Početkom tisućljeća, hrvatske su vlasti zaključile kako je postojeći mirovinski sustav, zbog lošeg omjera radnika i umirovljenika i zbog loših demografskih kretanja, neodrživ te da ga se mora mijenjati. Promjene koje su tada uvedene na prijedlog svjetskih financijskih institucija, 15-tak godina kasnije, pokazuju se također neodrživima. Radi se o uvođenju tzv. drugog stupa obaveznog mirovinskog osiguranja.
Krajnje pojednostavljeno, tada smo za mirovine postojećih umirovljenika solidarno izdvajali 20 nečega. Potrebe su bile 26 nečega te se razlika od 6 nečega namirivala iz državnog proračuna, odnosno iz poreznih prihoda države koje, u najvećoj mjeri, osiguravaju građani. Spasonosno rješenje tadašnje politike, opet krajnje pojednostavljeno, bilo je u tome da su odlučili kako ćemo ubuduće za mirovine postojećih umirovljenika solidarno izdvajati samo 15 nečega, a preostalih 5 nečega ćemo ulagati u osobnu mirovinsku štednju koju ćemo, nakon godina i godina ulaganja i oplođivanja, koristiti kao buduću mirovinu. S obzirom da je i dalje potreba za isplatom tadašnjih mirovina bila 26 nečega, sada je, umjesto 6, bilo potrebno iz proračuna namiriti 11 nečega budući smo prikupili 15, a ne više 20 nečega za tu svrhu. U međuvremenu, situacija se nimalo nije popravila, dapače. Sustav je s vremenom postajao još neodrživiji, zbog daljnjeg pada broja zaposlenih, dodatnog rasta broja umirovljenika i još lošijih demografskih kretanja, tako da danas za postojeće mirovine moramo iz proračuna dodatno izdvajati, ne više 6 ili 11 nečega, nego, recimo, 14 – 15 nečega.
Usporedo s tim, onih osobnih 5 nečega se oplođivalo i raslo na način da, nakon desetljeća i pol, prvi drugostupnici koji će ići u mirovinu mogu očekivati još manje mirovine od sadašnjih ionako premalih za bilo kakav pristojan život. Inače, tih 5 nečega koje smo, kao, štedjeli i oplođivali, korišteno je jednim dijelom i za kreditiranje države kako bi se pokrile potrebe za isplatama postojećih mirovina uz sasvim pristojne kamate. Što mislite tko je svih ovih godina otplaćivao te dugove i iz kojih sredstava? Državni proračun, naravno, odnosno opet mi - građani. Tako smo s jedne strane nešto uštedjeli za svoje buduće mirovine (što će s njima biti – tek ćemo vidjeti), a s druge strane smo plaćali uvećane poreze i ostale namete kako bismo pokrili dodatna zaduženja države zbog novog i još lošijeg mirovinskog sustava. Kažu nam – sve bi bilo u redu da smo se držali prvotnog plana i s vremenom podizali udio osobne mirovinske štednje na račun one solidarne. Ne kažu, međutim, ništa o tome da bismo tada morali plaćati još veća zaduženja i kamate za sredstva nužna za isplate ionako sramotno malih mirovina postojećih umirovljenika.
Kad smo već kod te, kako kažu, naše osobne oplođene štednje (poznatiji vam je naziv - individualna kapitalizirana štednja) – vrlo je upitno koliko je ona uopće naša. Do nje nije došlo našom odlukom (osim onih koji su tada imali 40 – 50 godina i nakon nagovaranja tako sami odlučili), nego zakonskim rješenjem koje nas je na tu i takvu štednju primoralo. Banke su osnovale fondove i mi smo bili prisiljeni odabrati jedan od 4 takva fonda. Kako su to naši novci ako do njih ne možemo i ako o njima baš ništa ne odlučujemo? Možemo li tim “našim” novcem ukinuti blokadu računa ili platiti režije? Možemo li si njime na bilo koji način pomoći u nevolji? Ne možemo! Kažu, ako nas pregazi tramvaj da će ta sredstva netko naslijediti. I da i ne. To će ovisiti o tome u kojoj životnoj dobi i situaciji nas je tramvaj pregazio, odnosno jesmo li već počeli koristiti mirovinu (makar samo jedan dan) i imamo li već nekoga tko bi mogao koristiti obiteljsku mirovinu ili ne. Svejedno – recimo da je moguće da se ta sredstva i naslijede, ali što ako nas tramvaj promaši? U tom slučaju kad ispunimo uvjete za odlazak u mirovinu sva ta sredstva, opet po sili zakona, prisiljeni smo prebaciti u tzv. mirovinsko osigaravajuće društvo po našem izboru i s njim sklopiti odgovarajući ugovor o isplati mirovine. Možemo birati, bar za sada, samo jedno mirovinsko osiguravajuće društvo koje je također u stranom vlasništvu. Dakle i u tom idealnom slučaju ne odlučujemo ni o ničemu jer izbora jednostavno nema. To će strano tijelo (mirovinsko osiguravajuće društvo), naravno, sebi odmah uzeti dio naše dugogodišnje oplođivane štednje, a ostatak će, nakon pod njihovim uvjetima sklopljenog ugovora, isplaćivati kao našu mirovinu. Uz to će nam pokazivati razne tablice i statistike kako bi uvjete ugovora opravdali i prikazali idealnima za nas, a ne, naravno, za banku majku. Ne postoji, naime, nikakva mogućnost da odbijete uvjete koje će vam ponuditi mirovinsko osiguravajuće društvo i kažete, recimo, ne prihvaćam vaše uvjete i želim da mi odmah vratite sva, navodno moja, ušteđena i oplođena sredstva. Toliko o osobnoj oplođenoj mirovinskoj štednji i o tome koliko je ona zaista naša.
Država je, dakle, na prijedlog svjetskih financijskih institucija, zakonom primorala svoje građane da 5 posto svoje plaće uplaćuju u obavezne mirovinske fondove u vlasništvu stranih banaka uz obećanje kako će im se to isplatiti kroz veće i sigurnije mirovine. Za upravljanje tim fondovima, bankama su odobrene preizdašne naknade koje ni na koji način nisu bile ovisne o kvaliteti upravljanja i osiguran im je stalan mjesečni priljev sredstava iz plaća radnika. Fondovi su naš novac, najvećim dijelom, ulagali u kreditiranje države kroz državne obveznice (takav je zakon), a ukupan prinos im je manji od prinosa istih tih obveznica. Dugove po obveznicama smo mi, građani, uredno i solidarno otplaćivali kroz prevelike poreze i namete. Uzgred, zamislite situaciju da netko u Njemačkoj, Francuskoj ili Austriji predloži takav zakon za svoje građane. Ne znamo što bi se tamo dogodilo jer njima tako nešto nije palo na pamet. To je rezervirano samo za nas s periferije EU. Moje je osobno mišljenje kako bi genijalca koji bi to rješenje predložio u tim zemljama pogodio takav “vritnjak” da bi se u roku od dvije minute našao u niskoj orbiti oko Zemlje.
Da bi se običnom radniku ta priča isplatila morao bi imati prosječnu ili iznadprosječnu plaću cijelog svog radnog vijeka. Nama koji smo imali “sreću” da već 10 ili 20 godina radimo kada smo (odlukom zakonodavca) postali drugostupnici, taj se potez, najvjerojatnije, neće iskazati kroz veće mirovine i to ili zbog prekratkog perioda štednje i oplodnje ili zbog preniskih plaća ili zbog jednog i drugog. U međuvremenu smo svojim radom, solidarno, porezima i raznim drugim oblicima punjenja proračuna, otplaćivali dodatna zaduženja države nastala zbog smanjivanja stope izdvajanja za postojeće umirovljenike. To bi se možda i moglo pokušati opravdati uz neka prijelazna i pomoćna rješenja, ali kako očekivati od mladih, koji tek ulaze u svijet rada, da kroz takav sustav rade i štede narednih 35 ili 40 godina? To je jednostavno nemoguće zbog toga što je nezaposlenost mladih prevelika i zbog toga što ulaze u svijet rada tek s 25 ili 30 godina života (neki i kasnije) i to, najčešće, na sezonskim, povremenim, i zamjenskim poslovima. Kad napune 50 ili 55 godina starosti, svaki će ih se poslodavac koji drži do sebe nastojati riješiti. Rad im je nesiguran i nestalan i teško je zamisliti kako će bilo tko od njih skupiti 40 godina mirovinske štednje i osigurati si koliko-toliko pristojnu mirovinu. U godinama pred nama, dodatno će se smanjivati broj radnih mjesta kao posljedica nove tehnološke revolucije. Istodobno, broj umirovljenika će rasti zbog produljenja životnog vijeka. Rješenja će se morati pronalaziti negdje drugdje, a ne samo u izdvajanjima iz plaća (solidarnim ili štednim - svejedno) rijetkih sretnika koji rade ili će tek raditi.
Priče koje dolaze od strane današnje “desne” koalicijske vlade ni po ničemu se ne razlikuju od priča koje nam je pričala ondašnja “lijeva” koalicijska vlada koliko god se oni, i jedni i drugi, nastojali predstavljati različitima. Cilj im je isti - održivost mirovinskog sustava i prikladnost (po njima adekvatnost) mirovina, a rješenja koja predlažu također su ista - održivost prevelikih bankarskih zarada prikladnim (adekvatnim) posezanjem u džepove građana koji su ih birali.
Izvor naslovne fotografije: PXhere
Autor teksta:
Preporučite članak: