru vjerovnika, 8 godina se poslovalo kroz stečaj, u stečaju je bilo zaposleno više od 400 radnika i 8 godina su radnici radili i primali plaću. Interesantno je to da za vrijeme postojanja firme, odlaska u stečaj i dolaska novog kupca i preimenovanja firme, radnici nisu mijenjali ugovore o radu jer smo se izborili da se svim radnicima prenese ugovor o radu na novu firmu, koja se zvala Autobusni prijevoz d.o.o. Cijelo to vrijeme sindikat je bio aktivan, posebno zato što smo imali svojeg čovjeka u odboru vjerovnika, tijelu koje se može usporediti s nadzornim odborom u normalnoj firmi. Tako da, iako su prethodno spomenuti stečajevi za mnoge bili zlo, bili su i polje na kojem smo stekli puno iskustva i napravili dobre stvari za nekoliko stotina radnika kasnije.
Osim rada u uvjetima pretvorbe i privatizacije i činjenice da su se javljali radnici koji su bili u nekom bezizlaznom položaju, koji su još neki najveći izazovi s kojima ste se susretali kao sindikalac? Postoji li razlika između rada u središnjici i u malom lokalnom sindikatu?
Postoje razlike. U središnjici u kojoj sam radio vladala je stroga hijerarhija. Odlučivalo se u Zagrebu, jer je tamo središnjica, odnosno vrhuška granskih sindikata. Dakle nikakve odluke radnici i članovi sindikata na terenu nisu mogli donositi, a posebno ne one koje bi se kosile s razmišljanjem vrha sindikata. Zbog toga je najviše nastradao ITAS, gdje kad su radnici imali najviše problema sindikat im je okrenuo leđa, a nešto slično je dogodilo se i u AP-u. To su nam prve dvije firme u kojima smo osnovali podružnice i koje dan danas postoje u jednom od oblika. Dakle ITAS je završio u stečaju, ali je osnovana ITAS Prvomajska. AP d.d. je također doživio stečaj ali je kasnije poslovanje, nekretnine i pokretnine kupila Presečki grupa. Obje tvrtke dan danas rade, a oni stari sindikati nije da su radili protiv radnika ali nisu ničime doprinijeli niti se uključivali u radničke borbe, a mi smo se uključivali možda više zbog toga što smo bili na terenu i živjeli s tim radnicima svaki dan. Primjerice kad su bili štrajkovi u ITAS-u, ja sam uredno svaki dan prije 6 ujutro bio u tvornici u Ivancu, a doma u Varaždin bi išao tek navečer. Po noći smo radili transparentne, pripremali izjave za novinare, taktiku… Sindikat nije posao od 8 do 4, da se možete isključiti, nego je to posao koji radite 24 sata dnevno. Bez obzira na radno vrijeme ne možete se odvojiti od toga posla.
Dok si radio u velikoj središnjici koja ima hijerarhiju, veliki problem je bio to da na terenu ne možete donositi odluke, ako se izmaknete u neki svoj sindikat koji je manji, nemate infrastrukturu, dolazi do prekomjernog rada... Je li to na duge staze bilo održivo, ta količina posla?
Dobro, s tim se živi, i onda ne predstavlja toliki problem. Nije problem kad imate autonomiju, donosite odluke, preuzimate rizik za te odluke bile one dobre ili loše, znate da ste vi za njih odgovorni. A u velikoj središnjici su vam odluke nametnute pa ako su dobre onda smo to svi skupa napravili, a posebno oni na vrhu koji nisu ni bili na terenu. Ako su odluke loše, onda ste vi jedini i isključivi krivac za tu lošu odluku.
Koji su još problemi malih sindikata?
Prvi problem je novac. Mali sindikat ima malo novca, a sve košta. Posebno koštaju stručne usluge. Na prvom mjestu pravni poslovi, da bi u nečemu uspjeli morate imati stručnjaka za određeni segment poslova - ne možete vi raditi poslove odvjetnika ako niste pravnik po struci, a to treba platiti. K tome idu još stručni poslovi čistog administriranja, računovodstva, financija. Od kad sindikat postoji, od nule pa do dana današnjega bili smo uredni u svim onim poslovima. Dakle, jaki sindikat mora imati puno članova, svjesnih članova, koji su spremni za akciju i koji plaćaju članarinu (kako god to grubo zvučalo). Još uvijek postoje ljudi koji misle da država financira sindikat. s time se još danas srećem. "Lako vama, vas država plaća". Ne, nikad nam država ni jednu kunu nije dala, a mi smo prema državi sve svoje obaveze na vrijeme podmirili. To je kao i na tržištu - ako mi ne bi bili dobri u svom poslu i ne bi radili u korist radnika, radnici ne bi imali interes da se učlane u sindikat, a onda niti mi ne bi imali novce da platimo sve što se platiti mora.
Ok, znači novac. Kreće se od nule i to je veliki problem.
Tako je. Nije u Hrvatskoj problem osnovati sindikat, problem je postaviti ga na noge i održati. Zato baš i ne bi preporučio nikome da osniva sindikat ako prethodno nije dobro napravio poslovni plan (kao i u svemu drugome). Morate znati na koji način ćete organizirati ljude i pružiti stručnu uslugu.
A ti si to već sve znao kad ste osnivali RIS, na temelju prethodnog iskustva, ili ste u osnivanje sindikata ušli strastveno, pa se po putu lovili.?
Mislim da smo mi ušli bez previše razmišljanja. Vodili smo se više borbom za pravicu, a manje smo razmišljali što nas sve na tom putu očekuje. Danas je RIS stabilna organizacija, ali još uvijek nema toliko članova da bi mogli reći da smo zadovoljni. No, mali sindikat ima više prostora i lakše može biti borbeni sindikat nego veliki. Znači mali sindikati su pokretljiviji, fleksibilniji, dok se u velikim sindikatima reagira presporo.
Znači borbeni sindikat je onaj koji je prisutan na terenu, više radi s ljudima i s njima pokreće akcije. Možda da istakneš još neki problem koji je obilježio vaš sindikalni rad, nešto što nisu novac ili kapaciteti.
Najveći problem je to da radnici nisu svjesni svoje snage. Jedno dugo vrijeme u Hrvatskoj je bilo jako puno nezaposlenih i naši poslodavci tu na sjeverozapadu baš nisu cijenili radnike što se vidi po njihovoj uzrečici. Kad god bi radnici tražili prava poslodavci bi govorili “prava ne damo, dosta su velika, a ako vi odete mi ritnemo u grm i 10 takvih istih radnika iskoči”. Zbog toga danas u Hrvatskoj manjka kvalitetne radne snage. Takvim svojim odnosom prema radu i radnicima poslodavci u Hrvatskoj doslovno su istjerali 400 tisuća radnika i članova njihovih obitelji u inozemstvo. To je dakle problem - radnici nisu koristili svoju snagu jer su se bojali za radno mjesto dok je vladala velika nezaposlenost. Onda smo ušli u EU, pa se nisu previše ni trudili boriti, onaj tko je htio zaraditi otišao je van države. Najveći problem je što ljudi nisu svjesni svoje snage. Radnici ne moraju puno izmišljati ili raditi u svojoj borbi, dosta je da stave ruke u džepove na radnom mjestu i vrlo brzo će ostvariti svoja prava.
Do sad smo se bavili problemima. Možeš li sada izdvojiti neke najvažnije momente u svojem radu - pobjede i porazi, neki momenti koji su obilježili tvoj radni vijek?
Izdvojio bi ono što svi znaju, a mi smo kao sindikat sudjelovali u tome. Dragutin Varga, jedan od osnivača i tajnik sindikata od prvog dana bio je vođa radničkih borbi u ITAS-u. Radi se o jednoj od rijetkih firmi u Europi gdje su radnici svojom borbom preuzeli vlasništvo nad poduzećem. To je bio uspjeh u svjetskim razmjerima. Puno ljudi je doprinijelo svojim znanjem, a radnici svojom spremnošću na akciju i na borbu čime se stvorio jedan sinergijski učinak. S jedne je strane bila masa radnika koji su bili spremni boriti se, a s druge strane imali smo ljude koji su nam stručno pomagali svojim znanjem, savjetima, zastupanjem i taj jedan spoj je donio uspjeh. Al’ naglašavam - uspjeh ne samo na razini RH nego i šire. Dan danas ta firma postoji, posluje - nije lako, bili su ostali bez obrtnih i financijskih sredstava potrebnih za rad. Imamo i više filmova o tome. Svi zajedno su izvojevali pobjedu, da to tak velim ratničkim riječima. Al bila je borba, baš je bila borba, nije bila lagana i bilo je strašno teških trenutaka, ali radnici su uspjeli. Kak se veli "na kraju se mrtvi broje”. Mi smo živi, imamo dobar sindikat i radna mjesta.
Možda imaš za izdvojiti i neki poraz, neuspjeh koji ti je bio posebno bolan.
Poraz ko poraz kao sindikat nismo doživjeli, ali vas boli kad se zatvaraju firme koje se ne bi trebale zatvoriti. Primjerice k nama su došli članovi iz Prve hrvatske pekarnice Ivanec. Nisu dobili 4 plaće, dok su sve druge pekare u to vrijeme bile “zlatne koke”. Međutim obitelji koja je bila vlasnik te pekare, nije bilo previše stalo do nje. Radnici su bili razjedinjeni, jedni su bili za akciju a drugi ne. No na kraju oni nisu niti mogli utjecati na razvoj situacije jer su vlasnici firmu već bili uništili. Isto je bilo i s Industrijom mesa Ivanec, koja je imala svoje tržište i prepoznatljive proizvode - tipa Ivanečki Jeger.
Vlasnici su previše novca isisavali iz firmi, pa su one na kraju propale, iako je za njih bilo mjesta na tržištu i bile su profitabilne. Primjerice u pekari Ivanec imali su vozače koji su vozili kombije s kojima su opskrbljivali tržište i svaki dan ubirali gotov novac te ga donosili u firmu, a onda bi vlasnik to uzimao za svoje privatne potrebe. Odnosi unutar vlasničke obitelji također su bili loši, na što još treba nadodati neke njihove megalomanske investicije koje su propale. Kad vidite da firma propada a mogla je opstati, hraniti stotinjak obitelji, onda vam je jednostavno krivo a ne možete si pomoći.
To je dakle situacija u kojoj da ste imali izrazitu borbenu spremnost, ne bi se ništa postiglo?
Upravo to. Nije uvijek dovoljno imati ljude koji se žele boriti. Mi ipak živimo u kapitalizmu - te dvije firme koje sam spomenuo, one su privatizirane, a uz to vlasnici nisu imali osjećaj za svoje vlasništvo. Ja poznam neke poslodavce koji su od nule stvarali firmu i oni na biznis i na radnike gledaju sasvim drugačije, nego recimo ovi koji su ih stekli kroz pretvorbu i privatizaciju.
Kakav je generalno odnos društva prema sindikalnom radu? Kako su na činjenicu da se baviš sindikalnim radom reagirali tvoja obitelj, prijatelji i okolina?
Nažalost, kako vrijeme ide, ljudi sve manje razumiju sindikat. Jedan dio mojih poznanika kaže "vi u sindikatu ništa ne radite a država vas plaća". Ni jedno ni drugo nije istina - država nam nije dala kunu, a ono što smo radili, radili smo za članove koji su svjesno iz svojih plaća izdvajali članarinu jer su imali interes i vjeru u naš sindikat. I dan danas živimo od tog povjerenja. Jako je puno ljudi koji na temelju medijske propagande misli da je sindikat nešto nepotrebno. E sad, kako će ići razvoj društva i hoće li radnici prepoznati sindikat, to ćemo još vidjeti. Ja mislim da sindikat neće propasti, da će ljudi sve više imati pozitivno mišljenje o sindikatu. Međutim danas u društvu sindikat ne kotira najbolje.
Prvo, jer se iskrivljuju činjenice kroz sredstva priopćavanja. Pa recimo jednog od najboljih vođa sindikalnih središnjica, Vilima Ribića su toliko ocrnili da je to nevjerojatno. A čovjek je stručan, ima znanja, sposobnosti, volje i energije. Pritom mogu razumjeti od kud toliki napadi na njega, zato što je kontra strana, strana kapitala, u njemu prepoznala opasnost. Zato ga kroz sve moguće medije napada i ne štedi ga. Čovjek je imao u životu strašnih neugodnosti zbog toga. Pa čak i neki moji prijatelji govore "onaj tvoj Ribić". Pitam ih: “Pa jel njemu plaćaš članarinu?”, kažu: "Ne". „- Jel pratite njegov rad?, - Ne. - Pa zašto onda imaš loše mišljenje o njemu?, - Je pa tak je bilo na televiziji.“
Koji bi savjet dao onima koji ostaju nakon tebe raditi u sindikalnom polju?
Prvi savjet bi bio da konstantno uče, što kroz teoriju, što kroz praksu. Da se oboružaju znanjem i da idu u akcije samo ako uza sebe imaju i radnike. Ne možete se boriti za nečije pravo, za pravo nekog radnika ako on sam nije spreman na borbu. Kad su nas radnici pitali “što će nam sindikat pružiti”, mi u RIS-u smo uvijek rekli da ćemo im dati ono što svaki sindikat pruža - besplatnu pravnu pomoć, savjetovanje… Ali smo također naglasili da se mi nećemo boriti umjesto njih, nego ako su oni spremni boriti se za rješavanje svojih problema, onda ćemo se i mi boriti s njima. Nitko umjesto njih neće postići rezultat. Od prvog do zadnjeg dana, sindikat će im tu pružiti svakakvu pomoć, ali bez uključivanja samih radnika u rješavanje njihovih problema, problemi se neće riješiti sa sto sindikata.
A koja su tvoja predviđanja za budućnost sindikata, sindikalizma i radničkih prava?
Iako je situacija na prvi pogled tmurna, ja sam optimist. Tim više što su se počele povezivati nevladine udruge, odnosno udruge civilnog društva i sindikati, a rodili su se i mali, borbeni sindikati koji su prepoznali značaj udruživanja, solidarnosti i zajedničkog djelovanja. Ako bi, sindikati i civilno društvo više radili zajedno mislim da će imati uspjeha i u bližoj i u daljoj budućnosti.
Radnička prava uvijek ovise o tome koliko su radnici spremni boriti se za njih, jer radnička prava nikad nisu bila radnicima poklonjena. Danas mnogi ljudi ne razumiju da se za slobodne subote, nedjelje i godišnji odmor trebalo boriti, da se za 8-satno radno vrijeme doslovce ginulo na ulici. Počevši od čikaških žrtava i tekstilnih radnica i radnika u ostalim industrijama (metala, drva...) radnička prava su teško i krvavo izborena. Iako se možda na prvi pogled smanjuju, vjerujem da će se radničkih prava održati i prilagođavati vremenu, tehnologijama i tehnikama koje su pred nama. Nije isti rad danas i rad u 19. stoljeću. Iako još neke ostatke imamo, posebno na sjeverozapadu Hrvatske, u radnointenzivnoj industriji poput tekstila i obuće. Tamo su odnosi unutar poduzeća jednaki kao što su bili krajem 19. stoljeća - ništa se bitno nije promijenilo, osim što su strojevi malo moderniji. No te će tvornice izumrijeti i zato kažem da će se radnici morati prilagoditi novim uvjetima u novim industrijama.
Koje su to tvornice? Tvornice 21. stoljeća u kojima su odnosi između poslodavca i radnika slični onima iz 19. stoljeća.
Pa to su sve tvornice koje su radno intenzivne - tvornice obuće, tvornice tekstila, bile one u Bangladešu ili Hrvatskoj, odnosi su isti. Da pojasnim - u tvornici obuće vlasnik zna da će tempom rada koji nameće radnicima, prije ili kasnije, a u svakom slučaju prije nego steknu uvjete za punu starosnu mirovinu, napraviti invalide. Doslovce. I to poslodavac zna i ne želi niti smanjiti normu niti uložiti u kvalitetnije strojeve, upravo radi maksimizacije profita. Osobno sam bio svjedok tome. U jednoj tekstilnoj tvornici radnica je zbog profesionalnog oboljenja postala invalidom, na što se poslodavac žalio, pa sam bio na vještačenju. Radilo se o tvornici traperica. Žena je ostala invalid zbog promjena u rukama i ramenu, a na vještačenju smo imali prikaz kako je ona to radila. I sad kad bi šivali nogavicu od hlača, i ona bila puštena na šivaći stroj, na drugoj strani bi jedna nogavica bila duža, a druga kraća. Kod ispravnog rada stroja to se ne događa. Međutim kako je stroj bio neispravan u tom dijelu ona se morala truditi - godinama je navlačila te nogavice i snagom svojih ruku pokušavala postići da nogavice da budu jednake. S obzirom da je to radila niz godina (skoro 20), otišli su joj rame, lakat i zglob na šaci. Na tom je vještačenju onda bilo postavljeno pitanje zašto stroj tako radi? Zvali su šefa održavanja koje je rekao “ Znate mašina je malo raštelana jer je već dosta bila u upotrebi i stara je. Mi ju možemo poštelati da ona tako radi normalno, ali onda bi je svaki dan barem jednom, dva puta morali podešavati, pa radnica ne bi mogla ispuniti normu.” Na pitanje je su li mogli kupiti novu mašinu, odgovorio je “Pa ima ih za kupiti, ali nama je ovako bilo jednostavnije. Dakle od žene su svjesno napravili invalida i onda su se još žalili na procjenu tvrdeći da je ona u stvari sama kriva što je postala invalid.
To je samo jedan primjer, a ima ih na stotine. U cilju je maksimizacija profita. Poslodavci ne žele ulagati u bolje strojeve i zdravu radnu okolinu. Zato je važno da radnici znaju koja su njihova prava i da se za ta prava moraju boriti jer im ih nitko neće pokloniti.
Intervju izvorno objavljen na stranicama Regionalnog industrijskog sindikata
Intervju vodio:
Preporučite članak: